Rodion Romanovič Raskoljnikov ambiciozni je, a čini se i talentirani, student prava. Ta se okolnost zbog nečega obično ostavlja po strani, pa se publika, naročito ona većinska, koji bi da govori o “Zločinu i kazni” a da knjigu nije čitala, nego se o njoj informirala preko internetskih foruma i iz školskih bilješki, zapravo više i ne sjeća da je Raskoljnikov bio perspektivni jurist. Pamte da je ubio babu, staru lihvarku Aljonu Ivanovnu, ima ih koji se sjete i da je ubio babinu sestru Lizavetu, ali to da je ubijajući nastupao s visokim kompetencijama nekako se u međuvremenu izgubilo. Vjerojatno zato što se ono što je Dostojevski htio ispričati u “Zločinu i kazni” u međuvremenu izgubilo u bespućima legendi i tračeva i u neprohodnom gustišu školskih lektira. Osim toga, ljudima je nekako bliže zamišljati nekakvog sirotana, može biti studenta prometnih znanosti, mladog bogoslova ili neostvarenog inženjera šumarstva, kako zamahuje sjekirom na jednu zapravo posve odvratnu ljudsku egzistenciju. Ozbiljna moralna pitanja, a Dostojevski se takvima uglavnom bavi, ono su čime se naš svijet rado baš i ne bavi. “Obični ljudi” u naše se doba ne bave moralnim pitanjima, dok onih drugih, koji bi obične vodili i usmjeravali – kako je to vjerovao sam Raskoljnikov – kao da više i ne postoje.
Zašto je on, dakle, ubio Aljonu Ivanovnu? Zato što mu je bilo hladno, bio je gladan i bez novaca, i sve se činilo bezizglednim. Ali i zato što je u njemu klijala neka bolesna ideja o podjeli svijeta na manjinu onih koji vode, i na golemu većinu vođenih. Samim tim što mu je takvo što na um palo jasno je da je sebe zamišljao među vođama. A vođe lako podižu ruku na vođene, na niže i bjednije od sebe, pogotovu ako su moralno inferiorni poput stare lihvarke. Raskoljnikov ju je ubio na mah, ne misleći previše o svom postupku. Istovremeno, nije taj njegov čin bio sasvim neplaniran. Kako ubojstvo može biti na mah, a ipak planirano? Ovo je među važnijim pitanjima romana. A možda i našega zločinačkog vijeka.
Raskoljnikov je obožavao Napoleona. To iz ruske perspektive, makar i kraja devetnaestog stoljeća, nije jednostavna stvar. Bi li bilo pretjerano reći da bi neki današnji Raskoljnikov, u Petrogradu, Beču, Parizu ili bilo kojem drugom gradu, tako mislio o Hitleru? Vjerojatno i bi. Trebalo bi naći nekoga drugog vođu, karizmatika krvavih ruku. Ali ne, nije Napoleon inspirirao studenta prava da ubija babe, on je samo zaslužan za njegov osjećaj nadmoći. Koji, opet, ne bi presudio zločinu da nije bilo njegova očaja, gladi i zime. (Ili se čitatelju samo čini, možda je samo umislio, da je Raskoljnikov bio gladan, da mu je bilo zima i da je tih dana bio i nešto gripozan?)
Raskoljnikov je od onih književnih likova čiji se razvoj nastavlja i nakon što pročitamo zadnju stranicu i za njom zaklopimo knjigu. Tako da ponekad i nije jasno što je napisao Dostojevski, a što je dopisala čitateljeva mašta. Raskoljnikov se uvlači u naše živote, nastavlja da u njima muči svoju muku, da djeluje i da ga grize njegova izmrcvarena duša. Razlog tome je zastrašujući, kao što je i sam roman upravo po tome strašan: svaki čovjek, ako ima zrno mašte i pameti, bezbroj se puta u životu našao korak od prilike da ubije babu i provede moralni prevrat u svome životu. Samo nas je dobar slučaj spasio od takve bijede i propasti. Raskoljnikov je svatković, i u svakome od nas krije se mali fašist koji vjeruje da postoje vođe i vođeni…
Raskoljnikov
Imaginarni prijatelj 47
Rodion Romanovič Raskoljnikov ambiciozni je, a čini se i talentirani, student prava. Ta se okolnost zbog nečega obično ostavlja po strani, pa se publika, naročito ona većinska, koji bi da govori o “Zločinu i kazni” a da knjigu nije čitala, nego se o njoj informirala preko internetskih foruma i iz školskih bilješki, zapravo više i ne sjeća da je Raskoljnikov bio perspektivni jurist. Pamte da je ubio babu, staru lihvarku Aljonu Ivanovnu, ima ih koji se sjete i da je ubio babinu sestru Lizavetu, ali to da je ubijajući nastupao s visokim kompetencijama nekako se u međuvremenu izgubilo. Vjerojatno zato što se ono što je Dostojevski htio ispričati u “Zločinu i kazni” u međuvremenu izgubilo u bespućima legendi i tračeva i u neprohodnom gustišu školskih lektira. Osim toga, ljudima je nekako bliže zamišljati nekakvog sirotana, može biti studenta prometnih znanosti, mladog bogoslova ili neostvarenog inženjera šumarstva, kako zamahuje sjekirom na jednu zapravo posve odvratnu ljudsku egzistenciju. Ozbiljna moralna pitanja, a Dostojevski se takvima uglavnom bavi, ono su čime se naš svijet rado baš i ne bavi. “Obični ljudi” u naše se doba ne bave moralnim pitanjima, dok onih drugih, koji bi obične vodili i usmjeravali – kako je to vjerovao sam Raskoljnikov – kao da više i ne postoje.
Zašto je on, dakle, ubio Aljonu Ivanovnu? Zato što mu je bilo hladno, bio je gladan i bez novaca, i sve se činilo bezizglednim. Ali i zato što je u njemu klijala neka bolesna ideja o podjeli svijeta na manjinu onih koji vode, i na golemu većinu vođenih. Samim tim što mu je takvo što na um palo jasno je da je sebe zamišljao među vođama. A vođe lako podižu ruku na vođene, na niže i bjednije od sebe, pogotovu ako su moralno inferiorni poput stare lihvarke. Raskoljnikov ju je ubio na mah, ne misleći previše o svom postupku. Istovremeno, nije taj njegov čin bio sasvim neplaniran. Kako ubojstvo može biti na mah, a ipak planirano? Ovo je među važnijim pitanjima romana. A možda i našega zločinačkog vijeka.
Raskoljnikov je obožavao Napoleona. To iz ruske perspektive, makar i kraja devetnaestog stoljeća, nije jednostavna stvar. Bi li bilo pretjerano reći da bi neki današnji Raskoljnikov, u Petrogradu, Beču, Parizu ili bilo kojem drugom gradu, tako mislio o Hitleru? Vjerojatno i bi. Trebalo bi naći nekoga drugog vođu, karizmatika krvavih ruku. Ali ne, nije Napoleon inspirirao studenta prava da ubija babe, on je samo zaslužan za njegov osjećaj nadmoći. Koji, opet, ne bi presudio zločinu da nije bilo njegova očaja, gladi i zime. (Ili se čitatelju samo čini, možda je samo umislio, da je Raskoljnikov bio gladan, da mu je bilo zima i da je tih dana bio i nešto gripozan?)
Raskoljnikov je od onih književnih likova čiji se razvoj nastavlja i nakon što pročitamo zadnju stranicu i za njom zaklopimo knjigu. Tako da ponekad i nije jasno što je napisao Dostojevski, a što je dopisala čitateljeva mašta. Raskoljnikov se uvlači u naše živote, nastavlja da u njima muči svoju muku, da djeluje i da ga grize njegova izmrcvarena duša. Razlog tome je zastrašujući, kao što je i sam roman upravo po tome strašan: svaki čovjek, ako ima zrno mašte i pameti, bezbroj se puta u životu našao korak od prilike da ubije babu i provede moralni prevrat u svome životu. Samo nas je dobar slučaj spasio od takve bijede i propasti. Raskoljnikov je svatković, i u svakome od nas krije se mali fašist koji vjeruje da postoje vođe i vođeni…