Moj djeda se zvao Vukola,
zaklan je zelen k’o rukola
kraj onih limskih obala
sa dvadeset osam godina,
—ja nikada nisam probala
da u tu rijeku uskočim,
da išta u njoj preplivam
da ikad u njoj prebivam,
to bješe rijeka zlobnica,
to bješe rijeka grobnica,
i s njome ode Vukola,
moj djeda nikad upoznat.
Ponekad ipak navrati
da mi svoj nauk uputi,
k’o oni jaki jablani
da me od patnje zakloni,
da me spasi od uroka
i sudbe i njenih uzroka,
da mi o ljudima objasni
zašto su nekada napasni,
i zašto dobrota zakasni,
i zašto u vječne ratove
odlaze tolike armije
u kojim buduće djedove
rasporede u redove,
pa ih bez milosti žrtvuju,
i nevažno je što mrtvuju
kad moraš novce praviti,
kad novac moraš slaviti,
a to u ratu uspiješ,
pa sad, da l’ koga ubiješ,
to globalno je nebitno,
u ime ušteđevine
ti šalješ sve te nevine
da za te gaće krvare,
da za te druge mrcvare,
da za te glupi ratuju,
a ne da sretno svatuju,
u rat sve njih ćeš staviti
da novac možeš praviti,
možeš im svašta činiti,
možeš im skalpove skinuti,
možeš ih obezglaviti,
mozeš im oči vaditi,
i tako ih oćoraviti
kao pokusne
žabe
—jer ratovi prave novce , u ratu žrtvuješ ovce, od ljudi praviš lovce na slabe.
Tako mi govori Vukola,
moj djeda nikad upoznat,
kad sama negdje prebivam
kad dnevnik neki pogledam,
kad slušam šta se govori
o ratovima vječitim
koji se vječno ponove
jer ljudi uvijek pomisle
da na njih se ne odnose
te riječi vrlo precizne,
i usput vrlo koncizne,
koje tek mudri
rabe
—ratovi prave novce, u ratu žrtvuješ ovce, od ljudi praviš lovce na slabe.
Moj djeda zvani Vukola
kog ne znam čak ni upola,
iz onih grobnih uvala,
od kojih ga nije sačuvala
njegova duša čestita,
(u eteru i sad vječita)
ovako o tom progovara:
U svom odijelu momačkom, u svom životu seljačkom, u nekom stanju meračkom, ja htio sam da poživim a ne da mlađan posivim, da crve te ne pobijedim, da kosti svoje prorijedim, k’o skeleton da pobijelim pod ovom travom težačkom po kojoj stope prelaze, po kojoj hode nakaze što žele više ratova i kamom klanih vratova, —ja želio sam živjeti i unuke doživjeti, a ne ovako nestati u cvijetu svoje mladosti, da ostanem bez radosti, da ostanem bez življenja, da budem žrtva divljanja, da budem žrtva zaklana, sred ovih limskih valova.
Moje ime je Vukola, zaklan zelen k’o rukola, sa dvadeset osam godina, kraj onih limskih obala, i ovo želim prenijeti, jer sam ne mogu podnijeti, to nek se ne zaboravi, dok greške vrijeme grabe
—ratovi prave novce, u ratu žrtvuješ ovce, od ljudi praviš lovce na slabe.
Ostade jedna udovica,
(s dvadeset četiri starica),
i troje djece sirote
—i život ih pobra k’o čokote
na srce im stavi lokote,
na sve ih strane razbaca,
poput slomljenih vrabaca,
jer ode djeda Vukola
da nosi pušku sa ramena,
da bude dio ratova
gdje uvijek umre sirotinja.
I osta nama samotinja
u našim krvnim žilama,
koja tu uporno prebiva,
od koje lijeka ne biva,
koja je neuporediva,
koja je nesavladiva,
koja je nerazgradiva,
koja je nerastočiva,
koja je neumoljiva,
kao i kama sred grkljana,
od koje pade Vukola
—nismo ga znali ni upola
a tu je.
Sa onih limskih obala
i sada govori Vukola,
(čija je sudbina boljela,
kojeg sam uvijek voljela,
kojeg nisam poznavala,
mršavog poput čavala):
Ako bar neko upamti da sebe krvlju ne ublati, ja nisam bio za džabe,
i neka taj neko preživi, i istina nek’ se uspostavi i neka je ne zaboravi dok laži u smrt vabe
—ratovi prave novce, u ratu žrtvuješ ovce, od ljudi praviš lovce na slabe.
Tako mi govori Vukola,
moj djeda nikad upoznat,
to moje srce jedino
zakopano pod ledinom.
Ratovi prave novce, u ratu žrtvuješ ovce
Moj djeda se zvao Vukola,
zaklan je zelen k’o rukola
kraj onih limskih obala
sa dvadeset osam godina,
—ja nikada nisam probala
da u tu rijeku uskočim,
da išta u njoj preplivam
da ikad u njoj prebivam,
to bješe rijeka zlobnica,
to bješe rijeka grobnica,
i s njome ode Vukola,
moj djeda nikad upoznat.
Ponekad ipak navrati
da mi svoj nauk uputi,
k’o oni jaki jablani
da me od patnje zakloni,
da me spasi od uroka
i sudbe i njenih uzroka,
da mi o ljudima objasni
zašto su nekada napasni,
i zašto dobrota zakasni,
i zašto u vječne ratove
odlaze tolike armije
u kojim buduće djedove
rasporede u redove,
pa ih bez milosti žrtvuju,
i nevažno je što mrtvuju
kad moraš novce praviti,
kad novac moraš slaviti,
a to u ratu uspiješ,
pa sad, da l’ koga ubiješ,
to globalno je nebitno,
u ime ušteđevine
ti šalješ sve te nevine
da za te gaće krvare,
da za te druge mrcvare,
da za te glupi ratuju,
a ne da sretno svatuju,
u rat sve njih ćeš staviti
da novac možeš praviti,
možeš im svašta činiti,
možeš im skalpove skinuti,
možeš ih obezglaviti,
mozeš im oči vaditi,
i tako ih oćoraviti
kao pokusne
žabe
—jer ratovi prave novce ,
u ratu žrtvuješ ovce,
od ljudi praviš lovce
na slabe.
Tako mi govori Vukola,
moj djeda nikad upoznat,
kad sama negdje prebivam
kad dnevnik neki pogledam,
kad slušam šta se govori
o ratovima vječitim
koji se vječno ponove
jer ljudi uvijek pomisle
da na njih se ne odnose
te riječi vrlo precizne,
i usput vrlo koncizne,
koje tek mudri
rabe
—ratovi prave novce,
u ratu žrtvuješ ovce,
od ljudi praviš lovce
na slabe.
Moj djeda zvani Vukola
kog ne znam čak ni upola,
iz onih grobnih uvala,
od kojih ga nije sačuvala
njegova duša čestita,
(u eteru i sad vječita)
ovako o tom progovara:
U svom odijelu momačkom,
u svom životu seljačkom,
u nekom stanju meračkom,
ja htio sam da poživim
a ne da mlađan posivim,
da crve te ne pobijedim,
da kosti svoje prorijedim,
k’o skeleton da pobijelim
pod ovom travom težačkom
po kojoj stope prelaze,
po kojoj hode nakaze
što žele više ratova
i kamom klanih vratova,
—ja želio sam živjeti
i unuke doživjeti,
a ne ovako nestati
u cvijetu svoje mladosti,
da ostanem bez radosti,
da ostanem bez življenja,
da budem žrtva divljanja,
da budem žrtva zaklana,
sred ovih limskih valova.
Moje ime je Vukola,
zaklan zelen k’o rukola,
sa dvadeset osam godina,
kraj onih limskih obala,
i ovo želim prenijeti,
jer sam ne mogu podnijeti,
to nek se ne zaboravi,
dok greške vrijeme
grabe
—ratovi prave novce,
u ratu žrtvuješ ovce,
od ljudi praviš lovce
na slabe.
Ostade jedna udovica,
(s dvadeset četiri starica),
i troje djece sirote
—i život ih pobra k’o čokote
na srce im stavi lokote,
na sve ih strane razbaca,
poput slomljenih vrabaca,
jer ode djeda Vukola
da nosi pušku sa ramena,
da bude dio ratova
gdje uvijek umre sirotinja.
I osta nama samotinja
u našim krvnim žilama,
koja tu uporno prebiva,
od koje lijeka ne biva,
koja je neuporediva,
koja je nesavladiva,
koja je nerazgradiva,
koja je nerastočiva,
koja je neumoljiva,
kao i kama sred grkljana,
od koje pade Vukola
—nismo ga znali ni upola
a tu je.
Sa onih limskih obala
i sada govori Vukola,
(čija je sudbina boljela,
kojeg sam uvijek voljela,
kojeg nisam poznavala,
mršavog poput čavala):
Ako bar neko upamti
da sebe krvlju ne ublati,
ja nisam bio za džabe,
i neka taj neko preživi,
i istina nek’ se uspostavi
i neka je ne zaboravi
dok laži u smrt
vabe
—ratovi prave novce,
u ratu žrtvuješ ovce,
od ljudi praviš lovce
na slabe.
Tako mi govori Vukola,
moj djeda nikad upoznat,
to moje srce jedino
zakopano pod ledinom.
4. 12. 2022, Toronto