Neobično je da se još nitko nije pozabavio stručnom spremom i obrazovnom strukturom osuđenih ratnih zločinaca iz naših ratova u devedesetima. Ali ako bismo se bavili samo medijski najmarkantnijim slučajevima, haškim osuđenicima i zlikovcima koji su obilježili epohu, među njima bi se, redom prethodno visokoobrazovanim građanima socijalističke Jugoslavije, najviše našlo doktoranata s vojnih akademija i liječnika, u pravilu specijalista, s respektabilnim stažom u struci. Među osuđenim ratnim zločincima moglo se naći i učitelja, nastavnika i sveučilišnih profesora, pokoji inženjer, politolog, novinar (istina, nijedan koji je ostavio ikakvog traga u većim novinama ili na radiju i televiziji), ali ne mogu se sjetiti, niti u arhivima pronaći, nijednoga ratnog zločinca koji je prethodno bio sudac ili, recimo, advokat. U kolektivnoj predodžbi i narodnom vjerovanju advokatima je u naravi službe da budu hladni, proračunati, amoralni i u biti bešćutni, dok su liječnici samopožrtvovni humanisti, spremni da pomognu svakom čovjeku, pa i onom koji im je osobni neprijatelj. Liječništvo, uostalom, i nije služba ni struka. Liječništvo je, poput svećeništva, misija i poziv. Samo što liječnički poziv nije od Boga, nego je poziv od ljudi. Koji je onda razlog da su liječnici postajali ratnim zločincima, dok advokati, recimo, nisu?
Zdravstvo, za razliku od sudstva, vojske ili policije, nije zasnovano, pa ni podložno političkim uvjerenjima. Dobar internist je po istim kriterijima dobar u Švedskoj i u Sjevernoj Koreji. Nema od politike udaljenijih ljudskih umijeća od liječništva i glazbe. Zdravstvo je hijerarhijski strukturirano kao što su, istina na malo drukčije načine, hijerarhijski strukturirani sudstvo, vojska i policija. Ali, za razliku od suda, kasarne ili zatvora, hijerarhijska struktura ambulante, klinike, bolnice nikad nije piramidalna, niti je neosporiva, ultimativna. Svaki je liječnik sam pred pacijentom, ali pacijent u njemu ne vidi samo liječnika, nego cijelu ambulantu, kliniku, bolnicu, društvo i domovinu, te na kraju dragoga Boga. Što je bolest teža, to su očekivanja od njega veća, i on je veći. Liječnik u očima pacijenta, a onda i cijeloga društva (koje ima refleks kolektivnog pacijenta), nije dio strukture ni hijerarhije, nego je u sebi sabrao svu strukturu i hijerarhiju zdravstvenog sustava. U svakom je liječniku domovina, i svaki je liječnik sva svjetska i ljudska medicina. Iz toga pomalo proizlazi i zaključak da hijerarhija u zdravstvu, u ambulanti, klinici i bolnici, a onda i u najširem sustavu javnoga zdravstva u Hrvatskoj, ima više veze s politikom zdravstva ili s politikom općenito, nego s liječnicima i njihovim radom (ili neradom). Ali s druge strane, ništa u toj mjeri ne otežava posao stručnim, požrtvovnim i moralnim liječnicima, kao loša, bolesna, manijakalna hijerarhija zdravstvenih ustanova. Ministar obrane, to je dokazano ne samo u Hrvatskoj, može biti idiot, katkad je čak i poželjno da bude idiot, može biti intelektualno i moralno insuficijentan, politički i ljudski beznačajan, može biti u svakom pogledu nesposoban, može biti kriminalac i patološki tip, svega se toga u Hrvatskoj i po Europi znalo steći u osobi ministra obrane, ali ako je ministar zdravstva ništarija ili idiot – kao što je u Hrvatskoj češće bio, nego što to nije bio – on čini posrednu i neposrednu štetu i posljednjem vrijednom seoskom liječniku, kao i posljednjem konzumentu i klijentu javnoga zdravstva. To je tako, bez obzira na to što zdravstvena hijerarhija, za razliku od vojne ili policijske, nije ultimativna ni neosporiva. A smisao famozne reforme zdravstva uvijek je bio samo jedan: da idiot ili ništarija ne postane ministar, i da idioti ili ništarije ne postavljaju iste takve na ravnateljska mjesta u zdravstvu.
U članstvu Hrvatske, prije toga Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti tradicionalno je brojno liječničko članstvo. Razred za medicinske znanosti HAZU ima deset odbora, od Odbora za alergologiju, kliničku imunologiju i biološke preparate do Odbora za orofacijalne bolesti i Odbora za tumore, i respektabilan broj redovitih i dopisnih članova, te članova suradnika. Drukčije nije ni u drugim akademijama nauka i umjetnosti koje postoje u zemljama bivše Jugoslavije. Ako bismo uspoređivali njihovo članstvo iz književnih i umjetničkih redova, ili među znanstvenicima iz prirodnih znanosti, s članovima koji će se podičiti vlastitim dosezima u medicinskim znanostima, mogli bismo doći do neobičnog, možda i zabrinjavajućeg zaključka da se cvijet naše pameti sav dao u medicinu, da je sva naša tradicija liječnička, te da je cjelokupna naša kultura, u najširem smislu te riječi, znanstveno, stilski i žanrovski klasificirana i podijeljena na liječnike i na pacijente. Zanimljivo je, međutim, da bi se među čuvenim našimakademicima medicinarima, uz svjetski priznate istraživače i znanstvenike, uvijek našao i značajan broj isto tako čuvenih ordinarijusa, ili liječnika iz kliničke prakse, koji se nisu ni stizali baviti ozbiljnom znanošću, jer su imali previše posla s pacijentima. Nesumnjivo da je za svaku pohvalu bila njihova požrtvovnost, ali na koji način su postali akademici?
Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan: njihov značaj je iz jedne sfere transferiran u drugu, do koje naš svijet zapravo više drži. Čuveni liječnici mnogo su nam u životu važniji od čuvenih znanstvenika. Do praktičara držimo više nego do teoretičara. A kako su akademije znanosti u pravilu sastavljene od nekoga starijeg svijeta, zgodno je uza se imati moćan konzilij. A pritom nije ni neobično, ni netipično. Jer svako formalno ili neformalno društvo, svaka obitelj i svaki pojedinac u Hrvatskoj, kao i u svim zemljama bivše Jugoslavije, ima svoga liječnika i svoje liječnike. Ne bi bilo pretjerano reći da je najniža prečaga na društvenoj ljestvici, ona ispod koje su parije, beskućnici i neki socijalno likvidiran svijet, upravo ta na kojoj su ljudi koji imaju mobitele, i u mobitelima ime tog jednog liječnika kojeg će nazvati kad ih nešto zaboli. Naravno, preko reda, mimo ambulantnog vremena i mimo famoznih lista i rasporeda proizvedenih iz hijerarhije Ministarstva zdravstva. Nitko se tome ne čudi, nitko se protiv toga ne bori, jer ne samo da je to dio tradicije koja u nas postoji otkako je struje, vode i telefona, i otkako je službena medicina nadvladala mjesne vračeve i nadriliječnike, nego su takav položaj i takva društvena uloga liječnika u životu zajednice među najvažnijim razlozima što neke mlade žene i muškarci odlaze na studij medicine i prolaze sav taj dugotrajni i složeni proces intelektualnih i operativnih priprema za zaređenje u specijaliste ovoga ili onoga.
Za socijalizma u Jugoslaviji je stvoren impresivan zdravstveni sustav. Sagrađene su bolnice, vjerojatno i prekomjeran broj bolnica, u svakome glavnom gradu bivših republika i obje pokrajine utemeljeni su medicinski fakulteti, koji će kasnije biti otvarani i u nekim manjim gradovima, uz njih i mimo njih nastajali su medicinski znanstveni instituti, stvoren je sustav koji je obrazovao, obučavao i odgajao čitavu armiju liječnika. I premda je takvo, socijalističko zdravstvo bilo i bogato, i veoma skupo, te je na njega odlazio veliki dio stvorenoga društvenog bogatstva, što je istovremeno siromašilo zajednicu i podizalo razinu života, oduvijek je vladalo pravilo da se zdravstveni sustav razvijao nejednako, asimetrično i u osnovi groteskno. Sarajevo je, recimo, šezdesetih i početkom sedamdesetih imalo jedan od najšire zapasanih bolničkih krugova u ovom dijelu Europe, s nizom bolnica zidanih u habsburška i u socijalistička vremena, a nešto kasnije će dobiti i raskošnu vojnu bolnicu. Međutim, dok je Očna klinika, iliti Oftalmologija, bila čuvena u svijetu, pa se iz svih dijelova Europe u Sarajevo dolazilo na operacije i liječenje oka, pojedine klinike, ili pojedini dijelovi zdravstvenog sustava – recimo famozna hitna pomoć, kojekakve internističke ambulantne službe, ili, recimo, ginekologija, znali su biti na razini kakve zaostale afričke zemlje, čije su vlasti u potpunom neredu. Žene su nakon najjednostavnijih ginekoloških zahvata umirale od sepse po improviziranim posteljama na bolničkim hodnicima, dok je nekoliko stotina metara dalje najsuvremenijim, prvi put primjenjivanim metodama slijepome vraćan vid. Kako je to bilo moguće? Vrlo jednostavno: Očnom je klinikom upravljao čuveni doktor Vladimir Čavka. Bio je tu autokratski vladar, učitelj, glavni liječnik i osoba oko koje se upravljao cijeli sustav. Pa premda Očna klinika nije bila ništa bogatija od drugih bolnica – štoviše, nalazila se u trošnijoj zgradi, a opremu je Čavka nabavljao u inozemstvu, ili naručivao da mu se specijalno izrađuje u domaćim tvornicama, za neke u osnovi sitne novce – bila je, kako se tada govorilo, “bolja nego da je u Njemačkoj”.
A to je, zapravo, posvuda bilo prevlađujuće načelo funkcioniranje svake bolnice, klinike ili ambulante u vrijeme socijalizma, pa će tako ostati i do danas: dobre segmente sustava stvarali su dobri, ili veliki liječnici, dok su loši ostajali loši zato što se ne bi našlo onog jednog velikog autokrata da ga učini dobrim. Klinika nije ni demokratska ni samoupravna ustanova. Na klinici i u liječenju uvijek odlučuje samo jedan čovjek. Liječnički konziliji ne odlučuju većinom glasova, nego glavni liječnik odlučuje sam, na osnovu onog što mu je, eventualno, predložio konzilij. Problem socijalističkog javnog zdravstva, koje je zatim samo preuzeto od postsocijalističkih političkih struktura, u tome je što zapravo nikad nije ni postojalo kao sustav.
U tom preuzimanju učinjeno je nekoliko važnih promjena, uglavnom na štetu javnog zdravstvenog sustava. Ili iluzije o javnom zdravstvenom sustavu. Potpuno je i do krajnjih granica liberalizirana mogućnost privatne prakse, ali to je učinjeno na takav način da je privatna praksa, da su privatne ambulante, klinike, bolnice urasle u javnozdravstveni sustav i da često na njemu parazitiraju, da ga troše, umjesto da ga nadopunjuju. Recimo, zbog čega je dopušteno da liječnici zaposleni u javnoj bolnici imaju svoje privatne ordinacije? Zato što, reći će oni dobrohotniji, javno zdravstvo nema dovoljno novca da plati najbolje liječnike da ovi ne bi prebjegli u privatnika. Manje dobrohotni će primijetiti da je upravo to nepresušno izvorište i rudnik čudovišne korupcije i isisavanja novca za javno zdravstvo i njegova prelijevanja u privatne džepove. Razina zdravstvene zaštite građana ne samo da se na taj način smanjila, nego se mora plaćati i ono što se ne bi smjelo plaćati.
Druga, još mnogo kobnija i štetnija promjena, koja je stigla 1990, jest totalna politizacija zdravstva. Do te nulte godine naše demokracije liječnici ne samo da nisu morali biti članovi one jedne i jedine Partije da bi napredovali u struci i u bolničkom sustavu, nego se, do određene mjere, nije baš najbolje ni gledalo na preveliki njihov društveno-politički angažman. Ravnatelji bolnica često nisu bili članovi SKJ, među čuvenim liječnicima bilo je vjernika, pa čak i “narodnih neprijatelja”. Maloprije spomenuti Vladimir Čavka, jedan od značajnijih svjetskih oftalmologa svoje generacije, imao je vrlo, vrlo sumnjivu ratnu prošlost. Inače, Čavka je još jedna velika bosanska i hrvatska biografska priča. Rođen u Orašju, gimnaziju pohađao u Vinkovcima, medicinu studirao u Beču, oftalmologiju je specijalizirao u Zagrebu, kod oca hrvatske okulistike i utemeljitelja zagrebačke Očne klinike Alberta Botterija. U Zagrebu je 1935. konstruirao korneorefleksometar, važnu alatku u proučavanju konjunktivalnog i kornealnog refleksa (refleksa treptaja), što je važan znanstveni, ali i ilustrativan biografski podatak: osim što je bio veliki liječnik i čudovišno karizmatična osoba, Čavka je imao i taj neki tehnički talent za stalno majstorisanje i izmišljanje novih sprava i instrumenata koji su mu trebali u njegovom poslu. Bio je poput nekog ludog bosanskog Leonarda da Vincija. E, i takvog su ga 1940. povukli u Beograd, za voditelja Očnog odjela Državne bolnice, i tamo je Čavka, ne imavši baš nikakvog talenta za politiku, a ni moralnog osjećaja u uvjetima okupacije, potpisao Apel srpskom narodu, koji su sastavile kvislinške vlasti i naokolo ga intelektualcima nudile na potpis. Jedni su potpisali, drugi nisu. Bilo ih je koji su morali potpisati, bilo ih je koji su se mogli izvući. Čavka nije morao potpisati, ali eto… Taj potpis, i još ponešto iz tog vremena, pratilo ga je kroz život. Ali nije mu naštetilo da se već 1946. nađe među osnivačima Medicinskog fakulteta u Sarajevu, da postane bosanskohercegovački akademik i da do kraja života u Sarajevu i u Beogradu – i to paralelno – stvara svoje veliko životno djelo, koje bi se, biblijskim govorom rečeno, moglo svesti na to da je slijepima vraćao vid. A mene je liječio od strabizma. Plašio sam ga se kao crnog đavla…
Priča o doktoru Čavki mogla bi biti priča o boljim dijelovima jugoslavenskoga i postjugoslavenskog javnog zdravstva. U Zagrebu ta je priča još mnogo raskošnija nego u Sarajevu, i mogli bismo preko barem desetak velikih liječničkih biografija ispisati povijest dobrih i uspješnih zagrebačkih medicinskih ustanova, bolnica, klinika. Ali i u Splitu, čije je zdravstvo (poprilično zasluženo) došlo na zao glas u vrijeme pandemije covida-19, a onda početkom kolovoza 2022, nakon institucionalnog ubojstva novinara Vladimira Matijanića, bilo je u socijalistička vremena, pa ih je tako i danas, čuvenih liječnika i još čuvenijih zdravstvenih ustanova. Recimo, spominjalo se, u obranu časti splitskih liječnika, tamošnju Onkologiju, a nema baš nikakve sumnje da u Splitu i okolici ima dobrih i požrtvovnih liječnika po domovima zdravlja, pa i da ima sjajnih domova zdravlja za koje bi njihovi klijenti i pacijenti rekli da na svijetu nema boljih. Međutim, činjenica da su neke druge zdravstvene ustanove ubile Vladimira Matijanića ne biva tim ništa manja, a ni manje sistemska.
I opet su dva uzročnika koja su vodila ubojstvu. Prvi i manje fatalan: loša, korupcijom obilježena privatizacija zdravstva vodi tomu da se umire od onih malih, komunalno prisutnih, lako prenosivih ili epidemijski prisutnih bolesti, kojima se privatno zdravstvo zapravo i ne bavi, jer se njihovo liječenje ne može skupo naplatiti i jer su one temeljni razlog postojanja bilo kakvog javnog zdravstva. I drugi, posve fatalan, pretvaranje zdravstvenih ustanova u utvrde vladajuće stranke i političko ucjenjivanje građana njihovim zdravljem, koje je na čelo svih javnih splitskih zdravstvenih ustanova, kao i većine zdravstvenih ustanova u državi, dovelo poslušne članove HDZ-a, nužno vodi ubojstvu pacijenta. Kako ne postoji privatna hitna pomoć, u stranačkoj hitnoj pomoći u Splitu mogu se utaboriti stručno najnesposobniji, ali stranci najodaniji ljudi. Samo što to nije samo u Splitu tako. Isto će biti u svakom zakutku Hrvatske, gdje god Stranka kadrovira u zdravstvenim ustanovama i dokle god dopire moć moralno i emocionalno zabrinjavajuće petrificirane, te intelektualno insuficijentne osobe ministra Vilija Beroša. Odnos liječnika prema smrti velika je društvena, antropološka, književna tema. Dok dobri liječnici žive sa svakim svojim preminulim čovjekom, bez obzira na to jesu li doista sve učinili da smrt odgode i nakratko odagnaju, loši liječnici će, kao i loši oficiri, živote svojih pacijenata ili vojnika unaprijed odagnati od svoje savjesti, a njihova smrt će im ići u rok službe. Ministru Viliju Berošu zastrašujući broj prekomjernih smrti ide u rok službe. Smrt Vladimira Matijanića posebno je uznemirujuća, jer je njegov slučaj u najvećoj mjeri dokumentiran. Dobar liječnik se od lošeg liječnika razlikuje i po tome što neće sudjelovati u prikrivanju ubojstva. Ili u prikrivanju smrti izazvane lošim i nestručnim postupanjem medicinskih službi. Dobar liječnik neće podnijeti to da mu je pacijent umro jer su njegovi kolege slavili državni praznik ili vjerski blagdan.
Ali nije istina da javno zdravstvo u Hrvatskoj ne funkcionira. Nije istina da se sustav raspao. Javno zdravstvo funkcionira asimetrično i povremeno groteskno. Pojedini njegovi segmenti savršeno rade, zahvaljujući znanju, savjesti i požrtvovnosti svih zaposlenih. Koji obično bivaju vođeni ponekim karizmatičnim pojedincem. Tamo gdje sustava nema, niti ga je ikad bilo, sve je zasnovano na karizmatičnom pojedincu. I vrlo je nekorektno svih ovih dana ružno govoriti, misliti ili pisati o liječnicima i medicinskim sestrama. Pa čak i onima koji su članovi stranke. Pa čak i ako su članovi vječnog HDZ-a. I među takvima ima velikih, karizmatičnih liječnika. Problem je u političkom, a ne u bolničkom sustavu. I problem je, naravno, u lošoj tradiciji, u tome što svi imamo svoje liječnike, i što svi živimo, liječimo se, bolujemo i ozdravljamo uglavnom mimo procedura. Nitko nikad ovdje nije vjerovao u proceduru. A na proceduri opstaje ili se urušava svaki veliki sustav. Onaj zdravstveni nije mogao biti u pravom smislu riječi stvoren čak ni u vrijeme socijalizma, upravo zato što je cijeli narod bio korumpiran. I htio je liječnika mimo procedure. Korupcija počinje kad se prehladiš, pa nazoveš prijatelja liječnika, i on te uputi da piješ paracetamole s puno tekućine. Već to je, na žalost, čin korupcije. I od tog bezazlenog prijateljskog telefonskog poziva vodi zavojit i kompliciran put do liječnika ratnih zločinaca, do liječnika bezdušnih političara, ekstremističkih ideologa i prigovarača savjesti, kojima je mnogo više stalo do jedne zametnute jajne stanice, nego do živoga čovjeka koji ne može disati. Ali naravno, smisao nije u tome da ne nazovete tog famoznog prijatelja liječnika, pa čak nije ni u tome da se ne služite vezama i vezicama pri ostvarivanju boljeg statusa pred ustanovama javnog zdravstva. Smisao je samo u tome da imate svijest o onome što činite i da liječnike ne optužujete za nešto za što ste sami krivi.
U danima pandemije covida-19, kada je ministarstvo Vilija Beroša vuklo neke katastrofalne poteze i kada je korupcija postala državno propisan način funkcioniranja zdravstva, a onda i u vrijeme ubojstva Vladimira Matijanića, javili su se glasovi onih koji kažu da ćemo svi na kraju morati kod liječnika, te da je upravo to razlog da ne govorimo protiv njih i njihove struke. Osim što je primitivno, ovakvo viđenje stvari je i potpuno krivo. Opet su dvije vrste liječnika: jedni vam neće pomoći, ili će vas ubiti kao Matijanića, čak i ako govorite sve najljepše o njima, njihovom poslu, stranci i vođi. Oni su naprosto loši liječnici. Drugi će vam, pak, spašavati život čak i ako vas privatno preziru, čak i ako su vam u životu neprijatelji, čak i ako vjeruju u sve što je suprotno onom u što vjerujete vi. Oni su naprosto dobri liječnici. I pritom ne moraju biti dobri ljudi. Kao što ni loši liječnici nisu nužno loši ljudi. Samo su promašili profesiju. Ili poziv. Kao što se nekim svećenicima pričinilo da su čuli Božji poziv, tako se i nekim liječnicima pričinilo da su čuli Ljudski poziv. Nije pretjerano reći da je i jedne i druge zazvao neki dokon i opak vrag.
A za reformu zdravstva, o kojoj svi tako rado govore, morala bi se reformirati svijest svakog građanina Hrvatske, tako da svaki, onako kako je to učinio Vladimir Matijanić, u trenucima bolesti naziva obiteljskog liječnika ili hitnu pomoć, a ne nekoga svog dobrog i pouzdanog prijatelja. To, osim što je nemoguće, u hrvatskom je slučaju i potencijalno smrtonosno.
Reforma zdravstva je kada u času teške bolesti zovete hitnu pomoć, a ne prijatelja među liječnicima
Neobično je da se još nitko nije pozabavio stručnom spremom i obrazovnom strukturom osuđenih ratnih zločinaca iz naših ratova u devedesetima. Ali ako bismo se bavili samo medijski najmarkantnijim slučajevima, haškim osuđenicima i zlikovcima koji su obilježili epohu, među njima bi se, redom prethodno visokoobrazovanim građanima socijalističke Jugoslavije, najviše našlo doktoranata s vojnih akademija i liječnika, u pravilu specijalista, s respektabilnim stažom u struci. Među osuđenim ratnim zločincima moglo se naći i učitelja, nastavnika i sveučilišnih profesora, pokoji inženjer, politolog, novinar (istina, nijedan koji je ostavio ikakvog traga u većim novinama ili na radiju i televiziji), ali ne mogu se sjetiti, niti u arhivima pronaći, nijednoga ratnog zločinca koji je prethodno bio sudac ili, recimo, advokat. U kolektivnoj predodžbi i narodnom vjerovanju advokatima je u naravi službe da budu hladni, proračunati, amoralni i u biti bešćutni, dok su liječnici samopožrtvovni humanisti, spremni da pomognu svakom čovjeku, pa i onom koji im je osobni neprijatelj. Liječništvo, uostalom, i nije služba ni struka. Liječništvo je, poput svećeništva, misija i poziv. Samo što liječnički poziv nije od Boga, nego je poziv od ljudi. Koji je onda razlog da su liječnici postajali ratnim zločincima, dok advokati, recimo, nisu?
Zdravstvo, za razliku od sudstva, vojske ili policije, nije zasnovano, pa ni podložno političkim uvjerenjima. Dobar internist je po istim kriterijima dobar u Švedskoj i u Sjevernoj Koreji. Nema od politike udaljenijih ljudskih umijeća od liječništva i glazbe. Zdravstvo je hijerarhijski strukturirano kao što su, istina na malo drukčije načine, hijerarhijski strukturirani sudstvo, vojska i policija. Ali, za razliku od suda, kasarne ili zatvora, hijerarhijska struktura ambulante, klinike, bolnice nikad nije piramidalna, niti je neosporiva, ultimativna. Svaki je liječnik sam pred pacijentom, ali pacijent u njemu ne vidi samo liječnika, nego cijelu ambulantu, kliniku, bolnicu, društvo i domovinu, te na kraju dragoga Boga. Što je bolest teža, to su očekivanja od njega veća, i on je veći. Liječnik u očima pacijenta, a onda i cijeloga društva (koje ima refleks kolektivnog pacijenta), nije dio strukture ni hijerarhije, nego je u sebi sabrao svu strukturu i hijerarhiju zdravstvenog sustava. U svakom je liječniku domovina, i svaki je liječnik sva svjetska i ljudska medicina. Iz toga pomalo proizlazi i zaključak da hijerarhija u zdravstvu, u ambulanti, klinici i bolnici, a onda i u najširem sustavu javnoga zdravstva u Hrvatskoj, ima više veze s politikom zdravstva ili s politikom općenito, nego s liječnicima i njihovim radom (ili neradom). Ali s druge strane, ništa u toj mjeri ne otežava posao stručnim, požrtvovnim i moralnim liječnicima, kao loša, bolesna, manijakalna hijerarhija zdravstvenih ustanova. Ministar obrane, to je dokazano ne samo u Hrvatskoj, može biti idiot, katkad je čak i poželjno da bude idiot, može biti intelektualno i moralno insuficijentan, politički i ljudski beznačajan, može biti u svakom pogledu nesposoban, može biti kriminalac i patološki tip, svega se toga u Hrvatskoj i po Europi znalo steći u osobi ministra obrane, ali ako je ministar zdravstva ništarija ili idiot – kao što je u Hrvatskoj češće bio, nego što to nije bio – on čini posrednu i neposrednu štetu i posljednjem vrijednom seoskom liječniku, kao i posljednjem konzumentu i klijentu javnoga zdravstva. To je tako, bez obzira na to što zdravstvena hijerarhija, za razliku od vojne ili policijske, nije ultimativna ni neosporiva. A smisao famozne reforme zdravstva uvijek je bio samo jedan: da idiot ili ništarija ne postane ministar, i da idioti ili ništarije ne postavljaju iste takve na ravnateljska mjesta u zdravstvu.
U članstvu Hrvatske, prije toga Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti tradicionalno je brojno liječničko članstvo. Razred za medicinske znanosti HAZU ima deset odbora, od Odbora za alergologiju, kliničku imunologiju i biološke preparate do Odbora za orofacijalne bolesti i Odbora za tumore, i respektabilan broj redovitih i dopisnih članova, te članova suradnika. Drukčije nije ni u drugim akademijama nauka i umjetnosti koje postoje u zemljama bivše Jugoslavije. Ako bismo uspoređivali njihovo članstvo iz književnih i umjetničkih redova, ili među znanstvenicima iz prirodnih znanosti, s članovima koji će se podičiti vlastitim dosezima u medicinskim znanostima, mogli bismo doći do neobičnog, možda i zabrinjavajućeg zaključka da se cvijet naše pameti sav dao u medicinu, da je sva naša tradicija liječnička, te da je cjelokupna naša kultura, u najširem smislu te riječi, znanstveno, stilski i žanrovski klasificirana i podijeljena na liječnike i na pacijente. Zanimljivo je, međutim, da bi se među čuvenim našim akademicima medicinarima, uz svjetski priznate istraživače i znanstvenike, uvijek našao i značajan broj isto tako čuvenih ordinarijusa, ili liječnika iz kliničke prakse, koji se nisu ni stizali baviti ozbiljnom znanošću, jer su imali previše posla s pacijentima. Nesumnjivo da je za svaku pohvalu bila njihova požrtvovnost, ali na koji način su postali akademici?
Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan: njihov značaj je iz jedne sfere transferiran u drugu, do koje naš svijet zapravo više drži. Čuveni liječnici mnogo su nam u životu važniji od čuvenih znanstvenika. Do praktičara držimo više nego do teoretičara. A kako su akademije znanosti u pravilu sastavljene od nekoga starijeg svijeta, zgodno je uza se imati moćan konzilij. A pritom nije ni neobično, ni netipično. Jer svako formalno ili neformalno društvo, svaka obitelj i svaki pojedinac u Hrvatskoj, kao i u svim zemljama bivše Jugoslavije, ima svoga liječnika i svoje liječnike. Ne bi bilo pretjerano reći da je najniža prečaga na društvenoj ljestvici, ona ispod koje su parije, beskućnici i neki socijalno likvidiran svijet, upravo ta na kojoj su ljudi koji imaju mobitele, i u mobitelima ime tog jednog liječnika kojeg će nazvati kad ih nešto zaboli. Naravno, preko reda, mimo ambulantnog vremena i mimo famoznih lista i rasporeda proizvedenih iz hijerarhije Ministarstva zdravstva. Nitko se tome ne čudi, nitko se protiv toga ne bori, jer ne samo da je to dio tradicije koja u nas postoji otkako je struje, vode i telefona, i otkako je službena medicina nadvladala mjesne vračeve i nadriliječnike, nego su takav položaj i takva društvena uloga liječnika u životu zajednice među najvažnijim razlozima što neke mlade žene i muškarci odlaze na studij medicine i prolaze sav taj dugotrajni i složeni proces intelektualnih i operativnih priprema za zaređenje u specijaliste ovoga ili onoga.
Za socijalizma u Jugoslaviji je stvoren impresivan zdravstveni sustav. Sagrađene su bolnice, vjerojatno i prekomjeran broj bolnica, u svakome glavnom gradu bivših republika i obje pokrajine utemeljeni su medicinski fakulteti, koji će kasnije biti otvarani i u nekim manjim gradovima, uz njih i mimo njih nastajali su medicinski znanstveni instituti, stvoren je sustav koji je obrazovao, obučavao i odgajao čitavu armiju liječnika. I premda je takvo, socijalističko zdravstvo bilo i bogato, i veoma skupo, te je na njega odlazio veliki dio stvorenoga društvenog bogatstva, što je istovremeno siromašilo zajednicu i podizalo razinu života, oduvijek je vladalo pravilo da se zdravstveni sustav razvijao nejednako, asimetrično i u osnovi groteskno. Sarajevo je, recimo, šezdesetih i početkom sedamdesetih imalo jedan od najšire zapasanih bolničkih krugova u ovom dijelu Europe, s nizom bolnica zidanih u habsburška i u socijalistička vremena, a nešto kasnije će dobiti i raskošnu vojnu bolnicu. Međutim, dok je Očna klinika, iliti Oftalmologija, bila čuvena u svijetu, pa se iz svih dijelova Europe u Sarajevo dolazilo na operacije i liječenje oka, pojedine klinike, ili pojedini dijelovi zdravstvenog sustava – recimo famozna hitna pomoć, kojekakve internističke ambulantne službe, ili, recimo, ginekologija, znali su biti na razini kakve zaostale afričke zemlje, čije su vlasti u potpunom neredu. Žene su nakon najjednostavnijih ginekoloških zahvata umirale od sepse po improviziranim posteljama na bolničkim hodnicima, dok je nekoliko stotina metara dalje najsuvremenijim, prvi put primjenjivanim metodama slijepome vraćan vid. Kako je to bilo moguće? Vrlo jednostavno: Očnom je klinikom upravljao čuveni doktor Vladimir Čavka. Bio je tu autokratski vladar, učitelj, glavni liječnik i osoba oko koje se upravljao cijeli sustav. Pa premda Očna klinika nije bila ništa bogatija od drugih bolnica – štoviše, nalazila se u trošnijoj zgradi, a opremu je Čavka nabavljao u inozemstvu, ili naručivao da mu se specijalno izrađuje u domaćim tvornicama, za neke u osnovi sitne novce – bila je, kako se tada govorilo, “bolja nego da je u Njemačkoj”.
A to je, zapravo, posvuda bilo prevlađujuće načelo funkcioniranje svake bolnice, klinike ili ambulante u vrijeme socijalizma, pa će tako ostati i do danas: dobre segmente sustava stvarali su dobri, ili veliki liječnici, dok su loši ostajali loši zato što se ne bi našlo onog jednog velikog autokrata da ga učini dobrim. Klinika nije ni demokratska ni samoupravna ustanova. Na klinici i u liječenju uvijek odlučuje samo jedan čovjek. Liječnički konziliji ne odlučuju većinom glasova, nego glavni liječnik odlučuje sam, na osnovu onog što mu je, eventualno, predložio konzilij. Problem socijalističkog javnog zdravstva, koje je zatim samo preuzeto od postsocijalističkih političkih struktura, u tome je što zapravo nikad nije ni postojalo kao sustav.
U tom preuzimanju učinjeno je nekoliko važnih promjena, uglavnom na štetu javnog zdravstvenog sustava. Ili iluzije o javnom zdravstvenom sustavu. Potpuno je i do krajnjih granica liberalizirana mogućnost privatne prakse, ali to je učinjeno na takav način da je privatna praksa, da su privatne ambulante, klinike, bolnice urasle u javnozdravstveni sustav i da često na njemu parazitiraju, da ga troše, umjesto da ga nadopunjuju. Recimo, zbog čega je dopušteno da liječnici zaposleni u javnoj bolnici imaju svoje privatne ordinacije? Zato što, reći će oni dobrohotniji, javno zdravstvo nema dovoljno novca da plati najbolje liječnike da ovi ne bi prebjegli u privatnika. Manje dobrohotni će primijetiti da je upravo to nepresušno izvorište i rudnik čudovišne korupcije i isisavanja novca za javno zdravstvo i njegova prelijevanja u privatne džepove. Razina zdravstvene zaštite građana ne samo da se na taj način smanjila, nego se mora plaćati i ono što se ne bi smjelo plaćati.
Druga, još mnogo kobnija i štetnija promjena, koja je stigla 1990, jest totalna politizacija zdravstva. Do te nulte godine naše demokracije liječnici ne samo da nisu morali biti članovi one jedne i jedine Partije da bi napredovali u struci i u bolničkom sustavu, nego se, do određene mjere, nije baš najbolje ni gledalo na preveliki njihov društveno-politički angažman. Ravnatelji bolnica često nisu bili članovi SKJ, među čuvenim liječnicima bilo je vjernika, pa čak i “narodnih neprijatelja”. Maloprije spomenuti Vladimir Čavka, jedan od značajnijih svjetskih oftalmologa svoje generacije, imao je vrlo, vrlo sumnjivu ratnu prošlost. Inače, Čavka je još jedna velika bosanska i hrvatska biografska priča. Rođen u Orašju, gimnaziju pohađao u Vinkovcima, medicinu studirao u Beču, oftalmologiju je specijalizirao u Zagrebu, kod oca hrvatske okulistike i utemeljitelja zagrebačke Očne klinike Alberta Botterija. U Zagrebu je 1935. konstruirao korneorefleksometar, važnu alatku u proučavanju konjunktivalnog i kornealnog refleksa (refleksa treptaja), što je važan znanstveni, ali i ilustrativan biografski podatak: osim što je bio veliki liječnik i čudovišno karizmatična osoba, Čavka je imao i taj neki tehnički talent za stalno majstorisanje i izmišljanje novih sprava i instrumenata koji su mu trebali u njegovom poslu. Bio je poput nekog ludog bosanskog Leonarda da Vincija. E, i takvog su ga 1940. povukli u Beograd, za voditelja Očnog odjela Državne bolnice, i tamo je Čavka, ne imavši baš nikakvog talenta za politiku, a ni moralnog osjećaja u uvjetima okupacije, potpisao Apel srpskom narodu, koji su sastavile kvislinške vlasti i naokolo ga intelektualcima nudile na potpis. Jedni su potpisali, drugi nisu. Bilo ih je koji su morali potpisati, bilo ih je koji su se mogli izvući. Čavka nije morao potpisati, ali eto… Taj potpis, i još ponešto iz tog vremena, pratilo ga je kroz život. Ali nije mu naštetilo da se već 1946. nađe među osnivačima Medicinskog fakulteta u Sarajevu, da postane bosanskohercegovački akademik i da do kraja života u Sarajevu i u Beogradu – i to paralelno – stvara svoje veliko životno djelo, koje bi se, biblijskim govorom rečeno, moglo svesti na to da je slijepima vraćao vid. A mene je liječio od strabizma. Plašio sam ga se kao crnog đavla…
Priča o doktoru Čavki mogla bi biti priča o boljim dijelovima jugoslavenskoga i postjugoslavenskog javnog zdravstva. U Zagrebu ta je priča još mnogo raskošnija nego u Sarajevu, i mogli bismo preko barem desetak velikih liječničkih biografija ispisati povijest dobrih i uspješnih zagrebačkih medicinskih ustanova, bolnica, klinika. Ali i u Splitu, čije je zdravstvo (poprilično zasluženo) došlo na zao glas u vrijeme pandemije covida-19, a onda početkom kolovoza 2022, nakon institucionalnog ubojstva novinara Vladimira Matijanića, bilo je u socijalistička vremena, pa ih je tako i danas, čuvenih liječnika i još čuvenijih zdravstvenih ustanova. Recimo, spominjalo se, u obranu časti splitskih liječnika, tamošnju Onkologiju, a nema baš nikakve sumnje da u Splitu i okolici ima dobrih i požrtvovnih liječnika po domovima zdravlja, pa i da ima sjajnih domova zdravlja za koje bi njihovi klijenti i pacijenti rekli da na svijetu nema boljih. Međutim, činjenica da su neke druge zdravstvene ustanove ubile Vladimira Matijanića ne biva tim ništa manja, a ni manje sistemska.
I opet su dva uzročnika koja su vodila ubojstvu. Prvi i manje fatalan: loša, korupcijom obilježena privatizacija zdravstva vodi tomu da se umire od onih malih, komunalno prisutnih, lako prenosivih ili epidemijski prisutnih bolesti, kojima se privatno zdravstvo zapravo i ne bavi, jer se njihovo liječenje ne može skupo naplatiti i jer su one temeljni razlog postojanja bilo kakvog javnog zdravstva. I drugi, posve fatalan, pretvaranje zdravstvenih ustanova u utvrde vladajuće stranke i političko ucjenjivanje građana njihovim zdravljem, koje je na čelo svih javnih splitskih zdravstvenih ustanova, kao i većine zdravstvenih ustanova u državi, dovelo poslušne članove HDZ-a, nužno vodi ubojstvu pacijenta. Kako ne postoji privatna hitna pomoć, u stranačkoj hitnoj pomoći u Splitu mogu se utaboriti stručno najnesposobniji, ali stranci najodaniji ljudi. Samo što to nije samo u Splitu tako. Isto će biti u svakom zakutku Hrvatske, gdje god Stranka kadrovira u zdravstvenim ustanovama i dokle god dopire moć moralno i emocionalno zabrinjavajuće petrificirane, te intelektualno insuficijentne osobe ministra Vilija Beroša. Odnos liječnika prema smrti velika je društvena, antropološka, književna tema. Dok dobri liječnici žive sa svakim svojim preminulim čovjekom, bez obzira na to jesu li doista sve učinili da smrt odgode i nakratko odagnaju, loši liječnici će, kao i loši oficiri, živote svojih pacijenata ili vojnika unaprijed odagnati od svoje savjesti, a njihova smrt će im ići u rok službe. Ministru Viliju Berošu zastrašujući broj prekomjernih smrti ide u rok službe. Smrt Vladimira Matijanića posebno je uznemirujuća, jer je njegov slučaj u najvećoj mjeri dokumentiran. Dobar liječnik se od lošeg liječnika razlikuje i po tome što neće sudjelovati u prikrivanju ubojstva. Ili u prikrivanju smrti izazvane lošim i nestručnim postupanjem medicinskih službi. Dobar liječnik neće podnijeti to da mu je pacijent umro jer su njegovi kolege slavili državni praznik ili vjerski blagdan.
Ali nije istina da javno zdravstvo u Hrvatskoj ne funkcionira. Nije istina da se sustav raspao. Javno zdravstvo funkcionira asimetrično i povremeno groteskno. Pojedini njegovi segmenti savršeno rade, zahvaljujući znanju, savjesti i požrtvovnosti svih zaposlenih. Koji obično bivaju vođeni ponekim karizmatičnim pojedincem. Tamo gdje sustava nema, niti ga je ikad bilo, sve je zasnovano na karizmatičnom pojedincu. I vrlo je nekorektno svih ovih dana ružno govoriti, misliti ili pisati o liječnicima i medicinskim sestrama. Pa čak i onima koji su članovi stranke. Pa čak i ako su članovi vječnog HDZ-a. I među takvima ima velikih, karizmatičnih liječnika. Problem je u političkom, a ne u bolničkom sustavu. I problem je, naravno, u lošoj tradiciji, u tome što svi imamo svoje liječnike, i što svi živimo, liječimo se, bolujemo i ozdravljamo uglavnom mimo procedura. Nitko nikad ovdje nije vjerovao u proceduru. A na proceduri opstaje ili se urušava svaki veliki sustav. Onaj zdravstveni nije mogao biti u pravom smislu riječi stvoren čak ni u vrijeme socijalizma, upravo zato što je cijeli narod bio korumpiran. I htio je liječnika mimo procedure. Korupcija počinje kad se prehladiš, pa nazoveš prijatelja liječnika, i on te uputi da piješ paracetamole s puno tekućine. Već to je, na žalost, čin korupcije. I od tog bezazlenog prijateljskog telefonskog poziva vodi zavojit i kompliciran put do liječnika ratnih zločinaca, do liječnika bezdušnih političara, ekstremističkih ideologa i prigovarača savjesti, kojima je mnogo više stalo do jedne zametnute jajne stanice, nego do živoga čovjeka koji ne može disati. Ali naravno, smisao nije u tome da ne nazovete tog famoznog prijatelja liječnika, pa čak nije ni u tome da se ne služite vezama i vezicama pri ostvarivanju boljeg statusa pred ustanovama javnog zdravstva. Smisao je samo u tome da imate svijest o onome što činite i da liječnike ne optužujete za nešto za što ste sami krivi.
U danima pandemije covida-19, kada je ministarstvo Vilija Beroša vuklo neke katastrofalne poteze i kada je korupcija postala državno propisan način funkcioniranja zdravstva, a onda i u vrijeme ubojstva Vladimira Matijanića, javili su se glasovi onih koji kažu da ćemo svi na kraju morati kod liječnika, te da je upravo to razlog da ne govorimo protiv njih i njihove struke. Osim što je primitivno, ovakvo viđenje stvari je i potpuno krivo. Opet su dvije vrste liječnika: jedni vam neće pomoći, ili će vas ubiti kao Matijanića, čak i ako govorite sve najljepše o njima, njihovom poslu, stranci i vođi. Oni su naprosto loši liječnici. Drugi će vam, pak, spašavati život čak i ako vas privatno preziru, čak i ako su vam u životu neprijatelji, čak i ako vjeruju u sve što je suprotno onom u što vjerujete vi. Oni su naprosto dobri liječnici. I pritom ne moraju biti dobri ljudi. Kao što ni loši liječnici nisu nužno loši ljudi. Samo su promašili profesiju. Ili poziv. Kao što se nekim svećenicima pričinilo da su čuli Božji poziv, tako se i nekim liječnicima pričinilo da su čuli Ljudski poziv. Nije pretjerano reći da je i jedne i druge zazvao neki dokon i opak vrag.
A za reformu zdravstva, o kojoj svi tako rado govore, morala bi se reformirati svijest svakog građanina Hrvatske, tako da svaki, onako kako je to učinio Vladimir Matijanić, u trenucima bolesti naziva obiteljskog liječnika ili hitnu pomoć, a ne nekoga svog dobrog i pouzdanog prijatelja. To, osim što je nemoguće, u hrvatskom je slučaju i potencijalno smrtonosno.