Upravo je, u gradu iz naslova, objavljena knjiga Zorana Radulovića “Teško je umrijeti u Sarajevu”. Autor, kao ni ja, njegov čitatelj i drug iz razreda u Prvoj gimnaziji, knjigu još nismo imali u rukama. Spora je pošta, daleko je Raletova Kanada. Zagreb je katkad dalje i od Kanade. Ali knjigu sam čitao u rukopisu, asistirao njezinom nastajanju, pratio autorovo pripovijedanje, koje osim što se kretalo ulicama i toponimima na kojima sam i sam tada bio, često se bavilo ljudima koje sam poznavao. Ova knjiga me se, dakle, temom najdirektnije tiče, ali me se, na neki neobičan način, tiče i načinom na koji je ispripovijedana. Njezinog pisca sam, naime, godinama, nekad davno, slušao kako priča. A u tom pričanju jednog šesnaestogodišnjaka s početka osamdesetih ne samo da je klica Radulovićevih pripovjedačkih strategija, nego je začuđujuće mnogo toga u njegovom tekstu ostalo onako živo, svježe i prisutno kako je bilo onda. Samo što je sve mnogo tmurnije, jer takva su vremena u svijetu, takve su posljedice naših razdomovljenja, a takva na koncu biva i svaka nenadana zrelost. Predugo smo bili djeca da bismo se lako sada navikli da nam je pedeset i kusur, i da smo prestari za ovaj i ovakav svijet.
“Teško je umrijeti u Sarajevu” knjiga je o ocu, gradu i odlasku. Vrlo privatna i lična knjiga, koja će se, kao i svaka takva knjiga, ticati samo nekolicine ljudi. U njoj je sve ono što je ostalo od onoga života, savršeno reformatirano i spakirano, tako da se može lako prenositi u selidbama. Također, to je jedna od onih sarajevskih knjiga, kakvih je, zapravo, malo, premda svjedočimo svojevrsnoj čudovišnoj multiplikaciji Sarajeva u poslijeratnoj književnosti, tako da je ovaj grad narastao do jedne pogoleme biblioteke, ispunjene nostalgijom i sentimentalnim klišeima, u kojoj se vrlo vjerno i autentično sačuvao grad jednoga sarajevskog naraštaja. Sačuvalo se mjesto i vrijeme. Cilj pisanja o gradu je, možda, upravo taj: sačuvati mjesto i vrijeme, svoje, svojih bližnjih, i svojih rasutih drugova. To onda znači da je ovo važna knjiga jedne imaginarne književnosti. To što se stvarno tiče samo nekolicine ljudi, zapravo je kompliment.
Knjiga počinje rečenicom: “U gimnaziji sam naučio razlikovati stalaktite od stalagmita.” Kaže Radulović, a ja potvrđujem. Naučio nas je isti profesor povijesti umjetnosti. Radulović je zabilježio i rečenicu koju je profesor izgovorio, u kojoj je ono zbog čega i on i ja, i cijeli naš razred, pamtimo nešto što je jedna od vječitih dilema većine kulturnih i pismenih ljudi našega jezika: što je jedno, a što drugo u pećinskom nakitu? “Stalaktiti su oni što vise sa svoda, a stalagmiti oni što gmižu sa poda, zato i jesu gmiti”, tako je rekao profesor naš Boro Mihačević.
Ta rečenica prvorazredni je pjesnički akt. Ono što je njome izrečeno je poezija. Ono što pamtimo je, međutim, činjenica. Ali u toj je činjenici sačuvano njezino pjesničko porijeklo, njezin pjesmotvorni način. Radulović je takav slušatelj, ali je on i takav pisac. Pjesnik naših zajedničkih uspomena.
Raletovi gmiti
Upravo je, u gradu iz naslova, objavljena knjiga Zorana Radulovića “Teško je umrijeti u Sarajevu”. Autor, kao ni ja, njegov čitatelj i drug iz razreda u Prvoj gimnaziji, knjigu još nismo imali u rukama. Spora je pošta, daleko je Raletova Kanada. Zagreb je katkad dalje i od Kanade. Ali knjigu sam čitao u rukopisu, asistirao njezinom nastajanju, pratio autorovo pripovijedanje, koje osim što se kretalo ulicama i toponimima na kojima sam i sam tada bio, često se bavilo ljudima koje sam poznavao. Ova knjiga me se, dakle, temom najdirektnije tiče, ali me se, na neki neobičan način, tiče i načinom na koji je ispripovijedana. Njezinog pisca sam, naime, godinama, nekad davno, slušao kako priča. A u tom pričanju jednog šesnaestogodišnjaka s početka osamdesetih ne samo da je klica Radulovićevih pripovjedačkih strategija, nego je začuđujuće mnogo toga u njegovom tekstu ostalo onako živo, svježe i prisutno kako je bilo onda. Samo što je sve mnogo tmurnije, jer takva su vremena u svijetu, takve su posljedice naših razdomovljenja, a takva na koncu biva i svaka nenadana zrelost. Predugo smo bili djeca da bismo se lako sada navikli da nam je pedeset i kusur, i da smo prestari za ovaj i ovakav svijet.
“Teško je umrijeti u Sarajevu” knjiga je o ocu, gradu i odlasku. Vrlo privatna i lična knjiga, koja će se, kao i svaka takva knjiga, ticati samo nekolicine ljudi. U njoj je sve ono što je ostalo od onoga života, savršeno reformatirano i spakirano, tako da se može lako prenositi u selidbama. Također, to je jedna od onih sarajevskih knjiga, kakvih je, zapravo, malo, premda svjedočimo svojevrsnoj čudovišnoj multiplikaciji Sarajeva u poslijeratnoj književnosti, tako da je ovaj grad narastao do jedne pogoleme biblioteke, ispunjene nostalgijom i sentimentalnim klišeima, u kojoj se vrlo vjerno i autentično sačuvao grad jednoga sarajevskog naraštaja. Sačuvalo se mjesto i vrijeme. Cilj pisanja o gradu je, možda, upravo taj: sačuvati mjesto i vrijeme, svoje, svojih bližnjih, i svojih rasutih drugova. To onda znači da je ovo važna knjiga jedne imaginarne književnosti. To što se stvarno tiče samo nekolicine ljudi, zapravo je kompliment.
Knjiga počinje rečenicom: “U gimnaziji sam naučio razlikovati stalaktite od stalagmita.” Kaže Radulović, a ja potvrđujem. Naučio nas je isti profesor povijesti umjetnosti. Radulović je zabilježio i rečenicu koju je profesor izgovorio, u kojoj je ono zbog čega i on i ja, i cijeli naš razred, pamtimo nešto što je jedna od vječitih dilema većine kulturnih i pismenih ljudi našega jezika: što je jedno, a što drugo u pećinskom nakitu? “Stalaktiti su oni što vise sa svoda, a stalagmiti oni što gmižu sa poda, zato i jesu gmiti”, tako je rekao profesor naš Boro Mihačević.
Ta rečenica prvorazredni je pjesnički akt. Ono što je njome izrečeno je poezija. Ono što pamtimo je, međutim, činjenica. Ali u toj je činjenici sačuvano njezino pjesničko porijeklo, njezin pjesmotvorni način. Radulović je takav slušatelj, ali je on i takav pisac. Pjesnik naših zajedničkih uspomena.
Na tome sam mu zahvalan.