Iste novine dvaput su se prodavale: prvi puta za čitanje, a drugi puta za sjedenje. Za čitanje koštale su tri dinara (govorilo se: tri stoje), a za sjedenje pedeset para (ili: pet banki). Ispred stadiona, malo dalje od blagajne, stajao je škiljavi Mićo i vikao: “Novine za pod guzicu, navali narode!” Ljudi su kupovali i nitko se nije bunio, niti je kome ikad palo na pamet da od kuće ponese stare novine. Znalo se pravilo za utakmice, kao što je postojao i utvrđen troškovnik: karta pedeset dinara (zapravo: pet hiljada), fišek košpi tri dinara i novine za pod guzicu pet para. Isto je bilo i na Grbavici i na Koševu.
A onda te jednom u dvije godine stari povede u Beograd ili Split i ne možeš se načuditi zašto tamo nema novina za sjedenje. Istina, u Splitu je beton vruć i nećeš prehladiti bubrege, a u Beogradu, na Marakani, su plastične sjedalice, ali opet nije u redu da se ne poštuju običaji i da se ne zna kako dnevne novine ne traju samo jedan dan i ne prodaju se samo jednom.
U to vrijeme su na teren najprije izlazili treneri sa “stručnim štabovima”, a tek za njima, minutu ili dvije kasnije, istrčavali su igrači na zagrijavanje. Očevi bi na tribinama promrmljali:”Eno Ribara.”. A Ribar, prosijedi četrdesetpetogodišnjak, malo čičkave kose (uvijek je šega kad je stariji čovjek malo čičkav), u plavoj Željinoj trenirci, sjeo bi na svoju klupu i, ako nas sjećanje ne vara, zapalio cigaretu. Cijeli stadion je sekundu-dvije gledao u njega. Ribar je bio trener sa karizmom. Pod njegovim pogledom pucale su cjevanice protivničkih napadača.
O Željinoj šampionskoj tituli mišljenja su se radikalno razilazila. U Sarajevu se znalo da je Ribarev tim osvojio prvenstvo jer je bio najbolji, jer je dao najviše golova, osvojio maksimalan broj bodova, nitko toliko nije u svim prethodnim prvenstvima, i jer je na klupi imao “genijalnog stratega” koji je na gol stavio mladog Čobu Janjuša, koji je na mjestu centarfora imao strašnog Jozu Bukala, čije su lopte ubijale i za kojeg se pričalo, premda to nitko nije vidio, da je udarcem s trideset metara slomio prečku.
Međutim, u ostatku Jugoslavije, pogotovu među navijačima velikih klubova, prevladavalo je mišljenje da je Željo postao prvak jer je Milan Ribar beskrupulozni ubojica i jer je njegova obrana suptilnim beogradskim i splitskim napadačima lomila noge. Legenda o Željinim kostolomcima i o strašnom atamanu Ribaru naravno nije bila istinita, premda nije bila ni potpuna laž, a zapravo je savršeno odgovarala nastavku mitologije o okrutnim otomanskim vojskovođama pred kojima je civilizirani svijet bježao glavom bez obzira. Svi su u školi čitali Na Drini ćupriju i sjećaju se onog nabijanja na kolac. E, Milan Ribar je za Zvezdine i Hajdukove navijače značio nabijanje na kolac drugim sredstvima.
A on je samo izmislio ono što je Vladanko Stojaković promuklo formulirao kao “muški fudbal”. Ribareva obrana lomila je kosti, ali nikada hinjski i s leđa. Noge su pucale jer nisu očvrsnule i još uvijek su igrale igru iz vremena romantike. Željin trener na to vrijeme nije davao ni pet para. Budućnost je bila njegova, premda ni Željo, ni Ribar od te budućnosti nikada neće imati velike koristi, niti će im itko u njoj priznati veličinu.
Igrali su, u toj šampionskoj generaciji, i ljudi koji su se zvali Velija (Bećirspahić) i Avdija (Deraković). Nesviknutim jugoslavenskim ušima njihova su imena zvučala ženski, što se kosilo s tvrdom i po njezne duše pogubnom Željinom igrom. Bilo je to vrijeme u kojem su paradoksi bili mogući i još uvijek se nije znalo tko će na kraju balade biti suđen da bude pobjednik, tko će postati prvak Europe, a čiji će stadion izgorjeti kao žrtva paljenica.
Milan Ribar je umro u nekoj zagrebačkoj bolnici. O tome su hrvatske sportske novine donijele jednu kratku vijest iz koje se ništa pouzdano nije moglo znati, osim da je umro neki Sarajlija. Tog dana puhalo je jugo i vjerojatno su nekog ostarjelog Hajdukovog ili Zvezdinog igrača boljele davno lomljene kosti. Trebalo je s krovova najviših nebodera u svim velikim gradovima bivše države niz vjetar baciti stare novine, novine za pod guzicu, novine od pet banki, krizanteme za grob Milana Ribara.
Ribar
Historijska čitanka 31.08.1998.
Iste novine dvaput su se prodavale: prvi puta za čitanje, a drugi puta za sjedenje. Za čitanje koštale su tri dinara (govorilo se: tri stoje), a za sjedenje pedeset para (ili: pet banki). Ispred stadiona, malo dalje od blagajne, stajao je škiljavi Mićo i vikao: “Novine za pod guzicu, navali narode!” Ljudi su kupovali i nitko se nije bunio, niti je kome ikad palo na pamet da od kuće ponese stare novine. Znalo se pravilo za utakmice, kao što je postojao i utvrđen troškovnik: karta pedeset dinara (zapravo: pet hiljada), fišek košpi tri dinara i novine za pod guzicu pet para. Isto je bilo i na Grbavici i na Koševu.
A onda te jednom u dvije godine stari povede u Beograd ili Split i ne možeš se načuditi zašto tamo nema novina za sjedenje. Istina, u Splitu je beton vruć i nećeš prehladiti bubrege, a u Beogradu, na Marakani, su plastične sjedalice, ali opet nije u redu da se ne poštuju običaji i da se ne zna kako dnevne novine ne traju samo jedan dan i ne prodaju se samo jednom.
U to vrijeme su na teren najprije izlazili treneri sa “stručnim štabovima”, a tek za njima, minutu ili dvije kasnije, istrčavali su igrači na zagrijavanje. Očevi bi na tribinama promrmljali:”Eno Ribara.”. A Ribar, prosijedi četrdesetpetogodišnjak, malo čičkave kose (uvijek je šega kad je stariji čovjek malo čičkav), u plavoj Željinoj trenirci, sjeo bi na svoju klupu i, ako nas sjećanje ne vara, zapalio cigaretu. Cijeli stadion je sekundu-dvije gledao u njega. Ribar je bio trener sa karizmom. Pod njegovim pogledom pucale su cjevanice protivničkih napadača.
O Željinoj šampionskoj tituli mišljenja su se radikalno razilazila. U Sarajevu se znalo da je Ribarev tim osvojio prvenstvo jer je bio najbolji, jer je dao najviše golova, osvojio maksimalan broj bodova, nitko toliko nije u svim prethodnim prvenstvima, i jer je na klupi imao “genijalnog stratega” koji je na gol stavio mladog Čobu Janjuša, koji je na mjestu centarfora imao strašnog Jozu Bukala, čije su lopte ubijale i za kojeg se pričalo, premda to nitko nije vidio, da je udarcem s trideset metara slomio prečku.
Međutim, u ostatku Jugoslavije, pogotovu među navijačima velikih klubova, prevladavalo je mišljenje da je Željo postao prvak jer je Milan Ribar beskrupulozni ubojica i jer je njegova obrana suptilnim beogradskim i splitskim napadačima lomila noge. Legenda o Željinim kostolomcima i o strašnom atamanu Ribaru naravno nije bila istinita, premda nije bila ni potpuna laž, a zapravo je savršeno odgovarala nastavku mitologije o okrutnim otomanskim vojskovođama pred kojima je civilizirani svijet bježao glavom bez obzira. Svi su u školi čitali Na Drini ćupriju i sjećaju se onog nabijanja na kolac. E, Milan Ribar je za Zvezdine i Hajdukove navijače značio nabijanje na kolac drugim sredstvima.
A on je samo izmislio ono što je Vladanko Stojaković promuklo formulirao kao “muški fudbal”. Ribareva obrana lomila je kosti, ali nikada hinjski i s leđa. Noge su pucale jer nisu očvrsnule i još uvijek su igrale igru iz vremena romantike. Željin trener na to vrijeme nije davao ni pet para. Budućnost je bila njegova, premda ni Željo, ni Ribar od te budućnosti nikada neće imati velike koristi, niti će im itko u njoj priznati veličinu.
Igrali su, u toj šampionskoj generaciji, i ljudi koji su se zvali Velija (Bećirspahić) i Avdija (Deraković). Nesviknutim jugoslavenskim ušima njihova su imena zvučala ženski, što se kosilo s tvrdom i po njezne duše pogubnom Željinom igrom. Bilo je to vrijeme u kojem su paradoksi bili mogući i još uvijek se nije znalo tko će na kraju balade biti suđen da bude pobjednik, tko će postati prvak Europe, a čiji će stadion izgorjeti kao žrtva paljenica.
Milan Ribar je umro u nekoj zagrebačkoj bolnici. O tome su hrvatske sportske novine donijele jednu kratku vijest iz koje se ništa pouzdano nije moglo znati, osim da je umro neki Sarajlija. Tog dana puhalo je jugo i vjerojatno su nekog ostarjelog Hajdukovog ili Zvezdinog igrača boljele davno lomljene kosti. Trebalo je s krovova najviših nebodera u svim velikim gradovima bivše države niz vjetar baciti stare novine, novine za pod guzicu, novine od pet banki, krizanteme za grob Milana Ribara.