Gdje god se okreneš, ono je lijepo. Bilo da mu se sa strane diviš, ili mu iz prikrajka zavidiš, ono je lijepo. Bilo da u njega prvi put kročiš, ili iz njega, nepovratno odlaziš, ono je lijepo. Naše Sarajevo. Pod ovo naše, naravno, svrstat će se oni koji to, mnogo opisivano Sarajevo, smatraju svojim. I povrh svega ga vole. Takvo kakvo jeste. Onako, kakvo je bilo. Ne dijeleći dvije obale, niti brda njegova. Osim na memli i sunčanu stranu. Ne dijeleći, što je najvažnije, ljude njegove. Jer u Sarajevu je bilo, i još uvijek ima, i rođenih Sarajlija, i došljaka. U njemu se u prolazu očešu i vjernik i ateist. Pobožnjak i narkoman. Musliman i katolik. Srbin i Jevrej. Očešu se, pa se nasmiju, ili u čaršijskom maniru, jednan drugome prigovore. I to je sasvim normalno, i sasvim u redu. Takvo Sarajevo, ja barem pamtim.
Sarajevo najljepših Ramazna, na primjer, Sarajevo je kojem se rado vraćam. S prvim somunima izvuku se i ljudi iz stanova. Namirisani, i dotjerani, onako kako su i navikli. Uljudno se pozdravljaju. Bezbrižno se zatim u hodu hihoću. Povremeno, jedni drugima, i podvale slatke smišljaju, dok čekaju – šta će ti ba Hamo toliko somuna, k’o da nisi vazda jeo, – jedni dobacuju? Kad top s bijele tabije pukne, i mujezini, jedan za drugim, označe kraj posta, mahalama zavlada tišina, a zazvekeću kašike i viljuške, po topama, sogan dolamama, begovim čorbama, baklavama.
***
Noći smo uglavnom provodilli budni. Prvo na Slatko ćoše, gdje su uz velike izložbene prozore naslonjeni oni koji vrte glavama, sad lijevo sad desno. Ispred njih su kafe, cigare i sokovi. Sjede i raspredaju, opušteno o koječemu. S njihovim se glasovima prepliću glasovi prolaznika, koji dovikuju selame, akšam hajrulah, i šta ima, kakav si? Onda se prošeta Ferhadijom, do Vječne vatre, nekoliko krugova. Da se sve slegne. Da se pred drugima pokaže. Da se vidi, i povrh svega, da se bude viđeno. Za ozibljnije razgovore, odlazilo se u Morića han, gdje se u pletene stolice, ili na šilteta uz bijele zidove – uz koje su se nekada vezali konji – zasjedne do sehura. Za sehur se pojede, nešto usput, tek da se gladno ne posti. Doner kebab od hadžije preko puta sebilja, ili od iftara sačuvana petica iz Želje. Ako se išlo prema Bjelavama, svratilo bi se do Otrova (ili Trovača, kako je ko zvao, zavisi), na sendvič, ili hamburger.
Za razliku od živopisnih ramazanskih noći, dani su prolazili tiho. Vrlo često nesvijesno. Barem za nas, studente, koji do neka doba nisu ustajali iz kreveta.
***
Sjedimo u velikom parku, preko puta BBI centra. Umorili smo se od šetnje, i crijeva nam, poput gasovodnih cijevi, škripe. Ljetni je zvizdan, Titovom ulicom rastjerao prolaznike, osim nekolicine djevojaka u ljetnim haljinama, koje kradu uzdahe i poglede. Nas smo četvorica, poput nezašiljenih olovaka, zauzeli klupu. Tog Ramazana, 2009. godine čini mi se, ili koju godinu prije, tradicionalno smo, nakon šetnje, dolazili u park, u hladovini, da obnovimo snagu. Da u razgovoru skratimo vrijeme, preostalo do iftara. Ne znamo da li su nam gladnije oči ili stomaci. Grizemo sve pred sobom, jer se gladnom, žednom, i umornom naročito, tih sahatak, dva do iftara otegne, i razvuče, poput žvake na vrelom betonu, s otiskom cipele. Ili poput rasukane jufke iz pekare Forino pored koje smo uzdisali.
Razgovaramo, dakle, o aktuelnostima na političkoj sceni, vrlo kratko. Onda o ženama, još kraće, jer nije dobro vrijeme da se o ženama, adekvatno progovori. Uši su nam gladne, a misao, kakva i jest, slobodna. Prepričavamo zgode i nezgode prošlosti. Kujemo planove budućnosti. Neki će se odmah oženiti. Neki će dugo pričekati. Jedan bi profesiju da promijeni, a drugi i kontinent.
***
Iz susjednog žbuna, nešto šušnu. Možda je zec, reče Mirza. Zadihan je zatim dopuzao na sve četiri. Mladić, upalih očiju. Traži upaljač. U redu je, govorim mu, dok drhtavom rukom, uzima upaljač, postiđeno nas gledajući. Kad se poslije uvukao u žbun, začuo se uzdah, olakšanja. Kao poslije napornog dana, i obavljenog posla. Ruka mu se onda, istačkana, opruži po zelenoj travi. Sa njom i supena kašika.
U tišini se gledamo nekoliko minuta. Ne pronalazeći prave riječi, kojima bismo viđeno opisali, ustanemo i odemo. Svako svojim putem, do iftara.
Poslije ću na Drvenija mostu,kupiti izabrane pjesme Ezre Pounda. Godinama ću događaj iz parka povezivati s njegovom poezijom, i stihovima:
Kad pomno razmotrim neobične navade pasa, Moram zaključiti Da je čovjek nadmoćna zvjerka. Kad razmotrim neobične navade čovjeka, Priznajem, prijatelji, ja sam zbunjen.
Godinama rekoh, sve dok se Poundu nisam, urijetko, vraćao.
Ramazanski dan i Ezra Pound
Gdje god se okreneš, ono je lijepo. Bilo da mu se sa strane diviš, ili mu iz prikrajka zavidiš, ono je lijepo. Bilo da u njega prvi put kročiš, ili iz njega, nepovratno odlaziš, ono je lijepo. Naše Sarajevo. Pod ovo naše, naravno, svrstat će se oni koji to, mnogo opisivano Sarajevo, smatraju svojim. I povrh svega ga vole. Takvo kakvo jeste. Onako, kakvo je bilo. Ne dijeleći dvije obale, niti brda njegova. Osim na memli i sunčanu stranu. Ne dijeleći, što je najvažnije, ljude njegove. Jer u Sarajevu je bilo, i još uvijek ima, i rođenih Sarajlija, i došljaka. U njemu se u prolazu očešu i vjernik i ateist. Pobožnjak i narkoman. Musliman i katolik. Srbin i Jevrej. Očešu se, pa se nasmiju, ili u čaršijskom maniru, jednan drugome prigovore. I to je sasvim normalno, i sasvim u redu. Takvo Sarajevo, ja barem pamtim.
Sarajevo najljepših Ramazna, na primjer, Sarajevo je kojem se rado vraćam. S prvim somunima izvuku se i ljudi iz stanova. Namirisani, i dotjerani, onako kako su i navikli. Uljudno se pozdravljaju. Bezbrižno se zatim u hodu hihoću. Povremeno, jedni drugima, i podvale slatke smišljaju, dok čekaju – šta će ti ba Hamo toliko somuna, k’o da nisi vazda jeo, – jedni dobacuju? Kad top s bijele tabije pukne, i mujezini, jedan za drugim, označe kraj posta, mahalama zavlada tišina, a zazvekeću kašike i viljuške, po topama, sogan dolamama, begovim čorbama, baklavama.
***
Noći smo uglavnom provodilli budni. Prvo na Slatko ćoše, gdje su uz velike izložbene prozore naslonjeni oni koji vrte glavama, sad lijevo sad desno. Ispred njih su kafe, cigare i sokovi. Sjede i raspredaju, opušteno o koječemu. S njihovim se glasovima prepliću glasovi prolaznika, koji dovikuju selame, akšam hajrulah, i šta ima, kakav si? Onda se prošeta Ferhadijom, do Vječne vatre, nekoliko krugova. Da se sve slegne. Da se pred drugima pokaže. Da se vidi, i povrh svega, da se bude viđeno. Za ozibljnije razgovore, odlazilo se u Morića han, gdje se u pletene stolice, ili na šilteta uz bijele zidove – uz koje su se nekada vezali konji – zasjedne do sehura. Za sehur se pojede, nešto usput, tek da se gladno ne posti. Doner kebab od hadžije preko puta sebilja, ili od iftara sačuvana petica iz Želje. Ako se išlo prema Bjelavama, svratilo bi se do Otrova (ili Trovača, kako je ko zvao, zavisi), na sendvič, ili hamburger.
Za razliku od živopisnih ramazanskih noći, dani su prolazili tiho. Vrlo često nesvijesno. Barem za nas, studente, koji do neka doba nisu ustajali iz kreveta.
***
Sjedimo u velikom parku, preko puta BBI centra. Umorili smo se od šetnje, i crijeva nam, poput gasovodnih cijevi, škripe. Ljetni je zvizdan, Titovom ulicom rastjerao prolaznike, osim nekolicine djevojaka u ljetnim haljinama, koje kradu uzdahe i poglede. Nas smo četvorica, poput nezašiljenih olovaka, zauzeli klupu. Tog Ramazana, 2009. godine čini mi se, ili koju godinu prije, tradicionalno smo, nakon šetnje, dolazili u park, u hladovini, da obnovimo snagu. Da u razgovoru skratimo vrijeme, preostalo do iftara. Ne znamo da li su nam gladnije oči ili stomaci. Grizemo sve pred sobom, jer se gladnom, žednom, i umornom naročito, tih sahatak, dva do iftara otegne, i razvuče, poput žvake na vrelom betonu, s otiskom cipele. Ili poput rasukane jufke iz pekare Forino pored koje smo uzdisali.
Razgovaramo, dakle, o aktuelnostima na političkoj sceni, vrlo kratko. Onda o ženama, još kraće, jer nije dobro vrijeme da se o ženama, adekvatno progovori. Uši su nam gladne, a misao, kakva i jest, slobodna. Prepričavamo zgode i nezgode prošlosti. Kujemo planove budućnosti. Neki će se odmah oženiti. Neki će dugo pričekati. Jedan bi profesiju da promijeni, a drugi i kontinent.
***
Iz susjednog žbuna, nešto šušnu. Možda je zec, reče Mirza. Zadihan je zatim dopuzao na sve četiri. Mladić, upalih očiju. Traži upaljač. U redu je, govorim mu, dok drhtavom rukom, uzima upaljač, postiđeno nas gledajući. Kad se poslije uvukao u žbun, začuo se uzdah, olakšanja. Kao poslije napornog dana, i obavljenog posla. Ruka mu se onda, istačkana, opruži po zelenoj travi. Sa njom i supena kašika.
U tišini se gledamo nekoliko minuta. Ne pronalazeći prave riječi, kojima bismo viđeno opisali, ustanemo i odemo. Svako svojim putem, do iftara.
Poslije ću na Drvenija mostu,kupiti izabrane pjesme Ezre Pounda. Godinama ću događaj iz parka povezivati s njegovom poezijom, i stihovima:
Kad pomno razmotrim neobične navade pasa,
Moram zaključiti
Da je čovjek nadmoćna zvjerka.
Kad razmotrim neobične navade čovjeka,
Priznajem, prijatelji, ja sam zbunjen.
Godinama rekoh, sve dok se Poundu nisam, urijetko, vraćao.