Rabinu Baruhu Danonu razbolje se mačka. Ali nije to bilo koja mačka, nego mudra mačka, uz koju on provodi dane i noći, evo već petnaestu godinu otkada je njegova mlada, devetnaestogodišnja žena Simha umrla. Na šabat, bio je vedar ljetni dan i odjednom je zapuhao nekakav vjetar, počeli su udarati kapci, pa je Simha pošla da zatvori prozor. Učinila je dva koraka i pala mrtva, na što je vjetar zapuhao još jače, prozor se razbio, a staklo rasulo po sobi. Rabin je stajao bos, na šabat, nad svojom mrtvom ženom, i činilo mu se da je i s njime gotovo. Ružne su mu se misli rojile glavom, to ga je plašilo. Umjesto da požali Simhu, ili je neznatnošću svoje duše preporuči Onome koji svaki razlog zna, rabin Baruh bio je bijesan na lakomislenu Simhu, jer je prozor ostavila otvorenim, a da ga nije učvrstila saksijom sa maćuhicama, iako joj se stotinu puta rekao da tako učini, budući da čovjek nikada ne zna kada će zapuhati vjetar. Staklo je u ovome gradu skupo, govorio joj je, i nema nijednog staklara Jevrejina, pa će za nas biti još skuplje, ali ona ga nije slušala, tko zna na što je mislila, pa je zato on bio bijesan nad svojom mrtvom ženom, i mislio je da će taj bijes biti njegov kraj.
Ali onda se, nakon što je Simhu ispratio na groblje i triput sam prespavao u pustome domu, čija su ga tišina i mir više plašili i od vlastitoga bijesa, na vratima rabinova doma pojavila mačka. Kratke dlake, sive mišje boje, i neobičnog oblika glave, drukčijega nego u svih drugih sarajevskih mačaka, izgledala je kao da je pobjegla iz ruskoga cirkusa, koji je dan ranije, nakon dvotjednoga gostovanja, napustio grad. Možda i jest pripadala tom cirkusu, nije bilo na njemu da to istražuje, kao što njegovoga ugleda nije bilo dostojno niti da odlazi na cirkuske predstave. Rugao se onima koji su to činili, jer što čovjeku treba, kakve li kratke pameti mora biti, duga vremena i nikakve vjere, pa da odlazi gledati slona. Da je Onaj kojega ne spominjemo u ovakvim laprdanjima poželio da gledamo slona, onda bi nas učinio crncima ili maharadžama, i svatko bi imao barem po jednoga slona u avliji. Nije bolje rabin Baruh mislio ni o mačkama.
Ali kada mu se kao prvi gost pojavila pred vječito otvorenim vratima doma – a otvorena su ako dušman dođe, da ne mora provaljivali i razbijati, kao što pored Baruhove postelje, na noćnome ormariću stoji i dobro naoštren nož, da dušman ne nađe kakav tup kada ga bude od života rastavljao – kada ga je, dakle, posjetila ta neobična mačka, rabin Baruh Danon u času je osjetio mir. Kao što se iznenada digao vjetar koji će razbiti prozor i pred kojim će Simha mrtva pasti, tako je iznenada, nakon tri dana i tri noći, rabina prošao njegov bijes. A ništa drugo nije se dogodilo, osim što je došla mačka. I život se polako počeo razmotavati, kao klupko konca nad kojim Netko bdije da se ne zamrsi, a dolina pod prozorima prestala se Baruhu činiti njegovom gehenom.
Mačka ništa nije tražila. Ako bi je on nahranio, bila bi zadovoljna, pa bi spavala pokraj peći. Ako je ne bi nahranio, odlazila je nekamo i vraćala se sita, i opet bi spavala pokraj peći. Jednom je nije hranio puna tri mjeseca, ali ona bi se svejedno vraćala nakon što bi se negdje najela. Tada je rabin Baruh počeo paziti da je nahrani dvaput svakoga dana, ujutro i navečer. Nije mu bila draga misao da ona ima još nekoga kome je tako, jednom, došla na vrata, tko je hrani i tko vjeruje da je ona njegova mačka. Mogao bi to biti hodža Vejsilbeže, ili fratri iz samostana preko puta pivare, što svi izgledaju isto, svi su rumeni i debeli, kao da njihova molitva goji. Nije mu se svidjelo da Vejsilbeže i ti fratri imaju nešto s njegovom mačkom. Oni, ali ni bilo tko drugi. Njegova mačka je njegova mačka, kao što je i njegova patnja samo njegova patnja. Tako je sa svakim, ali nije Baruhovo da svačiju brigu brine.
Mački nije mogao dati ime. Da je pašče, lako bi bio Šarov, Rundov ili Garov, ali s mačkom nije isto. Ona se ne da ovako ili onako zvati, i neće se ni na koje ime odazivati ako joj to nije po volji, a ako jest, onda će doći koja god joj se lijepa riječ rekla. Pokušao je Baruh i s ružnim, dozvao ju je dvatriput aspidom, smrduljom i nakazom, pa onda ne bi došla, iako se prije toga činilo da će doći. Zato ju je svaki put drukčije zvao, ali biranim riječima, kao da sastavlja pjesmu, i ona bi mu dolazila. “Dođi mi, Sarajčice moja, što li nas žalosne nanese u ovaj grad”, govorio joj je tihim glasom, a mačka bi mu se odazvala. “Hodi, dušo moje duše, danas sam ti nešto bolestan”, šaptao je, da ga netko izvana ne čuje, pa da ne kažu da je rabin pobudalio od samoće, te priča s hajvanom. “Priđi mi, sunce moje, da me ogriješ, nemamo više drva u peći”, govorio je rabin Baruh mački i narazgovorio se s njom u tih petnaest godina više nego s bilo kim drugim.
Uz nju ga više nikada nije uhvatio bijes. Mirno je prihvatio svoju sudbinu, krotko pomažući ljudima, a da od njih ne očekuje puno. Pomirio se i s onima za koje je vjerovao da s njima mira nema, pa je i s hodžom Vejsilbeže progovorio koju riječ, oprostio mu nešto, a da ni on ni hodža nisu znali što, da bi ga na kraju prestao pogrdno zvati Vejsilbeže, nego samo Vejsile ili Vejsil beže. Ovome je bilo draže biti samo Vejsil, jer mu je begovat u ova vremena ionako na nos izašao, a i štrecnuo bi se svaki put, jer bi pomislio da je Baruha opet nešto uhvatilo.
“Sreća je imati dobru ženu, pa da ti ona narodi zdravu djecu. Ali sreća je i imati mudru mačku”, znao bi reći rabin Baruh Danon, pa se to prepričavalo i pedesetak godina kasnije, sve dok nije nestalo našega malog grada i svih nas u njemu. I vazda je bilo isto: neki su se rabinu i njegovoj mački smijali i podsmjehivali, a drugi su važno klimali glavom. Jednom prilikom, vidjevši njegovu veliku ljubav prema mački, neki je učen Turčin, kojega su doveli Baruhu da mu prevede pismo od nekakvog Grka iz Odese, ispričao priču o tome kako je poslanik Muhamed izrezao komad svoga plašta jer je na njemu spavala njegova najdraža mačka, samo da je ne bi morao probuditi. Rabin Baruh je iskolačio oči od čuđenja, a bit će da se malo i ljutnuo, pa je Turčinu rekao da bi on toj mački zavrnuo vratom, ili bi je samo šibom potjerao sa plašta. Turčin mu ništa nije odgovorio, samo se osmjehnuo, kimnuo glavom i zahvalio na prijevodu.
Iste večeri, baš prije nego što će Baruh poći u čaršiju na sastanak s nekim ljudima iz Carigrada, mačka je zaspala na kraju njegova kaputa. Začitao se, i nije ni primijetio. Kada je krenuo da ustane, imao je što i da vidi. Smotala se kao zvrk bureka na njegovu kaputu, a usta joj se razvukla u osmijeh. Miče brkom i obrvom, kanda nešto sanja. Ili ga možda iskušava? Baruh polako uze nož sa svoga noćnog ormarića, oštar – ako dušmani naiđu da ga kolju, pa odreza komad kaputa na kojem je mačka spavala, i tako kusav pođe u čaršiju. Ljudi su ga pitali, a on im je odgovarao. I pedeset godina kasnije jedni su o tome pričali jedno, a drugi drugo, da se nikada jedni s drugima ne slože.
Kada se mačka razboljela, bila je već sasvim slijepa, očiju zamućenih kao u mutavog Iće što prosi pred samostanom, i reumatična. Kada bi se vrijeme mijenjalo, mrnjaukala bi od bolova, baš kao kad bi se kotila dok je bila mlada. Čim bi se opet malo proljepšalo, i ona bi bila bolje. “Staričice, ti ostari prije mene”, zvao bi je, a onda mu je dolazila.
Drugo jutro više nije dočekala. Zakopao ju je malo iznad grada, tamo gdje već počinje borova šuma. Svijetu nije ništa rekao, jer nitko ne bi razumio, nego im je govorio da je živa. Ni trideset godina kasnije nije priznavao da mačke više nema. Tek kada je i on umro, i kada su došli po njega, vidjeli su da mačke nigdje nema, iako je dom Baruha Danona bio pun njezinih dlaka.
Rabinova mačka
Za Vladu Š.
Rabinu Baruhu Danonu razbolje se mačka. Ali nije to bilo koja mačka, nego mudra mačka, uz koju on provodi dane i noći, evo već petnaestu godinu otkada je njegova mlada, devetnaestogodišnja žena Simha umrla. Na šabat, bio je vedar ljetni dan i odjednom je zapuhao nekakav vjetar, počeli su udarati kapci, pa je Simha pošla da zatvori prozor. Učinila je dva koraka i pala mrtva, na što je vjetar zapuhao još jače, prozor se razbio, a staklo rasulo po sobi. Rabin je stajao bos, na šabat, nad svojom mrtvom ženom, i činilo mu se da je i s njime gotovo. Ružne su mu se misli rojile glavom, to ga je plašilo. Umjesto da požali Simhu, ili je neznatnošću svoje duše preporuči Onome koji svaki razlog zna, rabin Baruh bio je bijesan na lakomislenu Simhu, jer je prozor ostavila otvorenim, a da ga nije učvrstila saksijom sa maćuhicama, iako joj se stotinu puta rekao da tako učini, budući da čovjek nikada ne zna kada će zapuhati vjetar. Staklo je u ovome gradu skupo, govorio joj je, i nema nijednog staklara Jevrejina, pa će za nas biti još skuplje, ali ona ga nije slušala, tko zna na što je mislila, pa je zato on bio bijesan nad svojom mrtvom ženom, i mislio je da će taj bijes biti njegov kraj.
Ali onda se, nakon što je Simhu ispratio na groblje i triput sam prespavao u pustome domu, čija su ga tišina i mir više plašili i od vlastitoga bijesa, na vratima rabinova doma pojavila mačka. Kratke dlake, sive mišje boje, i neobičnog oblika glave, drukčijega nego u svih drugih sarajevskih mačaka, izgledala je kao da je pobjegla iz ruskoga cirkusa, koji je dan ranije, nakon dvotjednoga gostovanja, napustio grad. Možda i jest pripadala tom cirkusu, nije bilo na njemu da to istražuje, kao što njegovoga ugleda nije bilo dostojno niti da odlazi na cirkuske predstave. Rugao se onima koji su to činili, jer što čovjeku treba, kakve li kratke pameti mora biti, duga vremena i nikakve vjere, pa da odlazi gledati slona. Da je Onaj kojega ne spominjemo u ovakvim laprdanjima poželio da gledamo slona, onda bi nas učinio crncima ili maharadžama, i svatko bi imao barem po jednoga slona u avliji. Nije bolje rabin Baruh mislio ni o mačkama.
Ali kada mu se kao prvi gost pojavila pred vječito otvorenim vratima doma – a otvorena su ako dušman dođe, da ne mora provaljivali i razbijati, kao što pored Baruhove postelje, na noćnome ormariću stoji i dobro naoštren nož, da dušman ne nađe kakav tup kada ga bude od života rastavljao – kada ga je, dakle, posjetila ta neobična mačka, rabin Baruh Danon u času je osjetio mir. Kao što se iznenada digao vjetar koji će razbiti prozor i pred kojim će Simha mrtva pasti, tako je iznenada, nakon tri dana i tri noći, rabina prošao njegov bijes. A ništa drugo nije se dogodilo, osim što je došla mačka. I život se polako počeo razmotavati, kao klupko konca nad kojim Netko bdije da se ne zamrsi, a dolina pod prozorima prestala se Baruhu činiti njegovom gehenom.
Mačka ništa nije tražila. Ako bi je on nahranio, bila bi zadovoljna, pa bi spavala pokraj peći. Ako je ne bi nahranio, odlazila je nekamo i vraćala se sita, i opet bi spavala pokraj peći. Jednom je nije hranio puna tri mjeseca, ali ona bi se svejedno vraćala nakon što bi se negdje najela. Tada je rabin Baruh počeo paziti da je nahrani dvaput svakoga dana, ujutro i navečer. Nije mu bila draga misao da ona ima još nekoga kome je tako, jednom, došla na vrata, tko je hrani i tko vjeruje da je ona njegova mačka. Mogao bi to biti hodža Vejsilbeže, ili fratri iz samostana preko puta pivare, što svi izgledaju isto, svi su rumeni i debeli, kao da njihova molitva goji. Nije mu se svidjelo da Vejsilbeže i ti fratri imaju nešto s njegovom mačkom. Oni, ali ni bilo tko drugi. Njegova mačka je njegova mačka, kao što je i njegova patnja samo njegova patnja. Tako je sa svakim, ali nije Baruhovo da svačiju brigu brine.
Mački nije mogao dati ime. Da je pašče, lako bi bio Šarov, Rundov ili Garov, ali s mačkom nije isto. Ona se ne da ovako ili onako zvati, i neće se ni na koje ime odazivati ako joj to nije po volji, a ako jest, onda će doći koja god joj se lijepa riječ rekla. Pokušao je Baruh i s ružnim, dozvao ju je dvatriput aspidom, smrduljom i nakazom, pa onda ne bi došla, iako se prije toga činilo da će doći. Zato ju je svaki put drukčije zvao, ali biranim riječima, kao da sastavlja pjesmu, i ona bi mu dolazila. “Dođi mi, Sarajčice moja, što li nas žalosne nanese u ovaj grad”, govorio joj je tihim glasom, a mačka bi mu se odazvala. “Hodi, dušo moje duše, danas sam ti nešto bolestan”, šaptao je, da ga netko izvana ne čuje, pa da ne kažu da je rabin pobudalio od samoće, te priča s hajvanom. “Priđi mi, sunce moje, da me ogriješ, nemamo više drva u peći”, govorio je rabin Baruh mački i narazgovorio se s njom u tih petnaest godina više nego s bilo kim drugim.
Uz nju ga više nikada nije uhvatio bijes. Mirno je prihvatio svoju sudbinu, krotko pomažući ljudima, a da od njih ne očekuje puno. Pomirio se i s onima za koje je vjerovao da s njima mira nema, pa je i s hodžom Vejsilbeže progovorio koju riječ, oprostio mu nešto, a da ni on ni hodža nisu znali što, da bi ga na kraju prestao pogrdno zvati Vejsilbeže, nego samo Vejsile ili Vejsil beže. Ovome je bilo draže biti samo Vejsil, jer mu je begovat u ova vremena ionako na nos izašao, a i štrecnuo bi se svaki put, jer bi pomislio da je Baruha opet nešto uhvatilo.
“Sreća je imati dobru ženu, pa da ti ona narodi zdravu djecu. Ali sreća je i imati mudru mačku”, znao bi reći rabin Baruh Danon, pa se to prepričavalo i pedesetak godina kasnije, sve dok nije nestalo našega malog grada i svih nas u njemu. I vazda je bilo isto: neki su se rabinu i njegovoj mački smijali i podsmjehivali, a drugi su važno klimali glavom. Jednom prilikom, vidjevši njegovu veliku ljubav prema mački, neki je učen Turčin, kojega su doveli Baruhu da mu prevede pismo od nekakvog Grka iz Odese, ispričao priču o tome kako je poslanik Muhamed izrezao komad svoga plašta jer je na njemu spavala njegova najdraža mačka, samo da je ne bi morao probuditi. Rabin Baruh je iskolačio oči od čuđenja, a bit će da se malo i ljutnuo, pa je Turčinu rekao da bi on toj mački zavrnuo vratom, ili bi je samo šibom potjerao sa plašta. Turčin mu ništa nije odgovorio, samo se osmjehnuo, kimnuo glavom i zahvalio na prijevodu.
Iste večeri, baš prije nego što će Baruh poći u čaršiju na sastanak s nekim ljudima iz Carigrada, mačka je zaspala na kraju njegova kaputa. Začitao se, i nije ni primijetio. Kada je krenuo da ustane, imao je što i da vidi. Smotala se kao zvrk bureka na njegovu kaputu, a usta joj se razvukla u osmijeh. Miče brkom i obrvom, kanda nešto sanja. Ili ga možda iskušava? Baruh polako uze nož sa svoga noćnog ormarića, oštar – ako dušmani naiđu da ga kolju, pa odreza komad kaputa na kojem je mačka spavala, i tako kusav pođe u čaršiju. Ljudi su ga pitali, a on im je odgovarao. I pedeset godina kasnije jedni su o tome pričali jedno, a drugi drugo, da se nikada jedni s drugima ne slože.
Kada se mačka razboljela, bila je već sasvim slijepa, očiju zamućenih kao u mutavog Iće što prosi pred samostanom, i reumatična. Kada bi se vrijeme mijenjalo, mrnjaukala bi od bolova, baš kao kad bi se kotila dok je bila mlada. Čim bi se opet malo proljepšalo, i ona bi bila bolje. “Staričice, ti ostari prije mene”, zvao bi je, a onda mu je dolazila.
Drugo jutro više nije dočekala. Zakopao ju je malo iznad grada, tamo gdje već počinje borova šuma. Svijetu nije ništa rekao, jer nitko ne bi razumio, nego im je govorio da je živa. Ni trideset godina kasnije nije priznavao da mačke više nema. Tek kada je i on umro, i kada su došli po njega, vidjeli su da mačke nigdje nema, iako je dom Baruha Danona bio pun njezinih dlaka.