Obreo sam se u raju. Divno smlačen.
Bezbeli, klima-uređajem.
I sav je pomalo ko njihanje lađe.
Blažen sam, jer nema zemne graje.
Na meni bijela majica i hlače
Koje nosim ljeti i na javi.
Zovem se, kao svi u raju, Mlađen*.
No jedan iz mene da je to pravi
Raj vjerovati nikako mi ne da
A svagda bio na sumnju je lakom.
Majicu skidam da je razgledam:
Znaću da je pravi raj jedino ako
Na njoj mi oko žig zatvorski nađe.
2.
I odjednom, između lijeha
Šafranskih, ugledah Božju Mater.
Imala je dugu, umjesto raše.
Šta sve ne snivam, anatemate!
I, jer u raju engelski se špreha,
Propentah: Ah, Ledi, Ju?
I probudih se, svojom hrabrošću ustrašen.
“Ti nisi loš dečko, ali književne rodove brkaš:
Farsu doživljavaš kao tragediju.
Lakrdijaša vidiš kao starog Grka.
A za ovaj burdelj je Vijon
Vinaverov nadležan”,
Kaže mi, kao kada živ je bio,
Fakultetski kolega Lešić Josip.
A u kostima mi sva Zemljina teža.
I čuo se škriput njene osi.
<završeno 17.11.2015>
* U ovoj pjesmi ne bi trebalo da bude ništa nejasno onom ko je čitao moje objavljene knjige, a pošto sam uvjeren da, izuzev Envera Kazaza, nije nitko, niti će, glede Mlađena navodim odlomak pjesme iz knjige Poljska konjica:
Hazreti Zulejha je bila stara ko kovča
kad je prvi put srela lijepog Husufa.
Pa joj oko za njime zvrknulo. A on je bio
isto kao kad krv se rasprospe po snijegu,
tako bijel, i tako rumen. I kud god bi prošo,
ako ga vide žene što su u poslu kakvome,
recimo da gule krompir, ili hljeb režu, sve bi
sebi sjekle noseve il prste – toliko bi se
u njega zablenule. Čim ga je ugledala,
hazreti Zulejha stane moliti Allaha da je
pomladi i uda za njega. I Allah tako i upravi:
pomladi je i uda za lijepoga Husufa.
Al svi mi ćemo, onamo, na ahiretu, imati
osamnaest godina,samo će hazreti Zulejha
biti stara ko kovča.
Razumije se po sebi da ime Mlađen dobacuje i do Skenderove Stojanke. A jedini raj iz kojeg me niko ne može išćerati jeste moj srpskohrvatski jezik, kako sam rekao u pjesmi o jeziku Ćamila Sijarića.
Raj
1.
Obreo sam se u raju. Divno smlačen.
Bezbeli, klima-uređajem.
I sav je pomalo ko njihanje lađe.
Blažen sam, jer nema zemne graje.
Na meni bijela majica i hlače
Koje nosim ljeti i na javi.
Zovem se, kao svi u raju, Mlađen*.
No jedan iz mene da je to pravi
Raj vjerovati nikako mi ne da
A svagda bio na sumnju je lakom.
Majicu skidam da je razgledam:
Znaću da je pravi raj jedino ako
Na njoj mi oko žig zatvorski nađe.
2.
I odjednom, između lijeha
Šafranskih, ugledah Božju Mater.
Imala je dugu, umjesto raše.
Šta sve ne snivam, anatemate!
I, jer u raju engelski se špreha,
Propentah: Ah, Ledi, Ju?
I probudih se, svojom hrabrošću ustrašen.
“Ti nisi loš dečko, ali književne rodove brkaš:
Farsu doživljavaš kao tragediju.
Lakrdijaša vidiš kao starog Grka.
A za ovaj burdelj je Vijon
Vinaverov nadležan”,
Kaže mi, kao kada živ je bio,
Fakultetski kolega Lešić Josip.
A u kostima mi sva Zemljina teža.
I čuo se škriput njene osi.
<završeno 17.11.2015>
* U ovoj pjesmi ne bi trebalo da bude ništa nejasno onom ko je čitao moje objavljene knjige, a pošto sam uvjeren da, izuzev Envera Kazaza, nije nitko, niti će, glede Mlađena navodim odlomak pjesme iz knjige Poljska konjica:
Hazreti Zulejha je bila stara ko kovča
kad je prvi put srela lijepog Husufa.
Pa joj oko za njime zvrknulo. A on je bio
isto kao kad krv se rasprospe po snijegu,
tako bijel, i tako rumen. I kud god bi prošo,
ako ga vide žene što su u poslu kakvome,
recimo da gule krompir, ili hljeb režu, sve bi
sebi sjekle noseve il prste – toliko bi se
u njega zablenule. Čim ga je ugledala,
hazreti Zulejha stane moliti Allaha da je
pomladi i uda za njega. I Allah tako i upravi:
pomladi je i uda za lijepoga Husufa.
Al svi mi ćemo, onamo, na ahiretu, imati
osamnaest godina,samo će hazreti Zulejha
biti stara ko kovča.
Razumije se po sebi da ime Mlađen dobacuje i do Skenderove Stojanke. A jedini raj iz kojeg me niko ne može išćerati jeste moj srpskohrvatski jezik, kako sam rekao u pjesmi o jeziku Ćamila Sijarića.