Ovde se mogu čuti razgovori sa aurom prijateljstva i naći kotve za naše brodove.
Nikola Popović, Tragom tigrovog šara
Živo se sjećam užitka sa kojim sam pročitao Priče iz Libana, prvu knjigu Nikole Popovića, i nekolicini južnoslovenskih pripovjedača i romanopisaca uz čije ime rado vežem ono književnoteorijski duboko promišljeno i pronicljivo njemačko Dichter (pisac-pjesnik), radosno dodao i jednog putopisca. Od prve njegove priče o bejrutskim pticama, uživam u laganom i nepatvorenom spajanju pripovjedačkog umijeća i pjesničkog senzibiliteta (naročito rafiniranog osjećaja za detalj, i šestog čula za analogiju) u Popovićevim putopisima. Taj čitalački hedonizam pojačan je jednim sve dubljim, i književnoistorijski, čini mi se, sve razložnijim uvjerenjem. Riječ je o tome da sve više vjerujem u izdašnost i budućnost nekog hibridnog književnog žanra, i u posljednje vrijeme, najradije čitam one pjesnike i pisce koji mi tu vjeru vlastitim književnim izrazom i stilom potkrepljuju. Od njegovih Priča iz Libana, Nikola Popović je jedan od njih. Ali, kako to kod est-etičkog sviđanja i dopadanja na prvi pogled obično biva, nisu me samo ti svojeglavi, da tako kažem, metažanrovski razlozi naveli da sa posebnim zanimanjem i empatijom čitam ovog autora. Nisam pretjerano sklon putovanjima i putopisima, pa sam htio-ne htio morao sebi postaviti pitanje šta je to još moglo navesti „onog koji se“ kako kaže Delez, „ne pomjera… koji slijedi liniju bijega u mjestu“ da krene za putopiscem, i čitajući njegove Priče iz Libana (2016), Skice za plovidbu (2019) i tek objavljeni San Kosmosa Skaruha (2022), proputuje čitav jedan, do tada poluskriveni svijet? Šta je to u ovim pričama što je moglo razvedriti onoga ko sve zabrinutije gleda na ova najnovija, „posljednja vremena“; što u ovo oskudno „doba slike bez svijeta“, tako jednostavno, čista i otvorena srca vraća vjeru u (svakodnevni) život i sve upitniji i prjeporniji realni ljudski svijet? Šta je to što nas tako lako navodi da i sami učestvujemo u proslavi (svakodnevnog) života i zemaljskog šara u Popovićevim pričama? Najjednostavniji i najtačniji odgovor na ta pitanja glasi – majstorstvo sa kojim su te putopisne priče napisane.
O majstorstvu je dakle, prije svega riječ. O pjesničkom (Dichter) majstorstvu pisca, o umijeću da se istovremeno govori slobodno i disciplinovano, da se istovremeno igra i da se poštuju provjerena pravila neprestanog usklađivanja sadržine i forme – da se krše samo tako što se prevazilaze (Aufheben), i pritom stvara nešto novo, bitnije od samog majstorstva. To majstorstvo stvaranja novog nije imperativ vremena, pogotovu ne puka moda, ono je vrijednost, najveća tajna i najjači agens stvaranja, i najpouzdaniji, reklo bi se jedini preostali neupitni kriterijum vrednovanja umjetničkog djela. Gdje nema majstorstva, nema ni umjetničkog djela, a samo tamo gdje ima majstorstva može biti i nečeg novog, bitnijeg od umjetnosti. Šta je to po-etički potpuno autentično i novo u Popovićevim putopisima? Šta je to što nadilazi njegovo istovremeno pripovjedačko i pjesničko majstorstvo? Šta nam zapravo govori Nikola Popović, po-kazuje li nam i nešto što se ne da izreći riječima, nešto životno važno i njemu i nama, i svijetu u kakvom živimo?
U majstorsku radionicu se ne zaviruje, ali sudeći po svemu Popovićevoj prvoj knjizi prethodilo je jedno artikulisano književno iskustvo koje se nije zadržavalo samo na čitanju i prevođenju kao svojevrsnom ponovnom čitanju-pisanju. Vidni su tu tragovi prethodne ispisanosti i minucioznog poetičkog traženja vlastitog književnog glasa i stila. Bilo kako bilo, Popović je svoju prvu knjigu objavio kao potpuno formiran pisac. Imao je tada trideset sedam godina i dovoljno književnog rafinmana, životnog iskustva, mudrosti i duhovitosti da nepretenciozno i lapidarno izrazi izvjesno metaknjiževno vjeruju po kojem „nije sve u čitanju, da bi se upoznala književnost treba upoznati lјude i vina“. Ali to je samo jedna od njegovih naizgled usputnih autopoetičkih refleksija i po-etičkih introspekcija kojim obiluju njegove priče i knjige. A nikakve tu usputnosti i ovlašnosti zapravo nema. Sve je u svakoj njegovoj priči na svom mjestu, odmjereno „strasnom merom“ i podjednako važno kao u kakvoj pjesmi. Značenjski su tu povlaštena samo dva lajtmotiva njegovih putopisa – putovanje i sama priča. Priče i putovanja se u ovim putopisima neprestano prepliću i imaju dvostruko, doslovno i metaforično, ontičko i ontološko, (meta)fizičko značenje i svojstvo. Neprestano preplitanje ta dva lajtmotiva preraslo je kod Popovića u svojevrsnu pohvalu i poetiku putovanja i priče, a njihov preplet u otkrivanje jednog stvarnog, a potpuno novog, do tada neviđenog svijeta, vjerodostojnog i važnog ne samo za pisca nego i za čitaoca. Kada je književnost uistinu umjetnost, onda je to stvaralačko otkriće moguće u svakom književnom žanru. Da bi se ono dogodilo nije dovoljno samo da autor odabere svom habitusu sročan žanr, potrebno je i da žanr odabere autora koji će mu udahnuti novi život i duh vremena u kojem pisac-pjesnik živi, makar se to vrijeme kao ovo naše nalazilo na svom istorijskom i civilizacijskom izdisaju.
Putopis je odabrao Nikolu Popovića, i više nije važno šta je prethodilo tom obostranom izboru – radoznalost i iskustvo knjigoljupca koji je čitao „Mobi Dika, bez kojeg nema plovidbe“, Konradovo Srce tame i Blaga cara Solomona Hagarda Rajdera, te „moreplovne knjige Emilija Salgarija i Žila Verna“, ili radoznalost i iskustvo pasioniranog putnika kojeg ne drži mjesto. Od prvih priča iz Libana, čitanje, pisanje i putovanje je kod Popovića organski sraslo. Popović pripada onoj vrsti pisaca koji shvataju i njeguju simbiotsku vezu čitanja i pisanja, i njemu je blisko ono Bartovo, površnom čitaocu i piscu možda neshvatljivo, da „pisci nikada nisu pisali; nekim neobičnim rezom, oni su samo čitali“. Pritom Bart ne misli samo na čitanje knjiga, nego i na čitanje i iščitavanje onoga što knjigama prethodi. U Popovićevom slučaju taj čitalac-pisac je putnik koji iskušava, i utoliko zna da smo uvijek na nekom stvarnom i zamišljenom putu, i da smo tu da ta dva puta neprestano sjedinjujemo, brišemo razliku između stvarnog i metafizičkog, između profanog i svetog, i da se bar ponekad, ako ne iz teoloških i ontoteoloških, onda iz ontoloških razloga sjetimo da je onaj koje je rekao da je „istina i život“, rekao i da je „put“. Nikola Popović je putnik koji pokazuje da se od svakog putovanja može napraviti svetkovina u kojoj „svaki znak i trag su malo čudo kraj puta“. On to čini sa nevjerovatnom prirodnošću i neodoljivom lakoćom – tako što putuje širom otvorenih očiju i cijelim bićem osluškuje gradove i sluša ljude – sluša i piše priče, plovi dalje.
*
Bez priče, putovanje bi bilo gluvo i nijemo, bez putovanja od čovjeka do čovjeka, od naroda i zemlje do naroda i zemlje, priče bi se ustajale. Čini se da su naše putovanje i naša priča rođeni kao blizanci, možda baš u onoj „ledenoj pustinji (u kojoj) nema granica, (gdje) prestaje besmislenost čekanja, (i) ostaje samo igra, najsmislenija pobeda nad besmislom i smrću“, i da mi samo nastavljamo tu spasonosnu igru i igru spasavanja bez koje bi „čovjek“ beslovesno „lutao po pustinjama opustošene zemlje“. Samo u toj igri čovjek iskušava i shvata ono o čemu je Hajdeger pisao cijeli život, a Kafka otkrio u trenu, u samoj dvoznačnosti onog njemačkog Sein koje istovremeno znači „biti“ i „pripadati mu“. Nikola Popović to biti-pripadati po-kazuje u svakoj svojoj priči slaveći ona mjesta na kojima čovjek osjeti da je „u sporednosti suština svijeta“, i da takozvanih „malih stvari“ zapravo nema, te da se baš u tome sastoji najveća pohvala „malim stvarima“ – najdublja pohvala čovjeku, svijetu i samom postojanju (dakle, i pripadanju), najvećem čudu koje se da zamisliti. Otkrivanje tog čuda koje nam je pred očima najveće je majstorstvo Nikole Popovića. Otkrivati to čudo zapravo znači putovati u ovaj svijet, kao u samo središte svih svjetova. To središte je bliže nego što slutimo i moguće ga je naći u svakom kutku ovog rasredištenog svijeta u kojem sve više gubimo orijentaciju i oslonac. Ovaj potpuno autentični putopisac-Dichter ga nalazi na svakom koraku koji je zabilježio i izveo na svjetlo dana. U ovim pričama to središte svijeta toliko je obično da neobičnije ne može biti, i čini se da se pomjera, i da ga pisac nalazi gdje god kroči. I kada se kao putopisac rađa, i svojim prvim pričama kreće iz Bejruta (feničanski „izvorišta, vrela“) u kojem mu se rodila kćerka i prohodao sin, i kada prati let bejrutskih ptica, i kada krene na put sa argentinskim turistima libanskog porijekla koji traže svoje korijene, i kada se nađe u Jermenskoj četvrti u Bejrutu u koju su doselili namjernici sa raznih strana svijeta. Ili u Sidonu naiđe na dvorske lјude pale u nemilost, krstaške odmetnike, otpadnike od vjere, prognanike, bez ikakvog posjeda, i kada posjeti rodni dom i grob libanskog pjesnika Halila Džubrana, ili upozna „ružičastu kuću“ u četvrti Manara, koja putnicima namjernicima služi kao orijentir, a koja se zna pretvoriti u izložbeni salon, i kada ga put odvede u Ro, predgrađe Milana, u Lisabon ili snježni Tirol u čijim saunama pare i alpske trave odnose „zgrušanu tlapnju“, kao što pijavice u berbernicama Damaska, Bejruta i Istambula „izvlače zlu krv“, i kada ga „Afrika obavije svojim toplim rukama”, ili se u putu sjeti legende da je „zemlјa u Gani crvena, kažu od ljudske krvi“, i kada otkrije Togo, malu, ali heterogenu afričku zemlju, upozna Kongo i urbanu džunglu Kinšasu. Ili obiđe onaj novi „grad u kojem se Karibi, Afrika, Španija i Amerika spajaju u jedno, rituali vudu magije sa hrišćanskim običajima i praznicima, (gdje) egzotika lako pronalazi mesto, (i) sve se, boje i zvuci stapa u magnovenju, u mešavinu koja istovremeno smeta čoveku, a opet, poziva na neprestano poniranje u unutrašnji svet“, kada se zavrti u Nјu Orleansu, „večitoj vrteški koja nikad ne staje, samo pred zoru grad utihne i čovek najposle čuje bat svojih koraka i sopstveno disanje“, ili se sjeti Itake, Odisejevog grada u Americi, i kada ne zna putuje li (rječnici bi rekli: ide na neko vrijeme iz stalnog mjesta boravka) s vremena na vrijeme u Sarajevo, ili neprestano i do sudnjeg dana putuje iz Sarajeva, i kada mu se pomiješaju Liban i Kalifornija, blagorodne zemlje, predjeli pomilovani Božjom rukom, i kada u njegovom sjećanju unske veslače i afričke ribare povežu isti pokreti ruku, ili u Lumbardi, na Korčuli, pelješke večeri zamirišu na oleandar, rakove i morsku so, ili obiđe stari grad Daorson, i kada stigne do „Toskane, (gdje) jedno do drugog rastu maslinovo i bademovo drvo, i kada ga put i sudbina dovedu u Bafalo, u Amherst, i kada u sjeverozapadnom bosanskom gradu, „isto kao na Orijentu, vreme u iščekivanju teče sporim otkucajima, (a) sutra postane razliven akord koji traje, bez jasnog kraja“, i kada na Drini čuje sirijskog izbjeglicu kako „spominje juvelirnicu i četvrt što miriše na urme, zatar – arapsku divlju nanu, korijander i kumin, zeleni alepski pistać“ i očas je sjeti čega bi se mogao sjećati taj obezdomljeni čovjek, i kada drugi put ode iz sarajevske ulice Josipa Vancaša i nastani se u Budimpešti, gdje mu se počnu otkrivati obližnje gradske tajne i ne-obična gradska čuda kakvo je „Ružino brdo, sa kojeg se ceo grad vidi kao na dlanu, senke svetlosti i tame, mostovi, zgrada parlamenta nalik na kraljevsku palatu, sad u zimsko vreme, i vatrometi, vide se žiške na nebu jasno, pa gleda i ko ne zna šta se slavi“ – na svakom koraku dakle, na kojem je putopisac cijelim bićem potražio-našao pravu riječ, spasio putovanje od zaborava i ništavila.
Da bi se našla prava riječ, da bi se došlo do svog, potpuno autentičnog izraza i stila, treba učiti od istinskih majstora, treba biti pisac-čitalac. Popović je putopisac, i u pozadini njegovog izraza moguće je naslutiti i prepoznati nataloženo i rafinirano čitalačko iskustvo i stilističku auru velikih majstora (žanra). Ali, nije samo u tome tajna Popovićevog pripovjedačkog majstorstva – on u otkrivanju i savladavanju majstorskih umijeća i tajni ide korak dalje, i uči od još važnijih, samo njemu poznatih majstora, znalaca svog posla. On sluša (te) ljude što „pamte priče kao seizmografi najtananije drhtaje tla“, i dijele ih sa svijetom – uči zanat od onih bogomdanih majstora pripovijedanja što umiju smanjivati i brisati rastojanje između sagovornika, po-kazivati kako se smanjuje rastojanje i razlika između jezika i bića. Uči od onih koji umiju slušati čovjeka i pričati priče – od barmena što znaju „slušati priče i treznog i pripitog i pijanog gosta“, od berbera koji „ne žuri sa pričom, pušta da prođe izvesno vreme, pre nego što ona počne, kao što se štima instrument, razgibava ruka i glas“, od sokolara koji znaju sve o dresuri i lovu, od čuvara vojnog muzeja na budimskom brdu, od taksiste koji naplati više, ali je više od turističkog vodiča, od čovjeka koji u devetoj deceniji govori o svom gradu dječačkom zanesenošću, od žene koja vozi tramvaj a u slobodno vrijeme skače iz padobrana, od barmena Matijaša imenjaka Žil Vernovog junaka grofa Matijaša Sandorfa, od fotografa koji je uslikao tigra i koji mu otkriva da prije slikanja sa tigrom treba pričati kao sa svakim modelom… Sluša priče koje se ne mogu naći u knjigama; sluša ljude koji najradije pričaju o poslu kojim se bave, sluša majstore kod kojih „priča traje i (kada se ćuti) u tišini između dva tona“.
U tim „pričama što se ponavljaju kao što se ponavlja sve u prirodi“ i vežu ono što se zbiva sa onim što je bilo i što će se zbiti, moguće je čuti i vidjeti na djelu najoriginalnije, najautentičnije poetike i recepte za dobru priču. Jedan majstor pripovijedanja po-kazuje svoju poetiku tako što o bejrutskim galebovima govore kao o lјudima, a o kućama kao da su živa bića. Kraj jednog vam se učini da „priče su kao plivanje u rečnoj vodi, pliva se na površini i gleda u njenu dubinu, u prošlost i ambijent, ali se diše iznad, bežeći u izmeštene svetove, u malo pomerenu stvarnost“, a drugi doda da „priče (kao rijeke) teku krivudavim meandrima čuvajući ponešto od izvora, a opet teku svojim putem“. Vozeći se sa trećim vidite da „u retrovizoru sve se čini veće. tako i prošli događaji, obnovljeni u živoj reči, postaju bliži“. Jedan kaže „nemoj svim pričama verovati, ne poberu se sve jabuke u bašti“, a drugi dodaje „jedi, pij i piši, ali, upamti, ne shvataj život preozbilјno, već piši kao da piješ“. Jedan kaže „usta čovekova jedu i govore, hrana je kao i priča i pričanje, životno i ljubavno gorivo“, drugi hrabri pripovjedača sladokusca da „manje je važan omer, a ako i propustiš štogod, ne brini, sve će to, kao zemlja kad razgrađuje pali plod, primiti čorba, nije recept ni očenaš ni krunica“, a treći dodaje „kad kuvaš, ne boj se eksprimenta, i činodejstvuj nad parom ne kao laboratorijski stručnjak, nego kao dionizijski majstor kulinarstva“.
Među čestim Popovićevim autopoetičkim opservacijama i „receptima“ za dobro pričanje, naročito su zanimljivi upravo ti koji pričanje vezuju uz spravljanje kakvog dobrog jela. (Sjetimo se da Bart zadovolјstvo u tekstu ilustruje pričom o izuzetnosti i ritualnoj znakovitosti japanske kuhinje opisane jezikom sladokusca, i napomenimo usput da je kod Popovića ta kuhinja internacionalna.) Među tim receptima posebno je zanimljiv i čini nam se najvažniji onaj koji kaže: „Nešto pročitaš, nešto čuješ, stopiš sve u jednu smješu i dodaš svoje začine“. U tom dodavanju svog začina se i sastoji najveća kulinarska i pripovjedačka majstorska tajna. Postoji, međutim, još nešto gotovo podjednako važno bez čega nema ni dobrog jela ni dobre priče. Radi se o tome da je „recept“, ma kako bio jednostavan i ponovljen u glavi bezbroj puta, „teško izvodljiv bez iskustva“ – kao recept za unsku pastrmku na žaru u jednoj Popovićevoj priči. Popović je od svojih prvih priča osvjedočeni majstor, a to u ovom slučaju znači da iz prve ruke poznaje te dvije najvažnije e(g)zoterične tajne pisanja dobre priče. A kada je pisac majstor pripovijedanja on po-kazuje i nešto više i dublje od majstorstva – on pokazuje da „priča je pisac sam, slika njegova na površini vode.“ Svaka priča liči na pisca, ali nije pisac sâm. Priča je pisac sam samo onda kada je u njoj dovedeno je do riječi samo bilo života. Zato se tim pričama vjeruje, i zato je te priče moguće čitati iz raznih hermeneutičkih uglova i na više značenjskih ravni.
*
Priče Nikole Popovića pisane su sa užitkom, i sa užitkom se čitaju. Njegove priče nisu ni duge, ni kratke, tematski su razgranate i raskošne iznutra, raspoložene da u sebe upiju sav svijet. U njegovim putopisima gradovi i ljudi su onakvi kakve su im priče. U svaku priču Popović nas uvodi prisno i gostoprimljivo, rečenicom koja čuva razgovjetnost, ritam i ton živog razgovora i prisnog obraćanja drugom. Prisnost tog obraćanja je takva da nam se istovremeno čini da se obraća samo nama i svakom od nas. Njegovi opisi su kratki i precizni, zanimljivi i skladno nanizani. U razvoju tema i ideja Popović radije ističe detalj, izvodi analogije i oslobađa asocijacije nego da širi priču. Preciznost njegovog opisa i tačnost analogija često prerastu u svojevrstan mikroesej koji ničim ne narušava prirodnost i lakoću narativnog toka. Jednom je to mikroesej o oudu, arapskoj lauti, drugi put o araku, libanskoj rakiji, o pelikanima iz Sidona i ptičjem svijetu, ili o tome kako se spremaju ribolita i keške, narodna jela kojima se ne zna porijeklo. Često su to mikroeseji o riječima, recimo onaj o riječi „ bukra“ (sutra) koju Libanci izgovaraju tako da se doima širokom kao pučina, o tome da se neizvjesnost toga sutra u isto vrijeme može čuti u portugalskom saudade kao nostalgija za nečim dalekim. A ponekad je čitava priča zapravo jedan poetski esej – recimo ona o tome kako je budimpeštansko Ružino brdo dobilo ime.
Posebno su zanimljivi ti eseji o riječima koji svjedoče da se kod Popovića, kada je jezik u pitanju, ne radi samo o tome da on voli jezik, i da jezik voli njega, i da tu nije riječ samo o razvijenom mikrofilološkom čulu jezičkog sladokusca, i prevodilačkoj radoznalosti kojoj ne promiče ni jedna nova (zanimljiva) riječ, nego da se tu radi o nečemu još bitnijem. Riječ je tu o daru da se sama stvar(nost) ne samo opiše i oslika, nego i da se pomjeri i utoliko proizvede, da se, recimo, tako lako i duboko uđe u etimologiju nekog toposa, da se ovaj počne doimati kao kakav živi i istovremeno fantazmatski prostor. Kao što kod Popovića mikroesej o etimologiji toposa zna očuditi topos, tako kod njega priča zna očuditi čitav grad i svijet. U njegovim pričama stvarnost se nekom nadnaravnom lakoćom istovremeno realno prikaže i očudi, a priča gotovo neprimjetno pređe u magiju koja spaja realne i imaginarne svjetove. Popovića naročito raduje da te svjetove spaja na onim mjestima koja vrve od jezika i ljudi, i na kojima se biblijski mit obrće i gdje miješanje jezika nije kob i kazna nego dar. Dar da se užitak u živom času zemaljskog šaru vjerno ponovi u tekstu kao nekom „srećnom Vavilonu“.
Popović gradi priču na onim najsigurnijim, realnim temeljima – on na jedan sasvim drugačiji, i čini mi se dublji način nego sam Breht potvrđuje ono da „samo čovjek koji se dosađuje ima potrebu za iluzijom“. Njegov realizam je i izbor njegovog osjećanja života i pogleda na svijet, ali i uzus samog žanra. On na jednom mjestu kaže da pjesnik može reći „Evo me u oblacima“, ili „Evo me usred morske buraske“, i dodaje da „pisac u priči, međutim, mora reći gde je, u kojem je gradu, na kojoj obali reke, gde je on u priči koju piše, dok svet stoji a mi promičemo, prateći smene dana i noći, sutone i svitanja“. Taj i takav realizam ne sprečava Popovića da u svojim pričama bude pjesnik, naprotiv, da bude jedan od onih koji na svoj, potpuno autentičan i očigledan način pokazuje duboku istinitost onog Bodlerovog da „svaki je pravi pjesnik realista“. Jer kod Popovića su najpoetičnija upravo ona najrealističnija, i najrealističnija upravo ona najpoetičnija mjesta na kojima je neizrecivi živi čas svijeta iskazan svim čulima. A za naša čula neizrecivo ne postoji, ona iskažu i ono što ne da iskazati riječima. (Nije slučajno najveći znalac čiste poezije Stefan Malarme, na pitanje za koga piše odgovorio – za čulo mirisa, i nije slučajno upravo strofu o mirisima iz Kavafijeve Itake, Popović stavio u moto svoje knjige San Kosmosa Skaruha). Ono što je iskazano svim čulima, svim čulima se i sluša i čita. Niz je takvih dužih i kraćih pjesama u prozi zasijano, niklo i procvjetalo u Popovićevim pričama. Ta poetska proza djeluju na čitaoca okrepljujući ga do srži, ali i krijepeći ga kao ona kiselkasta vode u kojoj se čuvala artičoka, dobra za „trežnjenje iz duge opijenosti“, voda što „vodi ka zaboravlјenim smislovima života“. Ka istim, „zaboravljenim smislovima života“ vode nas i Popovićeve priče. Jer, ako naša svakodnevna i istorijska iskušenja, i ako naša sudbina možda i nije čitljiva i shvatljiva, čitljive su i utoliko shvatljive naše priče. Najčešće napisane na predlošku priča, ljubopitnih razgovora i ljudovanja, Popovićeve putopisne priče i same putuju. One osmišljavaju putovanje i kada ga izravno ne opisuju; osvjetovljavaju svijet tako što ga pamte i prenose iz priče u priću.
Putovanje i pričanje prepliću se i sljubljuju u Popovićevim putopisima kao slika i vid, kao put (tijelo) i dodir, kao miris i njuh, kao ukus sa jezikom i nepcem, kao melodija i sluh, kao „sloboda i džez u Klubuobojenih muzičara u jednoj njegovoj priči.
Kad orkestar stane, nagla tišina još čuva zvuk melodije. Putopis je pamti.
*
Šta još pamte putopisi Nikole Popovića, a glasno ne govore i ne ostavljaju o tome odveć uočljiv trag. Osim što umije napraviti priču i poeziju iz onog što nam obično promakne, i što ne primjećujemo, osim što nam na jedan bjelodan način pokazaje da umjetnost ne mora biti raspeta između one dvije mogućnosti o kojima govori Adorno – da opisuje nesklad svijeta ili da uprkos tom neskladu stvara sklad, osim što pokazuje da ne piše čovjek samo iz egzistencijalija, iz „straha i drhtanja“, iz egzistencijalne brige i meta-fizičke oskudice, nego da još uvijek postoje oni koji pišu iz zadovoljstva, iz punine života koje bez užitka u takozvanim malim stvarima jednostavno nema – šta nam to još svojim pričama po-kazuje Nikola Popović.
U jednom kratkom eseju utkanom u završnu priču (jedinu u završnom poglavlju pod naslovom „Konac od priče“) knjige San Kosmosa Skaruha, Popović kaže da „Lampeduza je pisac koji zna reći manje“. Čini mi se da je Nikola Popović i takav pisac, i da na jedan osobit način umije reći manje da bi iskazao više. Čini mi se, naime, da on u Snu Kosmosa Skaruha na jedan maestralan, potpuno prirodan i spontan, i istovremeno artificijelan, po-etički promišljen način, baca jedno sasvim novo est-etičko svjetlo na svoje priče. i svoju umjetnost. Nema nikakve sumnje da Popovića prije svega zanima „tekst (umjetnost) bez sjenke“, što više odvojen i odmaknut ne samo od vladajuće, nego od svake ideologije (od ideja koje bi da vladaju). Opčinjen užitkom u čitanju, uživljen u trezvenu proslavu i pohvalu života koja zna imati sjetne tonove i melanholičan tembr, čitalac možda i ne primjećuje da Popović u svakoj rečenici brižno čuva svoje sagovornike i svoju priču od ideološke i ine kakofonije ovih naših, ne više samo po „apokaliptičnom tonu usvojenom nedavno u filozofiji“, predapokaliptičnih, posljednjih vremena. koja kao ni jedna prethodna „posljednja vremena“ imaju razlog da se tako nazovu. Ta briga i pažnja je u Snu Kosmosa Skaruha još veća, jer je tu i iskušenje veće. Jer se tu u nekoliko priča i u više navrata pominju neke ovovremene pošasti koje bude one najdublje, arhetipske kolektivne strahove, i koje su se širom svijeta skupa sa svojim ideološkim prtljagom toliko uvukle i uplele u govor ljudi, da ih je gotovo nemoguće izbjeći u svakodnevnim razgovorima i putopisnim pričama koje se rađaju iz osluškivanja žamora gradova i prijateljskih razgovora.
Počelo je to pričom „Konji u noći“ kojom se završavaju Skice za plovidbu. U toj priči ne zna se da li je neki vozač na krivudavom planinskom putu automobilom udario u stijenu, ili kako sam kaže, a niko mu ne vjeruje, u „ konja, crnog i sjajnog, zakrvavljenih očiju“. Popovića je ta vozačeva priča o blistavom i strašnom konju vratila svijetu o kojem je slušao od svojih romanijskih predaka, od pradjeda koji je svakog putnika namjernika koji bi se našao na toj planini („gde je živa reč so kojom se osoljuje život“) poznavao uglavu. U tim starim i novim rođačkim sjećanjima divlji romanijski konji su se dva puta, za onog prošlog i ovog posljednjeg rata spuštali u grad. U jednoj priči iz Sna Kosmosa Skaruha, konji će u još jednom, za vrijeme pandemijske pošasti sići u zamrli grad. I u jednoj i u drugoj priči, i za vrijeme ratne i za vrijeme pandemijske pošasti „divlji konji putuju svojim pravcem, suprotno od smrti“. Nije to jedina priča u kojoj se pominje pandemija. O prvim pandemijskim danima u Amherstu, u Bergamu, i Akri, pričaju i Nikolini prijatelji Majkl, Đakomo i Kosmos Skaruh. Sve te razgovore ispunjene strahom od virusa koji nas je natjerao da se najviše plašimo onih koji su nam najbliži, najbolje je zaokružio stari geolog i prirodnjak Majkl, koji je prije ostalih Popovićevih poznanika i prijatelja, govorio o virusu, i slutio da se „iza brda valja nešto loše za ovu planetu“, a sada samo ovlaš pomene pandemiju, i kad je neko pomene, on promijeni temu, „priča mu zaplovi nazad u svet prirode i prošlost zemlje“, ili se lati nekog prečeg posla – ode recimo postaviti hranilicu za ptice.
O temi Sarajeva u pričama Nikole Popovića trebalo bi napisati poseban esej. O tome putuje li on u Sarajevo, ili opet odlazi iz Sarajeva, o tome da ćeš grad najbolje opisati očima onog što odlazi i što ga gleda na rastanku, o tome da je San Kosmosa Skaruha knjiga o drugom odlasku (iz Sarajeva), o tome da niko nije u svojim pričama gospodstvenije prećutao svoju dječačku traumu prvog, prinudnog odlaska iz ratnog Sarajeva, i tim ćutanjem rekao mnogo više od onih koji neprestanom borbenom galamom onemogućuju ne samo svaki smisleni razgovor, nego i završetak tog rata. Kao da je osjetio dubinu tog Popovićevog čutanja, sarajevski krojač zvani Srna iz istoimene priče, u jednom momentu zausti da „svako je pleme učinilo zla taman koliko je moglo, kako kažu, u skladu sa mogućnostima, da raskroji i razdijeli“. U trenutku se učinilo da će započeti dobro poznatu, autističnu priču o krivici, „ali on je i majstor i meštar i majster; zna, samo na tren ušao je u muljevit rukavac lišen jasnih i čvrstih poteza, načevši priču o ratu koji je bio i prljav i kužan i zao. I već kao vidra izranja i pominje pevače, pisce, poznate ličnosti kojima je krojio odelo, ne gledajući ko je kojeg roda i vere“.
Teško da danas neki putnik koji je prošao bliskoistočne, mediteranske, evropske i američke gradove može zaobići susret i priču o migrantima. Popović ih susreće skoro na svakom koraku, a najviše empatije prema njima osjeća kada ih sretne u nekom našem, južnoslovenskom gradu, naročito u onom sjeverozapadnom bosanskohercegovačkom gradiću u kojem će se naći na samoj granici, nadomak svijeta u koji su krenuli a koji ih ne želi i kada ih treba.
U već pomenutom završnom poglavlju „Konac od priče“, u jedinoj, završnoj priči „Veče uoči predstave“ miješaju se i sudaraju u žagoru pozorišne kafane glasovi koji govore o ratu u operi koja se te večeri, februara 2022, daje u Palermu, na Siciliji, sa zabrinutim glasovima o stvarnom ratu koji je počeo u Ukrajini, već tada prijeteći da će zahvatiti cijeli svijet.
Sve te pošasti možda bi na neki metaforični način mogle stati u san Kosmosa Skaruha po kojem su naslovljene istoimena priča i Popovićeva knjiga. U apokaliptičnom snu Kosmosa Skaruha, turističkog vodiča iz Gane, „teška katastrofa se zapatila u svet. Kontinenti se odvajaju od Zemlje, odleću jedan po jedan, odmeću se od jezgra i lete u vasionu, sve leti u svemir: Evropa, Amerika, i njegova srcolika Afrika, prelivaju se okeani i mora, svuda oko njega. A u kući u Akri, navire voda, guši i davi, plavi avenije, pijace i plaže, preliva se i na Makolu, nosi tezge, kola, ljude. I sve nestaje sa ovog sveta, i Akra, i Makola, i impale i njegova kuća, ograda, krov. Košmar traje, ali Kosmos sanja dalje, sebe kako drži globus, poleće iz Akre u vazduh, šarena mu košulja leprša na vetru, nosi ga kao krila Ikarova, leti Kosmos i polako uzima jedan po jedan kontinent, kao da je dečji pazl, vraća svaki na svoje mesto, u snu: čuju se ponovo ptice, lete nebom nad Akrom marabui i ždralovi, a Makola pulsira ritmom života koji ne staje. Tako i Kosmos sanja svoj san, o Zemlji koja se raspada i topi, a on razmeće i sastavlja, umeće delove, vraćajući svakog stvora na svoje mesto: pustinjsku biljku, crveni grm afrički, dugonogu impalu, lakokrilog ždrala. I zasvetli san, kad ponovo začujemo na trgu smrtne i besmrtne korake života“.
Tako je nekako, kao zacjeljivanje ovog našeg izranjavanog svijeta, moguće čitati novu knjigu Nikole Popovića, u kojoj se kao ni u jednoj drugoj njegovoj knjizi pominju planetarne pošasti koje su nas u kratkom vremenu zadesile. Nisu to nikakvi tamni oblaci iz potrošenih metafora što su se nadvili nad svijetom u kojem živimo, nego stvarne prijetnje čovjeku i svijetu. I umjesto da dovedu u pitanje, gurnu u drugi plan ili bace neku težu sjenku sumnje na hedonističku proslavu života i piščevo i čitaočevo zadovoljstvo u tekstu, te prijetnje izrečene u Popovićevim pričama na jedan hipersenzibilan,, vjerodostojan i odgovoran način, na isti takav način bacaju novo svjetlo na njegove priče. (Možda je to i neko obnovljeno staro svjetlo, recimo ono velikog majstora Bokača, koji je „znao…da je jedini beg od kuge i svakodnevnice priča sama po sebi, jača i važnija od sudbine.“) One spasavaju utoliko što životu i svijetu kažu jedno odlučno, umno i srčano „da“, čine to sada kada je to sve teže i utoliko dragocjenije, i otkrivaju svoje novo, est-etičko, životno važno lice i samu supstanciju ljudskog prijateljskog razgovora (koji, ne zaboravimo istovremeno znači i „osoba koja usamljenom donosi utjehu)) i priče i „pričanja kao najljudskijeg čovjekovog dara“. Nigdje nam drugi (Drugi) nije bliži nego u priči. Pričajući, „čovek čoveku ukida granice“, i od svakog kutka ovog sve otuđenijeg, sve više tuđinskog, svojim slikama zatrpanog svijeta, pravi za sagovornike topli dom. Danas je takvih razgovora i domova sve manje, i u onim koji su preostali priče se ne pričaju i ne slušaju hiljadu i jednu noć. Oni koji još uvijek pričaju i slušaju, pišu i čitaju priče, možda više i ne vjeruju da se tako odlaže smrt, ali iskušavaju i utoliko znaju da se dobrom pričom osmišljava život i obnavlja svijet.
Putovati, slušati priče i pisati, ploviti dalje
O putopisnim (maj)storijama Nikole Popovića
Ovde se mogu čuti razgovori sa aurom prijateljstva i naći kotve
za naše brodove.
Nikola Popović, Tragom tigrovog šara
Živo se sjećam užitka sa kojim sam pročitao Priče iz Libana, prvu knjigu Nikole Popovića, i nekolicini južnoslovenskih pripovjedača i romanopisaca uz čije ime rado vežem ono književnoteorijski duboko promišljeno i pronicljivo njemačko Dichter (pisac-pjesnik), radosno dodao i jednog putopisca. Od prve njegove priče o bejrutskim pticama, uživam u laganom i nepatvorenom spajanju pripovjedačkog umijeća i pjesničkog senzibiliteta (naročito rafiniranog osjećaja za detalj, i šestog čula za analogiju) u Popovićevim putopisima. Taj čitalački hedonizam pojačan je jednim sve dubljim, i književnoistorijski, čini mi se, sve razložnijim uvjerenjem. Riječ je o tome da sve više vjerujem u izdašnost i budućnost nekog hibridnog književnog žanra, i u posljednje vrijeme, najradije čitam one pjesnike i pisce koji mi tu vjeru vlastitim književnim izrazom i stilom potkrepljuju. Od njegovih Priča iz Libana, Nikola Popović je jedan od njih. Ali, kako to kod est-etičkog sviđanja i dopadanja na prvi pogled obično biva, nisu me samo ti svojeglavi, da tako kažem, metažanrovski razlozi naveli da sa posebnim zanimanjem i empatijom čitam ovog autora. Nisam pretjerano sklon putovanjima i putopisima, pa sam htio-ne htio morao sebi postaviti pitanje šta je to još moglo navesti „onog koji se“ kako kaže Delez, „ne pomjera… koji slijedi liniju bijega u mjestu“ da krene za putopiscem, i čitajući njegove Priče iz Libana (2016), Skice za plovidbu (2019) i tek objavljeni San Kosmosa Skaruha (2022), proputuje čitav jedan, do tada poluskriveni svijet? Šta je to u ovim pričama što je moglo razvedriti onoga ko sve zabrinutije gleda na ova najnovija, „posljednja vremena“; što u ovo oskudno „doba slike bez svijeta“, tako jednostavno, čista i otvorena srca vraća vjeru u (svakodnevni) život i sve upitniji i prjeporniji realni ljudski svijet? Šta je to što nas tako lako navodi da i sami učestvujemo u proslavi (svakodnevnog) života i zemaljskog šara u Popovićevim pričama? Najjednostavniji i najtačniji odgovor na ta pitanja glasi – majstorstvo sa kojim su te putopisne priče napisane.
O majstorstvu je dakle, prije svega riječ. O pjesničkom (Dichter) majstorstvu pisca, o umijeću da se istovremeno govori slobodno i disciplinovano, da se istovremeno igra i da se poštuju provjerena pravila neprestanog usklađivanja sadržine i forme – da se krše samo tako što se prevazilaze (Aufheben), i pritom stvara nešto novo, bitnije od samog majstorstva. To majstorstvo stvaranja novog nije imperativ vremena, pogotovu ne puka moda, ono je vrijednost, najveća tajna i najjači agens stvaranja, i najpouzdaniji, reklo bi se jedini preostali neupitni kriterijum vrednovanja umjetničkog djela. Gdje nema majstorstva, nema ni umjetničkog djela, a samo tamo gdje ima majstorstva može biti i nečeg novog, bitnijeg od umjetnosti. Šta je to po-etički potpuno autentično i novo u Popovićevim putopisima? Šta je to što nadilazi njegovo istovremeno pripovjedačko i pjesničko majstorstvo? Šta nam zapravo govori Nikola Popović, po-kazuje li nam i nešto što se ne da izreći riječima, nešto životno važno i njemu i nama, i svijetu u kakvom živimo?
U majstorsku radionicu se ne zaviruje, ali sudeći po svemu Popovićevoj prvoj knjizi prethodilo je jedno artikulisano književno iskustvo koje se nije zadržavalo samo na čitanju i prevođenju kao svojevrsnom ponovnom čitanju-pisanju. Vidni su tu tragovi prethodne ispisanosti i minucioznog poetičkog traženja vlastitog književnog glasa i stila. Bilo kako bilo, Popović je svoju prvu knjigu objavio kao potpuno formiran pisac. Imao je tada trideset sedam godina i dovoljno književnog rafinmana, životnog iskustva, mudrosti i duhovitosti da nepretenciozno i lapidarno izrazi izvjesno metaknjiževno vjeruju po kojem „nije sve u čitanju, da bi se upoznala književnost treba upoznati lјude i vina“. Ali to je samo jedna od njegovih naizgled usputnih autopoetičkih refleksija i po-etičkih introspekcija kojim obiluju njegove priče i knjige. A nikakve tu usputnosti i ovlašnosti zapravo nema. Sve je u svakoj njegovoj priči na svom mjestu, odmjereno „strasnom merom“ i podjednako važno kao u kakvoj pjesmi. Značenjski su tu povlaštena samo dva lajtmotiva njegovih putopisa – putovanje i sama priča. Priče i putovanja se u ovim putopisima neprestano prepliću i imaju dvostruko, doslovno i metaforično, ontičko i ontološko, (meta)fizičko značenje i svojstvo. Neprestano preplitanje ta dva lajtmotiva preraslo je kod Popovića u svojevrsnu pohvalu i poetiku putovanja i priče, a njihov preplet u otkrivanje jednog stvarnog, a potpuno novog, do tada neviđenog svijeta, vjerodostojnog i važnog ne samo za pisca nego i za čitaoca. Kada je književnost uistinu umjetnost, onda je to stvaralačko otkriće moguće u svakom književnom žanru. Da bi se ono dogodilo nije dovoljno samo da autor odabere svom habitusu sročan žanr, potrebno je i da žanr odabere autora koji će mu udahnuti novi život i duh vremena u kojem pisac-pjesnik živi, makar se to vrijeme kao ovo naše nalazilo na svom istorijskom i civilizacijskom izdisaju.
Putopis je odabrao Nikolu Popovića, i više nije važno šta je prethodilo tom obostranom izboru – radoznalost i iskustvo knjigoljupca koji je čitao „Mobi Dika, bez kojeg nema plovidbe“, Konradovo Srce tame i Blaga cara Solomona Hagarda Rajdera, te „moreplovne knjige Emilija Salgarija i Žila Verna“, ili radoznalost i iskustvo pasioniranog putnika kojeg ne drži mjesto. Od prvih priča iz Libana, čitanje, pisanje i putovanje je kod Popovića organski sraslo. Popović pripada onoj vrsti pisaca koji shvataju i njeguju simbiotsku vezu čitanja i pisanja, i njemu je blisko ono Bartovo, površnom čitaocu i piscu možda neshvatljivo, da „pisci nikada nisu pisali; nekim neobičnim rezom, oni su samo čitali“. Pritom Bart ne misli samo na čitanje knjiga, nego i na čitanje i iščitavanje onoga što knjigama prethodi. U Popovićevom slučaju taj čitalac-pisac je putnik koji iskušava, i utoliko zna da smo uvijek na nekom stvarnom i zamišljenom putu, i da smo tu da ta dva puta neprestano sjedinjujemo, brišemo razliku između stvarnog i metafizičkog, između profanog i svetog, i da se bar ponekad, ako ne iz teoloških i ontoteoloških, onda iz ontoloških razloga sjetimo da je onaj koje je rekao da je „istina i život“, rekao i da je „put“. Nikola Popović je putnik koji pokazuje da se od svakog putovanja može napraviti svetkovina u kojoj „svaki znak i trag su malo čudo kraj puta“. On to čini sa nevjerovatnom prirodnošću i neodoljivom lakoćom – tako što putuje širom otvorenih očiju i cijelim bićem osluškuje gradove i sluša ljude – sluša i piše priče, plovi dalje.
*
Bez priče, putovanje bi bilo gluvo i nijemo, bez putovanja od čovjeka do čovjeka, od naroda i zemlje do naroda i zemlje, priče bi se ustajale. Čini se da su naše putovanje i naša priča rođeni kao blizanci, možda baš u onoj „ledenoj pustinji (u kojoj) nema granica, (gdje) prestaje besmislenost čekanja, (i) ostaje samo igra, najsmislenija pobeda nad besmislom i smrću“, i da mi samo nastavljamo tu spasonosnu igru i igru spasavanja bez koje bi „čovjek“ beslovesno „lutao po pustinjama opustošene zemlje“. Samo u toj igri čovjek iskušava i shvata ono o čemu je Hajdeger pisao cijeli život, a Kafka otkrio u trenu, u samoj dvoznačnosti onog njemačkog Sein koje istovremeno znači „biti“ i „pripadati mu“. Nikola Popović to biti-pripadati po-kazuje u svakoj svojoj priči slaveći ona mjesta na kojima čovjek osjeti da je „u sporednosti suština svijeta“, i da takozvanih „malih stvari“ zapravo nema, te da se baš u tome sastoji najveća pohvala „malim stvarima“ – najdublja pohvala čovjeku, svijetu i samom postojanju (dakle, i pripadanju), najvećem čudu koje se da zamisliti. Otkrivanje tog čuda koje nam je pred očima najveće je majstorstvo Nikole Popovića. Otkrivati to čudo zapravo znači putovati u ovaj svijet, kao u samo središte svih svjetova. To središte je bliže nego što slutimo i moguće ga je naći u svakom kutku ovog rasredištenog svijeta u kojem sve više gubimo orijentaciju i oslonac. Ovaj potpuno autentični putopisac-Dichter ga nalazi na svakom koraku koji je zabilježio i izveo na svjetlo dana. U ovim pričama to središte svijeta toliko je obično da neobičnije ne može biti, i čini se da se pomjera, i da ga pisac nalazi gdje god kroči. I kada se kao putopisac rađa, i svojim prvim pričama kreće iz Bejruta (feničanski „izvorišta, vrela“) u kojem mu se rodila kćerka i prohodao sin, i kada prati let bejrutskih ptica, i kada krene na put sa argentinskim turistima libanskog porijekla koji traže svoje korijene, i kada se nađe u Jermenskoj četvrti u Bejrutu u koju su doselili namjernici sa raznih strana svijeta. Ili u Sidonu naiđe na dvorske lјude pale u nemilost, krstaške odmetnike, otpadnike od vjere, prognanike, bez ikakvog posjeda, i kada posjeti rodni dom i grob libanskog pjesnika Halila Džubrana, ili upozna „ružičastu kuću“ u četvrti Manara, koja putnicima namjernicima služi kao orijentir, a koja se zna pretvoriti u izložbeni salon, i kada ga put odvede u Ro, predgrađe Milana, u Lisabon ili snježni Tirol u čijim saunama pare i alpske trave odnose „zgrušanu tlapnju“, kao što pijavice u berbernicama Damaska, Bejruta i Istambula „izvlače zlu krv“, i kada ga „Afrika obavije svojim toplim rukama”, ili se u putu sjeti legende da je „zemlјa u Gani crvena, kažu od ljudske krvi“, i kada otkrije Togo, malu, ali heterogenu afričku zemlju, upozna Kongo i urbanu džunglu Kinšasu. Ili obiđe onaj novi „grad u kojem se Karibi, Afrika, Španija i Amerika spajaju u jedno, rituali vudu magije sa hrišćanskim običajima i praznicima, (gdje) egzotika lako pronalazi mesto, (i) sve se, boje i zvuci stapa u magnovenju, u mešavinu koja istovremeno smeta čoveku, a opet, poziva na neprestano poniranje u unutrašnji svet“, kada se zavrti u Nјu Orleansu, „večitoj vrteški koja nikad ne staje, samo pred zoru grad utihne i čovek najposle čuje bat svojih koraka i sopstveno disanje“, ili se sjeti Itake, Odisejevog grada u Americi, i kada ne zna putuje li (rječnici bi rekli: ide na neko vrijeme iz stalnog mjesta boravka) s vremena na vrijeme u Sarajevo, ili neprestano i do sudnjeg dana putuje iz Sarajeva, i kada mu se pomiješaju Liban i Kalifornija, blagorodne zemlje, predjeli pomilovani Božjom rukom, i kada u njegovom sjećanju unske veslače i afričke ribare povežu isti pokreti ruku, ili u Lumbardi, na Korčuli, pelješke večeri zamirišu na oleandar, rakove i morsku so, ili obiđe stari grad Daorson, i kada stigne do „Toskane, (gdje) jedno do drugog rastu maslinovo i bademovo drvo, i kada ga put i sudbina dovedu u Bafalo, u Amherst, i kada u sjeverozapadnom bosanskom gradu, „isto kao na Orijentu, vreme u iščekivanju teče sporim otkucajima, (a) sutra postane razliven akord koji traje, bez jasnog kraja“, i kada na Drini čuje sirijskog izbjeglicu kako „spominje juvelirnicu i četvrt što miriše na urme, zatar – arapsku divlju nanu, korijander i kumin, zeleni alepski pistać“ i očas je sjeti čega bi se mogao sjećati taj obezdomljeni čovjek, i kada drugi put ode iz sarajevske ulice Josipa Vancaša i nastani se u Budimpešti, gdje mu se počnu otkrivati obližnje gradske tajne i ne-obična gradska čuda kakvo je „Ružino brdo, sa kojeg se ceo grad vidi kao na dlanu, senke svetlosti i tame, mostovi, zgrada parlamenta nalik na kraljevsku palatu, sad u zimsko vreme, i vatrometi, vide se žiške na nebu jasno, pa gleda i ko ne zna šta se slavi“ – na svakom koraku dakle, na kojem je putopisac cijelim bićem potražio-našao pravu riječ, spasio putovanje od zaborava i ništavila.
Da bi se našla prava riječ, da bi se došlo do svog, potpuno autentičnog izraza i stila, treba učiti od istinskih majstora, treba biti pisac-čitalac. Popović je putopisac, i u pozadini njegovog izraza moguće je naslutiti i prepoznati nataloženo i rafinirano čitalačko iskustvo i stilističku auru velikih majstora (žanra). Ali, nije samo u tome tajna Popovićevog pripovjedačkog majstorstva – on u otkrivanju i savladavanju majstorskih umijeća i tajni ide korak dalje, i uči od još važnijih, samo njemu poznatih majstora, znalaca svog posla. On sluša (te) ljude što „pamte priče kao seizmografi najtananije drhtaje tla“, i dijele ih sa svijetom – uči zanat od onih bogomdanih majstora pripovijedanja što umiju smanjivati i brisati rastojanje između sagovornika, po-kazivati kako se smanjuje rastojanje i razlika između jezika i bića. Uči od onih koji umiju slušati čovjeka i pričati priče – od barmena što znaju „slušati priče i treznog i pripitog i pijanog gosta“, od berbera koji „ne žuri sa pričom, pušta da prođe izvesno vreme, pre nego što ona počne, kao što se štima instrument, razgibava ruka i glas“, od sokolara koji znaju sve o dresuri i lovu, od čuvara vojnog muzeja na budimskom brdu, od taksiste koji naplati više, ali je više od turističkog vodiča, od čovjeka koji u devetoj deceniji govori o svom gradu dječačkom zanesenošću, od žene koja vozi tramvaj a u slobodno vrijeme skače iz padobrana, od barmena Matijaša imenjaka Žil Vernovog junaka grofa Matijaša Sandorfa, od fotografa koji je uslikao tigra i koji mu otkriva da prije slikanja sa tigrom treba pričati kao sa svakim modelom… Sluša priče koje se ne mogu naći u knjigama; sluša ljude koji najradije pričaju o poslu kojim se bave, sluša majstore kod kojih „priča traje i (kada se ćuti) u tišini između dva tona“.
U tim „pričama što se ponavljaju kao što se ponavlja sve u prirodi“ i vežu ono što se zbiva sa onim što je bilo i što će se zbiti, moguće je čuti i vidjeti na djelu najoriginalnije, najautentičnije poetike i recepte za dobru priču. Jedan majstor pripovijedanja po-kazuje svoju poetiku tako što o bejrutskim galebovima govore kao o lјudima, a o kućama kao da su živa bića. Kraj jednog vam se učini da „priče su kao plivanje u rečnoj vodi, pliva se na površini i gleda u njenu dubinu, u prošlost i ambijent, ali se diše iznad, bežeći u izmeštene svetove, u malo pomerenu stvarnost“, a drugi doda da „priče (kao rijeke) teku krivudavim meandrima čuvajući ponešto od izvora, a opet teku svojim putem“. Vozeći se sa trećim vidite da „u retrovizoru sve se čini veće. tako i prošli događaji, obnovljeni u živoj reči, postaju bliži“. Jedan kaže „nemoj svim pričama verovati, ne poberu se sve jabuke u bašti“, a drugi dodaje „jedi, pij i piši, ali, upamti, ne shvataj život preozbilјno, već piši kao da piješ“. Jedan kaže „usta čovekova jedu i govore, hrana je kao i priča i pričanje, životno i ljubavno gorivo“, drugi hrabri pripovjedača sladokusca da „manje je važan omer, a ako i propustiš štogod, ne brini, sve će to, kao zemlja kad razgrađuje pali plod, primiti čorba, nije recept ni očenaš ni krunica“, a treći dodaje „kad kuvaš, ne boj se eksprimenta, i činodejstvuj nad parom ne kao laboratorijski stručnjak, nego kao dionizijski majstor kulinarstva“.
Među čestim Popovićevim autopoetičkim opservacijama i „receptima“ za dobro pričanje, naročito su zanimljivi upravo ti koji pričanje vezuju uz spravljanje kakvog dobrog jela. (Sjetimo se da Bart zadovolјstvo u tekstu ilustruje pričom o izuzetnosti i ritualnoj znakovitosti japanske kuhinje opisane jezikom sladokusca, i napomenimo usput da je kod Popovića ta kuhinja internacionalna.) Među tim receptima posebno je zanimljiv i čini nam se najvažniji onaj koji kaže: „Nešto pročitaš, nešto čuješ, stopiš sve u jednu smješu i dodaš svoje začine“. U tom dodavanju svog začina se i sastoji najveća kulinarska i pripovjedačka majstorska tajna. Postoji, međutim, još nešto gotovo podjednako važno bez čega nema ni dobrog jela ni dobre priče. Radi se o tome da je „recept“, ma kako bio jednostavan i ponovljen u glavi bezbroj puta, „teško izvodljiv bez iskustva“ – kao recept za unsku pastrmku na žaru u jednoj Popovićevoj priči. Popović je od svojih prvih priča osvjedočeni majstor, a to u ovom slučaju znači da iz prve ruke poznaje te dvije najvažnije e(g)zoterične tajne pisanja dobre priče. A kada je pisac majstor pripovijedanja on po-kazuje i nešto više i dublje od majstorstva – on pokazuje da „priča je pisac sam, slika njegova na površini vode.“ Svaka priča liči na pisca, ali nije pisac sâm. Priča je pisac sam samo onda kada je u njoj dovedeno je do riječi samo bilo života. Zato se tim pričama vjeruje, i zato je te priče moguće čitati iz raznih hermeneutičkih uglova i na više značenjskih ravni.
*
Priče Nikole Popovića pisane su sa užitkom, i sa užitkom se čitaju. Njegove priče nisu ni duge, ni kratke, tematski su razgranate i raskošne iznutra, raspoložene da u sebe upiju sav svijet. U njegovim putopisima gradovi i ljudi su onakvi kakve su im priče. U svaku priču Popović nas uvodi prisno i gostoprimljivo, rečenicom koja čuva razgovjetnost, ritam i ton živog razgovora i prisnog obraćanja drugom. Prisnost tog obraćanja je takva da nam se istovremeno čini da se obraća samo nama i svakom od nas. Njegovi opisi su kratki i precizni, zanimljivi i skladno nanizani. U razvoju tema i ideja Popović radije ističe detalj, izvodi analogije i oslobađa asocijacije nego da širi priču. Preciznost njegovog opisa i tačnost analogija često prerastu u svojevrstan mikroesej koji ničim ne narušava prirodnost i lakoću narativnog toka. Jednom je to mikroesej o oudu, arapskoj lauti, drugi put o araku, libanskoj rakiji, o pelikanima iz Sidona i ptičjem svijetu, ili o tome kako se spremaju ribolita i keške, narodna jela kojima se ne zna porijeklo. Često su to mikroeseji o riječima, recimo onaj o riječi „ bukra“ (sutra) koju Libanci izgovaraju tako da se doima širokom kao pučina, o tome da se neizvjesnost toga sutra u isto vrijeme može čuti u portugalskom saudade kao nostalgija za nečim dalekim. A ponekad je čitava priča zapravo jedan poetski esej – recimo ona o tome kako je budimpeštansko Ružino brdo dobilo ime.
Posebno su zanimljivi ti eseji o riječima koji svjedoče da se kod Popovića, kada je jezik u pitanju, ne radi samo o tome da on voli jezik, i da jezik voli njega, i da tu nije riječ samo o razvijenom mikrofilološkom čulu jezičkog sladokusca, i prevodilačkoj radoznalosti kojoj ne promiče ni jedna nova (zanimljiva) riječ, nego da se tu radi o nečemu još bitnijem. Riječ je tu o daru da se sama stvar(nost) ne samo opiše i oslika, nego i da se pomjeri i utoliko proizvede, da se, recimo, tako lako i duboko uđe u etimologiju nekog toposa, da se ovaj počne doimati kao kakav živi i istovremeno fantazmatski prostor. Kao što kod Popovića mikroesej o etimologiji toposa zna očuditi topos, tako kod njega priča zna očuditi čitav grad i svijet. U njegovim pričama stvarnost se nekom nadnaravnom lakoćom istovremeno realno prikaže i očudi, a priča gotovo neprimjetno pređe u magiju koja spaja realne i imaginarne svjetove. Popovića naročito raduje da te svjetove spaja na onim mjestima koja vrve od jezika i ljudi, i na kojima se biblijski mit obrće i gdje miješanje jezika nije kob i kazna nego dar. Dar da se užitak u živom času zemaljskog šaru vjerno ponovi u tekstu kao nekom „srećnom Vavilonu“.
Popović gradi priču na onim najsigurnijim, realnim temeljima – on na jedan sasvim drugačiji, i čini mi se dublji način nego sam Breht potvrđuje ono da „samo čovjek koji se dosađuje ima potrebu za iluzijom“. Njegov realizam je i izbor njegovog osjećanja života i pogleda na svijet, ali i uzus samog žanra. On na jednom mjestu kaže da pjesnik može reći „Evo me u oblacima“, ili „Evo me usred morske buraske“, i dodaje da „pisac u priči, međutim, mora reći gde je, u kojem je gradu, na kojoj obali reke, gde je on u priči koju piše, dok svet stoji a mi promičemo, prateći smene dana i noći, sutone i svitanja“. Taj i takav realizam ne sprečava Popovića da u svojim pričama bude pjesnik, naprotiv, da bude jedan od onih koji na svoj, potpuno autentičan i očigledan način pokazuje duboku istinitost onog Bodlerovog da „svaki je pravi pjesnik realista“. Jer kod Popovića su najpoetičnija upravo ona najrealističnija, i najrealističnija upravo ona najpoetičnija mjesta na kojima je neizrecivi živi čas svijeta iskazan svim čulima. A za naša čula neizrecivo ne postoji, ona iskažu i ono što ne da iskazati riječima. (Nije slučajno najveći znalac čiste poezije Stefan Malarme, na pitanje za koga piše odgovorio – za čulo mirisa, i nije slučajno upravo strofu o mirisima iz Kavafijeve Itake, Popović stavio u moto svoje knjige San Kosmosa Skaruha). Ono što je iskazano svim čulima, svim čulima se i sluša i čita. Niz je takvih dužih i kraćih pjesama u prozi zasijano, niklo i procvjetalo u Popovićevim pričama. Ta poetska proza djeluju na čitaoca okrepljujući ga do srži, ali i krijepeći ga kao ona kiselkasta vode u kojoj se čuvala artičoka, dobra za „trežnjenje iz duge opijenosti“, voda što „vodi ka zaboravlјenim smislovima života“. Ka istim, „zaboravljenim smislovima života“ vode nas i Popovićeve priče. Jer, ako naša svakodnevna i istorijska iskušenja, i ako naša sudbina možda i nije čitljiva i shvatljiva, čitljive su i utoliko shvatljive naše priče. Najčešće napisane na predlošku priča, ljubopitnih razgovora i ljudovanja, Popovićeve putopisne priče i same putuju. One osmišljavaju putovanje i kada ga izravno ne opisuju; osvjetovljavaju svijet tako što ga pamte i prenose iz priče u priću.
Putovanje i pričanje prepliću se i sljubljuju u Popovićevim putopisima kao slika i vid, kao put (tijelo) i dodir, kao miris i njuh, kao ukus sa jezikom i nepcem, kao melodija i sluh, kao „sloboda i džez u Klubu obojenih muzičara u jednoj njegovoj priči.
Kad orkestar stane, nagla tišina još čuva zvuk melodije. Putopis je pamti.
*
Šta još pamte putopisi Nikole Popovića, a glasno ne govore i ne ostavljaju o tome odveć uočljiv trag. Osim što umije napraviti priču i poeziju iz onog što nam obično promakne, i što ne primjećujemo, osim što nam na jedan bjelodan način pokazaje da umjetnost ne mora biti raspeta između one dvije mogućnosti o kojima govori Adorno – da opisuje nesklad svijeta ili da uprkos tom neskladu stvara sklad, osim što pokazuje da ne piše čovjek samo iz egzistencijalija, iz „straha i drhtanja“, iz egzistencijalne brige i meta-fizičke oskudice, nego da još uvijek postoje oni koji pišu iz zadovoljstva, iz punine života koje bez užitka u takozvanim malim stvarima jednostavno nema – šta nam to još svojim pričama po-kazuje Nikola Popović.
U jednom kratkom eseju utkanom u završnu priču (jedinu u završnom poglavlju pod naslovom „Konac od priče“) knjige San Kosmosa Skaruha, Popović kaže da „Lampeduza je pisac koji zna reći manje“. Čini mi se da je Nikola Popović i takav pisac, i da na jedan osobit način umije reći manje da bi iskazao više. Čini mi se, naime, da on u Snu Kosmosa Skaruha na jedan maestralan, potpuno prirodan i spontan, i istovremeno artificijelan, po-etički promišljen način, baca jedno sasvim novo est-etičko svjetlo na svoje priče. i svoju umjetnost. Nema nikakve sumnje da Popovića prije svega zanima „tekst (umjetnost) bez sjenke“, što više odvojen i odmaknut ne samo od vladajuće, nego od svake ideologije (od ideja koje bi da vladaju). Opčinjen užitkom u čitanju, uživljen u trezvenu proslavu i pohvalu života koja zna imati sjetne tonove i melanholičan tembr, čitalac možda i ne primjećuje da Popović u svakoj rečenici brižno čuva svoje sagovornike i svoju priču od ideološke i ine kakofonije ovih naših, ne više samo po „apokaliptičnom tonu usvojenom nedavno u filozofiji“, predapokaliptičnih, posljednjih vremena. koja kao ni jedna prethodna „posljednja vremena“ imaju razlog da se tako nazovu. Ta briga i pažnja je u Snu Kosmosa Skaruha još veća, jer je tu i iskušenje veće. Jer se tu u nekoliko priča i u više navrata pominju neke ovovremene pošasti koje bude one najdublje, arhetipske kolektivne strahove, i koje su se širom svijeta skupa sa svojim ideološkim prtljagom toliko uvukle i uplele u govor ljudi, da ih je gotovo nemoguće izbjeći u svakodnevnim razgovorima i putopisnim pričama koje se rađaju iz osluškivanja žamora gradova i prijateljskih razgovora.
Počelo je to pričom „Konji u noći“ kojom se završavaju Skice za plovidbu. U toj priči ne zna se da li je neki vozač na krivudavom planinskom putu automobilom udario u stijenu, ili kako sam kaže, a niko mu ne vjeruje, u „ konja, crnog i sjajnog, zakrvavljenih očiju“. Popovića je ta vozačeva priča o blistavom i strašnom konju vratila svijetu o kojem je slušao od svojih romanijskih predaka, od pradjeda koji je svakog putnika namjernika koji bi se našao na toj planini („gde je živa reč so kojom se osoljuje život“) poznavao uglavu. U tim starim i novim rođačkim sjećanjima divlji romanijski konji su se dva puta, za onog prošlog i ovog posljednjeg rata spuštali u grad. U jednoj priči iz Sna Kosmosa Skaruha, konji će u još jednom, za vrijeme pandemijske pošasti sići u zamrli grad. I u jednoj i u drugoj priči, i za vrijeme ratne i za vrijeme pandemijske pošasti „divlji konji putuju svojim pravcem, suprotno od smrti“. Nije to jedina priča u kojoj se pominje pandemija. O prvim pandemijskim danima u Amherstu, u Bergamu, i Akri, pričaju i Nikolini prijatelji Majkl, Đakomo i Kosmos Skaruh. Sve te razgovore ispunjene strahom od virusa koji nas je natjerao da se najviše plašimo onih koji su nam najbliži, najbolje je zaokružio stari geolog i prirodnjak Majkl, koji je prije ostalih Popovićevih poznanika i prijatelja, govorio o virusu, i slutio da se „iza brda valja nešto loše za ovu planetu“, a sada samo ovlaš pomene pandemiju, i kad je neko pomene, on promijeni temu, „priča mu zaplovi nazad u svet prirode i prošlost zemlje“, ili se lati nekog prečeg posla – ode recimo postaviti hranilicu za ptice.
O temi Sarajeva u pričama Nikole Popovića trebalo bi napisati poseban esej. O tome putuje li on u Sarajevo, ili opet odlazi iz Sarajeva, o tome da ćeš grad najbolje opisati očima onog što odlazi i što ga gleda na rastanku, o tome da je San Kosmosa Skaruha knjiga o drugom odlasku (iz Sarajeva), o tome da niko nije u svojim pričama gospodstvenije prećutao svoju dječačku traumu prvog, prinudnog odlaska iz ratnog Sarajeva, i tim ćutanjem rekao mnogo više od onih koji neprestanom borbenom galamom onemogućuju ne samo svaki smisleni razgovor, nego i završetak tog rata. Kao da je osjetio dubinu tog Popovićevog čutanja, sarajevski krojač zvani Srna iz istoimene priče, u jednom momentu zausti da „svako je pleme učinilo zla taman koliko je moglo, kako kažu, u skladu sa mogućnostima, da raskroji i razdijeli“. U trenutku se učinilo da će započeti dobro poznatu, autističnu priču o krivici, „ali on je i majstor i meštar i majster; zna, samo na tren ušao je u muljevit rukavac lišen jasnih i čvrstih poteza, načevši priču o ratu koji je bio i prljav i kužan i zao. I već kao vidra izranja i pominje pevače, pisce, poznate ličnosti kojima je krojio odelo, ne gledajući ko je kojeg roda i vere“.
Teško da danas neki putnik koji je prošao bliskoistočne, mediteranske, evropske i američke gradove može zaobići susret i priču o migrantima. Popović ih susreće skoro na svakom koraku, a najviše empatije prema njima osjeća kada ih sretne u nekom našem, južnoslovenskom gradu, naročito u onom sjeverozapadnom bosanskohercegovačkom gradiću u kojem će se naći na samoj granici, nadomak svijeta u koji su krenuli a koji ih ne želi i kada ih treba.
U već pomenutom završnom poglavlju „Konac od priče“, u jedinoj, završnoj priči „Veče uoči predstave“ miješaju se i sudaraju u žagoru pozorišne kafane glasovi koji govore o ratu u operi koja se te večeri, februara 2022, daje u Palermu, na Siciliji, sa zabrinutim glasovima o stvarnom ratu koji je počeo u Ukrajini, već tada prijeteći da će zahvatiti cijeli svijet.
Sve te pošasti možda bi na neki metaforični način mogle stati u san Kosmosa Skaruha po kojem su naslovljene istoimena priča i Popovićeva knjiga. U apokaliptičnom snu Kosmosa Skaruha, turističkog vodiča iz Gane, „teška katastrofa se zapatila u svet. Kontinenti se odvajaju od Zemlje, odleću jedan po jedan, odmeću se od jezgra i lete u vasionu, sve leti u svemir: Evropa, Amerika, i njegova srcolika Afrika, prelivaju se okeani i mora, svuda oko njega. A u kući u Akri, navire voda, guši i davi, plavi avenije, pijace i plaže, preliva se i na Makolu, nosi tezge, kola, ljude. I sve nestaje sa ovog sveta, i Akra, i Makola, i impale i njegova kuća, ograda, krov. Košmar traje, ali Kosmos sanja dalje, sebe kako drži globus, poleće iz Akre u vazduh, šarena mu košulja leprša na vetru, nosi ga kao krila Ikarova, leti Kosmos i polako uzima jedan po jedan kontinent, kao da je dečji pazl, vraća svaki na svoje mesto, u snu: čuju se ponovo ptice, lete nebom nad Akrom marabui i ždralovi, a Makola pulsira ritmom života koji ne staje. Tako i Kosmos sanja svoj san, o Zemlji koja se raspada i topi, a on razmeće i sastavlja, umeće delove, vraćajući svakog stvora na svoje mesto: pustinjsku biljku, crveni grm afrički, dugonogu impalu, lakokrilog ždrala. I zasvetli san, kad ponovo začujemo na trgu smrtne i besmrtne korake života“.
Tako je nekako, kao zacjeljivanje ovog našeg izranjavanog svijeta, moguće čitati novu knjigu Nikole Popovića, u kojoj se kao ni u jednoj drugoj njegovoj knjizi pominju planetarne pošasti koje su nas u kratkom vremenu zadesile. Nisu to nikakvi tamni oblaci iz potrošenih metafora što su se nadvili nad svijetom u kojem živimo, nego stvarne prijetnje čovjeku i svijetu. I umjesto da dovedu u pitanje, gurnu u drugi plan ili bace neku težu sjenku sumnje na hedonističku proslavu života i piščevo i čitaočevo zadovoljstvo u tekstu, te prijetnje izrečene u Popovićevim pričama na jedan hipersenzibilan,, vjerodostojan i odgovoran način, na isti takav način bacaju novo svjetlo na njegove priče. (Možda je to i neko obnovljeno staro svjetlo, recimo ono velikog majstora Bokača, koji je „znao…da je jedini beg od kuge i svakodnevnice priča sama po sebi, jača i važnija od sudbine.“) One spasavaju utoliko što životu i svijetu kažu jedno odlučno, umno i srčano „da“, čine to sada kada je to sve teže i utoliko dragocjenije, i otkrivaju svoje novo, est-etičko, životno važno lice i samu supstanciju ljudskog prijateljskog razgovora (koji, ne zaboravimo istovremeno znači i „osoba koja usamljenom donosi utjehu)) i priče i „pričanja kao najljudskijeg čovjekovog dara“. Nigdje nam drugi (Drugi) nije bliži nego u priči. Pričajući, „čovek čoveku ukida granice“, i od svakog kutka ovog sve otuđenijeg, sve više tuđinskog, svojim slikama zatrpanog svijeta, pravi za sagovornike topli dom. Danas je takvih razgovora i domova sve manje, i u onim koji su preostali priče se ne pričaju i ne slušaju hiljadu i jednu noć. Oni koji još uvijek pričaju i slušaju, pišu i čitaju priče, možda više i ne vjeruju da se tako odlaže smrt, ali iskušavaju i utoliko znaju da se dobrom pričom osmišljava život i obnavlja svijet.