Jučer su vlati trave osijedile. Dva dana prije toga, stabla su se povijala pod udarima vjetra. Bilo je za očekivati da se hladna kiša kamuflira u bijelo. Ništa neuobičajeno za grad u kojem veliko jezero dotiče obale dalekog sjevera, gdje irvasi promrzlih nozdrva najavljuju dvoboj.
U toku sedmice sam dosta čitao. Pisao sam povremeno, još rjeđe kvalitetno. Poput velike oluje, koju će najaviti tamni oblaci, digla se rasprava nad šarenilom virtualnog avama. Sipaju brojke. Padaju savjeti. Trešte glasovi neuvjerljivih govornika. Dobuju riječi učevnih, poput grada po krovovima trošnih ćerpičara.
Po sobama svojih misli kreću se, još uvijek, unezvijereni ljudi. Izviruju na balkon, tek da zaplješću i zapjevaju, pjesmu o slobodi. U sobama bez tragova sunca, na prozorima obloženim reklamnim plakatima. Zatvorenici su vlastitih strahova. Robijaši u tamnicama ega.
Eto, upravo o tome razmišljam danas, dok kraci svjetlosti marširaju našom ulicom, oslobađajući nas hladnoće još jednog neizvjesnog dana.
GROMOBRAN
Škrtarile su ulične lampe na Saračima. U neka doba poslije ponoći. Bezglavo su šetali, dopuštajući smijehu da prevagne nad strahom. Skupa, nemaju ni pedeset. Godina.
Sve do Čaršijske džamije je pusto. I koraci im zvonko osvajaju kaldrmu. Iz sokaka koji vodi u Barhanu, u bezbrižnu noć pred njima, uskočit će policajac. Iz bašte Kolobara-hana za njim će izviriti i drugi. Čekaju, namršteni. Oni, ukopani uz harem Begove džamije. Da bježe, nisu ni pomislili. Koraci im najednom tromi, i nesigurni. U smijeh im se upliću nerazumljive riječi. Hrabrost im poput polena zapinje u grlu. Alergični na iznenađenje. Crvene se i šmrču. Šta radite momci, upitat će prvi. Onaj po čijoj bi se boji glasa moglo zaključiti da je dobar, ili bolji od onoga što urla na toki voki. Šta radite momci, upitat će ponovo, ovaj put ozbiljnije, tonom koji pretpostavlja odgovor. Šetamo, prošaputat će jedan od njih.
Šta kažeš, šetate, ha bando? U ova doba šetate, je li? Vadite lične karte odmah, da vidimo ko ste, šta ste, hajde, hajde, brže to!?
Kako ni jedan nema ličnu kartu, šutke stoje, ruku uz tijelo. S toki vokija, prodoran glas izvještava o pljački obližnje zlatare. U toku je potraga za osumnjičenima. Specijalna jedinica je, kaže, na putu. Poznata marica.
Rotacijska svjetla su zablještala iz pravca Čaršijske džamije. Kaldrma je treštala pod naletom točkova. Iz auta su izletjela dvojica, kao da će u ring uskočiti. Super teška kategorija. Ubrzo će opravdati epitet dodijeljenog im naziva. Onoga ko im je bio najbliži, prvo su dohvatili. Pa su nastavili redom. Jednog, drugog, pa trećeg. Bez pitanja, i pauze. Jednom u pleksus, drugi put u prsa, pa šamar, dva, i ćuška iza ušiju. Kroz šikaru udaraca, probijao se isparani glas boljeg policajca koji je pozivao na razum. A to je značilo da neko mora progovoriti. I to čim prije.
Mi živimo tu preko puta, prekinut će ih jedan od trojice. Evo, tu gore gdje su oni prozori su naše sobe. Koji ba prozori, koje ba sobe, o čemu pričate, otresito će krupniji, specijalac. Tamo, preko puta Begove. Bili smo na Ilidži kod prijatelja. Mislili smo sačekati sabah, da se s ostalim učenicima vratimo unutra. Pa sad šetamo. Do sabaha.
Pa vi ste softe znači, ha bando? Tako je, gospodine, potvrdit će sve trojica. Ako nas sada prijavite, ili odvedete u stanicu, izbacit će nas iz škole. A ostala nam je još jedna godina. Nadovezivali su se u jadikovanjima, vadeći se. Ako ste fakat to što kažete, hajte nam onda proučite nešto, da i to čudo vidimo.
Kao na ispitu, najbolje što znaju, uče na sred Sarača, u neka doba noći, Fatihu, koja će smekšati srca, i teške policijske šake. Policajac blage boje glasa poslije će ih otpratiti do gromobrana, čak ih i pogurati da se domognu drugog sprata, dok Ulicom Mula Mustafe Bašeskije fijuče sirena, koja zatim u Logavinoj, utihne.
RAMAZANSKA NOĆ
Govoriš mi da sam smiješan bez brade, k’o dječačić u očevoj košulji, k’o mačja guza. Dok kosa s tjemena pada, poput šiljevine oko srca grafitne olovke na pločice, ti se smiješ. Osma je ramazanska noć. Oblijećeš se oko moje glave, poput pčele, s mašinicom i češljom u rukama. Neka su doba poslije ponoći. Sami smo, u nišama intimnosti. Prelazimo rukama, po sitnim lijehama što ih izroviše plugovi vremena po našim licima. Primjećuješ novi biljeg na mom lijevom obrazu, koji sada, poput visibabe izviruje, u pokošenoj travi. U susjednoj sobi naše je ptiče, sito od spavanja i ležanja.
Okomljenim mrvicama nježnosti pitamo jedno drugo, dok iza prozora našeg doma tiho sipi kiša. Proljeće je, i daleko od pogleda beharaju stabla, i pupoljci rastu, poput tuđe djece.
Govoriš mi da je danas, neko, naslonjen na zvono, čekao dugo pred našim vratima. Otvorila si, i uzela poštu, koju ćeš poslije, pridržavajući vrhovima prstiju, gledati, kao voćar oboljele listove džanarike. Zamišljen nad stihovima Enesa Kiševića, u kojima se pjesnik pita, zašto se djeca više ne smiju, slušam medni Bočelijev glas, kako natapa košnicu mirne noći. Za koji će sat, kao da ih sada gledam, hor ptica zauzeti mjesta, u prohladnim dvoranama zore.
Suta ćemo opet, rođendanski svečano, ispruženih ruku otvarati poklone prvog mraka. Pred nama će se, zatim, poput horizonta, u pogledu vozača, otvoriti novo ramazansko veče.
KAHVA PRED SIJELO
Pristavider tu kahvu, ženo, zapovidit će zavaljen na kožnom trosjedu, dok pospanu glavu smješta u šaku desne ruke, kojom poput mrava laze trnci. Slični mu trnci, koloniziraju debelu hladovinu obraslu paučinom, u dalekim šumama njegovih misli. Pali, poput prijeke vatre, dnevnik u osam, da potakne zalihe, preklanskih supenih dilema, crvotočne lešine mržnje, i šta sve ne, jer valjalo je cijeli bogovjetni dan šutit, na prazan stomak, i mrmljat sebi u njedra, riječi koje ni svojoj Hanifi nije mogao sasut u lice. A nema se ovih dana Bog zna kome ni izjadat, sve i da nije Ramazan, sve i da nije sramota lanut, makar i kroz zube, kad su svi zabijeni poput čavala i čiviluka među zidove svojih kuća, na kojima vjese jakne za okokuće, i neuramljene fotografije s godišnjih odmora.
– Šta si se to tako načomrdio, šaljivo će Hanifa, kao konobarica mortus pjanuduri u kafani, prinoseći kahvu, i kolače na stakleni stol, gdje se u odrazu, kao u opisu, između redova, nazire sivi strah i rumena briga joj na licu.
– Kako se neću načomrdit, pa vidiš li ti ženo šta rade ovi lopovi, majku li im njihovu. Sve bi ja to po kratkom postupku, i njih, i sve njihovo, sjeme im se zatrlo.
– Tobe jarabi, kakav te đavo spopo, šuti nalet te ne bilo, pa Ramazan je moj Murize, ne griješi duše.
– Hajde bogati, k’o da se ti razumiš u politiku. Tebe i takve, mogu vala vucarat za nos, al’ mene, jok. Dosta je ba više njihove šuplje, njihovih malina i derneka. Da je Tito živ, ne bi se oni vako šepurili, ne bi oni vako mazali narodu oči. Goli otok, moj brale, pa ti vidi. A i narod, k’o i oni. Majke mi, eto, ne zna se ko je gluplji i luđi.
– Hajde hajde, pusti sad to, hoće nam Meho i Šaha svratit malo na kahvu, sad poslije teravije, ha klanjaju, vele eto ih, govori Hanifa, umačući vrh kocke u fildžan, kao da Murizovu srdžbu gasi, i guši.
E samo su mi još oni trebali, da mi ders drže. K’o da Muriz ništa ne zna. Zna Muriz, više od onih hodža što u džamiju ljudima ne daju. Čuj džamije zaključane, radi neke bajgi baje. Pripali se miševi, pa se svi zavukli u svoje rupe odkalen popuju. Baje se pripali, ooj bogo dragi. A vidim, u svakog, sve nake biblioteke za leđima, biva da se vidi kako su načitani. Jašta, k’o onaj magarac iz priče, što su ga knjigama natovarili.
Priču i smijeh koji je sam sebi izmamio na lice, Murizu će prekinut zvono na vratima. Naklatio se Meho, k’o da je nogom gas pritisno, pa turira da vidi koliko mu glof dvojka može izdurat uz Bradinu.
KLAPALICA
Prije petnaest, ili šesnaest godina, prvi sam put stao ispred ljudi, okupljenih u maloj džamiji s drvenom munarom, u Kraševu. Otac je ugovorio s komšijom Solom tarifu za koju će me svake noći, nekad pred iftar, nekad pred teraviju, mjesec dana voziti, tamo i nazad. Nekih desetak kilometara. Na nogama mi vansice, narandžastih i plavih pertli. Široke hlače, u reperskom fazonu, i lanac koji visi na desnoj nozi od prednjeg do zadnjeg džepa. Što brže koračam, lanac zvoni sve jače i jače. Drugu sam noć i lanac i hlače morao odložiti. Na izlazu iz džamije, dok me povlači za mišku desne ruke u stranu, tako će mi narediti džematski mutevelija, koji me danas podsjeća na Kaplanovog Muriza, iz romana “Meho”.
Uprte oči, u lice koje bradu i brkove još nije počelo ni sanjati, pratile su me tih mjesec dana i kroz snove. Povučen, i dobrano stidljiv, ašćare introvert, stručno budi rečeno, na mjestu centralne figure među ljudima, u samom pročelju, nisam se baš dobro snalazio. Hodža mora bit’ i otresit, ponekad i ton mora povisit ako hoće da ga narod čuje, savjetovali su me. Meni to, iskren da budem, do dan danas nije jasno, kako, i zašto ?
Poslije ću saznati, od školskih drugova, kako su mnogi, vođeni ovakvim i sličnim savjetima, daleko više dogurali, naročito u onom financijskom pogledu, o čemu se među učenicima nakon ramazanske prakse ponajviše razgovaralo. Pojedini su spominjali cifre s tri nule, pogotovo oni koji su se igrom slučaja, ili nakon dobre preporuke, i poznanstva, vraćali iz dijaspore. Bilo je i takvih, koji osim pletenih čarapa, takozvanih priglavaka, sira, kajmaka, i suha mesa, ništa drugo nisu ni donijeli kućama. Ništa osim priče, koje će postati predmetom šprdancije.
Jedna od takvih je i priča o softi kojeg je ramazanska praksa sljedovala u nekom zabitom selu. Geografski, svaki dio Bosne, ima barem po jedno takvo selo. Zavučeno u šumu i među brda, toliko da se oni koji mu idu u susret obavezno zapitaju; od koga su bježali oni koji su tu došli, ili koji ih je đavo tjer’o, da baš tu kuće prave i selo šire. Helem, softa iz priče je bio prava peka i cjepidlaka. Pednatan, kulturan, odmjeren. Pravo gradsko čeljade. Na prvom iftaru, kod mutevelije, kako je red i bio, primjećuje da se svi mrse, gaseći žeđ iz jedne čaše. Sama pomisao, na prste, usta, i zadah ljudi oko sofre – a bilo ih je pofino, i na onu jednu čašu iz koje su svi mrsili, nadimala mu je stomak. Snebivajći se, kako će i šta će, šarao je pogledom po sobi. U jednom će trenutku na natkasni uz golemi ugao spaziti zeleno limeno lonče. Brže bolje je skočio, i dohvatio. Vidjevši da je suh k’o barut, zamolio je da mu kanu vode. Taman, dok je mrsio riječi dove, primičući lončić ustima, nana s drugog kraja sobe je zavikala; e nu vidi, i hodža najviše voli iz onog mog lončeta od klapalice.
Ramazanska noć i druge priče
SOBE BEZ TRAGOVA SUNCA
Jučer su vlati trave osijedile. Dva dana prije toga, stabla su se povijala pod udarima vjetra. Bilo je za očekivati da se hladna kiša kamuflira u bijelo. Ništa neuobičajeno za grad u kojem veliko jezero dotiče obale dalekog sjevera, gdje irvasi promrzlih nozdrva najavljuju dvoboj.
U toku sedmice sam dosta čitao. Pisao sam povremeno, još rjeđe kvalitetno. Poput velike oluje, koju će najaviti tamni oblaci, digla se rasprava nad šarenilom virtualnog avama. Sipaju brojke. Padaju savjeti. Trešte glasovi neuvjerljivih govornika. Dobuju riječi učevnih, poput grada po krovovima trošnih ćerpičara.
Po sobama svojih misli kreću se, još uvijek, unezvijereni ljudi. Izviruju na balkon, tek da zaplješću i zapjevaju, pjesmu o slobodi. U sobama bez tragova sunca, na prozorima obloženim reklamnim plakatima. Zatvorenici su vlastitih strahova. Robijaši u tamnicama ega.
Eto, upravo o tome razmišljam danas, dok kraci svjetlosti marširaju našom ulicom, oslobađajući nas hladnoće još jednog neizvjesnog dana.
GROMOBRAN
Škrtarile su ulične lampe na Saračima. U neka doba poslije ponoći. Bezglavo su šetali, dopuštajući smijehu da prevagne nad strahom. Skupa, nemaju ni pedeset. Godina.
Sve do Čaršijske džamije je pusto. I koraci im zvonko osvajaju kaldrmu. Iz sokaka koji vodi u Barhanu, u bezbrižnu noć pred njima, uskočit će policajac. Iz bašte Kolobara-hana za njim će izviriti i drugi. Čekaju, namršteni. Oni, ukopani uz harem Begove džamije. Da bježe, nisu ni pomislili. Koraci im najednom tromi, i nesigurni. U smijeh im se upliću nerazumljive riječi. Hrabrost im poput polena zapinje u grlu. Alergični na iznenađenje. Crvene se i šmrču. Šta radite momci, upitat će prvi. Onaj po čijoj bi se boji glasa moglo zaključiti da je dobar, ili bolji od onoga što urla na toki voki. Šta radite momci, upitat će ponovo, ovaj put ozbiljnije, tonom koji pretpostavlja odgovor. Šetamo, prošaputat će jedan od njih.
Šta kažeš, šetate, ha bando? U ova doba šetate, je li? Vadite lične karte odmah, da vidimo ko ste, šta ste, hajde, hajde, brže to!?
Kako ni jedan nema ličnu kartu, šutke stoje, ruku uz tijelo. S toki vokija, prodoran glas izvještava o pljački obližnje zlatare. U toku je potraga za osumnjičenima. Specijalna jedinica je, kaže, na putu. Poznata marica.
Rotacijska svjetla su zablještala iz pravca Čaršijske džamije. Kaldrma je treštala pod naletom točkova. Iz auta su izletjela dvojica, kao da će u ring uskočiti. Super teška kategorija. Ubrzo će opravdati epitet dodijeljenog im naziva. Onoga ko im je bio najbliži, prvo su dohvatili. Pa su nastavili redom. Jednog, drugog, pa trećeg. Bez pitanja, i pauze. Jednom u pleksus, drugi put u prsa, pa šamar, dva, i ćuška iza ušiju. Kroz šikaru udaraca, probijao se isparani glas boljeg policajca koji je pozivao na razum. A to je značilo da neko mora progovoriti. I to čim prije.
Mi živimo tu preko puta, prekinut će ih jedan od trojice. Evo, tu gore gdje su oni prozori su naše sobe. Koji ba prozori, koje ba sobe, o čemu pričate, otresito će krupniji, specijalac. Tamo, preko puta Begove. Bili smo na Ilidži kod prijatelja. Mislili smo sačekati sabah, da se s ostalim učenicima vratimo unutra. Pa sad šetamo. Do sabaha.
Pa vi ste softe znači, ha bando? Tako je, gospodine, potvrdit će sve trojica. Ako nas sada prijavite, ili odvedete u stanicu, izbacit će nas iz škole. A ostala nam je još jedna godina. Nadovezivali su se u jadikovanjima, vadeći se. Ako ste fakat to što kažete, hajte nam onda proučite nešto, da i to čudo vidimo.
Kao na ispitu, najbolje što znaju, uče na sred Sarača, u neka doba noći, Fatihu, koja će smekšati srca, i teške policijske šake. Policajac blage boje glasa poslije će ih otpratiti do gromobrana, čak ih i pogurati da se domognu drugog sprata, dok Ulicom Mula Mustafe Bašeskije fijuče sirena, koja zatim u Logavinoj, utihne.
RAMAZANSKA NOĆ
Govoriš mi da sam smiješan bez brade, k’o dječačić u očevoj košulji, k’o mačja guza. Dok kosa s tjemena pada, poput šiljevine oko srca grafitne olovke na pločice, ti se smiješ. Osma je ramazanska noć. Oblijećeš se oko moje glave, poput pčele, s mašinicom i češljom u rukama. Neka su doba poslije ponoći. Sami smo, u nišama intimnosti. Prelazimo rukama, po sitnim lijehama što ih izroviše plugovi vremena po našim licima. Primjećuješ novi biljeg na mom lijevom obrazu, koji sada, poput visibabe izviruje, u pokošenoj travi. U susjednoj sobi naše je ptiče, sito od spavanja i ležanja.
Okomljenim mrvicama nježnosti pitamo jedno drugo, dok iza prozora našeg doma tiho sipi kiša. Proljeće je, i daleko od pogleda beharaju stabla, i pupoljci rastu, poput tuđe djece.
Govoriš mi da je danas, neko, naslonjen na zvono, čekao dugo pred našim vratima. Otvorila si, i uzela poštu, koju ćeš poslije, pridržavajući vrhovima prstiju, gledati, kao voćar oboljele listove džanarike. Zamišljen nad stihovima Enesa Kiševića, u kojima se pjesnik pita, zašto se djeca više ne smiju, slušam medni Bočelijev glas, kako natapa košnicu mirne noći. Za koji će sat, kao da ih sada gledam, hor ptica zauzeti mjesta, u prohladnim dvoranama zore.
Suta ćemo opet, rođendanski svečano, ispruženih ruku otvarati poklone prvog mraka. Pred nama će se, zatim, poput horizonta, u pogledu vozača, otvoriti novo ramazansko veče.
KAHVA PRED SIJELO
Pristavider tu kahvu, ženo, zapovidit će zavaljen na kožnom trosjedu, dok pospanu glavu smješta u šaku desne ruke, kojom poput mrava laze trnci. Slični mu trnci, koloniziraju debelu hladovinu obraslu paučinom, u dalekim šumama njegovih misli. Pali, poput prijeke vatre, dnevnik u osam, da potakne zalihe, preklanskih supenih dilema, crvotočne lešine mržnje, i šta sve ne, jer valjalo je cijeli bogovjetni dan šutit, na prazan stomak, i mrmljat sebi u njedra, riječi koje ni svojoj Hanifi nije mogao sasut u lice. A nema se ovih dana Bog zna kome ni izjadat, sve i da nije Ramazan, sve i da nije sramota lanut, makar i kroz zube, kad su svi zabijeni poput čavala i čiviluka među zidove svojih kuća, na kojima vjese jakne za okokuće, i neuramljene fotografije s godišnjih odmora.
– Šta si se to tako načomrdio, šaljivo će Hanifa, kao konobarica mortus pjanuduri u kafani, prinoseći kahvu, i kolače na stakleni stol, gdje se u odrazu, kao u opisu, između redova, nazire sivi strah i rumena briga joj na licu.
– Kako se neću načomrdit, pa vidiš li ti ženo šta rade ovi lopovi, majku li im njihovu. Sve bi ja to po kratkom postupku, i njih, i sve njihovo, sjeme im se zatrlo.
– Tobe jarabi, kakav te đavo spopo, šuti nalet te ne bilo, pa Ramazan je moj Murize, ne griješi duše.
– Hajde bogati, k’o da se ti razumiš u politiku. Tebe i takve, mogu vala vucarat za nos, al’ mene, jok. Dosta je ba više njihove šuplje, njihovih malina i derneka. Da je Tito živ, ne bi se oni vako šepurili, ne bi oni vako mazali narodu oči. Goli otok, moj brale, pa ti vidi. A i narod, k’o i oni. Majke mi, eto, ne zna se ko je gluplji i luđi.
– Hajde hajde, pusti sad to, hoće nam Meho i Šaha svratit malo na kahvu, sad poslije teravije, ha klanjaju, vele eto ih, govori Hanifa, umačući vrh kocke u fildžan, kao da Murizovu srdžbu gasi, i guši.
E samo su mi još oni trebali, da mi ders drže. K’o da Muriz ništa ne zna. Zna Muriz, više od onih hodža što u džamiju ljudima ne daju. Čuj džamije zaključane, radi neke bajgi baje. Pripali se miševi, pa se svi zavukli u svoje rupe odkalen popuju. Baje se pripali, ooj bogo dragi. A vidim, u svakog, sve nake biblioteke za leđima, biva da se vidi kako su načitani. Jašta, k’o onaj magarac iz priče, što su ga knjigama natovarili.
Priču i smijeh koji je sam sebi izmamio na lice, Murizu će prekinut zvono na vratima. Naklatio se Meho, k’o da je nogom gas pritisno, pa turira da vidi koliko mu glof dvojka može izdurat uz Bradinu.
KLAPALICA
Prije petnaest, ili šesnaest godina, prvi sam put stao ispred ljudi, okupljenih u maloj džamiji s drvenom munarom, u Kraševu. Otac je ugovorio s komšijom Solom tarifu za koju će me svake noći, nekad pred iftar, nekad pred teraviju, mjesec dana voziti, tamo i nazad. Nekih desetak kilometara. Na nogama mi vansice, narandžastih i plavih pertli. Široke hlače, u reperskom fazonu, i lanac koji visi na desnoj nozi od prednjeg do zadnjeg džepa. Što brže koračam, lanac zvoni sve jače i jače. Drugu sam noć i lanac i hlače morao odložiti. Na izlazu iz džamije, dok me povlači za mišku desne ruke u stranu, tako će mi narediti džematski mutevelija, koji me danas podsjeća na Kaplanovog Muriza, iz romana “Meho”.
Uprte oči, u lice koje bradu i brkove još nije počelo ni sanjati, pratile su me tih mjesec dana i kroz snove. Povučen, i dobrano stidljiv, ašćare introvert, stručno budi rečeno, na mjestu centralne figure među ljudima, u samom pročelju, nisam se baš dobro snalazio. Hodža mora bit’ i otresit, ponekad i ton mora povisit ako hoće da ga narod čuje, savjetovali su me. Meni to, iskren da budem, do dan danas nije jasno, kako, i zašto ?
Poslije ću saznati, od školskih drugova, kako su mnogi, vođeni ovakvim i sličnim savjetima, daleko više dogurali, naročito u onom financijskom pogledu, o čemu se među učenicima nakon ramazanske prakse ponajviše razgovaralo. Pojedini su spominjali cifre s tri nule, pogotovo oni koji su se igrom slučaja, ili nakon dobre preporuke, i poznanstva, vraćali iz dijaspore. Bilo je i takvih, koji osim pletenih čarapa, takozvanih priglavaka, sira, kajmaka, i suha mesa, ništa drugo nisu ni donijeli kućama. Ništa osim priče, koje će postati predmetom šprdancije.
Jedna od takvih je i priča o softi kojeg je ramazanska praksa sljedovala u nekom zabitom selu. Geografski, svaki dio Bosne, ima barem po jedno takvo selo. Zavučeno u šumu i među brda, toliko da se oni koji mu idu u susret obavezno zapitaju; od koga su bježali oni koji su tu došli, ili koji ih je đavo tjer’o, da baš tu kuće prave i selo šire. Helem, softa iz priče je bio prava peka i cjepidlaka. Pednatan, kulturan, odmjeren. Pravo gradsko čeljade. Na prvom iftaru, kod mutevelije, kako je red i bio, primjećuje da se svi mrse, gaseći žeđ iz jedne čaše. Sama pomisao, na prste, usta, i zadah ljudi oko sofre – a bilo ih je pofino, i na onu jednu čašu iz koje su svi mrsili, nadimala mu je stomak. Snebivajći se, kako će i šta će, šarao je pogledom po sobi. U jednom će trenutku na natkasni uz golemi ugao spaziti zeleno limeno lonče. Brže bolje je skočio, i dohvatio. Vidjevši da je suh k’o barut, zamolio je da mu kanu vode. Taman, dok je mrsio riječi dove, primičući lončić ustima, nana s drugog kraja sobe je zavikala; e nu vidi, i hodža najviše voli iz onog mog lončeta od klapalice.