Ugovor možemo sad ili kad se završi susret, kako vam je zgodnije.
Razume se, možemo sada.
Ne, ne bih se zadržavala na banketu, možda samo nakratko, planirala sam da se odmah vratim u hotel, imam još posla a sutra ujutru vraćam se vozom.
I sve jovo nanovo.
Nekoliko osoba već sedi, nekolicina se vrti po sali i blene po golim zidovima, kao da se nećkaju da li su došli na književno veče ili nisu, da li da pribegnu nonšalantnom a ako mi se dopadne ostaću. Mnogi stoje napolju, puše, mada su malopre već pušili, sad opet puše, ući će u zadnji čas, tako im je najzgodnije; ma i ne čekam, ovde sam tek tako, u pauzisvakodnevnih obaveza, književno veče je isto što i kupovina paradajza ili presedanje na autobus. Usput. Međučin, onoizmeđu drugih poslova, drugih ljudi, drugih razgovora. Nešto tobože intimno, a zapravo javno.
Najteže je ući. I njima i meni. Nikad ne znam kada. Da li kad je sala prazna, ili kad jedan deo ljudi sedi, drugi deo razgleda, a možda tako i dolikuje: zveraš unaokolo, kao da si došao da obaviš nešto deseto, kao da si posetilac a ne onaj koga posećuju, a na tih nekoliko pitanja odgovoriš nehajno, kao kad se šetamo po morskoj obali, razgrćemo kosu s čela, a talasi nas zgrću na pesak, šta ima kod tebe, kako ide? Ili da uđem tek kad su već svi na svojim mestima, pustim da prođe najava, pomalo kao u cirkusu, pa dok sedam, prikačinju mi mikrofon, sipaju vodu u čašu – sva ta moja običnost pred njihovim očima. Mogla bih doći i mnogo ranije, gledati ih kako ulaze, raskopčavaju jakne i kapute, isključuju telefone, vade žvaku iz usta i merkaju njeno telo od mente među prstima. Mogu da posmatram njihovu običnost, to je fascinantno ali nemoralno.
Odakle crpete inspiraciju i šta vas inspiriše. Ta vaša običnost, trebalo bi da odgovorim. Ti dugmići koji traže da ih se prišije, koji vise napola između kaputa i poda, ta gospođa sa svojim halo, ne mogu sad da pričam, podgrej sebi, ne znam kad ću se vratiti jer sam na književnoj večeri, žvaka sa ukusom mente između palca i kažiprsta kod one devojke, guma koja baš merka mesto sebi gde da se zalepi. Tako bi trebalo da odgovorim. Ali uvrediće se. Treba reći: priroda, omiljeni pisci, u stvari, ne pisci nego majstori reči, gargantuelski estetski doživljaji. Ako već treba to reći onda bez „vi“, pa kažem onda, eto, svakodnevni rafinirani kontakt s ljudskim rodom; drugim rečima rado bih da zavirim u vaše fioke za kućnu hemiju i oslušnem kako se derete na decu, ali ne mogu tako da se obraćam čitaocima.
Odakle crpete inspiraciju. Koji su izvori vaše inspiracije. Zašto ste napisali tu knjigu. Na čemu sada radite. Koliko u vašoj knjizi ima vas a koliko ne vas nego nekog drugog, i neizostavno dajte nam to u brojevima ili procentima. Vi ste tako pronicljiv posmatrač sveta, kako to posmatrate svet da bude toliko proniknut?
Ime i prezime. I čime se bavim. I šta sam napisala. I šta pišem. Sipam vodu u čašu.
Pored gospodina koji je govorio o meni stvari koje sama o sebi ne znam, na sceni je još jedna osoba, mlada devojka u plavoj košulji. Ne gleda ni u mene ni u postavljača pitanja, pogled joj je nepomičan, zakačen negde visoko na plafonu, na lusteru. Ne mora da gleda, njene uši i ruke rade. Dodiruje svoje ruke, čelo, pravi origami u vazduhu, nevidljive ždralove od nevidljivog papira. Načas se čudim plesu njenih prstiju, pa se dosetim da se svi susreti na festivalu prevode na gestovni govor i, budem li gledala reči njenih prstiju, neću se setiti svojih. Ona hvata uhom moje reči i prevodi ih na jezik ruku. Zanima me koliko među ovim ljudima, jedan na deset, jedan na petnaest, počev od onih koji stigli prvi do onih koji su se ušunjali pet minuta posle početka – koliko ih je koji umeju da čitaju u vazduhu moj odgovor na pitanje odakle crpim ideju za knjigu. Odakle ona dolazi. Ne znam, sigurno iz vazduha.
Pokreti prstiju u vazduhu lepši su od zvukova. Devojka kao da šije nešto od toga što ja pričam. Kao da vadi koštice iz plodova i odlaže u veliku činiju one koje će joj poslužiti za džem. Ne znam, sigurno iz vazduha. Zanima me da li su lepe u vazduhu iste reči koje su lepe na papiru. Lula, lauta, vinova loza, zavist. Vazduh. A možda su milozvučne reči blaga krema od kamilice za ruke onima koji ih izgovaraju. Potok, kovčeg, bor krivulj, zavist. Vazduh. Baš me zanima koje su moje reči lepe u vazduhu, koje promaknu brzo i s gađenjem, kao stonoga, a koje traže da ih nešto pridrži, kao srebrnu nit, meku dečju kosicu, dugačku haljinu.
Ja pišem, predajem u štampu, opet pišem, i radim sve da za sobom ostavim reči. Prevoditeljka znakovnog jezika obrnuto, ona reči gura, odlaže, baca u vetar. Zaista odlaze s vetrom i ništa za njima ne ostaje. Ništa za njima ne ostaje, tako je najbolje.
Koliko je u tvojoj poslednjoj knjizi tebe, a koliko je tebe u tvojim rečima koje odu u vetar.
Govorim mnogo i gusto, bauljam kroz banalno pitanje ili ga zaobilazim, menjam temu; posle dva minuta odgovora ionako malo ljudi pamti šta je bilo na početku. Završiću, potpisaću knjige i svi će otići, otići će nekuda. Zanima me koliko ima ljudi u sali kojima su potrebne devojčine ruke, koliko ljudi ne čuje moje reči, nego ih izvlači između prevoditeljkinih prstiju kao korale iz pokidane ogrlice koja se rasula pod krevetom. Kome od njih je devojka u plavoj košulji potrebnija nego ja. Koliko osoba ne gleda mene nego nju. Ona starija gospođa? Ne, nije ona. Momak u drugom redu? Ne, šapuće na uho nešto ženi pored sebe. Svi festivalski susreti prevode se na znakovni jezik, ali ko sluša te reči? Koliko osoba čuje reči koje vidi? Možda svi a možda niko.
Na manje-više pola večeri moja prevoditeljka u plavoj košulji ustaje sa stolice, lepi nešto prstima i brzo zameni mesto s muškarcem iz prvog reda, na koga dosad nisam obratila pažnju, možda zato što ga zaklanja kamera. Muškarac seda na prevoditeljkinu stolicu i nastavlja posao koji su prekinuli devojčini prsti, kao da čitaju jednu knjigu u kojoj je ona malopre mesto odakle sad on čita, čita i piše nevidljivim slovima moje reči koje u suštini pišem i govorim ja. I šta me najviše inspiriše, naravno, stiže pitanje iz publike, jer sad je vreme za pitanja iz publike i publika postavlja pitanja koja je već ranije postavio moderator, ista pitanja na koja treba da odgovorim drugačije nego prvi put.
Sipam vodu u čašu, polako ispijam, vagam reči, nije mi lako. Ćutim. Ćutim, a prsti novog prevodioca crtaju nove reči. Trebalo bi verovatno da je već zavšio prevod pitanja, bilo je kratko i prosto, ja još ne odgovaram, a njegove ruke oblikuju li oblikuju nove konfiguracije. Prevodilac prekida. Gleda me. Oči su mu plave kao i devojčina košulja. Ispijam još jedan gutljaj i uglom oka vidim kako se prevoditeljkine ruke u plavim rukavima, uposlene u prvoj polovini večeri, sada odmaraju u krilu, leže krotko kao umorna od letenja dva lista kestena, i podižu se samo do napešća i crtaju simbol koji treba da ostane nevidljiv, znak koji izgleda kao bojažljiv odgovor na direktno postavljeno pitanje.
Polako odlažem čašu. Moj gest ne treba prevoditi na znakovni jezik, a ipak, muškarčevi prsti sve vreme nešto govore, strpljivo prevode reči kojih nije bilo.
Komponujem u zvuke glup odgovor na glupo pitanje, kratak, spokojan, banalan odgovor, beskarakternu frazu, odevenu u bež kaput iz firmirane prodavnice, istu kao i sve fraze koje se svakog jutra pre osam voze tramvajem na posao, neprepoznatljive, kojekakve. I čekam. Prevodiočevi prsti izvode par nekomplikovanih poteza, a onda nekuda trče, traže sebi mesto na telu, komuniciraju sa čelom, sa srcem, kao da im je moj odgovor trivijalan i odlučili su da ga nadograde lepim poređenjem. Devojka koja je prevodila prvi deo večeri upire pogled u svog nastavljača, njeni prsti odlučno izgovaraju nešto, i nisko to izvikuju, tik nad njenim kolenima, kao da ruke ne žele da ona vidi šta imaju da kažu, kao da to rade automatski, bez njene volje.
Moja tetka je radila u školi za gluvonemu decu. Pušila je tanke cigarete, bila je tanka i otmena kao te dugačke cigare; smatrala je da je preterano ispoljavanje emocija postidno, da je naprosto nedolično, i zato je kad se iznervira, psovala gestovima. S dva prsta desne ruke lupne po nadlaktici, i to je značilo ružnu reč. Tako se oslobađala od besa, davala je oduška prstima, ne rečima. Sem prekrasnog znaka za psovku naučila me je još nekolikim slučajnim imenicama koje mi nikad ranije nisu trebale. Limun, na primer. Umem da kažem limun, limun se stiska s tri prsta, kao da držiš u ruci gumenu lopticu. Dešavaju se čudna pitanja, reska kao sečivo, kisela kao režanj limuna, govorim naglas i čekam znak prevodiočeve ruke, ali njega nema.
Kuća, sećam se i kuće. Kuća to su ruke koje prstima prave krov, sklonište za reči. Kuća je sklonište za reči, kažem. Gledam prste svog prevodioca, ali oni ne traže sklonište za reči, ne prave krovove, naprotiv, traže sebi nekakvu vazdušastu slobodu, kao da lutaju po telu koje žele, a koje je daleko, predaleko, u redu preko puta. Ne razumem šta govore prsti, ali kad bih razumela govorili bi: hajdemo odavde, svi nas gledaju, a ja hoću da ti šapnem reči koje traže usta, jer ih ruke ne mogu utažiti.
Dan. Umem da kažem dan. Dan na znakovnom jeziku to je raširena lepeza ruke, razmicanje zavesa, sunce koje se diže iznad mora. Dan, kažem, dan za danom; proveravam, gledam prevodiočeve ruke. Ali njegove ruke uopšte ne crtaju dan i umesto da se otvaraju, stežu pesnicu, ukrštaju se na grudima, a onda se jedna ispruži ka plavoj košulji u sitnom, gotovo neprimetnom gestu, kao da joj javno daje ono što je trebalo da bude intimno. Čini mi se da devojka vrti glavom, ali ona se osmehuje, a njeni prsti koji zaista govore ono što misle, bojažljivo pokazuju to što žele, a što je tako teško pronaći u rečima. A možda i nije. Možda sam ja rekla to što prevodi muškarac, možda govorim nešto drugo od onoga što čujem. Možda ne smem tako na njih da gledam dok ih svi gledaju, možda ne smem da tražim značenja u znacima koje ne razumem, koji postaju zajednički.
Gledam. Gledam i ne znam šta govore. Niti šta oni govore, niti da li ih neko čuje.
Možda u sali nema nikoga kome su potrebne reči sastavljene prstima, možda je dovoljan moj glas, a taj par prevodilaca ne prevodi ništa, nego samo nešto spletkare, izvrću moje odgovore, čime se inspirišete, njegovi prsti mogli bi da me inspirišu. Ili se svađaju. On je njen mentor i uči je kako ne treba govoriti. Nikad više tako ne pokazuj, to je nedopustivo. Kako si mogla. Kako su tvoje ruke mogle, kako su uopšte tako nešto pomislile.
Sigurno najpre ispletu pojedinačne reči, nepovezane, a kad shvate da niko na njih ne gleda, baš ih briga za to šta mene inspiriše i da li pišem rukom ili na kompjuteru, i razgovaraju najradije o nekim svojim stvarima; da li znaš kako sam nedavno pogrešila, šta sam pogrešila, kakvu sam slovnu grešku napravila, toliko je tamo bilo vlastitih imenica, prsti su mi sve pobrkali, ljudi su se smejali, kakav je to blam bio. Mogla bi ova već i da završi, skoro sat i po priča ni o čemu, već mi je dosta.
Gledam njihove ruke i tela, ne mogu da odvojim pogled od nevidljive paučine koju pletu oko sebe i osećam kako moje reči, jedino na šta sam ponosna, koje ljudi kupuju i čitaju, žele da slušaju, moje reči beže iz mojih usta prebrzo, bez stila i nepromišljeno. Nekako su mi gole i glupe, kao da im je je jedina ambicija da odgovore na pitanje šta ih inspiriše ili na čemu trenutno rade.
Ljubavnici su. Dogovaraju se za kasnije, kad završim to što govorim, a njihovi prsti u nekoj hotelskoj sobi ili ispod stola u restoranu moći će da rade šta hoće. On na svom telu naznačava prstom ta mesta gde bi želeo da je dodiruje. Ona se malo opire, sav taj svet oko njih, neko nas može videti. Svi nas mogu videti, svi nas vide, ali nas ne razumeju, kaže on, ništa se ne boj, reći ćeš da je posle književne večeri bio banket i nisi mogla da odbiješ. A ja ću nacrtati na tvom stomaku takve reči na koje nisi ni pomislila, koje nijednom piscu ne padaju pod pero ni pod tastaturu. A tvoja žena, pita devojka. Ne brini zbog moje žene, već sam joj rekao da ću ostati na banketu. Njegova žena sigurno sedi u drugom redu, spokojno gleda ispred sebe i smeška se.
I još jedno pitanje. Na čemu trenutno radite.
Neko tapše, neko ustaje i demonstrativno izlazi, neko prinosi mali stočić, privlači mi stolicu. Sipam vodu, vadim pero iz torbe, pravim se da još razgovaram sa organizatorima festivala da bih ubila tri minute praznog hoda koji moraju proći pre nego što stanu u red ljudi koji drže u ruci moju knjigu. Tražiti izgubljeno vreme je tako prosto, to je baš tih deset minuta pre i tri minute posle svake književne večeri, trinaest minuta svakog susreta, lako je sakupiti tri sata izgubljenog vremena na svakom književnom festivalu, samo šta s tim vremenom posle raditi? Zašto ga tražimo, zapravo?
To je za mamin imendan. Za Agnješku, ja sam Agnješka. Za Kasju i Vojteka. Samo potpis, bez posvete. A ja još nisam čitao nijednu vašu knjigu, ali ću pročitati, obećavam, tako lepo ste govorili, tako živopisno.
Zavrćem pero, zavlačim ruke duboko u džepove kaputa. Spremne su. Tema je u prstima, treba samo pronaći izgubljeno vreme i sesti za tkanje. Zaustavljaju me još jednom na vratima. Da, veoma sam zadovoljna susretom. Banket, ah, da, ali ipak ću ga radije preskočiti, već imam zakazan sastanak sa sobom.
Reči u vetar
Voda je dovoljna, hvala.
Ugovor možemo sad ili kad se završi susret, kako vam je zgodnije.
Razume se, možemo sada.
Ne, ne bih se zadržavala na banketu, možda samo nakratko, planirala sam da se odmah vratim u hotel, imam još posla a sutra ujutru vraćam se vozom.
I sve jovo nanovo.
Nekoliko osoba već sedi, nekolicina se vrti po sali i blene po golim zidovima, kao da se nećkaju da li su došli na književno veče ili nisu, da li da pribegnu nonšalantnom a ako mi se dopadne ostaću. Mnogi stoje napolju, puše, mada su malopre već pušili, sad opet puše, ući će u zadnji čas, tako im je najzgodnije; ma i ne čekam, ovde sam tek tako, u pauzi svakodnevnih obaveza, književno veče je isto što i kupovina paradajza ili presedanje na autobus. Usput. Međučin, ono između drugih poslova, drugih ljudi, drugih razgovora. Nešto tobože intimno, a zapravo javno.
Najteže je ući. I njima i meni. Nikad ne znam kada. Da li kad je sala prazna, ili kad jedan deo ljudi sedi, drugi deo razgleda, a možda tako i dolikuje: zveraš unaokolo, kao da si došao da obaviš nešto deseto, kao da si posetilac a ne onaj koga posećuju, a na tih nekoliko pitanja odgovoriš nehajno, kao kad se šetamo po morskoj obali, razgrćemo kosu s čela, a talasi nas zgrću na pesak, šta ima kod tebe, kako ide? Ili da uđem tek kad su već svi na svojim mestima, pustim da prođe najava, pomalo kao u cirkusu, pa dok sedam, prikačinju mi mikrofon, sipaju vodu u čašu – sva ta moja običnost pred njihovim očima. Mogla bih doći i mnogo ranije, gledati ih kako ulaze, raskopčavaju jakne i kapute, isključuju telefone, vade žvaku iz usta i merkaju njeno telo od mente među prstima. Mogu da posmatram njihovu običnost, to je fascinantno ali nemoralno.
Odakle crpete inspiraciju i šta vas inspiriše. Ta vaša običnost, trebalo bi da odgovorim. Ti dugmići koji traže da ih se prišije, koji vise napola između kaputa i poda, ta gospođa sa svojim halo, ne mogu sad da pričam, podgrej sebi, ne znam kad ću se vratiti jer sam na književnoj večeri, žvaka sa ukusom mente između palca i kažiprsta kod one devojke, guma koja baš merka mesto sebi gde da se zalepi. Tako bi trebalo da odgovorim. Ali uvrediće se. Treba reći: priroda, omiljeni pisci, u stvari, ne pisci nego majstori reči, gargantuelski estetski doživljaji. Ako već treba to reći onda bez „vi“, pa kažem onda, eto, svakodnevni rafinirani kontakt s ljudskim rodom; drugim rečima rado bih da zavirim u vaše fioke za kućnu hemiju i oslušnem kako se derete na decu, ali ne mogu tako da se obraćam čitaocima.
Odakle crpete inspiraciju. Koji su izvori vaše inspiracije. Zašto ste napisali tu knjigu. Na čemu sada radite. Koliko u vašoj knjizi ima vas a koliko ne vas nego nekog drugog, i neizostavno dajte nam to u brojevima ili procentima. Vi ste tako pronicljiv posmatrač sveta, kako to posmatrate svet da bude toliko proniknut?
Ime i prezime. I čime se bavim. I šta sam napisala. I šta pišem. Sipam vodu u čašu.
Pored gospodina koji je govorio o meni stvari koje sama o sebi ne znam, na sceni je još jedna osoba, mlada devojka u plavoj košulji. Ne gleda ni u mene ni u postavljača pitanja, pogled joj je nepomičan, zakačen negde visoko na plafonu, na lusteru. Ne mora da gleda, njene uši i ruke rade. Dodiruje svoje ruke, čelo, pravi origami u vazduhu, nevidljive ždralove od nevidljivog papira. Načas se čudim plesu njenih prstiju, pa se dosetim da se svi susreti na festivalu prevode na gestovni govor i, budem li gledala reči njenih prstiju, neću se setiti svojih. Ona hvata uhom moje reči i prevodi ih na jezik ruku. Zanima me koliko među ovim ljudima, jedan na deset, jedan na petnaest, počev od onih koji stigli prvi do onih koji su se ušunjali pet minuta posle početka – koliko ih je koji umeju da čitaju u vazduhu moj odgovor na pitanje odakle crpim ideju za knjigu. Odakle ona dolazi. Ne znam, sigurno iz vazduha.
Pokreti prstiju u vazduhu lepši su od zvukova. Devojka kao da šije nešto od toga što ja pričam. Kao da vadi koštice iz plodova i odlaže u veliku činiju one koje će joj poslužiti za džem. Ne znam, sigurno iz vazduha. Zanima me da li su lepe u vazduhu iste reči koje su lepe na papiru. Lula, lauta, vinova loza, zavist. Vazduh. A možda su milozvučne reči blaga krema od kamilice za ruke onima koji ih izgovaraju. Potok, kovčeg, bor krivulj, zavist. Vazduh. Baš me zanima koje su moje reči lepe u vazduhu, koje promaknu brzo i s gađenjem, kao stonoga, a koje traže da ih nešto pridrži, kao srebrnu nit, meku dečju kosicu, dugačku haljinu.
Ja pišem, predajem u štampu, opet pišem, i radim sve da za sobom ostavim reči. Prevoditeljka znakovnog jezika obrnuto, ona reči gura, odlaže, baca u vetar. Zaista odlaze s vetrom i ništa za njima ne ostaje. Ništa za njima ne ostaje, tako je najbolje.
Koliko je u tvojoj poslednjoj knjizi tebe, a koliko je tebe u tvojim rečima koje odu u vetar.
Govorim mnogo i gusto, bauljam kroz banalno pitanje ili ga zaobilazim, menjam temu; posle dva minuta odgovora ionako malo ljudi pamti šta je bilo na početku. Završiću, potpisaću knjige i svi će otići, otići će nekuda. Zanima me koliko ima ljudi u sali kojima su potrebne devojčine ruke, koliko ljudi ne čuje moje reči, nego ih izvlači između prevoditeljkinih prstiju kao korale iz pokidane ogrlice koja se rasula pod krevetom. Kome od njih je devojka u plavoj košulji potrebnija nego ja. Koliko osoba ne gleda mene nego nju. Ona starija gospođa? Ne, nije ona. Momak u drugom redu? Ne, šapuće na uho nešto ženi pored sebe. Svi festivalski susreti prevode se na znakovni jezik, ali ko sluša te reči? Koliko osoba čuje reči koje vidi? Možda svi a možda niko.
Na manje-više pola večeri moja prevoditeljka u plavoj košulji ustaje sa stolice, lepi nešto prstima i brzo zameni mesto s muškarcem iz prvog reda, na koga dosad nisam obratila pažnju, možda zato što ga zaklanja kamera. Muškarac seda na prevoditeljkinu stolicu i nastavlja posao koji su prekinuli devojčini prsti, kao da čitaju jednu knjigu u kojoj je ona malopre mesto odakle sad on čita, čita i piše nevidljivim slovima moje reči koje u suštini pišem i govorim ja. I šta me najviše inspiriše, naravno, stiže pitanje iz publike, jer sad je vreme za pitanja iz publike i publika postavlja pitanja koja je već ranije postavio moderator, ista pitanja na koja treba da odgovorim drugačije nego prvi put.
Sipam vodu u čašu, polako ispijam, vagam reči, nije mi lako. Ćutim. Ćutim, a prsti novog prevodioca crtaju nove reči. Trebalo bi verovatno da je već zavšio prevod pitanja, bilo je kratko i prosto, ja još ne odgovaram, a njegove ruke oblikuju li oblikuju nove konfiguracije. Prevodilac prekida. Gleda me. Oči su mu plave kao i devojčina košulja. Ispijam još jedan gutljaj i uglom oka vidim kako se prevoditeljkine ruke u plavim rukavima, uposlene u prvoj polovini večeri, sada odmaraju u krilu, leže krotko kao umorna od letenja dva lista kestena, i podižu se samo do napešća i crtaju simbol koji treba da ostane nevidljiv, znak koji izgleda kao bojažljiv odgovor na direktno postavljeno pitanje.
Polako odlažem čašu. Moj gest ne treba prevoditi na znakovni jezik, a ipak, muškarčevi prsti sve vreme nešto govore, strpljivo prevode reči kojih nije bilo.
Komponujem u zvuke glup odgovor na glupo pitanje, kratak, spokojan, banalan odgovor, beskarakternu frazu, odevenu u bež kaput iz firmirane prodavnice, istu kao i sve fraze koje se svakog jutra pre osam voze tramvajem na posao, neprepoznatljive, kojekakve. I čekam. Prevodiočevi prsti izvode par nekomplikovanih poteza, a onda nekuda trče, traže sebi mesto na telu, komuniciraju sa čelom, sa srcem, kao da im je moj odgovor trivijalan i odlučili su da ga nadograde lepim poređenjem. Devojka koja je prevodila prvi deo večeri upire pogled u svog nastavljača, njeni prsti odlučno izgovaraju nešto, i nisko to izvikuju, tik nad njenim kolenima, kao da ruke ne žele da ona vidi šta imaju da kažu, kao da to rade automatski, bez njene volje.
Moja tetka je radila u školi za gluvonemu decu. Pušila je tanke cigarete, bila je tanka i otmena kao te dugačke cigare; smatrala je da je preterano ispoljavanje emocija postidno, da je naprosto nedolično, i zato je kad se iznervira, psovala gestovima. S dva prsta desne ruke lupne po nadlaktici, i to je značilo ružnu reč. Tako se oslobađala od besa, davala je oduška prstima, ne rečima. Sem prekrasnog znaka za psovku naučila me je još nekolikim slučajnim imenicama koje mi nikad ranije nisu trebale. Limun, na primer. Umem da kažem limun, limun se stiska s tri prsta, kao da držiš u ruci gumenu lopticu. Dešavaju se čudna pitanja, reska kao sečivo, kisela kao režanj limuna, govorim naglas i čekam znak prevodiočeve ruke, ali njega nema.
Kuća, sećam se i kuće. Kuća to su ruke koje prstima prave krov, sklonište za reči. Kuća je sklonište za reči, kažem. Gledam prste svog prevodioca, ali oni ne traže sklonište za reči, ne prave krovove, naprotiv, traže sebi nekakvu vazdušastu slobodu, kao da lutaju po telu koje žele, a koje je daleko, predaleko, u redu preko puta. Ne razumem šta govore prsti, ali kad bih razumela govorili bi: hajdemo odavde, svi nas gledaju, a ja hoću da ti šapnem reči koje traže usta, jer ih ruke ne mogu utažiti.
Dan. Umem da kažem dan. Dan na znakovnom jeziku to je raširena lepeza ruke, razmicanje zavesa, sunce koje se diže iznad mora. Dan, kažem, dan za danom; proveravam, gledam prevodiočeve ruke. Ali njegove ruke uopšte ne crtaju dan i umesto da se otvaraju, stežu pesnicu, ukrštaju se na grudima, a onda se jedna ispruži ka plavoj košulji u sitnom, gotovo neprimetnom gestu, kao da joj javno daje ono što je trebalo da bude intimno. Čini mi se da devojka vrti glavom, ali ona se osmehuje, a njeni prsti koji zaista govore ono što misle, bojažljivo pokazuju to što žele, a što je tako teško pronaći u rečima. A možda i nije. Možda sam ja rekla to što prevodi muškarac, možda govorim nešto drugo od onoga što čujem. Možda ne smem tako na njih da gledam dok ih svi gledaju, možda ne smem da tražim značenja u znacima koje ne razumem, koji postaju zajednički.
Gledam. Gledam i ne znam šta govore. Niti šta oni govore, niti da li ih neko čuje.
Možda u sali nema nikoga kome su potrebne reči sastavljene prstima, možda je dovoljan moj glas, a taj par prevodilaca ne prevodi ništa, nego samo nešto spletkare, izvrću moje odgovore, čime se inspirišete, njegovi prsti mogli bi da me inspirišu. Ili se svađaju. On je njen mentor i uči je kako ne treba govoriti. Nikad više tako ne pokazuj, to je nedopustivo. Kako si mogla. Kako su tvoje ruke mogle, kako su uopšte tako nešto pomislile.
Sigurno najpre ispletu pojedinačne reči, nepovezane, a kad shvate da niko na njih ne gleda, baš ih briga za to šta mene inspiriše i da li pišem rukom ili na kompjuteru, i razgovaraju najradije o nekim svojim stvarima; da li znaš kako sam nedavno pogrešila, šta sam pogrešila, kakvu sam slovnu grešku napravila, toliko je tamo bilo vlastitih imenica, prsti su mi sve pobrkali, ljudi su se smejali, kakav je to blam bio. Mogla bi ova već i da završi, skoro sat i po priča ni o čemu, već mi je dosta.
Gledam njihove ruke i tela, ne mogu da odvojim pogled od nevidljive paučine koju pletu oko sebe i osećam kako moje reči, jedino na šta sam ponosna, koje ljudi kupuju i čitaju, žele da slušaju, moje reči beže iz mojih usta prebrzo, bez stila i nepromišljeno. Nekako su mi gole i glupe, kao da im je je jedina ambicija da odgovore na pitanje šta ih inspiriše ili na čemu trenutno rade.
Ljubavnici su. Dogovaraju se za kasnije, kad završim to što govorim, a njihovi prsti u nekoj hotelskoj sobi ili ispod stola u restoranu moći će da rade šta hoće. On na svom telu naznačava prstom ta mesta gde bi želeo da je dodiruje. Ona se malo opire, sav taj svet oko njih, neko nas može videti. Svi nas mogu videti, svi nas vide, ali nas ne razumeju, kaže on, ništa se ne boj, reći ćeš da je posle književne večeri bio banket i nisi mogla da odbiješ. A ja ću nacrtati na tvom stomaku takve reči na koje nisi ni pomislila, koje nijednom piscu ne padaju pod pero ni pod tastaturu. A tvoja žena, pita devojka. Ne brini zbog moje žene, već sam joj rekao da ću ostati na banketu. Njegova žena sigurno sedi u drugom redu, spokojno gleda ispred sebe i smeška se.
I još jedno pitanje. Na čemu trenutno radite.
Neko tapše, neko ustaje i demonstrativno izlazi, neko prinosi mali stočić, privlači mi stolicu. Sipam vodu, vadim pero iz torbe, pravim se da još razgovaram sa organizatorima festivala da bih ubila tri minute praznog hoda koji moraju proći pre nego što stanu u red ljudi koji drže u ruci moju knjigu. Tražiti izgubljeno vreme je tako prosto, to je baš tih deset minuta pre i tri minute posle svake književne večeri, trinaest minuta svakog susreta, lako je sakupiti tri sata izgubljenog vremena na svakom književnom festivalu, samo šta s tim vremenom posle raditi? Zašto ga tražimo, zapravo?
To je za mamin imendan. Za Agnješku, ja sam Agnješka. Za Kasju i Vojteka. Samo potpis, bez posvete. A ja još nisam čitao nijednu vašu knjigu, ali ću pročitati, obećavam, tako lepo ste govorili, tako živopisno.
Zavrćem pero, zavlačim ruke duboko u džepove kaputa. Spremne su. Tema je u prstima, treba samo pronaći izgubljeno vreme i sesti za tkanje. Zaustavljaju me još jednom na vratima. Da, veoma sam zadovoljna susretom. Banket, ah, da, ali ipak ću ga radije preskočiti, već imam zakazan sastanak sa sobom.
S poljskog prevela Milica Markić