Proticala je druga godina od smrti oca kada sam se julske noći 1972., nešto ranije nego obično, vraćao kući iz svakodnevnog momačkog družanja s prijateljima. A pred ulazom u dvorište, koji metar dalje od kapije parkirani plavi Fiat 850 kupe zapadnonjemačkih registarskih tablica predstavljao je malo iznenađenje. Jer, tada nikoga u rodbini, pa ni prijatelja, nisam imao koji bi bio na privremenom radu u Njemačkoj. Nije vrijedilo ni pomišljati ko bi to mogao posjetiti moju familiju iz inostranstva, ali znatiželja je dostizala kulminaciju.
Ušao sam u dvorište i u bašti pred kućom za stolom su sjedili: majka, brat i dva gosta: muškarac bliži šezdesetim nego pedesetim godinama i žena, vjerovatno supruga, približno iste starosne dobi kao i njen pratilac.
Iznenađenje nije moglo biti veće. Predstavljajući me gostima majka je kazala da je gospodin Karlo iz Frankfurta i da je 1950-ih godina s ocem radio u gradskoj pekari, a da je gospođa njegova supruga (ne sjećam se njenog imena), te da su – vraćajući se sa odmora na Jadranu – odlučili posjetiti našu porodicu. U tom momentu u glavi su mi se množile razne misli, bez nekih prisjećanja, jer ne pamtim da mi je otac, mada sam s njim rijetko pričao o ljudima s kojima je radio, izuzev onih koji su ga početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća kući prilikom njegovog ispraćaja u penziju došli posjetiti.
Umjesto pitanja koja sam Karlu htio postaviti – a govorio je prilično dobro naš jezik pa se konverzacija odvijala upravo na tom jeziku – brat me preduhitrio s nekoliko objašnjenja u stilu: znaš, Karla su pred kraj rata partizani kao njemačkog vojnika zarobili i on je ostao u Kaknju desetak godina nakon rata kao zarobljenik, radeći u pekari da bi se sredinom pete decenije prošlog vijeka vratio u svoju domovinu.
Pogledao sam Karla, onako iz prikrajka, počevši ga smatrati neprijateljem, jer je u Drugom svjetskom ratu kao okupator došao u Jugoslaviju da ratuje protiv naših partizana, promijenivši naglo svoj stav prema ovom našem (nezvanom) gostu. A Karlo je neprekidno evocirao svoja sjećanja na dane provedene s mojim ocem na radu, prvo u “Kasini”, gdje su pekli kruh a kasnije u novosagrađenoj gradskoj pekari uz rijeku Zgošću, kod Kamenog mosta, objašnjavajući kako je negdje oko Sarajeva zarobljen pa doveden u Kakanj da radi u pekari, jer je to bilo njegovo zanimanje a ne da nosi pušku i ubija partizane. A u ratu je morala postojati i pozadina koja se brinula o borcima obezbjeđujući im logističku podršku, kako se to danas kaže.
Dosta toga me interesiralo, ali svu moju znatiželju iz pristojnosti nisam pokazivao. U tom razgovoru pitao sam ga i šta sada, 25 godina nakon završetka rata, radi očekujući da će reći kako je i dalje pekar. Iznenađen sam bio njegovim odgovorom; kazao mi je da radi u tvornici margarina u Frankfurtu i da je istovremeno i sindikalni aktivist, te da je predsjednik jedne od tamošnjih mjesnih ogranaka Sindikata. Pričao nam je Karlo mnoge dogodovštine iz kakanjske pekare, ali su one u mojoj svijesti ostale beznačajne u odnosu na činjenicu da su u doba mog djetinjstva, eto, gotovo desetak godina nakon rata, postojali zarobljenici koji su radili, da li za plaću ili samo za stan i hranu i da se nisu mogli vratiti u svoju zemlju sve dok se to, vjerovatno, na nivou dviju država nije zakonski uredilo. A kad su svi ti njemački zarobljenici početkom 1950-ih godina amnestirani i ostavljeno im na volju hoće li se vratiti u svoju državu ili ostati u Jugoslaviji, Karlo je bio dosta oprezan prema tim političkim odlukama, mudro ostavši nekoliko godina da kao slobodan građanin i dalje radi u kakanjskoj pekari. U međuvremenu je upoznao i djevojku iz ovdašnje porodice Karlovića, pa s njom stupio u brak i kad se uvjerio da ga novoosnovana vlast u Njemačkoj neće teretiti za ratno nedjelo izdaje – da se na završetku rata predao partizanima kako bi ostao živ, tek tada se vratio u SaveznuRepubliku Njemačku.
Nakon odlaska naših njemačkih gostiju pitao sam brata sjeća li se on, budući da je stariji deset godina od mene, tih njemačkih zarobljenika koji su radili u pekari.
Kako da ih se ne sjećam, kazao je te objasnio da ih je u Kaknju bilo nekoliko stotina, koji su radili najviše u Rudniku u kome su s našim ljudima kopali ugalj. Priča mi tako brat da je prvi logor u kome su živjeli zarobljenici bio podignut između naselja Čatići i Doboj, na lijevoj strani rijeke Bosne (danas je to lokacija naspram stadiona FK Mladost), odakle su u koloni, pješice zarobljenici svakodnevno odlazili na rad u Rudnik, da bi kasnije iz tog logora bili prebačeni u novi kod današnjeg Doma kulture i onaj u Albaniji, na lokalitetu današnje Katićeve kuće.
Nije mi brat detaljnije kazivao o tim zarobljenicima, ali sam istinu o tim nesretnim ljudima (a kakvi bi svaki zarobljenici mogli biti nego nesretni) saznao prije koju godinu iz literature koju su ostavile starije kolege. U tim dokumentima uzgredno se spominju zarobljenici koji su radili, prevashodno, u rudničkim jamama kopajući ugalj.
Karlo je samo jedan od tih njemačkih zarobljenika koje su u borbama, posebno prilikom konačnog oslobođenja Jugoslavije 1945. godine, uhapsili partizani ili oni što su se samovoljno, bez borbe, predali oslobodiocima. Bili su smješteni u tri kakanjska logora, od koji je bio najveći onaj na Plandištu, lokalitetu nešto ispod današnjeg Doma kulture. U neposrednoj blizini rudničke željezničke pruge bio je veći prostor ograđen bodljikavom žicom, u čijem krugu je bilo desetak nabrzinu podignutih drvenih baraka, namijenjenih za smještaj i boravak zarobljenika. Na dva kraja logora bile su podignute visoke osmatračnice sa kojih su čuvari posmatrali logor i teren u njegovoj neposrednoj blizini, a na osmatračnicama veliki rekflektori koji su noći osvjetljavali logor i okolinu.
Taj prizor čuvara sa šmajserima na grudima i prostor ograđen bodljikavom žicom ostali su i danas u sjećanjima tadašnje djece, a danas ljudi koji predstavljaju najstariju generaciju ovdašnjeg stanovništva.
Svakog jutra nešto iza šest sati željezničkom prugom bi parna lokomotiva dovlačila dva zatvorena vagona u koja bi se ukrcavalo stotinjak, možda i više zarobljenika koji su odvoženi na prisilni rad u rudničku jamu – kilometar i pol udaljenu odavdje – da, zajedno sa pridošlim ljudima iz susjednih sela pa i gradova kopaju ugalj, potreban za obnovu ratom porušene države. Nakon odrađene dnevnice, iza 15 sati, a nekada i kasnije, lokomotiva je, u ta dva vagona, zarobljenike vraćala do mosta na Bosni, odakle su se umorni prisilni rudari vraćali u svoje barake.
Radili su ti njemački zarobljenici i u drugim dijelovima rudnika, kao što je bio strojni pogon u kome se opravljala rudnička mehanizacija, te stolarija, pilana i još neke radionice. A kako je među njima bilo i vrsnih majstora, pa poneki i inženjer, u tim rudničkim pogonima stasavala je mlađa generacija domaćih majstora koja je učila zanat od tih njemačkih zarobljenika, prihvatajući u nazivu alata i nekih vrsta poslova njemačku terminologiju.
Nekoliko zarobljenika radilo je i u pekari u proizvodnji kruha i peciva pokazujući svoje umijeće i recepture za pravaljenje i pečenja hljeba mladim pekarima.
Oni zarobljenici koji su imali položen vozački ispit za automobile bili su prvi šoferi u Kaknju, vozeći prve poslijeratne kamione i putnička vozila u Rudniku, kojih su se mogli izbrojati na prste jedne ruke. Ti vozači, zvani slobodnjaci – prije svega zbog svog primjerenog ponašanja – imali su veću slobodu od drugih zarobljenika i kretali su se slobodno po naselju.
Nakon desetak godina rada, jer neki su ovdje dovedeni još dok je trajao rat, zarobljenici su odlukom Vlade Jugoslavije u dva maha do 1949. godine amnestirani, pa je od ukupno repartriranih (raspoređenih) 213.387 ratnih zarobljenika iz Njemačke, Austrije i drugih država koji su bili u Wermachtu pušteno na slobodu, kao i ovi smješteni u kakanjskim logorima. Međutim, nekoliko njih je ostavilo i kosti u Kaknju. Stariji Kakanjci su pričali da je iznad naselja, negdje oko Šimića, postojalo i groblje otvoreno isključivo za sahranu ovih zarobljenika koji su umirali prirodnom smrću, od povreda na radu ili ranije poginulih u borbama.
Karlo je, eto, imao sreću da je kao pekar u prvim poslijeratnim godinama Drugog svjetskog rata, zajedno s još stotinama drugih, da preživi ovo zarobljeništo, koje je bilo dio njegove uzbudljive životne epizode.
Ratni zarobljenici
Proticala je druga godina od smrti oca kada sam se julske noći 1972., nešto ranije nego obično, vraćao kući iz svakodnevnog momačkog družanja s prijateljima. A pred ulazom u dvorište, koji metar dalje od kapije parkirani plavi Fiat 850 kupe zapadnonjemačkih registarskih tablica predstavljao je malo iznenađenje. Jer, tada nikoga u rodbini, pa ni prijatelja, nisam imao koji bi bio na privremenom radu u Njemačkoj. Nije vrijedilo ni pomišljati ko bi to mogao posjetiti moju familiju iz inostranstva, ali znatiželja je dostizala kulminaciju.
Ušao sam u dvorište i u bašti pred kućom za stolom su sjedili: majka, brat i dva gosta: muškarac bliži šezdesetim nego pedesetim godinama i žena, vjerovatno supruga, približno iste starosne dobi kao i njen pratilac.
Iznenađenje nije moglo biti veće. Predstavljajući me gostima majka je kazala da je gospodin Karlo iz Frankfurta i da je 1950-ih godina s ocem radio u gradskoj pekari, a da je gospođa njegova supruga (ne sjećam se njenog imena), te da su – vraćajući se sa odmora na Jadranu – odlučili posjetiti našu porodicu. U tom momentu u glavi su mi se množile razne misli, bez nekih prisjećanja, jer ne pamtim da mi je otac, mada sam s njim rijetko pričao o ljudima s kojima je radio, izuzev onih koji su ga početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća kući prilikom njegovog ispraćaja u penziju došli posjetiti.
Umjesto pitanja koja sam Karlu htio postaviti – a govorio je prilično dobro naš jezik pa se konverzacija odvijala upravo na tom jeziku – brat me preduhitrio s nekoliko objašnjenja u stilu: znaš, Karla su pred kraj rata partizani kao njemačkog vojnika zarobili i on je ostao u Kaknju desetak godina nakon rata kao zarobljenik, radeći u pekari da bi se sredinom pete decenije prošlog vijeka vratio u svoju domovinu.
Pogledao sam Karla, onako iz prikrajka, počevši ga smatrati neprijateljem, jer je u Drugom svjetskom ratu kao okupator došao u Jugoslaviju da ratuje protiv naših partizana, promijenivši naglo svoj stav prema ovom našem (nezvanom) gostu. A Karlo je neprekidno evocirao svoja sjećanja na dane provedene s mojim ocem na radu, prvo u “Kasini”, gdje su pekli kruh a kasnije u novosagrađenoj gradskoj pekari uz rijeku Zgošću, kod Kamenog mosta, objašnjavajući kako je negdje oko Sarajeva zarobljen pa doveden u Kakanj da radi u pekari, jer je to bilo njegovo zanimanje a ne da nosi pušku i ubija partizane. A u ratu je morala postojati i pozadina koja se brinula o borcima obezbjeđujući im logističku podršku, kako se to danas kaže.
Dosta toga me interesiralo, ali svu moju znatiželju iz pristojnosti nisam pokazivao. U tom razgovoru pitao sam ga i šta sada, 25 godina nakon završetka rata, radi očekujući da će reći kako je i dalje pekar. Iznenađen sam bio njegovim odgovorom; kazao mi je da radi u tvornici margarina u Frankfurtu i da je istovremeno i sindikalni aktivist, te da je predsjednik jedne od tamošnjih mjesnih ogranaka Sindikata. Pričao nam je Karlo mnoge dogodovštine iz kakanjske pekare, ali su one u mojoj svijesti ostale beznačajne u odnosu na činjenicu da su u doba mog djetinjstva, eto, gotovo desetak godina nakon rata, postojali zarobljenici koji su radili, da li za plaću ili samo za stan i hranu i da se nisu mogli vratiti u svoju zemlju sve dok se to, vjerovatno, na nivou dviju država nije zakonski uredilo. A kad su svi ti njemački zarobljenici početkom 1950-ih godina amnestirani i ostavljeno im na volju hoće li se vratiti u svoju državu ili ostati u Jugoslaviji, Karlo je bio dosta oprezan prema tim političkim odlukama, mudro ostavši nekoliko godina da kao slobodan građanin i dalje radi u kakanjskoj pekari. U međuvremenu je upoznao i djevojku iz ovdašnje porodice Karlovića, pa s njom stupio u brak i kad se uvjerio da ga novoosnovana vlast u Njemačkoj neće teretiti za ratno nedjelo izdaje – da se na završetku rata predao partizanima kako bi ostao živ, tek tada se vratio u SaveznuRepubliku Njemačku.
Nakon odlaska naših njemačkih gostiju pitao sam brata sjeća li se on, budući da je stariji deset godina od mene, tih njemačkih zarobljenika koji su radili u pekari.
Kako da ih se ne sjećam, kazao je te objasnio da ih je u Kaknju bilo nekoliko stotina, koji su radili najviše u Rudniku u kome su s našim ljudima kopali ugalj. Priča mi tako brat da je prvi logor u kome su živjeli zarobljenici bio podignut između naselja Čatići i Doboj, na lijevoj strani rijeke Bosne (danas je to lokacija naspram stadiona FK Mladost), odakle su u koloni, pješice zarobljenici svakodnevno odlazili na rad u Rudnik, da bi kasnije iz tog logora bili prebačeni u novi kod današnjeg Doma kulture i onaj u Albaniji, na lokalitetu današnje Katićeve kuće.
Nije mi brat detaljnije kazivao o tim zarobljenicima, ali sam istinu o tim nesretnim ljudima (a kakvi bi svaki zarobljenici mogli biti nego nesretni) saznao prije koju godinu iz literature koju su ostavile starije kolege. U tim dokumentima uzgredno se spominju zarobljenici koji su radili, prevashodno, u rudničkim jamama kopajući ugalj.
Karlo je samo jedan od tih njemačkih zarobljenika koje su u borbama, posebno prilikom konačnog oslobođenja Jugoslavije 1945. godine, uhapsili partizani ili oni što su se samovoljno, bez borbe, predali oslobodiocima. Bili su smješteni u tri kakanjska logora, od koji je bio najveći onaj na Plandištu, lokalitetu nešto ispod današnjeg Doma kulture. U neposrednoj blizini rudničke željezničke pruge bio je veći prostor ograđen bodljikavom žicom, u čijem krugu je bilo desetak nabrzinu podignutih drvenih baraka, namijenjenih za smještaj i boravak zarobljenika. Na dva kraja logora bile su podignute visoke osmatračnice sa kojih su čuvari posmatrali logor i teren u njegovoj neposrednoj blizini, a na osmatračnicama veliki rekflektori koji su noći osvjetljavali logor i okolinu.
Taj prizor čuvara sa šmajserima na grudima i prostor ograđen bodljikavom žicom ostali su i danas u sjećanjima tadašnje djece, a danas ljudi koji predstavljaju najstariju generaciju ovdašnjeg stanovništva.
Svakog jutra nešto iza šest sati željezničkom prugom bi parna lokomotiva dovlačila dva zatvorena vagona u koja bi se ukrcavalo stotinjak, možda i više zarobljenika koji su odvoženi na prisilni rad u rudničku jamu – kilometar i pol udaljenu odavdje – da, zajedno sa pridošlim ljudima iz susjednih sela pa i gradova kopaju ugalj, potreban za obnovu ratom porušene države. Nakon odrađene dnevnice, iza 15 sati, a nekada i kasnije, lokomotiva je, u ta dva vagona, zarobljenike vraćala do mosta na Bosni, odakle su se umorni prisilni rudari vraćali u svoje barake.
Radili su ti njemački zarobljenici i u drugim dijelovima rudnika, kao što je bio strojni pogon u kome se opravljala rudnička mehanizacija, te stolarija, pilana i još neke radionice. A kako je među njima bilo i vrsnih majstora, pa poneki i inženjer, u tim rudničkim pogonima stasavala je mlađa generacija domaćih majstora koja je učila zanat od tih njemačkih zarobljenika, prihvatajući u nazivu alata i nekih vrsta poslova njemačku terminologiju.
Nekoliko zarobljenika radilo je i u pekari u proizvodnji kruha i peciva pokazujući svoje umijeće i recepture za pravaljenje i pečenja hljeba mladim pekarima.
Oni zarobljenici koji su imali položen vozački ispit za automobile bili su prvi šoferi u Kaknju, vozeći prve poslijeratne kamione i putnička vozila u Rudniku, kojih su se mogli izbrojati na prste jedne ruke. Ti vozači, zvani slobodnjaci – prije svega zbog svog primjerenog ponašanja – imali su veću slobodu od drugih zarobljenika i kretali su se slobodno po naselju.
Nakon desetak godina rada, jer neki su ovdje dovedeni još dok je trajao rat, zarobljenici su odlukom Vlade Jugoslavije u dva maha do 1949. godine amnestirani, pa je od ukupno repartriranih (raspoređenih) 213.387 ratnih zarobljenika iz Njemačke, Austrije i drugih država koji su bili u Wermachtu pušteno na slobodu, kao i ovi smješteni u kakanjskim logorima. Međutim, nekoliko njih je ostavilo i kosti u Kaknju. Stariji Kakanjci su pričali da je iznad naselja, negdje oko Šimića, postojalo i groblje otvoreno isključivo za sahranu ovih zarobljenika koji su umirali prirodnom smrću, od povreda na radu ili ranije poginulih u borbama.
Karlo je, eto, imao sreću da je kao pekar u prvim poslijeratnim godinama Drugog svjetskog rata, zajedno s još stotinama drugih, da preživi ovo zarobljeništo, koje je bilo dio njegove uzbudljive životne epizode.