Knjigu otvara moto Roberta Bolaña iz romana “Divlji detektivi”, u kojem je skriven i naslov “Najskrovitiji spomen na ljude”. Vrijedi ga u cjelini citirati, jer u Bolañove riječi upisani su i način, stil i strategije Mohameda Mbougara Sarra: “Neko vrijeme Kritika prati Djelo, zatim Kritika iščezne i ostaju Čitatelji koji ga slijede. Putovanje može biti dugo ili kratko. Zatim Čitatelji umiru jedan za drugim i Djelo ostane samo, iako se druga Kritika i drugi Čitatelji malo-pomalo priključe plovidbi. Zatim Kritika ponovo umre i Čitatelji isto tako umru i na tom tragu kostiju nastavlja Djelo putovanje prema samoći. Približiti mu se, ploviti na njegovu tragu nepogrešivi je znak izvjesne smrti, ali druga Kritika i drugi Čitatelji neumorno i neumoljivo joj pristupe i vrijeme i brzina ih dokrajče. Naposljetku, Djelo neizbježno putuje samo preko Beskonačnosti. I jednoga dana Djelo umre, kao što umiru sve stvari, kao što će se ugasiti Sunce i Zemlja, Sunčev sustav i Galaksija i najskrovitiji spomen na ljude.”
Sarr je Senegalac, ali je Afrikanac. To je, istovremeno i širi i uži okvir njegova identiteta. Kao što je Bolaño Čileanac, ali je Latinoamerikanac. Sarrov jezik je francuski, iako on, barem kao romanopisac, ili kao pisac ovoga romana, nipošto nije Francuz. Bolañov jezik je španjolski, ali ni on nije Španjolac. Premda u slučaju obojice gravitacija jezika izravno će utjecati na njihovu sudbinu, građanski identitet, mjesto na kojemu će otpočinuti i na koje će se naseliti. Premda nisu to što svojim jezikom jesu, Bolaño i Sarr bit će njegovi veliki pisci. Obojica će, uostalom, pisati o prividima istovremenog pripadanja i nepripadanja. Sarr više nego Bolaño. I važna tematska linija “Najskrovitijeg spomena na ljude” bit će put u francustvo i fancuskost. Nemoguće riječi, nemoguća stvar.
Roman je prevela Ursula Burger, vrlo nadahnuto. Objavila ga je Fraktura, kao jednu od onih knjiga koje neće postati bestseleri, niti će se oko njih odigrati spektakl, ali bi trebale biti vrlo utjecajne i inspirativne za svoje odistinske čitatelje, a naročito za pisce među tim čitateljima. Kada bi među profesorićima Filofaksa u Zagrebu, naročito mlađim, koji u akademskoj dangubi rado pokušavaju pisati romane, čak vrlo obimne, postojalo svijesti, skromnosti i dara, bavili bi se Mohamedom Mbougarom Sarrom sljedećih nekoliko sezona. Ali neće oni to, na žalost.
Dakle, Sarr je pisac za pisce. Koliko god to frazerski zvučalo. On je pisac koji rastvara i razigrava imaginaciju, navodi čitatelja da misli i da započinje neku svoju istragu. Njegova je, pak, istraga vezana za tajanstvenu knjigu T. C. Elimanea “Labirint nečovječnog”, za pokušaje, uspješne i neuspješne, konstruiranja i rekonstruiranja Elimaneove biografije, kao mogućeg objašnjenja onoga što “Labirint nečovječnog” jest. U istragu uključeno je više osoba, živih i pokojnih, kolega lika koji ovu pripovijest donosi, afričkih pisaca iz različitih zemalja, ali i Elimaneovih suvremenika, ljudi koji su ga poznavali pa imaju određena saznanja, možda tačna, možda i netačna, o tome iz čega je i kako nastao “Labirint nečovječnog”. Elimane je svojedobno za neke bio “afrički Rimbaud”. Drugi su ga pokušavali proglasiti za plagijatora i krivotvoritelja. Da bi im to uspjelo, poslužili su se krivotvorinama. Sam Elimane je, međutim, šutio. Ili je govorio kroz biografije likova koji će poslije za njim tragati. Govorio je kroz apokrife, biografske bilješke, atake velike povijesti na krhke ljudske živote… Govorio je kroz legende. I nije govorio nikako.
Mohamed Mbougar Sarr roman je postavio onako kako bi ga postavio Bolaño. Sličnost je neskrivena. Čak bi se moglo reći da je ova knjiga postavljena kao varijacija na Bolañovu temu. Što je to očiglednije, to je i bolje. Kao što, recimo, ni Gustav Mahler nije skrivao umetke, citate, parafraze, krađe i preinake u svojim simfonijama, ili Šostakovič. To slušatelja, tojest čitatelja, dovodi u dvostruko iskušenje: da sam krene u potragu za onim čime se autor poslužio, ili da se upusti u usporedna čitanja Sarra i Bolaña. Privlačno je, pa i zabavno, i jedno i drugo. Jedino što je nepametno činiti, i što je uostalom pokazatelj nedostatka dara i imaginacije, jest optužiti pisca za plagijat i krivotvorinu. U književnosti se, kao ni u umjetničkoj glazbi, ništa ne može plagirati ni krivotvoriti. Eventualni takav postupak je sam po sebi kreacija. Veliki plagijat u romanesknoj bi književnosti morao biti veliki roman. Pripovijedanje je prostor za interpretaciju, tumačenje, variranje, zavođenje na krivi trag, ali ništa se, doista ništa, ne može plagirati ni krivotvoriti. Znamo to od Borgesova doba, ili na neki mnogo tragičniji način, od afere s “Grobnicom za Borisa Davidoviča”, a znamo i od nekih mnogo ranijih vremena, kada su braća Grimm interpretirala, varirala, prenosila tuđe bajke, ili, još i mnogo vjerodostojnije, od vremena kada su nepismeni pripovjedači svih naših jezika prenosili pripovijesti koje su prihvatili od svojih prethodnika, a koje će njihovi također nepismeni nasljednici prenositi sljedećoj generaciji slušatelja (ustvari – čitatelja!). U tom nadopisivanju, nadopričavanju i upisivanju već postojećih modela, konstrukcija, legendi u vlastiti stroj za imaginaciju, umjetnost je pripovijedanja. Iz toga se razvila i umjetnost romana. Ne samo iz toga, naravno.
Negdje odmah pri početku, jedna od spisateljica u ovom romanu o književnosti, o piscima i o jednoj knjizi, ime joj je Beatrice Nanga, “za koju sam se nadao da će me jednoga dana ugušiti svojim grudima”, piše Mohamed Mbougar Sarr, “izbacila je kandže i kazala da samo djela istinskih pisaca zaslužuju debate u kojima se povade noževi, da samo ona zagrijavaju krv poput prvorazredna alkohola te da ćemo, budemo li izbjegavali strastveni sukob na koji pozivaju i priklonimo li se mlitavosti beskičmenjačkog konsenzusa, obeščastiti književnost. Istinski pisac, dodala je, potiče debate na život i smrt kod istinskih čitatelja, koji su uvijek u sukobu”.
Možda se to dogodilo na petnaestoj ili dvadesetoj stranici romana, možda je Beatrice Nanga ispalila to i ranije, neću vam to govoriti, uzmite knjigu i čitajte, ali u tom sam se trenutku, ili još i malo ranije, naježio i nastavio čitati gladno, sjetivši se, tko zna zašto, Borisa Marune, i jedne od njegovih patriotskih pjesama o Hrvatima, u kojoj im, tim Hrvatima, Maruna govori: “Vi možete zajebavati poeziju/ Ali ne i mene”. Kod Beatrice Nanga, a ustvari kod Mohameda Mbougara Sarra, stvari stoje donekle obrnuto nego kod Hrvata: vi možete zajebavati Beatrice Nanga, ili Mohameda Mbougara Sarra, ali ne i književnost! Njih dvoje, književni lik i njezin pisac, oni su koji će doista oko djela istinskih pisaca povaditi noževe. To je, ako me razumijete što govorim, osnovna razlika između ovoga afričkog pisca francuskoga jezika, i skribentčića koji nas okružuju. Dok govori o književnosti, M. M. Sarr govori o istinskim piscima. Makar da su samo likovi njegova romana.
Francuska i Pariz poprište su ovoga afričkog romana. Ili romana o jednoj izmišljenoj (ili neizmišljenoj?) afričkoj književnosti, pisanoj na još radikalniji način od onog na koji je Bolaño konstruirao i ispisivao jednu izmišljenu latinoameričku književnost, nižući njene izmišljene autore. Mohamed Mbougar Sarr konstruira cijelu jednu egzilantsku afričku scenu, na kojoj je, recimo, i Musimbwa, “moj prethodnik u fotelji mlade afričke nade”, ruga se pripovjedač. Musimbwa je izbjeglica iz Konga, iz Demokratske Republike Kongo, o kojoj je u zimu i proljeće 2023. u Hrvatskoj bilo mnogo riječi. “Znao sam samo da je, kao dječak, pobjegao od rata, s tetkom koja je preminula prošle godine. Nikad mi nije pričao o okolnostima svoga bijega, o roditeljima, životu prije Francuske. Jednoga dana pitao sam ga zašto nikad izravno ne govori o svojoj prošlosti. Nikad neću zaboraviti njegov odgovor: ‘Zato što iz Zaira nosim samo nesretne uspomene. Ondje sam proveo najsretnije trenutke u svom životu. Ali kad na njih mislim, uvijek sam nesretan. Prisjećanje na njih ne potvrđuje mi samo da su prošli već i zauvijek uništeni, a s njima i cijeli jedan svijet. Imam samo sretna sjećanja iz Zaira. Loša, naravno. Ali i dobra. Hoću reći da čovjeka ništa tako ne rastužuje kao njegova sjećanja, čak i kad su sretna.”
Oni koji me makar i površno znaju, znat će da nisam Afrikanac, nisam, očigledno je, na žalost crnac, tako da nisam ni iz DR Konga. Ali dok Musimbwa govori o Kongu, a M. M. Sarr samo bilježi ono što njegov lik kaže, meni se, njegovom čitatelju, čini da u moje ime govori o nekoj drugoj zemlji, nekom drugom Zairu. Pritom, M. M. Sarr na vrlo precizan način, glasom svoga pripovjedača, ili glasovima svojih likova, afričkih pisaca, a onda i glasom ipak najfascinantnije među njima Marème Sige D, šezdesetogodišnje senegalske spisateljice, i jednog od najkarizmatičnijih ženskih romanesknih likova koje je ova čitatelj stigao upoznati, konstruira svijet afrički, emigrantski, kolektivni, kao i svijet svakoga pojedinog čovjeka, u čijoj se sudbini ogleda to neobično čovječanstvo. Siga je, kao i svatko od njih, afričkih pisaca u Parizu, onih koji znaju ili ne znaju za Elimanea, imala je neki svoj strašni razlog da emigrira. Jedni su bježali od rata, razlozi drugih bili su politički, treći su bježali od sebe. Elimane, pak, možda je tražio oca, koji je otišao u Veliki rat, da umre za Francusku. Ili možda nije? Možda to i nije bio on?
Knjiga kojom je pripovjedač fasciniran, a čiji je knjiški život povezan s nekim od spomenutih i nespomenutih pisaca, izbjeći ćemo reći kojim, možda je ključ Elimaneove biografije. Krećući se za tom knjigom, pisac se dotiče holokausta, stiže u Argentinu, eto ga kod Sabata i Gombrowicza, a onda odnekud progovara Léopold Sédar Senghor.
Mohamed Mbougar Sarr pisac je od tisuću i jedne reference, koje čitatelj može, ali i ne mora loviti. Njegovi likovi stižu iz fikcije, ali čitatelj mora biti oprezan, jer neki progovaraju iz stvarnosti. Roman je ovo o Africi, ali baš i nije. O afričkoj povijesti, ali i povijesti Europe. Ponajprije, naravno, roman je ovo o književnosti. Njegov autor mijenja registre, presvlači se, ispovijeda se, pripovijeda legende, pa ih pretvara u dokumentarnu stvarnost. I neprestano hvata svog čitatelja za gušu. Ovoga naročito glasom Marème Sige D. Govori Siga: “Malo je pisaca ostalo vjerno mržnji prema svojim roditeljima. U knjigama u kojima se s njima obračunavaju ili jednostavno preispituju težak odnos s njima, na kraju se uvijek pojavi malo ljubavi, malo nježnosti koja ublaži čist zanos njihovog čistog nasilja. Kakva šteta! Život im pruži nenadan dar, a oni sve protrate u idiotskom sentimentalizmu koji gajimo prema roditeljima. Kakva odurna šteta! Ja se nadam da ću nastaviti mrziti svog oca i da u tome neću pokleknuti. On nikada nije pokleknuo. (…) Bila je to njegova lekcija i dobro sam je upamtila. Ako prestanem mrziti oca, što će njegovog ostati u meni? To je njegova duboka ostavština. To je moje nasljedstvo i moram ga biti dostojna. Računaj na mene, Ousseynou Koumakh. Računaj još dugo na moju mržnju, oče.” Veoma je lijepo i sigurno Ursula Burger u ovom ljubavnom romanu prevodila najvažnije rečenice za ovoga Sarrova čitatelja: “Računaj još dugo na moju mržnju, oče.” Naizgled, jednostavno je, ali nije.
Volim beznadnost “Najskrovitijeg spomena na ljude”. Volim Mohameda Mbougara Sarra, premda bih mu mogao biti otac. Ovaj je pisac 1990. godište.
Računaj još dugo na moju mržnju oče
Knjigu otvara moto Roberta Bolaña iz romana “Divlji detektivi”, u kojem je skriven i naslov “Najskrovitiji spomen na ljude”. Vrijedi ga u cjelini citirati, jer u Bolañove riječi upisani su i način, stil i strategije Mohameda Mbougara Sarra: “Neko vrijeme Kritika prati Djelo, zatim Kritika iščezne i ostaju Čitatelji koji ga slijede. Putovanje može biti dugo ili kratko. Zatim Čitatelji umiru jedan za drugim i Djelo ostane samo, iako se druga Kritika i drugi Čitatelji malo-pomalo priključe plovidbi. Zatim Kritika ponovo umre i Čitatelji isto tako umru i na tom tragu kostiju nastavlja Djelo putovanje prema samoći. Približiti mu se, ploviti na njegovu tragu nepogrešivi je znak izvjesne smrti, ali druga Kritika i drugi Čitatelji neumorno i neumoljivo joj pristupe i vrijeme i brzina ih dokrajče. Naposljetku, Djelo neizbježno putuje samo preko Beskonačnosti. I jednoga dana Djelo umre, kao što umiru sve stvari, kao što će se ugasiti Sunce i Zemlja, Sunčev sustav i Galaksija i najskrovitiji spomen na ljude.”
Sarr je Senegalac, ali je Afrikanac. To je, istovremeno i širi i uži okvir njegova identiteta. Kao što je Bolaño Čileanac, ali je Latinoamerikanac. Sarrov jezik je francuski, iako on, barem kao romanopisac, ili kao pisac ovoga romana, nipošto nije Francuz. Bolañov jezik je španjolski, ali ni on nije Španjolac. Premda u slučaju obojice gravitacija jezika izravno će utjecati na njihovu sudbinu, građanski identitet, mjesto na kojemu će otpočinuti i na koje će se naseliti. Premda nisu to što svojim jezikom jesu, Bolaño i Sarr bit će njegovi veliki pisci. Obojica će, uostalom, pisati o prividima istovremenog pripadanja i nepripadanja. Sarr više nego Bolaño. I važna tematska linija “Najskrovitijeg spomena na ljude” bit će put u francustvo i fancuskost. Nemoguće riječi, nemoguća stvar.
Roman je prevela Ursula Burger, vrlo nadahnuto. Objavila ga je Fraktura, kao jednu od onih knjiga koje neće postati bestseleri, niti će se oko njih odigrati spektakl, ali bi trebale biti vrlo utjecajne i inspirativne za svoje odistinske čitatelje, a naročito za pisce među tim čitateljima. Kada bi među profesorićima Filofaksa u Zagrebu, naročito mlađim, koji u akademskoj dangubi rado pokušavaju pisati romane, čak vrlo obimne, postojalo svijesti, skromnosti i dara, bavili bi se Mohamedom Mbougarom Sarrom sljedećih nekoliko sezona. Ali neće oni to, na žalost.
Dakle, Sarr je pisac za pisce. Koliko god to frazerski zvučalo. On je pisac koji rastvara i razigrava imaginaciju, navodi čitatelja da misli i da započinje neku svoju istragu. Njegova je, pak, istraga vezana za tajanstvenu knjigu T. C. Elimanea “Labirint nečovječnog”, za pokušaje, uspješne i neuspješne, konstruiranja i rekonstruiranja Elimaneove biografije, kao mogućeg objašnjenja onoga što “Labirint nečovječnog” jest. U istragu uključeno je više osoba, živih i pokojnih, kolega lika koji ovu pripovijest donosi, afričkih pisaca iz različitih zemalja, ali i Elimaneovih suvremenika, ljudi koji su ga poznavali pa imaju određena saznanja, možda tačna, možda i netačna, o tome iz čega je i kako nastao “Labirint nečovječnog”. Elimane je svojedobno za neke bio “afrički Rimbaud”. Drugi su ga pokušavali proglasiti za plagijatora i krivotvoritelja. Da bi im to uspjelo, poslužili su se krivotvorinama. Sam Elimane je, međutim, šutio. Ili je govorio kroz biografije likova koji će poslije za njim tragati. Govorio je kroz apokrife, biografske bilješke, atake velike povijesti na krhke ljudske živote… Govorio je kroz legende. I nije govorio nikako.
Mohamed Mbougar Sarr roman je postavio onako kako bi ga postavio Bolaño. Sličnost je neskrivena. Čak bi se moglo reći da je ova knjiga postavljena kao varijacija na Bolañovu temu. Što je to očiglednije, to je i bolje. Kao što, recimo, ni Gustav Mahler nije skrivao umetke, citate, parafraze, krađe i preinake u svojim simfonijama, ili Šostakovič. To slušatelja, tojest čitatelja, dovodi u dvostruko iskušenje: da sam krene u potragu za onim čime se autor poslužio, ili da se upusti u usporedna čitanja Sarra i Bolaña. Privlačno je, pa i zabavno, i jedno i drugo. Jedino što je nepametno činiti, i što je uostalom pokazatelj nedostatka dara i imaginacije, jest optužiti pisca za plagijat i krivotvorinu. U književnosti se, kao ni u umjetničkoj glazbi, ništa ne može plagirati ni krivotvoriti. Eventualni takav postupak je sam po sebi kreacija. Veliki plagijat u romanesknoj bi književnosti morao biti veliki roman. Pripovijedanje je prostor za interpretaciju, tumačenje, variranje, zavođenje na krivi trag, ali ništa se, doista ništa, ne može plagirati ni krivotvoriti. Znamo to od Borgesova doba, ili na neki mnogo tragičniji način, od afere s “Grobnicom za Borisa Davidoviča”, a znamo i od nekih mnogo ranijih vremena, kada su braća Grimm interpretirala, varirala, prenosila tuđe bajke, ili, još i mnogo vjerodostojnije, od vremena kada su nepismeni pripovjedači svih naših jezika prenosili pripovijesti koje su prihvatili od svojih prethodnika, a koje će njihovi također nepismeni nasljednici prenositi sljedećoj generaciji slušatelja (ustvari – čitatelja!). U tom nadopisivanju, nadopričavanju i upisivanju već postojećih modela, konstrukcija, legendi u vlastiti stroj za imaginaciju, umjetnost je pripovijedanja. Iz toga se razvila i umjetnost romana. Ne samo iz toga, naravno.
Negdje odmah pri početku, jedna od spisateljica u ovom romanu o književnosti, o piscima i o jednoj knjizi, ime joj je Beatrice Nanga, “za koju sam se nadao da će me jednoga dana ugušiti svojim grudima”, piše Mohamed Mbougar Sarr, “izbacila je kandže i kazala da samo djela istinskih pisaca zaslužuju debate u kojima se povade noževi, da samo ona zagrijavaju krv poput prvorazredna alkohola te da ćemo, budemo li izbjegavali strastveni sukob na koji pozivaju i priklonimo li se mlitavosti beskičmenjačkog konsenzusa, obeščastiti književnost. Istinski pisac, dodala je, potiče debate na život i smrt kod istinskih čitatelja, koji su uvijek u sukobu”.
Možda se to dogodilo na petnaestoj ili dvadesetoj stranici romana, možda je Beatrice Nanga ispalila to i ranije, neću vam to govoriti, uzmite knjigu i čitajte, ali u tom sam se trenutku, ili još i malo ranije, naježio i nastavio čitati gladno, sjetivši se, tko zna zašto, Borisa Marune, i jedne od njegovih patriotskih pjesama o Hrvatima, u kojoj im, tim Hrvatima, Maruna govori: “Vi možete zajebavati poeziju/ Ali ne i mene”. Kod Beatrice Nanga, a ustvari kod Mohameda Mbougara Sarra, stvari stoje donekle obrnuto nego kod Hrvata: vi možete zajebavati Beatrice Nanga, ili Mohameda Mbougara Sarra, ali ne i književnost! Njih dvoje, književni lik i njezin pisac, oni su koji će doista oko djela istinskih pisaca povaditi noževe. To je, ako me razumijete što govorim, osnovna razlika između ovoga afričkog pisca francuskoga jezika, i skribentčića koji nas okružuju. Dok govori o književnosti, M. M. Sarr govori o istinskim piscima. Makar da su samo likovi njegova romana.
Francuska i Pariz poprište su ovoga afričkog romana. Ili romana o jednoj izmišljenoj (ili neizmišljenoj?) afričkoj književnosti, pisanoj na još radikalniji način od onog na koji je Bolaño konstruirao i ispisivao jednu izmišljenu latinoameričku književnost, nižući njene izmišljene autore. Mohamed Mbougar Sarr konstruira cijelu jednu egzilantsku afričku scenu, na kojoj je, recimo, i Musimbwa, “moj prethodnik u fotelji mlade afričke nade”, ruga se pripovjedač. Musimbwa je izbjeglica iz Konga, iz Demokratske Republike Kongo, o kojoj je u zimu i proljeće 2023. u Hrvatskoj bilo mnogo riječi. “Znao sam samo da je, kao dječak, pobjegao od rata, s tetkom koja je preminula prošle godine. Nikad mi nije pričao o okolnostima svoga bijega, o roditeljima, životu prije Francuske. Jednoga dana pitao sam ga zašto nikad izravno ne govori o svojoj prošlosti. Nikad neću zaboraviti njegov odgovor: ‘Zato što iz Zaira nosim samo nesretne uspomene. Ondje sam proveo najsretnije trenutke u svom životu. Ali kad na njih mislim, uvijek sam nesretan. Prisjećanje na njih ne potvrđuje mi samo da su prošli već i zauvijek uništeni, a s njima i cijeli jedan svijet. Imam samo sretna sjećanja iz Zaira. Loša, naravno. Ali i dobra. Hoću reći da čovjeka ništa tako ne rastužuje kao njegova sjećanja, čak i kad su sretna.”
Oni koji me makar i površno znaju, znat će da nisam Afrikanac, nisam, očigledno je, na žalost crnac, tako da nisam ni iz DR Konga. Ali dok Musimbwa govori o Kongu, a M. M. Sarr samo bilježi ono što njegov lik kaže, meni se, njegovom čitatelju, čini da u moje ime govori o nekoj drugoj zemlji, nekom drugom Zairu. Pritom, M. M. Sarr na vrlo precizan način, glasom svoga pripovjedača, ili glasovima svojih likova, afričkih pisaca, a onda i glasom ipak najfascinantnije među njima Marème Sige D, šezdesetogodišnje senegalske spisateljice, i jednog od najkarizmatičnijih ženskih romanesknih likova koje je ova čitatelj stigao upoznati, konstruira svijet afrički, emigrantski, kolektivni, kao i svijet svakoga pojedinog čovjeka, u čijoj se sudbini ogleda to neobično čovječanstvo. Siga je, kao i svatko od njih, afričkih pisaca u Parizu, onih koji znaju ili ne znaju za Elimanea, imala je neki svoj strašni razlog da emigrira. Jedni su bježali od rata, razlozi drugih bili su politički, treći su bježali od sebe. Elimane, pak, možda je tražio oca, koji je otišao u Veliki rat, da umre za Francusku. Ili možda nije? Možda to i nije bio on?
Knjiga kojom je pripovjedač fasciniran, a čiji je knjiški život povezan s nekim od spomenutih i nespomenutih pisaca, izbjeći ćemo reći kojim, možda je ključ Elimaneove biografije. Krećući se za tom knjigom, pisac se dotiče holokausta, stiže u Argentinu, eto ga kod Sabata i Gombrowicza, a onda odnekud progovara Léopold Sédar Senghor.
Mohamed Mbougar Sarr pisac je od tisuću i jedne reference, koje čitatelj može, ali i ne mora loviti. Njegovi likovi stižu iz fikcije, ali čitatelj mora biti oprezan, jer neki progovaraju iz stvarnosti. Roman je ovo o Africi, ali baš i nije. O afričkoj povijesti, ali i povijesti Europe. Ponajprije, naravno, roman je ovo o književnosti. Njegov autor mijenja registre, presvlači se, ispovijeda se, pripovijeda legende, pa ih pretvara u dokumentarnu stvarnost. I neprestano hvata svog čitatelja za gušu. Ovoga naročito glasom Marème Sige D. Govori Siga: “Malo je pisaca ostalo vjerno mržnji prema svojim roditeljima. U knjigama u kojima se s njima obračunavaju ili jednostavno preispituju težak odnos s njima, na kraju se uvijek pojavi malo ljubavi, malo nježnosti koja ublaži čist zanos njihovog čistog nasilja. Kakva šteta! Život im pruži nenadan dar, a oni sve protrate u idiotskom sentimentalizmu koji gajimo prema roditeljima. Kakva odurna šteta! Ja se nadam da ću nastaviti mrziti svog oca i da u tome neću pokleknuti. On nikada nije pokleknuo. (…) Bila je to njegova lekcija i dobro sam je upamtila. Ako prestanem mrziti oca, što će njegovog ostati u meni? To je njegova duboka ostavština. To je moje nasljedstvo i moram ga biti dostojna. Računaj na mene, Ousseynou Koumakh. Računaj još dugo na moju mržnju, oče.” Veoma je lijepo i sigurno Ursula Burger u ovom ljubavnom romanu prevodila najvažnije rečenice za ovoga Sarrova čitatelja: “Računaj još dugo na moju mržnju, oče.” Naizgled, jednostavno je, ali nije.
Volim beznadnost “Najskrovitijeg spomena na ljude”. Volim Mohameda Mbougara Sarra, premda bih mu mogao biti otac. Ovaj je pisac 1990. godište.