U nedjelju, 27. marta, izašao je u Politici pod naslovom “Razumeti Alberta Špera” opasno poremećen intervju s književnicom Birgit Kosović, dobitnicom nagrade za najbolji danski roman u 2010. godini. Njena “Dvostruka zemlja” je priča o posljednjem raspadu Jugoslavije i sudbini bivšeg partijskog sekretara Milovana Kosovića, koji po izbijanju građanskog rata mora bježati iz Dubrovnika. Dozvolio sam sebi da o tom romanu znam samo ono što piše u stisnutom uvodniku intervjua, a i bolje je tako, s obzirom na to da dobitnica nagrade o Jugoslaviji izgleda zna koliko i mrtva djeca o Trnoružici i vretenu, dok ih sve zajedno ne nabodu na fatum.
“Još od djetinjstva otac mi je pričao o našoj porodici iz Jugoslavije. Kao da mi je pričao bajke, ili pripovedao o Homerovoj Odiseji, o ljudima koji su u ratu, koji su ubijali i stavljali svoje živote na kocku zbog ideala… Neki članovi moje porodice pobegli su od rata u Dansku. Imala sam tada dvadeset godina, i iako sam smatrala da je sve vrlo ozbiljno, i dalje su to za mene bile samo priče. Ali priče ožive tek kasnije u životu. Dug je to proces, kada se ujutru probudite i kada se suočite sa onim što vam je neko uradio, ili šta ste vi uradili njemu.”
I sve tako, devetnaesto stoljeće.
Kroz razgovor se ispostavlja da Milovan Kosović, lik partijca u romanu, skriven od rata u nekom selu prolazi kroz trans raščaravanja svijeta u kojem sebe sada smatra izdajnikom i želi postati – Nebojša. Kako roman čitao nisam, o motivima bivšeg partijca koji 1991. zbog osjećaja izdaje želi postati Nebojša ne želim nagađati, pogotovo jer dobitnica nagrade u intervjuu o pojmovima krivnje, izdaje, agresora i žrtve govori u tropima, tehnikom suzdržavanja od suda. Indikativno je, međutim, da on želi postati baš Nebojša a ne recimo Desmond, jer Balkanu, smatra dobitnica nagrade i s indignacijom optužuje Tita za rat, nedostaje format jednog Desmonda Tutua. Ali dobro, neka, tropi su tropi, a roman, eto, nisam čitao.
Problem je, međutim, kad dobitnica nagrade rasuđuje, a sve u želji da mentalno stanje Jugoslavije opiše koristeći biografije ljudi poput Alberta Speera, nacističkog ministra rata i Hitlerovog lieblinga. Onda ona kaže ovo: “Žrtve moraju da shvate kako je to biti Albert Speer”.
Bez obzira što oprezno naglašava da time ne želi reći kako je Speer nevin (čuj, naglašava), već samo naznačiti težinu te posebne šperovske postratne skrupule, života, naime, s tolikom krivicom, obratite pažnju na ovaj solidni moraju da (müssen), naspram opcionalno labavijeg trebaju da (sollen) u sudu dobitnice nagrade. Prvi predstavlja jezik podrazuma, vojnih direktiva i već odlučenih stvari, a drugi jezik slobodnog uma koji tek treba odlučiti. Glagol morati, to je, rekao bih, zajednički nadgrobni opis svih žrtava, to je sintaksa koja im je a priori oduzela izbor da budu bilo šta drugo, osim žrtve. Možda dobitnica nagrade misli da su se žrtve već dovoljno dobro navikle na svoje müssen, befehl i sofort, pa im neće biti problem i razumijevanje za svog ubojicu nametnuti kao moralnu obavezu, jer drugog kurčevog objašnjenja nema. Zašto bi inače, dobitnice nagrade, žrtve morale da shvate kako je to biti Albert Speer? I kojeg Alberta Speera da shvate žrtve iz Srebrenice?
Izgleda se šatro pokajanje Alberta Speera po Njemačkoj i Europi poslije oslobođenja u tajni rasprostranilo kao prilog tezi da je njegovih šest godina staža u ratu i barem tri godine u holokaustu isto što i jedan eto momentalni pad koncentracije, skoro pa trenutak slabosti u životu koji inače pršti i buja i brekti u prostoru punom vrline. Ja to ne pušim. Čak je i notorni Joachim Fest u svojoj konačnoj presudi Albertu Speeru zaključio da je on kao i većina nacista u suštini bio jedna nedovršena ličnost, arhetip čovjeka organizacije.
Nedavno sam u srpskom prijevodu pročitao autobiografiju Marcela Reich-Ranickog, inače žrtve. To je knjiga koja je bolja od života i dostupnija od smrti, jer je napisana. U jednom briljantnom pasusu Reich-Ranicki opisuje odlazak sa suprugom u kuću Joachima Festa, istog onog koji je po otkriću jugend prošlosti Güntera Grassa izjavio da ni bicikl od njega više ne bi kupio, na jedno visoko privatno okupljanje povodom izlaska Festove monumentalne biografije Adolfa Hitlera. Marcel Reich-Ranicki je tada već bio etablirani buldog njemačke književne kritike, cijenjeni urednik književnosti u Frankfurter Allgemeine Zeitungu i najbliži Festov suradnik. Isto tako, Reich-Ranicki je u svakom trenutku svog života znao što treba učiniti, i kad su mu roditelje gasili u komori i kad je s vješala skidao oca svoje buduće supruge (tako su se upoznali), osim kad mu je tu, u kući prijatelja Joachima Festa, između više ljudi prišao baš taj napaćeni Albert Speer i pružio mu ruku. Ranicki piše da se obeznanio istog časa, rasplinuo i rukovao kao oduzet, a Speer je samo šeretski namignuo prema velikoj crnoj knjizi na kojoj piše Hitler i rekao: “Njemu bi se to svidjelo.”
Šta li Birgit Kosović iz ovoga razumije ne znam, ali znam da banalnost zla nije u deficitu mišljenja, u ordinarnoj gluposti, u lošoj inteligenciji, nego u apsolutnom izostanku te pojave, u potpunoj njenoj suspenziji. Banalnost zla je kad se čovjeku prohtije da postane prekidač ili plinsko crijevo.
Razumjeti plinsko crijevo
U nedjelju, 27. marta, izašao je u Politici pod naslovom “Razumeti Alberta Špera” opasno poremećen intervju s književnicom Birgit Kosović, dobitnicom nagrade za najbolji danski roman u 2010. godini. Njena “Dvostruka zemlja” je priča o posljednjem raspadu Jugoslavije i sudbini bivšeg partijskog sekretara Milovana Kosovića, koji po izbijanju građanskog rata mora bježati iz Dubrovnika. Dozvolio sam sebi da o tom romanu znam samo ono što piše u stisnutom uvodniku intervjua, a i bolje je tako, s obzirom na to da dobitnica nagrade o Jugoslaviji izgleda zna koliko i mrtva djeca o Trnoružici i vretenu, dok ih sve zajedno ne nabodu na fatum.
“Još od djetinjstva otac mi je pričao o našoj porodici iz Jugoslavije. Kao da mi je pričao bajke, ili pripovedao o Homerovoj Odiseji, o ljudima koji su u ratu, koji su ubijali i stavljali svoje živote na kocku zbog ideala… Neki članovi moje porodice pobegli su od rata u Dansku. Imala sam tada dvadeset godina, i iako sam smatrala da je sve vrlo ozbiljno, i dalje su to za mene bile samo priče. Ali priče ožive tek kasnije u životu. Dug je to proces, kada se ujutru probudite i kada se suočite sa onim što vam je neko uradio, ili šta ste vi uradili njemu.”
I sve tako, devetnaesto stoljeće.
Kroz razgovor se ispostavlja da Milovan Kosović, lik partijca u romanu, skriven od rata u nekom selu prolazi kroz trans raščaravanja svijeta u kojem sebe sada smatra izdajnikom i želi postati – Nebojša. Kako roman čitao nisam, o motivima bivšeg partijca koji 1991. zbog osjećaja izdaje želi postati Nebojša ne želim nagađati, pogotovo jer dobitnica nagrade u intervjuu o pojmovima krivnje, izdaje, agresora i žrtve govori u tropima, tehnikom suzdržavanja od suda. Indikativno je, međutim, da on želi postati baš Nebojša a ne recimo Desmond, jer Balkanu, smatra dobitnica nagrade i s indignacijom optužuje Tita za rat, nedostaje format jednog Desmonda Tutua. Ali dobro, neka, tropi su tropi, a roman, eto, nisam čitao.
Problem je, međutim, kad dobitnica nagrade rasuđuje, a sve u želji da mentalno stanje Jugoslavije opiše koristeći biografije ljudi poput Alberta Speera, nacističkog ministra rata i Hitlerovog lieblinga. Onda ona kaže ovo: “Žrtve moraju da shvate kako je to biti Albert Speer”.
Bez obzira što oprezno naglašava da time ne želi reći kako je Speer nevin (čuj, naglašava), već samo naznačiti težinu te posebne šperovske postratne skrupule, života, naime, s tolikom krivicom, obratite pažnju na ovaj solidni moraju da (müssen), naspram opcionalno labavijeg trebaju da (sollen) u sudu dobitnice nagrade. Prvi predstavlja jezik podrazuma, vojnih direktiva i već odlučenih stvari, a drugi jezik slobodnog uma koji tek treba odlučiti. Glagol morati, to je, rekao bih, zajednički nadgrobni opis svih žrtava, to je sintaksa koja im je a priori oduzela izbor da budu bilo šta drugo, osim žrtve. Možda dobitnica nagrade misli da su se žrtve već dovoljno dobro navikle na svoje müssen, befehl i sofort, pa im neće biti problem i razumijevanje za svog ubojicu nametnuti kao moralnu obavezu, jer drugog kurčevog objašnjenja nema. Zašto bi inače, dobitnice nagrade, žrtve morale da shvate kako je to biti Albert Speer? I kojeg Alberta Speera da shvate žrtve iz Srebrenice?
Izgleda se šatro pokajanje Alberta Speera po Njemačkoj i Europi poslije oslobođenja u tajni rasprostranilo kao prilog tezi da je njegovih šest godina staža u ratu i barem tri godine u holokaustu isto što i jedan eto momentalni pad koncentracije, skoro pa trenutak slabosti u životu koji inače pršti i buja i brekti u prostoru punom vrline. Ja to ne pušim. Čak je i notorni Joachim Fest u svojoj konačnoj presudi Albertu Speeru zaključio da je on kao i većina nacista u suštini bio jedna nedovršena ličnost, arhetip čovjeka organizacije.
Nedavno sam u srpskom prijevodu pročitao autobiografiju Marcela Reich-Ranickog, inače žrtve. To je knjiga koja je bolja od života i dostupnija od smrti, jer je napisana. U jednom briljantnom pasusu Reich-Ranicki opisuje odlazak sa suprugom u kuću Joachima Festa, istog onog koji je po otkriću jugend prošlosti Güntera Grassa izjavio da ni bicikl od njega više ne bi kupio, na jedno visoko privatno okupljanje povodom izlaska Festove monumentalne biografije Adolfa Hitlera. Marcel Reich-Ranicki je tada već bio etablirani buldog njemačke književne kritike, cijenjeni urednik književnosti u Frankfurter Allgemeine Zeitungu i najbliži Festov suradnik. Isto tako, Reich-Ranicki je u svakom trenutku svog života znao što treba učiniti, i kad su mu roditelje gasili u komori i kad je s vješala skidao oca svoje buduće supruge (tako su se upoznali), osim kad mu je tu, u kući prijatelja Joachima Festa, između više ljudi prišao baš taj napaćeni Albert Speer i pružio mu ruku. Ranicki piše da se obeznanio istog časa, rasplinuo i rukovao kao oduzet, a Speer je samo šeretski namignuo prema velikoj crnoj knjizi na kojoj piše Hitler i rekao: “Njemu bi se to svidjelo.”
Šta li Birgit Kosović iz ovoga razumije ne znam, ali znam da banalnost zla nije u deficitu mišljenja, u ordinarnoj gluposti, u lošoj inteligenciji, nego u apsolutnom izostanku te pojave, u potpunoj njenoj suspenziji. Banalnost zla je kad se čovjeku prohtije da postane prekidač ili plinsko crijevo.