Dočekati za života izabrana djela u našoj je kulturi rijedak privilegij u kojemu ovih dana uživaju samo dva autora: Pavao Pavličić i Miljenko Jergović. Prvo kolo s ključnim naslovima iz golemog opusa umirovljenog profesora predstavljeno je još u listopadu 2016. godine, dok je drugo kolo malo kasnilo u polasku, pa je javnosti ponuđeno tek nekidan. Projekt Jergović začet je, pak, potkraj prošle godine.
I tu otprilike i počinju i završavaju sve sličnosti između ove dvojice pisaca. Jer, dok je jedan davno kanonizirani klasik, k tome još i dulje od dva desetljeća redoviti član Razreda za književnost HAZU, drugi sa stajališta establishmenta – jednako i desnog i lijevog – jedva da postoji. A kad ga se i primijeti, to počesto ne izađe na dobro, jer se po njemu obično izlije kakva (još uvijek samo simbolička) kibla žuči ili govana. Jergovića za izabrana djela nije kvalificirala milost čimbenika strateški raspoređenih po katedrama i kabinetima, nego opus. Činjenica da je do danas objavio 45 knjiga, samo sedam manje nego što ima godina, nikoga ne mora posebno impresionirati. Ta brojka ponešto govori samo o njegovoj marljivosti. A valjda nije potrebno posebno naglašavati kako bi slika naše književnosti bila kudikamo ljepša da su neki pisci manje marljivi. No, čak i najveću flegmu mora dirnuti podatak da je Jergoviću do sada izašlo ravno sto prijevodnih izdanja na ukupno 23 jezika. Toj se brojci nitko s naše scene nije niti približio – bojim se da zadugo i neće – a ona podosta govori o recepciji nekog opusa izvan granica matične kulture.
U prvome kolu izabranih djela objavljena su nova izdanja davno rasprodanih naslova – zbirke priča „Sarajevski Marlboro“ (1994.), poetskog libra „Hauzmajstor Šulc“ (2001.) i romana „Dvori od oraha“ (2003.) – ali i jedna posve nova knjiga, „Imenik lijepih vještina“, zbirka eseja, kronika i članaka pisanih između 2010. i 2018. godine te objavljivanih na stranicama Jutarnjeg lista odnosno na Jergovićevom književnom portalu Ajfelov most. To će reći da ovdje imamo posla s novinarskom rinfuzom koju povezuje ne samo osoba autora, nego i fokusiranost na likove i djela Jergoviću zanimljivih pisaca, ali i kreativaca iz drugih umjetničkih niša (likovnosti, filma, kazališta…). „Imenik lijepih vještina“ kompilacija je portreta u kojoj ćemo pronaći i sasvim neupitne kolose o čijim su karijerama ispisane cijele palete knjiga, ali i skrajnute, svojom ili tuđom voljom marginalizirane, stvaralačke persone, iz nekoga razloga važne Jergoviću. Koji će vas s lakoćom uvjeriti kako bi i vama trebale postati važnima. Kao što ne mari za njihov službeni rejting, tako ga nije briga ni za to jesu li dovršili svoje opuse i odjavili se iz svijeta živih ili su usred dinamičnih karijera. A zašto bi ga i bilo briga? Tko se plaši izricanja obvezujućih sudova o umjetnicima koji i dalje stvaraju, neka se ugnijezdi u zavjetrinu nekog instituta ili fakulteta, gdje se bave samo seciranjem trupala.
Svima koji svoje kućne knjižnice organiziraju po principu da beletristika ide na jednu stranu, a leksikoni, enciklopedije, priručnici i ostala referentna literatura na drugu, ova bi knjiga mogla stvoriti popriličan problem. Kamo s njom? „Imenik lijepih vještina“ korisno je imati pri ruci kad se želi provjeriti neki podatak ili osvijetliti zamagljenu sliku o nekom autoru. A opet, tekstovi sabrani između korica ove knjige ne mogu biti dalji od suhe svrhovitosti leksikona. „Najveće neprijatelje“, piše Jergović u eseju o Milanu Milišiću, „imaju ljudi koji su nepovratno upropastili vlastite živote. Valjda je slično i s narodima. Eto zato, bez obzira na ideološka opredjeljenja, između unesrećenih i unazađenih naroda nisu moguće stvarne isprike, ni iskrena praštanja.“ U četiri retka digresije stao je sinopsis cijeloga romana koji tek treba biti napisan. Da i ne govorim koliko je takvih digresija autor putem posijao.
U kulturama zdravijima od naše ovakve knjige grade kanon: postavljaju i nijansiraju kriterije po kojemu nepogrešivo prepoznajemo vrijednosti, odnosno razlikujemo autentičnu umjetnost od bofla. Kod nas, međutim, služe tome da sačuvaju obraz i dostojanstvo onoga dijela kulturne javnosti koji se ne miri s vladajućim poretkom, estetskim i svakim drugim, koji na kulturu ne gleda kao na sredstvo za širenje grotesknih nacionalnih mitova ili robu za carinjenje. A uz tolike komplimente autoru, neka barem dva odu i na adresu Ivana Lovrenovića, urednika libra odnosno cijelog projekta Jergovićevih izabranih djela, te dizajnera Vedrana Klemensa koji je knjige blistavo opremio.
Razvodnik kroz svijet kreativaca
Slobodna Dalmacija, 25.01.2019.
Dočekati za života izabrana djela u našoj je kulturi rijedak privilegij u kojemu ovih dana uživaju samo dva autora: Pavao Pavličić i Miljenko Jergović. Prvo kolo s ključnim naslovima iz golemog opusa umirovljenog profesora predstavljeno je još u listopadu 2016. godine, dok je drugo kolo malo kasnilo u polasku, pa je javnosti ponuđeno tek nekidan. Projekt Jergović začet je, pak, potkraj prošle godine.
I tu otprilike i počinju i završavaju sve sličnosti između ove dvojice pisaca. Jer, dok je jedan davno kanonizirani klasik, k tome još i dulje od dva desetljeća redoviti član Razreda za književnost HAZU, drugi sa stajališta establishmenta – jednako i desnog i lijevog – jedva da postoji. A kad ga se i primijeti, to počesto ne izađe na dobro, jer se po njemu obično izlije kakva (još uvijek samo simbolička) kibla žuči ili govana. Jergovića za izabrana djela nije kvalificirala milost čimbenika strateški raspoređenih po katedrama i kabinetima, nego opus. Činjenica da je do danas objavio 45 knjiga, samo sedam manje nego što ima godina, nikoga ne mora posebno impresionirati. Ta brojka ponešto govori samo o njegovoj marljivosti. A valjda nije potrebno posebno naglašavati kako bi slika naše književnosti bila kudikamo ljepša da su neki pisci manje marljivi. No, čak i najveću flegmu mora dirnuti podatak da je Jergoviću do sada izašlo ravno sto prijevodnih izdanja na ukupno 23 jezika. Toj se brojci nitko s naše scene nije niti približio – bojim se da zadugo i neće – a ona podosta govori o recepciji nekog opusa izvan granica matične kulture.
U prvome kolu izabranih djela objavljena su nova izdanja davno rasprodanih naslova – zbirke priča „Sarajevski Marlboro“ (1994.), poetskog libra „Hauzmajstor Šulc“ (2001.) i romana „Dvori od oraha“ (2003.) – ali i jedna posve nova knjiga, „Imenik lijepih vještina“, zbirka eseja, kronika i članaka pisanih između 2010. i 2018. godine te objavljivanih na stranicama Jutarnjeg lista odnosno na Jergovićevom književnom portalu Ajfelov most. To će reći da ovdje imamo posla s novinarskom rinfuzom koju povezuje ne samo osoba autora, nego i fokusiranost na likove i djela Jergoviću zanimljivih pisaca, ali i kreativaca iz drugih umjetničkih niša (likovnosti, filma, kazališta…). „Imenik lijepih vještina“ kompilacija je portreta u kojoj ćemo pronaći i sasvim neupitne kolose o čijim su karijerama ispisane cijele palete knjiga, ali i skrajnute, svojom ili tuđom voljom marginalizirane, stvaralačke persone, iz nekoga razloga važne Jergoviću. Koji će vas s lakoćom uvjeriti kako bi i vama trebale postati važnima. Kao što ne mari za njihov službeni rejting, tako ga nije briga ni za to jesu li dovršili svoje opuse i odjavili se iz svijeta živih ili su usred dinamičnih karijera. A zašto bi ga i bilo briga? Tko se plaši izricanja obvezujućih sudova o umjetnicima koji i dalje stvaraju, neka se ugnijezdi u zavjetrinu nekog instituta ili fakulteta, gdje se bave samo seciranjem trupala.
Svima koji svoje kućne knjižnice organiziraju po principu da beletristika ide na jednu stranu, a leksikoni, enciklopedije, priručnici i ostala referentna literatura na drugu, ova bi knjiga mogla stvoriti popriličan problem. Kamo s njom? „Imenik lijepih vještina“ korisno je imati pri ruci kad se želi provjeriti neki podatak ili osvijetliti zamagljenu sliku o nekom autoru. A opet, tekstovi sabrani između korica ove knjige ne mogu biti dalji od suhe svrhovitosti leksikona. „Najveće neprijatelje“, piše Jergović u eseju o Milanu Milišiću, „imaju ljudi koji su nepovratno upropastili vlastite živote. Valjda je slično i s narodima. Eto zato, bez obzira na ideološka opredjeljenja, između unesrećenih i unazađenih naroda nisu moguće stvarne isprike, ni iskrena praštanja.“ U četiri retka digresije stao je sinopsis cijeloga romana koji tek treba biti napisan. Da i ne govorim koliko je takvih digresija autor putem posijao.
U kulturama zdravijima od naše ovakve knjige grade kanon: postavljaju i nijansiraju kriterije po kojemu nepogrešivo prepoznajemo vrijednosti, odnosno razlikujemo autentičnu umjetnost od bofla. Kod nas, međutim, služe tome da sačuvaju obraz i dostojanstvo onoga dijela kulturne javnosti koji se ne miri s vladajućim poretkom, estetskim i svakim drugim, koji na kulturu ne gleda kao na sredstvo za širenje grotesknih nacionalnih mitova ili robu za carinjenje. A uz tolike komplimente autoru, neka barem dva odu i na adresu Ivana Lovrenovića, urednika libra odnosno cijelog projekta Jergovićevih izabranih djela, te dizajnera Vedrana Klemensa koji je knjige blistavo opremio.