Reci da me nema

Vratim li se desetak godina u prošlost, vidim se kako sjedim negdje u dubini kadra, u prostranoj ostakljenoj prostoriji, za jednim od nekoliko desetaka uglavnom pustih stolova, i pokušavam pisati. Zgrada je izgrađena za neku banku, ali umjesto banke uselila se tu moćna medijska korporacija, koja je u tom trenutku izdavala troje dnevnih novina i pripremala je četvrte, besplatne, dok se tjednici, mjesečnici i povremenici nisu mogli ni prebrojati. Tu je, u toj ružnoj zgradi, projektiranoj u nekom birou za proizvodnju loše arhitektonske konfekcije, započinjalo propadanje korporacije. Razlozi za propast nisu se, naravno, ticali novina i njihovog sadržaja, ali sama propast ogledala se u novinama. Dodatni teret korporaciji bila je grdna omraza koju su prema njezinom vlasniku jednako njegovali patrioti i antipatrioti, naročito ljevičari raznih vrsta i borci za ljudska i medijska prava.

U trenucima dok se gledam kako sjedim negdje dolje, među zidovima koji se odavne više ne kreče, na itisonu koji je najveće mrijestilište grinja u Europi, pod klimom i ventalacijom koje se godinama ne servisiraju, tako da dišemo ono što za disanje nije, vlasnik korporacije defenestriran je od advokata s kojim je prethodno imao nekakav dogovor, i advokat je preuzeo tvrtku. Premda je najavio da će novine biti “socijaldemokratskog usmjerenja” svima je jasno da neće biti tako. Pootpuštao je i iz novina potjerao nekolicinu urednika i novinara koji su ga podsjećali na prethodnika, ali meni nije učinio takvu uslugu.

Sjedim, dakle, za svojim redakcijskim stolom, pokraj uključenog kompjutora na kojem nikad ništa ne pišem i na svom privatnom kompjutoru pokušavam pisati. Bilo što pokušavam pisati. Ili književnu kolumnu za subotu, ili političku i društvenu kolumnu za utorak, ili nastavljam pisati roman iz svoje knjige o rodu… 

Bilo što od toga bilo bi mi sad dragocjeno. Samo da odem, da pobjegnem, da me nestane. Ali ne ide mi ni književna kolumna za subotu, ni društvenopolitička za utorak, a već neko vrijeme tu u redakciji nisam u stanju pisati ni svoj roman.

Trebao bih biti negdje drugdje, a ne ovdje, na ovom mjestu. Trebao bih biti bilo gdje, samo ne za ovim stolom, u ovoj zgradi, a možda ni u ovom gradu. Nisam, međutim, u stanju da se pomaknem. Nigdje ne mogu otići. Jer da bi čovjek negdje otišao, najprije mora riješiti problem sa sobom, svojom autopercepcijom, mora riješiti problem sa svojim samopoštovanjem. Da bi se igdje, ikada, ikako išlo, mora se imati samopoštovanja. To je ono što vas i graničar pita kada vam išće osobna dokumenta na pregled. Ne traži vam on putovnicu, nego uvjerenje o tome da vam je doista mjesto tamo kamo ste nakanili.

Moj telefon odavno ne zvoni. Ne stižu poruke. Ne zvoni, jer se nisam javljao dok je zvonio.

A nisam se javljao jer su nazivali ljudi kojima nisam imao što reći.

Redakcijski telefon, međutim, zvoni stalno. Preko redakcijskog telefona teče javni život novina, koji bi bio mnogo zanimljiviji za objavljivanje od onoga što doista izlazi u novinama. Telefonski život novina jedna je pomalo nastrana, ali vrlo pouzdana društvena povijest Hrvatske, okupljena oko niza privatnih i intimnih povijesti skupine žena i muškaraca. Uglavnom urednika i novinara. Barem tri puta dnevno, a za ovakvih naročito ružnih i teških dana i po desetak puta dnevno, bivam lik u toj povijesti. Nazivaju razni, uglavnom oni koje ne poznajem niti ću ih ikada upoznati, i traže da sa mnom razgovaraju.

Dvije se žene javljaju na telefon. U jutarnjoj smjeni jedna, u popodnevnoj druga. Jedna je plava, druga je crna. Kao na filmu. Plava je hladna i distancirana, premda južnjakinja, sa svim onim južnjačkim verbalnim vještinama i pratećim jezičnim darom. Crna je prisna i draga, jedna od onih osoba koje će imati srca za sve, ali se neće stići pobrinuti da itko ima srca za nju. Tom prisnošću štitila se od svijeta. To je najpogibeljniji, a ujedno i najplemenitiji oblik čovjekove samoobrane. Kada to ne bi bilo pretjerano za reći, ustvari kad ne bi zvučalo tako patetično, izgovorio bih da se vlastitom prisnošću od svijeta štite samo sveci. Ne mislim, međutim, da je crna žena svetica. Svetačka joj je, međutim, ta sitna greška u naravi. Nevolja u naravi.

Obje imaju isti zadatak, ista je moja molba njima upućena: neka govore da me nema. Nisam u redakciji. A vjerojatno me nema ni u Zagrebu. Ne, pravilo je da se ne daju privatni brojevi…

Obje su mlade i lijepe. Ali vrlo različite u svojoj ljepoti, kao što su različite i u svom unutarnjem zračenju. Plava je fatalna. Da je život film, netko bi stradao od njezine ljepote. Crna je takva da bi u svakom filmu stradala od ružnoće svijeta u kojem se zatekla.

Plava odlučno i oštro odbija pozive. Naprosto me nema. I nitko ne zna gdje sam, ni kada ću se pojaviti. Ili me nema na neki socijalno prihvatljiviji, ali jednako neporeciv način. Nema mi makar propao svijet. Nema me, bez ikakve utjehe onome tko me traži.

Crna jednako sigurno odbija pozive. Ali ona razgovara s ljudima. Pruža im priliku da budu dobri, premda su ljudi uglavnom zli. I štošta joj ružno o meni govore. Pitaju je do kada ću ja tako po Hrvatskoj! Tu ona prekida razgovor, jer dobrote nema. I ne prenosi mi ništa ružno što je o meni čula. Umjesto da ljude uznemirava onim što o njima zna, ona sve to taloži u sebi. Veliko je zlo kroz njenu dušu prošlo dok se godinama tako javljala na telefon. U tom je zlu i mali prilog onih za koje me nikad nije bilo u redakciji.

Ali ako bi netko bio dobar, neki starac na umoru koji bi mi povjerio svoj život, a ja mu se ne javljam, ili neka nesretna žena, koja je uvjerena da bi je svojim pisanjem mogao spasiti, ili, to će najčešće biti, netko tko me stvarno voli, i ja bih ga propustio ovako se ne javljajući na telefon, ona bilježi broj na papirić. I nosi mi, da se javim ako želim. Čini to zbog onoga tko je zvao, ali još više to čini zbog mene.

Plava je Meri. Crna je Nikolina.

Kada sam napokon otišao, tako da se u ovu banku koja nikada nije postala banka, a za mene je prestala biti i novinska redakcija, više ne vratim, osjetio sam snažnu žal za te dvije žene, jednu u jutarnjoj, drugu u popodnevnoj smjeni, koje su svijetu govorile da me nema. Nisam o tome kasnije razmišljao, možda sam trebao, ali znao sam da će mi obje nedostajati.

I to na dva duboko različita načina.

Jer nije bilo na tom svijetu dvije žene koje bi se tako međusobno razlikovale kao njih dvije.

U ponedjeljak 15. kolovoza, na dan kada tradicionalno pobožne mase žena, muškaraca i djece na sve strane hodočaste, pa ih ima i koji lutaju po zaustavnim trakama austocesta, popodne u pet i dvadeset, nasred Petrinjske ulice u Zagrebu, gore kod broja dva, saznao sam da je umrla Nikolina.

Nisam pobožan. Ne vjerujem ni u pobožnost masa. Ali ima, doista ima, među tim ženama, djecom i ponekim muškim nevoljnikom onih koji doista vjeruju, i zbog kojih Bog postoji, njegov Sin i Sinovljeva nesretna Mater, na koju se u jednom trenutku srušilo nebo i koju je satrala sva tuga ovog svijeta.

Zbog njih ima smisla reći da je Nikolina za mene umrla na Veliku Gospu. I premda ni ona nije vjerovala, u toj okolnosti mnogo je smisla. Nije se udavala, nije imala djece, znala je s ljudima i sa psima.

Znala im je običnu svakodnevnu muku učiniti lakšom. Tako i onima kojima bi stvarno bilo teško što me nema. Tako i meni, koji sam se morao dugo navikavati da više nemam one koji će ljudima govoriti da me nema. Dobrim i zlim ljudima.

Dobrota se mjeri tugom. Nikolina je bila od hiljadu tuga.

Miljenko Jergović 16. 08. 2022.