RetrOpatija/8

Svoji na svome šugamanu

Bio je to jedan od mojih najlakših novinarskih zadataka uopće. Oko devet sati ujutro zazvonio je telefon, a urednik se obrušio na mene. “Šta se ne javljaš? Imaš pobunu u gradu, a ti se ne javljaš.” Kakva pobogu pobuna u Opatiji, usred ljeta godine devedeset i neke. Pobuna – kupača.

Stvar zvuči šaljivo, ali je priča istinita, čak do te mjere da je delegaciju ljutitih Opatijaca morao zbog svega primiti tadašnji gradonačelnik dr. Axel Luttenberger. Ogorčeni građani Opatije, žrtve gladi za profitom poduzeća “Rivijera”, sastavili su tada peticiju kojom su zatražili jednostavne stvari: komadić plaže za svoje ručnike, pravo na sunce i slobodan pristup moru. Smatrali su da ne mogu plaćati, za tadašnje uvjete, preskupih pedeset kuna za Slatinu i tražili svoja vjekovna kupališna prava.

Nije mi bilo druge, nego dohvatiti se kupaćih gaćica i šugamana, pa u japankama polako niz Vrutki, uz Dom zdravlja i hotel Imperijal otklipsati prema Slatini. Devedesetih sam se godina rijetko kupao na Slatini jer jednostavno more tamo nije bilo dovoljno čisto za moj ukus, pa je urednički nalog bio dobar razlog da se odgegam do Puntice, malog mulića ispred tadašnjeg hotela Jadran (danas Milenijum).

Na Puntici sam naletio na dio nekoć popularne ženske rock-grupe “Cacadou look”. – Pobuna? Nemam pojma, danas sam prvi dan na moru – rekla je Tanja, kojoj su, kao i meni, iznenađenje bile novi, šarene ligeštuli, suncobrani, stolići i pepeljare. No, tek što su se cure raskomotile, prišao im je redar i želio naplatiti – 50 kuna. Nakon kraće prepirke, napustile su plažu. Još gore provela se grupa “domaćih” kupača, kojima nije dozvoljeno niti da na svojim (!) ručnicima provedu dan na istoj plaži. Njih su redari doslovno otjerali.

Znači, ipak je istina! Nema više kupanja na Puntici, bar ne besplatnog. Za tjeranje Opatijaca sa Slatine brinuli su se uniformirani djelatnici “Hrvatskog tigra” i “Štita”, zaštitari opakog izgleda i jasno, u potpunom neskladu s kupačima.

Nakon kraće investigacije u kupaćim gaćicama imao sam priču za novine, a kada sam zagrebao pod površinom slatinskog pijeska, na svjetlo dana izašao je sav mulj tako karakterističan za pretvorbene devedesete. Pokazalo se da je netko vrlo vješto bivši OOUR Slatina, dakle društveno poduzeće za brigu o plažama, pretvorio umjesto u javno ili komunalno, u privatno poduzeće Rivijera. Kako bi sve bilo i lokalpatriotski zapaljivo, ono je došlo u vlasništvo neke zagrebačke tvrtke. Ovi su, pak, tko zna kako isposlovali od županije koncesiju za sve opatijske plaže po cijeni od nekih 45 kuna dnevno! A potom su uz pomoć zaštitara krenuli naplaćivati ležaljke po – pedeset kuna. Da se sve dodatno zakuha pobrinuo se lukavi Axel koji je ljutnju Opatijaca iskoristio za potpirivanje političke vatre i zatražio zbog svega izdvajanje Opatije iz Primorsko-goranske županije.

Uglavnom, bilo je vruće u svakom smislu, a priča o tankoćutnim kupačima koji se bore za svoja prava obišla je zemlju. Nakon što se stara Slatina potopila, a drveno Lido zgorelo, ne čudi što su Opatijci posebno osjetljivi na zadiranje u kupališta. Na kraju ovog izleta u devedesete, podsjetimo da su tada pobunjeni kupači izborili pravo da se na Puntici kupaju besplatno. Svoji na svome. Šugamanu.

Dvadeset godina kasnije čitam u novinama kako Opatijci vode ratove oko svog prava na ležanje uz more. Borba se očito nastavlja.

Edi Jurković 09. 08. 2011.