Svako malo podigne se medijska graja oko koncesije na plažu ispod Ville Castello u Medveji. Teško je reći zašto, jer to uopće nije plaža, a i samo tajkun poput Ivice Todorića može si priuštiti da za tamošnji kamenjar iskešira silan novac. Nije baš da su to za njega silne pare, ali malo tko može, a da ne trepne okom, platiti deset puta više korištenje opasnih hridi nego susjednu prekrasnu plažu u Medveji. No, ne zanima nas ovdje ni distinkcija između šljunčane plaže i hridina na kojima se može iskrvariti samim hodom bosim nogama, ni tko je aktualni vlasnik.
Novi stanar medvejske vile rijetko boravi u svom primorskom dvorcu, a još rjeđe se tamo kupa na skupo plaćenim hridima.
Nije ni prošli stanar bio ljubitelj izležavanja na plaži, ali je sigurno boravio češće u Castellu. Tko je uopće bio stanar vile prije velikana hrvatskog kapitalizma? Koliko se sjećam – Ivo Oblijan, čovjek u vječnoj potrazi za odgovorima, bjegunac od svakodnevnih banalnosti i svakako umjetnik kakav se rijetko rađa. Oblijan je početkom devedesetih od “države” dobio prostor u Villi Castello na korištenje i pretvorio ga u srednjovjekovnu radionicu čudesa. Čudesa su imala i sasvim praktičan oblik jer je Ive, kako sam ga zvao, izrađivao lule. Nisu to bile obične lule, kao što ni Ive nije bio običan majstor.
Prije no što mu se otvorila čakra za stvaranje lula, radio je posve nespojive stvari. Osamdesetih je godina prošle ere radio kao frutivendolo na opatijskoj i lovranskoj tržnici, bio je potom voditelj kultnog riječkog kluba Palach, a čak je bio i predsjednik (!) nekog političkog tijela koje bi se moglo usporediti s današnjom županijskom skupštinom. Da sve bude još čudnije, Ive Oblijan političku je karijeru u ono doba napravio iako nikad nije bio član Partije. Nije ga zanimala ta organizacija, baš kao ni politička karijera, i sve je to vrlo brzo posve odbacio.
Astrolozi bi rekli da je Ivica Oblijan “Neptunov tip” jer je uvijek bio u nekom traženju, odlaženju i dolaženju. Nadasve je bio jak u iznenadnom nestajanju. Tako je početak devedesetih dočekao u prizemnici na pola Partizanskih stuba (danas Stubište Joakima Pilata), stotinjak škalina iznad kuće poznatog fotografa Romana Grozića, još za troskok dalje od mog tadašnjeg boravišta. Nabavio je neka dlijeta i počeo mahnito svladavati drvorez. Gledao sam u čudu kako je stan pretvorio u radionicu, ali ispod guste brade i debelih cvikera probijao se osmijeh nesputane sreće. Uživao je kao malo zaigrano dijete i počeo izrađivati lule. U početku od korijena busula, odnosno šimšira (Buxus sempervirens), da bi kasnije, kada se preselio u medvejski Castello, počeo koristiti korijenje stogodišnjih črnika (Erica arborea) što su rasle nad morem u ono malo zemlje nad medvejskim škrapama.
Oblijan je izradi lula pristupio beskompromisno, izrađujući samo unikate, koristeći isključivo prirodne pigmente za bojanje i štiteći dovršene lule samo prirodnim pčelinjim voskom. Bile su to pjesme pisane u drvu, jedinstvene skulpture. Njegove lule umjetnička su djela koja ubacivanjem naprstka duhana postaju i itekako uporabni predmet uživanja. Imale su, što je pušačima posebno važno, i vrlo ugodne prstohvate, o čemu je majstor posebno brinuo.
Ive je lule izrađivao u samo njemu shvatljivim ciklusima, odnosno vrlo malim serijama. Jedan od prvih ciklusa bio je “Ogledala”, kada su lule dobile izgled ljudskih glava, Indijanaca, vojskovođa i karnevalskih maski. Slijedili su ciklusi: Zemlja, Korijeni, Kamenje, More, Nebo, Sjene, Duša, Tragovi, Ruke i još mnogi. Svaka je lula bila drugačija jer je Oblijan u nju unio svoj trenutni osobni pogled na prirodu i društvo oko sebe, svoja viđenja prošlosti i budućnosti.
Posjećivao sam ga u dugim zimskim večerima, kada u Medveji nije bilo ni pasa, jer me njegov renesansni duh iskreno fascinirao. Njegove su lule bile živi dokaz da misterij umjetnosti može oživjeti u korijenu črnike. Ponekad sam mislio da je njegova opsesija lulama ujedno i bijeg od svakodnevnice, baš kao što je i samo pušenje lule valjda polusatni odmak od dnevnog stresa.
Majstora su u nekom trenutku deložirali iz Ville Castello jer je, kao što pretpostavljate, na vidiku bio kupac cijelog imanja, velebni trgovac. Trgovac kakav Oblijan nikada nije bio jer svoje unikatne lule nažalost nije znao skupo naplatiti, a na kompromise nije želio pristati.
Nema, nažalost, mog majstora lula već godinama u Opatiji. Neko vrijeme se, potkraj devedesetih, povukao u Grimaldu, istarsko mjestašce koje je toliko malo da ga nećete lahko naći na karti, potom na trsatski Vidikovac, gdje je u osobnom očaju unajmio stančić, da bi se pred svoj pedeseti rođendan (rođen je 1958.) vratio u rodni Pakrac. Posljednji glas o njemu govori da odgovore na svoja pitanja nije našao ni u Slavoniji. Svoju potragu nastavlja – u Francuskoj. Sretno Ive!
RetrOpatija/1
U potrazi za savršenom lulom
Svako malo podigne se medijska graja oko koncesije na plažu ispod Ville Castello u Medveji. Teško je reći zašto, jer to uopće nije plaža, a i samo tajkun poput Ivice Todorića može si priuštiti da za tamošnji kamenjar iskešira silan novac. Nije baš da su to za njega silne pare, ali malo tko može, a da ne trepne okom, platiti deset puta više korištenje opasnih hridi nego susjednu prekrasnu plažu u Medveji. No, ne zanima nas ovdje ni distinkcija između šljunčane plaže i hridina na kojima se može iskrvariti samim hodom bosim nogama, ni tko je aktualni vlasnik.
Novi stanar medvejske vile rijetko boravi u svom primorskom dvorcu, a još rjeđe se tamo kupa na skupo plaćenim hridima.
Nije ni prošli stanar bio ljubitelj izležavanja na plaži, ali je sigurno boravio češće u Castellu. Tko je uopće bio stanar vile prije velikana hrvatskog kapitalizma? Koliko se sjećam – Ivo Oblijan, čovjek u vječnoj potrazi za odgovorima, bjegunac od svakodnevnih banalnosti i svakako umjetnik kakav se rijetko rađa. Oblijan je početkom devedesetih od “države” dobio prostor u Villi Castello na korištenje i pretvorio ga u srednjovjekovnu radionicu čudesa. Čudesa su imala i sasvim praktičan oblik jer je Ive, kako sam ga zvao, izrađivao lule. Nisu to bile obične lule, kao što ni Ive nije bio običan majstor.
Prije no što mu se otvorila čakra za stvaranje lula, radio je posve nespojive stvari. Osamdesetih je godina prošle ere radio kao frutivendolo na opatijskoj i lovranskoj tržnici, bio je potom voditelj kultnog riječkog kluba Palach, a čak je bio i predsjednik (!) nekog političkog tijela koje bi se moglo usporediti s današnjom županijskom skupštinom. Da sve bude još čudnije, Ive Oblijan političku je karijeru u ono doba napravio iako nikad nije bio član Partije. Nije ga zanimala ta organizacija, baš kao ni politička karijera, i sve je to vrlo brzo posve odbacio.
Astrolozi bi rekli da je Ivica Oblijan “Neptunov tip” jer je uvijek bio u nekom traženju, odlaženju i dolaženju. Nadasve je bio jak u iznenadnom nestajanju. Tako je početak devedesetih dočekao u prizemnici na pola Partizanskih stuba (danas Stubište Joakima Pilata), stotinjak škalina iznad kuće poznatog fotografa Romana Grozića, još za troskok dalje od mog tadašnjeg boravišta. Nabavio je neka dlijeta i počeo mahnito svladavati drvorez. Gledao sam u čudu kako je stan pretvorio u radionicu, ali ispod guste brade i debelih cvikera probijao se osmijeh nesputane sreće. Uživao je kao malo zaigrano dijete i počeo izrađivati lule. U početku od korijena busula, odnosno šimšira (Buxus sempervirens), da bi kasnije, kada se preselio u medvejski Castello, počeo koristiti korijenje stogodišnjih črnika (Erica arborea) što su rasle nad morem u ono malo zemlje nad medvejskim škrapama.
Oblijan je izradi lula pristupio beskompromisno, izrađujući samo unikate, koristeći isključivo prirodne pigmente za bojanje i štiteći dovršene lule samo prirodnim pčelinjim voskom. Bile su to pjesme pisane u drvu, jedinstvene skulpture. Njegove lule umjetnička su djela koja ubacivanjem naprstka duhana postaju i itekako uporabni predmet uživanja. Imale su, što je pušačima posebno važno, i vrlo ugodne prstohvate, o čemu je majstor posebno brinuo.
Ive je lule izrađivao u samo njemu shvatljivim ciklusima, odnosno vrlo malim serijama. Jedan od prvih ciklusa bio je “Ogledala”, kada su lule dobile izgled ljudskih glava, Indijanaca, vojskovođa i karnevalskih maski. Slijedili su ciklusi: Zemlja, Korijeni, Kamenje, More, Nebo, Sjene, Duša, Tragovi, Ruke i još mnogi. Svaka je lula bila drugačija jer je Oblijan u nju unio svoj trenutni osobni pogled na prirodu i društvo oko sebe, svoja viđenja prošlosti i budućnosti.
Posjećivao sam ga u dugim zimskim večerima, kada u Medveji nije bilo ni pasa, jer me njegov renesansni duh iskreno fascinirao. Njegove su lule bile živi dokaz da misterij umjetnosti može oživjeti u korijenu črnike. Ponekad sam mislio da je njegova opsesija lulama ujedno i bijeg od svakodnevnice, baš kao što je i samo pušenje lule valjda polusatni odmak od dnevnog stresa.
Majstora su u nekom trenutku deložirali iz Ville Castello jer je, kao što pretpostavljate, na vidiku bio kupac cijelog imanja, velebni trgovac. Trgovac kakav Oblijan nikada nije bio jer svoje unikatne lule nažalost nije znao skupo naplatiti, a na kompromise nije želio pristati.
Nema, nažalost, mog majstora lula već godinama u Opatiji. Neko vrijeme se, potkraj devedesetih, povukao u Grimaldu, istarsko mjestašce koje je toliko malo da ga nećete lahko naći na karti, potom na trsatski Vidikovac, gdje je u osobnom očaju unajmio stančić, da bi se pred svoj pedeseti rođendan (rođen je 1958.) vratio u rodni Pakrac. Posljednji glas o njemu govori da odgovore na svoja pitanja nije našao ni u Slavoniji. Svoju potragu nastavlja – u Francuskoj. Sretno Ive!