Ništa tako precizno ne objašnjava čovjeka kao mehanizam i ponašanje pažnje što je zaustavljamo na nama imanentnim, značajnim kretnjama, fragmentima ili slikama. Ta se paralizirana pažnja nastavlja na zatamnjeni ostatak našeg svijeta. U zbirci priča “Odstraniti životinju” (Oceanmore, 2020. ) autorica Slađana Bukovac iz stanja svojevrsne (namjerne) psihološke (ali ne i intelektualne) autohipnoze ekstrahira sliku (ili nizove slika) koja zaslužuje biti vrijedna fenomena njezine pažnje. Povratkom u duhovno stanje djeteta proširuje se opseg pažnje i to na način da se slika (ali ne “naknadnom pameću” ili autoritetom odraslog ) pokušava “osiroviti”, očistiti od svjesnih ili slučajnih intervencija što joj ih mozak kroz godine posve autonomno pridružuje. U pitanju je deset priča u kojima se trauma i njezina reflektirajuća rezonanca pokušavaju (i začudno, maestralno, u nevjerojatnoj koncentiranosti na detalj ) uspijevaju privesti svojoj praizvornoj formi, autentičnom i paradoksalno – hipertrofiranom sjećanju; polazišnom, inicijalnom osjećaju. Biti prisutan, poput astralnog tijela lebdjeti iznad stvarnosti znači razvijati sliku, izoštravati siluetu, sistematizirati osjećaj. Bukovčeva jest autocentričan i izrazito kompleksan sustav i od stvari očekuje ne samo da joj pripadnu već i da joj se (samo)objasne. Obuhvatiti stvari, prebivati u mraku i uvesti se u drugog i u sebe negdašnjeg popunjavajući prazninu mišljenjem ono je što Juan de la Cruz naziva “la soledad sonora” (zvučeća samoća). Ono smo na što usmjeravamo pažnju. Autoričina su čula prodorna i na momente mahnito opsesivna. Iz razloga jer je se tiču a ne samo dotiču imaju biti temeljito onjušena, opipana, zagrižena i kidanjem razjašnjena. Svojom im analitičnošću koja se na momente posve krivo može doimati kao morbidna literatura (ali najviše je morbidnosti tek u odsječenim stabljikama što ispunjavaju čovjekovu suštinu “fantomskim mirisima uginulih biljki” pri čemu je ugibanje umjesto uvenuća metafora osobine) nastoji pridružiti smisao na način da ih tretira kao svojevrsnu mjeru ljudskosti. I ta obuzetost traganjem traje; i biva; i ne napušta je sve dok ne istraži sve dostupne mogućnosti pa i polje neumitnog i fatalističkog.
Preobražaj autorice konstitutivan je i značenjski potentan. Iz svoje uloge posmatrača, iz pozicije koju Nietzsche naziva “pasijom rastojanja”, Bukovčeva se vješto “vraća” u poziciju promatrane krećući se i transformirajući se prostorom misli i duha na momente kao injectum a na tren kao objektum. Ovo samo po sebi nije poriv za savršenstvom i jasnoćom već krajnja nužnost i instinkt za opstankom u intelektu. Predio duše trajno je “ozračen” i determiniran. Dok kretanje duha potiče i izaziva akciju, intelekt ima biti izvršitelj. I nužno je objasniti mehanizam koji tjera na prepuštanje životinje tvrdoj hladnoći pramajke, nužno je postaviti pitanje: Tko je ubio psa?, usmjeriti ličnu kazuistiku na hipnotičku zagledanost u dvije uz zid zacementirane stolice, na načine na koje se može (pa i vedro) plakati, na jezivu krivnju što će je goli puž izmješten iz utočišta vlastite kućice izazivati sve dok je i žive misli u onoj koja je do tog čina bila tek fizički porođena ali svime bitnim nerođena. Unutar ljudskog horizonta apsolutno zlo superiorno je apsolutnom dobru. Na način i iz razloga jer u čovjeku izaziva trajno upisanu jezu i nezaborav ne samo na fiziološkom već i na psihološkom planu. Tetoviranost slikom. Stalna izloženost krivnji, preispitivanju i mučnini što se prelijeva preko ruba najsloženijijih i najtananijih čovjekovih dimenzija. Senzacija osjećaja i misli kao posljedica praiskonske predestiniranosti za popravljanjem i poboljšanjem vrste. Čiji smo, ne vlastitom krivnjom dio.
Bukovčeva u priči “Tu i tamo padam” “razgovara” sa bolešću bliske prijateljice (radi se o sjajnoj književnici Daši Drndić). Bez povišena tona traje visprena utrka, sudbinska ali iznad svega zapanjujuće topla potraga za adekvatnom riječju. Riječima koje bi osigurale blizinu dva povezana bića a da pritom nisu (samo i ekskluzivno) puko (buduće) literarno opredmećenje ili tek pouzdan i harmoničan narativni ton (koji je u ovoj virtuoznoj zbirci doveden do savršenstva!). “Tu i tamo padam…” govori prijateljica u terminalnoj fazi bolesti. “Padaj, to je u redu.” Sve je održavanje volje za životom. Povratak u vlastitu izvornost. Nagon da se uspije osjećati i dopričati umirućem i sebi tugu izvanjskog i unutarnjeg. I ovdje i u priči “Lupus u nama” autorica nemilosrdno grize po jeziku, riječima, po mehanizmu što nas bolesne tjera da se po smrtnu dijagnozu vozimo zaustavljajući se na svim mogućim autobusnim stanicama, ruje po mentalnom defektu što ga riječi osnažuju, ublažavaju ili dokidaju. Pitanje jezika, bijega ili ostajanja u njemu budnost je čula i svijesti. “Unevoljena životinja”, bremenita skotna kuja koji su ostavili vlasnici… semantička konstrukcija, metariječ – važnija i gušća od pripovijednog opisivanja. Em je životinja u nevolji, em je nevoljena. I upravo je ova (kao i druge slične zgusnutosti) primjer savršene literarne erudicije koja se mjeri kvalitativno i nikako drugačije. Redoslijed riječi u rečenici i stilska prepoznatljivost uvijek su u službi komplementarnosti s kretnjom misli (“Čitanje bilo je posljednja uporišna točka” – priča “Micheline Francoise”). Temeljna okupiranost riječju kao najčišćim treptajem postojanja. Potom jednako važna dijalektika duha u veličanstvenoj nepostojanosti i stalnom preobražaju svijesti. U autoričinoj svijesti prošlost je prostorna kategorija (kao što je i obiteljski trokut otac-autorica-majka geometrijsko tijelo pa je u tom smislu indikativna rečenica “Polako smo osvajale prostor oca!”).
Bukovčeva s urođenom lakoćom ali rigajući bez ikakve nade u promjenu stvara upečatljive slike patnje u autoimunoj agoniji što preispituje komunikaciju u uvjetima bolesti, u gubljenju pod beštijama: rakom i vukom što se Cancerom i Lupusom eufemistički imenuju. Moći prepoznati unutarnje beskućništvo, a to i ovim fragmentom čini: “Više nije bilo smisla započnjati razgovor. Sve je bilo daleko izvan dohvata riječi.” znači dati konačno pristajanje da se ogledamo ne samo u sebi nego i u drugima. Pobuna samoubojstvom nije puka senzacija. I opet to silno i suštinsko pitanje imenovanja. Pitanje jezika, rečenice. Unutarnji monolog je potreba da se stvari ne oštete u istini. Da se verbaliziraju u krajnje napregnuti izraz poimanja biti. Otac se ubio. Nije “ga nestalo” (majčin otklon od imenovanja samoubojstva). Za autoricu je njezin otac heroj. Ona brani ali i ne ispušta iz naručja njegovu poziciju i dar zahvaljujući kojem može i zna biti sam u sebi i u vlastitim preobražajima, u vlastitim unutrašnjim zakonitostima. U onom što se imenuje kao žiće i kada se bomba halapljivo posluži čovjekovom fizičkom egzistencijom. Autorica tada još žešće brani pravo da se ide mimo života. Kada daljnji život postane ništa doli bezuvjetan pad. Svijet bez trenja.
Fenomenalno psihološko kontrastriranje likova (autorica, prijateljica, žena Jezero, majka, otac, pramater… djevojčica koja na krevetu pažljivo “izrezuje” hranu) daje univerzalnu psihološku nijansiranost i filozofičnost literarnom planu zbirke (autobiografičnost kao bolan razgovor sa samim sobom uvijek pomiče vlastite dimenzije, a u ovom biseru naše književnosti doima se kako svaka naredna priča nastupa upravo kao konkretan i prirodan asocijativni odgovor na onu koja joj je prethodila). Pa se, iako to nije, zbirka doima kao autobiografski roman.
Propitivanje izopćenosti pojedinca, kretanje u Suncu i po sjenama (“Sunce je nemilosrdno, podnevno, nema utjehe sjena…”/“Dramatično tamni kuhinjski stol od orahova furnira…koji apsorbira svu svjetlost”), stalni polaritet nemira i spokoja, neuhranjenost duše zbog stalne gladi za čovjekom kao i odbijanje da se kroz otvorene pukotine napusti zona mraka stvaraju osebujnu i živuću književnost i po svemu ova je zbirka doživljaj bez presedana! U njoj ni zarezi a nekmoli riječi nisu besmislena mehanika. Sve je kretnja i demistifikacija. Strah je pak izrazito vitalna kategorija i moguće ga je rezati na pola; kao “kišnu glistu”. Ep o smrti prije smrti (u priči “Strah je u pravu”, str. 131-132) u filozofijskom, estetičkom i moralnom izrazu solilokvij je čuvstvenosti, visoke inteligencije i skladnosti esejizma i lirizma (što je Bukovčeva pokazala već u djelima “Rod avetnjaka” i “Stajska bolest”). Esejistika, sadržajnost, sugestivnost i lirski pasaži u ovoj su zbirci takve siline da u čitatelju, kao unutarnje senzacije ne popuštaju čak i kada vam se čini kako ste s knjigom (barem na neko vrijeme) – završili.
Ova je razorna i veličanstvena književnost, što je stala u deset priča, svjedočanstvo plemenita, posebna duha. Potvrda dara i ljepote duše, ali i intelekta njezina autora. I važno je konačno jasno reći kako je književnost Bukovčeve doista najsjajniji razlog zbog kojeg postoje i trebaju postojati slova. Strašna, nepodnošljivo bolna, gotovo infektivna ali i zadivljujuća zbirka. O slobodi je i neslobodi, o nužnosti je i promjeni svega postojećeg. O samoći i boli venecijanskoga mora je. Nepreglednoj. Kroz jecaj ispričanoj. Njegovoj žudnji za čovjekom, za onim žednim rukama djevojčice što je u vječnoj i uzaludnoj potrazi za ljudskim dodirom.
Razorna i veličanstvena književnost u deset priča
Ništa tako precizno ne objašnjava čovjeka kao mehanizam i ponašanje pažnje što je zaustavljamo na nama imanentnim, značajnim kretnjama, fragmentima ili slikama. Ta se paralizirana pažnja nastavlja na zatamnjeni ostatak našeg svijeta. U zbirci priča “Odstraniti životinju” (Oceanmore, 2020. ) autorica Slađana Bukovac iz stanja svojevrsne (namjerne) psihološke (ali ne i intelektualne) autohipnoze ekstrahira sliku (ili nizove slika) koja zaslužuje biti vrijedna fenomena njezine pažnje. Povratkom u duhovno stanje djeteta proširuje se opseg pažnje i to na način da se slika (ali ne “naknadnom pameću” ili autoritetom odraslog ) pokušava “osiroviti”, očistiti od svjesnih ili slučajnih intervencija što joj ih mozak kroz godine posve autonomno pridružuje. U pitanju je deset priča u kojima se trauma i njezina reflektirajuća rezonanca pokušavaju (i začudno, maestralno, u nevjerojatnoj koncentiranosti na detalj ) uspijevaju privesti svojoj praizvornoj formi, autentičnom i paradoksalno – hipertrofiranom sjećanju; polazišnom, inicijalnom osjećaju. Biti prisutan, poput astralnog tijela lebdjeti iznad stvarnosti znači razvijati sliku, izoštravati siluetu, sistematizirati osjećaj. Bukovčeva jest autocentričan i izrazito kompleksan sustav i od stvari očekuje ne samo da joj pripadnu već i da joj se (samo)objasne. Obuhvatiti stvari, prebivati u mraku i uvesti se u drugog i u sebe negdašnjeg popunjavajući prazninu mišljenjem ono je što Juan de la Cruz naziva “la soledad sonora” (zvučeća samoća). Ono smo na što usmjeravamo pažnju. Autoričina su čula prodorna i na momente mahnito opsesivna. Iz razloga jer je se tiču a ne samo dotiču imaju biti temeljito onjušena, opipana, zagrižena i kidanjem razjašnjena. Svojom im analitičnošću koja se na momente posve krivo može doimati kao morbidna literatura (ali najviše je morbidnosti tek u odsječenim stabljikama što ispunjavaju čovjekovu suštinu “fantomskim mirisima uginulih biljki” pri čemu je ugibanje umjesto uvenuća metafora osobine) nastoji pridružiti smisao na način da ih tretira kao svojevrsnu mjeru ljudskosti. I ta obuzetost traganjem traje; i biva; i ne napušta je sve dok ne istraži sve dostupne mogućnosti pa i polje neumitnog i fatalističkog.
Preobražaj autorice konstitutivan je i značenjski potentan. Iz svoje uloge posmatrača, iz pozicije koju Nietzsche naziva “pasijom rastojanja”, Bukovčeva se vješto “vraća” u poziciju promatrane krećući se i transformirajući se prostorom misli i duha na momente kao injectum a na tren kao objektum. Ovo samo po sebi nije poriv za savršenstvom i jasnoćom već krajnja nužnost i instinkt za opstankom u intelektu. Predio duše trajno je “ozračen” i determiniran. Dok kretanje duha potiče i izaziva akciju, intelekt ima biti izvršitelj. I nužno je objasniti mehanizam koji tjera na prepuštanje životinje tvrdoj hladnoći pramajke, nužno je postaviti pitanje: Tko je ubio psa?, usmjeriti ličnu kazuistiku na hipnotičku zagledanost u dvije uz zid zacementirane stolice, na načine na koje se može (pa i vedro) plakati, na jezivu krivnju što će je goli puž izmješten iz utočišta vlastite kućice izazivati sve dok je i žive misli u onoj koja je do tog čina bila tek fizički porođena ali svime bitnim nerođena. Unutar ljudskog horizonta apsolutno zlo superiorno je apsolutnom dobru. Na način i iz razloga jer u čovjeku izaziva trajno upisanu jezu i nezaborav ne samo na fiziološkom već i na psihološkom planu. Tetoviranost slikom. Stalna izloženost krivnji, preispitivanju i mučnini što se prelijeva preko ruba najsloženijijih i najtananijih čovjekovih dimenzija. Senzacija osjećaja i misli kao posljedica praiskonske predestiniranosti za popravljanjem i poboljšanjem vrste. Čiji smo, ne vlastitom krivnjom dio.
Bukovčeva u priči “Tu i tamo padam” “razgovara” sa bolešću bliske prijateljice (radi se o sjajnoj književnici Daši Drndić). Bez povišena tona traje visprena utrka, sudbinska ali iznad svega zapanjujuće topla potraga za adekvatnom riječju. Riječima koje bi osigurale blizinu dva povezana bića a da pritom nisu (samo i ekskluzivno) puko (buduće) literarno opredmećenje ili tek pouzdan i harmoničan narativni ton (koji je u ovoj virtuoznoj zbirci doveden do savršenstva!). “Tu i tamo padam…” govori prijateljica u terminalnoj fazi bolesti. “Padaj, to je u redu.” Sve je održavanje volje za životom. Povratak u vlastitu izvornost. Nagon da se uspije osjećati i dopričati umirućem i sebi tugu izvanjskog i unutarnjeg. I ovdje i u priči “Lupus u nama” autorica nemilosrdno grize po jeziku, riječima, po mehanizmu što nas bolesne tjera da se po smrtnu dijagnozu vozimo zaustavljajući se na svim mogućim autobusnim stanicama, ruje po mentalnom defektu što ga riječi osnažuju, ublažavaju ili dokidaju. Pitanje jezika, bijega ili ostajanja u njemu budnost je čula i svijesti. “Unevoljena životinja”, bremenita skotna kuja koji su ostavili vlasnici… semantička konstrukcija, metariječ – važnija i gušća od pripovijednog opisivanja. Em je životinja u nevolji, em je nevoljena. I upravo je ova (kao i druge slične zgusnutosti) primjer savršene literarne erudicije koja se mjeri kvalitativno i nikako drugačije. Redoslijed riječi u rečenici i stilska prepoznatljivost uvijek su u službi komplementarnosti s kretnjom misli (“Čitanje bilo je posljednja uporišna točka” – priča “Micheline Francoise”). Temeljna okupiranost riječju kao najčišćim treptajem postojanja. Potom jednako važna dijalektika duha u veličanstvenoj nepostojanosti i stalnom preobražaju svijesti. U autoričinoj svijesti prošlost je prostorna kategorija (kao što je i obiteljski trokut otac-autorica-majka geometrijsko tijelo pa je u tom smislu indikativna rečenica “Polako smo osvajale prostor oca!”).
Bukovčeva s urođenom lakoćom ali rigajući bez ikakve nade u promjenu stvara upečatljive slike patnje u autoimunoj agoniji što preispituje komunikaciju u uvjetima bolesti, u gubljenju pod beštijama: rakom i vukom što se Cancerom i Lupusom eufemistički imenuju. Moći prepoznati unutarnje beskućništvo, a to i ovim fragmentom čini: “Više nije bilo smisla započnjati razgovor. Sve je bilo daleko izvan dohvata riječi.” znači dati konačno pristajanje da se ogledamo ne samo u sebi nego i u drugima. Pobuna samoubojstvom nije puka senzacija. I opet to silno i suštinsko pitanje imenovanja. Pitanje jezika, rečenice. Unutarnji monolog je potreba da se stvari ne oštete u istini. Da se verbaliziraju u krajnje napregnuti izraz poimanja biti. Otac se ubio. Nije “ga nestalo” (majčin otklon od imenovanja samoubojstva). Za autoricu je njezin otac heroj. Ona brani ali i ne ispušta iz naručja njegovu poziciju i dar zahvaljujući kojem može i zna biti sam u sebi i u vlastitim preobražajima, u vlastitim unutrašnjim zakonitostima. U onom što se imenuje kao žiće i kada se bomba halapljivo posluži čovjekovom fizičkom egzistencijom. Autorica tada još žešće brani pravo da se ide mimo života. Kada daljnji život postane ništa doli bezuvjetan pad. Svijet bez trenja.
Fenomenalno psihološko kontrastriranje likova (autorica, prijateljica, žena Jezero, majka, otac, pramater… djevojčica koja na krevetu pažljivo “izrezuje” hranu) daje univerzalnu psihološku nijansiranost i filozofičnost literarnom planu zbirke (autobiografičnost kao bolan razgovor sa samim sobom uvijek pomiče vlastite dimenzije, a u ovom biseru naše književnosti doima se kako svaka naredna priča nastupa upravo kao konkretan i prirodan asocijativni odgovor na onu koja joj je prethodila). Pa se, iako to nije, zbirka doima kao autobiografski roman.
Propitivanje izopćenosti pojedinca, kretanje u Suncu i po sjenama (“Sunce je nemilosrdno, podnevno, nema utjehe sjena…”/“Dramatično tamni kuhinjski stol od orahova furnira…koji apsorbira svu svjetlost”), stalni polaritet nemira i spokoja, neuhranjenost duše zbog stalne gladi za čovjekom kao i odbijanje da se kroz otvorene pukotine napusti zona mraka stvaraju osebujnu i živuću književnost i po svemu ova je zbirka doživljaj bez presedana! U njoj ni zarezi a nekmoli riječi nisu besmislena mehanika. Sve je kretnja i demistifikacija. Strah je pak izrazito vitalna kategorija i moguće ga je rezati na pola; kao “kišnu glistu”. Ep o smrti prije smrti (u priči “Strah je u pravu”, str. 131-132) u filozofijskom, estetičkom i moralnom izrazu solilokvij je čuvstvenosti, visoke inteligencije i skladnosti esejizma i lirizma (što je Bukovčeva pokazala već u djelima “Rod avetnjaka” i “Stajska bolest”). Esejistika, sadržajnost, sugestivnost i lirski pasaži u ovoj su zbirci takve siline da u čitatelju, kao unutarnje senzacije ne popuštaju čak i kada vam se čini kako ste s knjigom (barem na neko vrijeme) – završili.
Ova je razorna i veličanstvena književnost, što je stala u deset priča, svjedočanstvo plemenita, posebna duha. Potvrda dara i ljepote duše, ali i intelekta njezina autora. I važno je konačno jasno reći kako je književnost Bukovčeve doista najsjajniji razlog zbog kojeg postoje i trebaju postojati slova. Strašna, nepodnošljivo bolna, gotovo infektivna ali i zadivljujuća zbirka. O slobodi je i neslobodi, o nužnosti je i promjeni svega postojećeg. O samoći i boli venecijanskoga mora je. Nepreglednoj. Kroz jecaj ispričanoj. Njegovoj žudnji za čovjekom, za onim žednim rukama djevojčice što je u vječnoj i uzaludnoj potrazi za ljudskim dodirom.
Nedostižna, visoka klasa.