Lars Gustafson priča kako u staroj Skoni postoji običaj u crne duboke bunare puštaju mlade jegulje sa mora koje tu ostaju cijeli život držeći vodu razgalnom i pitkom. (Nekiput se one, u nemani pretvorene, podignu gore sa kofama “i svi hitaju da ih u bunar povrate”). Isti običaj viđao sam u Novom Pazaru. U stare jevrejske i turske bunare spuštali su potočne pastrmke koje su hvatale monahinje u gornjem toku rijeke Raške. Ali one nisu cijeli život u bunarima ostajale već su ih često otuda vadili i u staklene spuštali posude koje su prinosili uz postelje oboljelih od žutice i prokaze. I oni, bonici, uporno bi u te posude gledali. Kad bi na koži pastrmke crvene i crne tačke izblijedele i bolesti bi izblijedele i bonici zdravi ustajali i posude potom o pragove kućne razbijali.
Ribe u bunaru
Lars Gustafson priča kako
u staroj Skoni postoji običaj
u crne duboke bunare
puštaju mlade jegulje sa mora
koje tu ostaju cijeli život
držeći vodu razgalnom i pitkom.
(Nekiput se one, u nemani pretvorene,
podignu gore sa kofama “i svi hitaju
da ih u bunar povrate”).
Isti običaj viđao sam
u Novom Pazaru.
U stare jevrejske i turske bunare
spuštali su potočne pastrmke
koje su hvatale monahinje
u gornjem toku rijeke Raške.
Ali one nisu cijeli život
u bunarima ostajale
već su ih često otuda vadili
i u staklene spuštali posude
koje su prinosili uz postelje
oboljelih od žutice i prokaze.
I oni, bonici, uporno bi
u te posude gledali.
Kad bi na koži pastrmke
crvene i crne tačke izblijedele
i bolesti bi izblijedele i bonici
zdravi ustajali i posude potom
o pragove kućne razbijali.