Ime Petra Marune prvi sam put vidio ispisano na stranici knjige u kasnu jesen 1990, u onome slavnom i bogatom antikvarijatu na Zrinjevcu. Knjiga se našla na prodaji, iako s prijateljskom posvetom jednome hrvatskom pjesniku. Kupio sam je, nikako zbog prijateljske posvete, kao ni zbog vrlo niske cijene, nego zato što mi se svidjela pjesma koju sam tada onako s nogu pročitao. U toj se pjesmi pojavljivao pas na umoru, oderanog boka, uz put, negdje u nekoj američkoj pustinji. Te zime i sljedećeg proljeća, sve do ljeta 1991, čitao sam isponova tu knjigu, prepisivao pisaćim strojem iz nje pjesme, i dijelio ih prijateljima. Bilo je to vrijeme kada smo otkrivali pjesnike. Ali nemojmo dalje o tome.
U toj knjizi, na zalisnim stranicama bili su otisnuti podaci o izdavaču i godini izdanja (Barcelona-München…), te napomena da se uz prvih četrdeset i devet signiranih primjeraka knjige dobiva grafika pjesnikova brata Petra. Knjiga koju sam kupio na Zrinjevcu i nosio u Sarajevo nije, naravno, bila jedna od tih četrdeset i devet. Godinama i desetljećima kasnije, kada me je već nestalo iz Sarajeva, po drugim sam zagrebačkim antikvarijatima – jer onaj na Zrinjevcu više nije postojao – nalazio pjesnikove zbirke, onu istu i dvije-tri druge, sve objavljene u emigraciji, i uz barem dva naslova na zalisnim stranicama nalazio istu ili sličnu napomenu. Ali grafiku Petra Marune nisam vidio sve do neki dan. Nikad nijednu.
U najmanjoj važnoj zagrebačkoj galeriji, onoj koja nosi ime Josipa Račića, neki dan – sredinom svibnja 2016. – otvorena je izložba Petra Pedra Marune. I na toj izložbi, u slabo i neprikladno osvijetljenom prostoru, negdje u dubini buže, malo iznad i pokraj glave gospođe koja je sjedila za stolom i za trideset kuna prodavala Marunin katalog, visila je Marunina grafika “Prapočetak” iz 1969. (Da, istina je, mogao sam 2004. u drugoj, malo većoj važnoj zagrebačkoj galerijici, u Forumu vidjeti Marunine grafike, ali vrag će ga znati gdje sam u to vrijeme bio…)
Uz “Prapočetak” izloženo je desetak platna, nekoliko crteža, koliko je moglo stati u Račićev prostor. Ono što gledatelj iznosi kao dojam, što ga prati dok se provlači između štekata na Cvjetnome placu, i mimoilazi se s apelacionistima i s onim ustrajnim aktivistom koji se već godinama kao čovjek-sendvič buni protiv anoreksije i bulimije, jest da je upravo vidio najmanju retrospektivnu izložbu na svijetu. Izloženi radovi zahvaćaju četrdesetak godina Marunina rada, od kraja šezdesetih do danas, raznolikost tehnika, žanrova, ugođaja i društvenih okolnosti… Mogao je on, naravno, i drukčije koncipirati postavku – onako kako se to inače i čini u ovakvim galerijicama – mogao je izložiti samo crteže, ili platna nastala u nekom kraćem razdoblju, ali ne, učinio je nešto pomalo ekscentrično i zapravo istinito, i dirljivo u toj istini. Uostalom, zašto bi retrospektive trebale biti grandiozne? Čovjekov život može se svesti na tri slike, tri važna životna prizora, na tri rečenice i na sedam riječi.
Petar je emigrirao kad i druga dvojica Maruna, Šime i Boris. Prvo su bili u onom znamenitom, porodičnim i ličnim povijestima nabijenom tršćanskom izbjegličkom logoru San Saba, pa u Napulju, a onda dalje, put svijeta, Argentine, Španjolske… U Buenos Airesu studirao je slikarstvo, šegrtovao kod tamošnjeg slikara Ernesta Farine, i gradio svoj umjetnički svijet daleko od naših svjetova. Iz Zagreba je otišao po završetku gimnazije, nakon što je već vidio Murtićeve američke apstrakcije, a prije, kao prvu izložbu uopće, 1952. onu legendarnu zajedničku izložbu mladih Miljenka Stančića i Josipa Vanište. O tom događaju Petar Maruna govori: “I veliki Krleža je bio među posjetiteljima. Ušao je, predstavio se i bacio pogled na nekoliko slika. Onda se okrenuo, rekao da mu smetaju posjetioci i da možda i on nekome smeta i izašao iz dvorane. Bilo je to vrijeme EXAT-a, redovitih kolektivnih izložbi u ULUPUH-u, bili smo željni kruha, a toliko umjetnosti je bilo oko nas.”
Petar Maruna slikar je jakih boja, crvene, plave, žute, izrazit crtač, čistih i jasnih linija i sjena. Iz njegovih apstraktnih pejzaža – ne, nije greška: apstraktni pejzaži – izranjaju znakovi, astečki, japanski, egipatski, zaumni, mrlje tuša pretvaraju se u ptice, koje onda odlijeću s papira… Među uljima su i dva Vukovara, naslikana 1991. Gusta, plava crta, nad kojom su, s obje obale dva crvena znaka, dvije figure, unatrag zabačenih glava, kao da su ih kuršumi pogodili u trku… Stojim i gledam te Marunine Vukovare, u galerijici nikog osim one gospođe s katalozima za trideset kuna, dok izvana, kroz odškrinuta vrata dopiru žamor, zveckanje stakla i porculana. I to je, znači, to.
Petar je u Argentini postao Pedro. Maruna je, pak, ostao. U toj opasnoj i zlokobnoj gesti, u bijegu preko granice, iz komunističkog raja u neki drugi raj, bilo je više rizika nego što može podnijeti jedna prosječna sudbina. Nakon svega, u Petrovoj, kao i u Borisovoj sudbini taj bijeg ima čistu artističku vrijednost. Niti bi pjesnik bio ovakav pjesnik, niti bi slikar bio slikar, e da nije bilo te sudbonosne geste. Na katalogu piše: “Slikarska obzorja umjetnika s dvije domovine”. To kao objašnjenje onima koji ništa ne razumiju. Pa ni to da su u toj životnoj matematici dvije domovine ustvari – nijedna. Biti mišlju na dva mjesta znači biti nigdje. Ili biti umjetnik.ƒ
Retrospektiva od par slika, crteža i jednoga života
Ime Petra Marune prvi sam put vidio ispisano na stranici knjige u kasnu jesen 1990, u onome slavnom i bogatom antikvarijatu na Zrinjevcu. Knjiga se našla na prodaji, iako s prijateljskom posvetom jednome hrvatskom pjesniku. Kupio sam je, nikako zbog prijateljske posvete, kao ni zbog vrlo niske cijene, nego zato što mi se svidjela pjesma koju sam tada onako s nogu pročitao. U toj se pjesmi pojavljivao pas na umoru, oderanog boka, uz put, negdje u nekoj američkoj pustinji. Te zime i sljedećeg proljeća, sve do ljeta 1991, čitao sam isponova tu knjigu, prepisivao pisaćim strojem iz nje pjesme, i dijelio ih prijateljima. Bilo je to vrijeme kada smo otkrivali pjesnike. Ali nemojmo dalje o tome.
U toj knjizi, na zalisnim stranicama bili su otisnuti podaci o izdavaču i godini izdanja (Barcelona-München…), te napomena da se uz prvih četrdeset i devet signiranih primjeraka knjige dobiva grafika pjesnikova brata Petra. Knjiga koju sam kupio na Zrinjevcu i nosio u Sarajevo nije, naravno, bila jedna od tih četrdeset i devet. Godinama i desetljećima kasnije, kada me je već nestalo iz Sarajeva, po drugim sam zagrebačkim antikvarijatima – jer onaj na Zrinjevcu više nije postojao – nalazio pjesnikove zbirke, onu istu i dvije-tri druge, sve objavljene u emigraciji, i uz barem dva naslova na zalisnim stranicama nalazio istu ili sličnu napomenu. Ali grafiku Petra Marune nisam vidio sve do neki dan. Nikad nijednu.
U najmanjoj važnoj zagrebačkoj galeriji, onoj koja nosi ime Josipa Račića, neki dan – sredinom svibnja 2016. – otvorena je izložba Petra Pedra Marune. I na toj izložbi, u slabo i neprikladno osvijetljenom prostoru, negdje u dubini buže, malo iznad i pokraj glave gospođe koja je sjedila za stolom i za trideset kuna prodavala Marunin katalog, visila je Marunina grafika “Prapočetak” iz 1969. (Da, istina je, mogao sam 2004. u drugoj, malo većoj važnoj zagrebačkoj galerijici, u Forumu vidjeti Marunine grafike, ali vrag će ga znati gdje sam u to vrijeme bio…)
Uz “Prapočetak” izloženo je desetak platna, nekoliko crteža, koliko je moglo stati u Račićev prostor. Ono što gledatelj iznosi kao dojam, što ga prati dok se provlači između štekata na Cvjetnome placu, i mimoilazi se s apelacionistima i s onim ustrajnim aktivistom koji se već godinama kao čovjek-sendvič buni protiv anoreksije i bulimije, jest da je upravo vidio najmanju retrospektivnu izložbu na svijetu. Izloženi radovi zahvaćaju četrdesetak godina Marunina rada, od kraja šezdesetih do danas, raznolikost tehnika, žanrova, ugođaja i društvenih okolnosti… Mogao je on, naravno, i drukčije koncipirati postavku – onako kako se to inače i čini u ovakvim galerijicama – mogao je izložiti samo crteže, ili platna nastala u nekom kraćem razdoblju, ali ne, učinio je nešto pomalo ekscentrično i zapravo istinito, i dirljivo u toj istini. Uostalom, zašto bi retrospektive trebale biti grandiozne? Čovjekov život može se svesti na tri slike, tri važna životna prizora, na tri rečenice i na sedam riječi.
Petar je emigrirao kad i druga dvojica Maruna, Šime i Boris. Prvo su bili u onom znamenitom, porodičnim i ličnim povijestima nabijenom tršćanskom izbjegličkom logoru San Saba, pa u Napulju, a onda dalje, put svijeta, Argentine, Španjolske… U Buenos Airesu studirao je slikarstvo, šegrtovao kod tamošnjeg slikara Ernesta Farine, i gradio svoj umjetnički svijet daleko od naših svjetova. Iz Zagreba je otišao po završetku gimnazije, nakon što je već vidio Murtićeve američke apstrakcije, a prije, kao prvu izložbu uopće, 1952. onu legendarnu zajedničku izložbu mladih Miljenka Stančića i Josipa Vanište. O tom događaju Petar Maruna govori: “I veliki Krleža je bio među posjetiteljima. Ušao je, predstavio se i bacio pogled na nekoliko slika. Onda se okrenuo, rekao da mu smetaju posjetioci i da možda i on nekome smeta i izašao iz dvorane. Bilo je to vrijeme EXAT-a, redovitih kolektivnih izložbi u ULUPUH-u, bili smo željni kruha, a toliko umjetnosti je bilo oko nas.”
Petar Maruna slikar je jakih boja, crvene, plave, žute, izrazit crtač, čistih i jasnih linija i sjena. Iz njegovih apstraktnih pejzaža – ne, nije greška: apstraktni pejzaži – izranjaju znakovi, astečki, japanski, egipatski, zaumni, mrlje tuša pretvaraju se u ptice, koje onda odlijeću s papira… Među uljima su i dva Vukovara, naslikana 1991. Gusta, plava crta, nad kojom su, s obje obale dva crvena znaka, dvije figure, unatrag zabačenih glava, kao da su ih kuršumi pogodili u trku… Stojim i gledam te Marunine Vukovare, u galerijici nikog osim one gospođe s katalozima za trideset kuna, dok izvana, kroz odškrinuta vrata dopiru žamor, zveckanje stakla i porculana. I to je, znači, to.
Petar je u Argentini postao Pedro. Maruna je, pak, ostao. U toj opasnoj i zlokobnoj gesti, u bijegu preko granice, iz komunističkog raja u neki drugi raj, bilo je više rizika nego što može podnijeti jedna prosječna sudbina. Nakon svega, u Petrovoj, kao i u Borisovoj sudbini taj bijeg ima čistu artističku vrijednost. Niti bi pjesnik bio ovakav pjesnik, niti bi slikar bio slikar, e da nije bilo te sudbonosne geste. Na katalogu piše: “Slikarska obzorja umjetnika s dvije domovine”. To kao objašnjenje onima koji ništa ne razumiju. Pa ni to da su u toj životnoj matematici dvije domovine ustvari – nijedna. Biti mišlju na dva mjesta znači biti nigdje. Ili biti umjetnik.ƒ