ili zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac
Prošlo je dosta vremena otkad se opet digla prašina oko Miljenka Jergovića, pa je sad valjda neaktualno o tome više govoriti. Nije mi to cilj, a moje zakašnjenje je namjerno, s razlogom. Kasnim jer se već jasno vidi da sve te rasprave s političkim prizvukom obično brzo padaju u zaborav. Zaboravlja se tko komu što i tko je komu uglavnom smiješan i zašto. Kako to uvijek biva, ostaje književno djelo koje govori na svoj poseban način, sebi poznatim jezikom. Ovdje želim prepoznati taj jezik i uspostaviti dijalog sa svijetom književnosti, ne politike.
Na taj način ću pokušati – sa strane, iz daleke Poljske – pokazati, samo na jednom primjeru, zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac.
Uistinu, prošlo je dosta vremena odkad sam u Sarajevu, daleke 2007., kupio Jergovićevu knjigu Freelander. Prošlo je i vremena otkad se ta knjiga pojavila u prijevodu na poljski. Prošlo je vremena, ali nema veze. Ona je još uvijek živa. Knjiga je frapantna, doista, ekstremno frapantna, kao i glavni njezin junak – Karlo Adum. I njegovo putovanje u rodnu Bosnu je beskrajno frapantno, čak šokantno. Zašto? Zato jer se prilikom te peregrinacije ne pojavljuju nikakve emocije vezane za izgubljeni zavičaj, nikakva melankolija, niti mrvica bilo kakvog, pa čak ni negativnog, odnosa. Emocionalna pustinja i tišina. Ovdje vlada hladnoća i bezdušnost, poznata iz djela Alberta Camusa. Istina, pojavljuje se humor, ali gorak, uz svijesno infatiliziranu autoironiju koja potencira snagu polifoničnosti.
Život, kao i svako putovanje, ima svoj početak, kraj, ima i više etapa. Često govorimo da na svom životnom putu susrećemo ljude i događaje, da smo na bespuću, i tako dalje. Kao da se uistinu krećemo s jednog mjesta na drugo. Život je putovanje, nema nikakve dvojbe. Ovo je doista intrigantna i u našu spoznaju duboko ukorenjena metafora, koju rijetko kada osvješćujemo u svakodnevnici. Ali Bogu hvala imamo umjetnost, pogotovo film i književnost, koja nas na njezino nijemo prisustvo stalno podsjeća.
Junak takve ili onakve peregrinacije najčešće putuje u svoj rodni kraj, a u isto vrijeme i u unutrašnjost samog sebe. Kako je jednom hodočastio profesor Berg, junak Bergmanovog djela, tako na isti način sada putuje profesor Adum, Jergovićev protagonist. U tom putovanju susreću se sa sobom, u istom trenutku, i prošlost i sadašnjost, te se međusobno isprepleću u tužnoj i nerazumljivoj igri. Star čovjek, uoči smrti, koji se obračunava sa svojim životom i uspomene iz djetinjstva – sve ide paralelno, kao da ih ne dijeli više desetljeća.
Kod Jergovića – drukčije nego kod Bergmana – ne zbiva se puno, ali bitno je nešto drugo. Ovo je priča o putovanju kroz rodnu Bosnu, običnu rupčegu u kojoj žive posvađani narodi i različita, doista luda, čudovišta. Ali ipak. Ovo je Adumova domovina, mjesto njegova rođenja. Zašto je onda taj povratak, i u isto vrijeme oproštaj s vlastitim životom (jer tamo će iščeznuti), toliko bezbolno hladan i nestravstven? Zašto se tamo vraća kao u potpuno nepoznato, pa čak i egzotično mjesto? Ovo je najfrapantnije pitanje ove priče.
Karlo Adum, kako saznajemo iz fragmentarnih i počupanih uspomena, rođen je u Sarajevu uoči drugog svjetskog rata, ne toliko kasno da se ne bi nečega mogao sjećati. Njegova je majka imala dućan s odjećom u jednoj od glavnih ulica grada. Njoj, ili bolje rečeno njezinim odnosima sa ustašama i njemačkim časnicima, može Karlo zahvaliti da nije osjetio strahote rata. Nije primijetio da iz grada nestaju Židovi i Srbi, da po ulicama hara teror, da Hrvati ubijaju Srbe, Srbi – Hrvate, da se pljačka imovina, da majke gube djecu. Ništa to nije primijetio. Provodio je svoj miran život i nosio crnu uniformu – simbol lojalnosti prema crnom režimu.
Nakon rata Adumova obitelj odselila je u Zagreb, gdje je majka, opet predano, služila režimu crvene boje. Partizani joj se ranije gadili, sada se “privikavala na mirise komunizma” (s. 103) i uvjerila se da komunizam “nije puka tlapnja, nego nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno tijelo” (s. 104). Sam Karlo postao je učiteljem povijesti i zahvaljujući članstvu u Partiji pokušavao je doći na fakultet. Iako se “ispravno postavio šezdeset osme i sedamdeset prve”, iako je “drug Šušnjar lično ga predložio u Idejnu komisiju CeKa” (s. 62), on to nije uspio. Bio je i ostao, sve do mirovine, običan učitelj u školi i muž svoje, odnedavno pokojne, žene. Postao je tipičan građanin belog Zagreb grada, mogao je šetati glavnim ulicama i pisati pisma redakciji jednog poštenog i čitanog dnevnog lista. Sve se to od njega i očekivalo, pa je na taj način ispunjavao obaveze prema društvu. Primio je mentalitet zagrebačke malograđanštine, odbacio primitivnu Bosnu.
U rodni se kraj nikad nije ni htio vraćati. Nije imao prema njemu nikakav odnos, jednostavno želio je zaboraviti, i to je to. Kada mu se čini da se u njegovom običnom životu ništa više ne može dogoditi, prima telegram iz Sarajeva. U njemu se navodi da je upravo preminuo njegov stric, o postojanju kojeg je znao samo iz obiteljskih priča (da, to je taj isti rođak koji je, prilikom svađe, iščupao sjekirom prst njegovom ocu). No, ni ta vijest ne pravi mu nikakve razlike. “Karlu Adumu je sve jedno, pa je zaboravio na telegram. Svejedno mu je, jer mu se, eto, život ispovrnuo” (s. 11). Ide dakle na put u Bosnu, možda jedino zbog radoznalosti, možda zbog dosade. Ni to nije bitno.
Ako putovanje, onda dolaze i uspomene. Adumove riječi o vlastitoj prošlosti su suhe i doista nestravstvene poruke, i bez nikavog značenja, a to bi se ipak očekivalo od priče koja se odnosi na djetinjstvo i na rodni kraj. Majčin stav prema stvarnosti čini mu se potpuno opravdanim, posve normalnim. Tako bi se, jasno je, ponašao svaki pametan čovjek. Neki to mogu zvati konformizmom ili oportunizmom, ali sigurno nisu u pravu jer se život “sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promjeni različita lica” (s. 104). Ne smeta mu sjećanje na svoju crnu uniformu. Nisu bitne strahote rata, niti, primjerice, masakrirane konje na putu za Sarajevo. “Sjeo je u volvo pa je, zaobilazeći konje i gazeći krv i naranče, polako nastavio put. Zamišljao je da mu pod kotačima ostaje nešto što izgleda kao sok od crvenih naranča. Teško da će ga nakon ovoga ikada piti, koliko god vjerovao u svoj zaborav” (s. 86). U krajnjoj liniji, ni sam telegram, niti sva ta obiteljska priča ništa mu posebno ne znače. Sve je to jedan od malih života, za koji se treba osposobiti i prilagoditi lice. U jednom od svojih malih života nije dao da se majci prije njezine smrti zove svećenika. “Pola sata kasnije mama Cica prestala je disati. Profesor Adum se okrenuo, i bez riječi je izišao van” (s. 114).
Čitajući ovu knjigu nisam mogao da sebe ne upitam: da li je ovaj, doduše simpatičan, pojedinac – jedan običan učitelj povijesti – utjelovljenje zla? Odgovor je jasan – ne. Njegov konformistički i nestrastven stav prema životu, njegov neljudski odnos prema drugima – sve ovo je igra s čitateljem koja nešto osvješćuje. Adum se ne buni protiv nepravde, ne kritizira zlo, ne primjećuje bol drugih, a sve to čini namjerno. Zato je i stvoren! U tom njegovom postojanju skrivena je velika moralna, ali uopće ne i nametljiva, snaga ove priče. Normalan čovjek ne može proći pored Karla Aduma bez svog stava. Mora zauzeti, bar nekakav, stav. Mora popuniti prazna, namjerno ostavljena, mjesta svojim emocijama. Mora to napraviti za sebe, za cio svijet, i za Aduma, da ga očovječi i humanizira i da ga, prema tome, izbavi. U zadnjem trenutku svog krhkog postojanja, toliko dirljivom, osjeća se ovo nijemo preklinjanje za pomoć. Drukčije je nego kod Bergmana. Tamo je profesor Berg sam našao mir, ovdje Aduma treba iskupiti, a bez čitatelja to se ne može ostvariti.
Freelander je također priča o selektivosti sjećanja. “Profesor Karlo Adum ponosio se umijećem da ne zna i ne pamti ništa onoga što ga ne zanima. (…) i zbilja je vjerovao da može ne znati što ga ne zanima, zaboravljajući što ne želi pamtiti, i ne biti ono što jest, ako mu to što jest nije po volji” (str. 86). Ovo je stoga i metafora postjugoslavenskih naroda, ali ne samo njih. Takav je profesor, takva je njegova majka, takav je cijeli svijet.
I da. Znam, nema u mojoj skromnoj priči o Adumu – u mom malom dijalogu – njegova automobila, čuvenog volva iz čuvene trilogije. Nije bitan taj rekvizit koji za neke predstavlja srž priče. Nema ga jer je volvo, i čitava priča oko njega, potpuno sporedna stvar. Evo kako sam ja putovao s Freelanderom. Evo koliko zavoja i lokalnih putova ima ova naizgled jednostavna priča.
I upravo zato Jergović mi je, bogami, dobar pisac.
***
Objavljeno u časopisima Herito (Kraków) i Ars (Cetinje)
Putovanje s Freelanderom
ili zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac
Prošlo je dosta vremena otkad se opet digla prašina oko Miljenka Jergovića, pa je sad valjda neaktualno o tome više govoriti. Nije mi to cilj, a moje zakašnjenje je namjerno, s razlogom. Kasnim jer se već jasno vidi da sve te rasprave s političkim prizvukom obično brzo padaju u zaborav. Zaboravlja se tko komu što i tko je komu uglavnom smiješan i zašto. Kako to uvijek biva, ostaje književno djelo koje govori na svoj poseban način, sebi poznatim jezikom. Ovdje želim prepoznati taj jezik i uspostaviti dijalog sa svijetom književnosti, ne politike.
Na taj način ću pokušati – sa strane, iz daleke Poljske – pokazati, samo na jednom primjeru, zašto mi je Miljenko Jergović uglavnom dobar pisac.
Uistinu, prošlo je dosta vremena odkad sam u Sarajevu, daleke 2007., kupio Jergovićevu knjigu Freelander. Prošlo je i vremena otkad se ta knjiga pojavila u prijevodu na poljski. Prošlo je vremena, ali nema veze. Ona je još uvijek živa. Knjiga je frapantna, doista, ekstremno frapantna, kao i glavni njezin junak – Karlo Adum. I njegovo putovanje u rodnu Bosnu je beskrajno frapantno, čak šokantno. Zašto? Zato jer se prilikom te peregrinacije ne pojavljuju nikakve emocije vezane za izgubljeni zavičaj, nikakva melankolija, niti mrvica bilo kakvog, pa čak ni negativnog, odnosa. Emocionalna pustinja i tišina. Ovdje vlada hladnoća i bezdušnost, poznata iz djela Alberta Camusa. Istina, pojavljuje se humor, ali gorak, uz svijesno infatiliziranu autoironiju koja potencira snagu polifoničnosti.
Život, kao i svako putovanje, ima svoj početak, kraj, ima i više etapa. Često govorimo da na svom životnom putu susrećemo ljude i događaje, da smo na bespuću, i tako dalje. Kao da se uistinu krećemo s jednog mjesta na drugo. Život je putovanje, nema nikakve dvojbe. Ovo je doista intrigantna i u našu spoznaju duboko ukorenjena metafora, koju rijetko kada osvješćujemo u svakodnevnici. Ali Bogu hvala imamo umjetnost, pogotovo film i književnost, koja nas na njezino nijemo prisustvo stalno podsjeća.
Junak takve ili onakve peregrinacije najčešće putuje u svoj rodni kraj, a u isto vrijeme i u unutrašnjost samog sebe. Kako je jednom hodočastio profesor Berg, junak Bergmanovog djela, tako na isti način sada putuje profesor Adum, Jergovićev protagonist. U tom putovanju susreću se sa sobom, u istom trenutku, i prošlost i sadašnjost, te se međusobno isprepleću u tužnoj i nerazumljivoj igri. Star čovjek, uoči smrti, koji se obračunava sa svojim životom i uspomene iz djetinjstva – sve ide paralelno, kao da ih ne dijeli više desetljeća.
Kod Jergovića – drukčije nego kod Bergmana – ne zbiva se puno, ali bitno je nešto drugo. Ovo je priča o putovanju kroz rodnu Bosnu, običnu rupčegu u kojoj žive posvađani narodi i različita, doista luda, čudovišta. Ali ipak. Ovo je Adumova domovina, mjesto njegova rođenja. Zašto je onda taj povratak, i u isto vrijeme oproštaj s vlastitim životom (jer tamo će iščeznuti), toliko bezbolno hladan i nestravstven? Zašto se tamo vraća kao u potpuno nepoznato, pa čak i egzotično mjesto? Ovo je najfrapantnije pitanje ove priče.
Karlo Adum, kako saznajemo iz fragmentarnih i počupanih uspomena, rođen je u Sarajevu uoči drugog svjetskog rata, ne toliko kasno da se ne bi nečega mogao sjećati. Njegova je majka imala dućan s odjećom u jednoj od glavnih ulica grada. Njoj, ili bolje rečeno njezinim odnosima sa ustašama i njemačkim časnicima, može Karlo zahvaliti da nije osjetio strahote rata. Nije primijetio da iz grada nestaju Židovi i Srbi, da po ulicama hara teror, da Hrvati ubijaju Srbe, Srbi – Hrvate, da se pljačka imovina, da majke gube djecu. Ništa to nije primijetio. Provodio je svoj miran život i nosio crnu uniformu – simbol lojalnosti prema crnom režimu.
Nakon rata Adumova obitelj odselila je u Zagreb, gdje je majka, opet predano, služila režimu crvene boje. Partizani joj se ranije gadili, sada se “privikavala na mirise komunizma” (s. 103) i uvjerila se da komunizam “nije puka tlapnja, nego nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno tijelo” (s. 104). Sam Karlo postao je učiteljem povijesti i zahvaljujući članstvu u Partiji pokušavao je doći na fakultet. Iako se “ispravno postavio šezdeset osme i sedamdeset prve”, iako je “drug Šušnjar lično ga predložio u Idejnu komisiju CeKa” (s. 62), on to nije uspio. Bio je i ostao, sve do mirovine, običan učitelj u školi i muž svoje, odnedavno pokojne, žene. Postao je tipičan građanin belog Zagreb grada, mogao je šetati glavnim ulicama i pisati pisma redakciji jednog poštenog i čitanog dnevnog lista. Sve se to od njega i očekivalo, pa je na taj način ispunjavao obaveze prema društvu. Primio je mentalitet zagrebačke malograđanštine, odbacio primitivnu Bosnu.
U rodni se kraj nikad nije ni htio vraćati. Nije imao prema njemu nikakav odnos, jednostavno želio je zaboraviti, i to je to. Kada mu se čini da se u njegovom običnom životu ništa više ne može dogoditi, prima telegram iz Sarajeva. U njemu se navodi da je upravo preminuo njegov stric, o postojanju kojeg je znao samo iz obiteljskih priča (da, to je taj isti rođak koji je, prilikom svađe, iščupao sjekirom prst njegovom ocu). No, ni ta vijest ne pravi mu nikakve razlike. “Karlu Adumu je sve jedno, pa je zaboravio na telegram. Svejedno mu je, jer mu se, eto, život ispovrnuo” (s. 11). Ide dakle na put u Bosnu, možda jedino zbog radoznalosti, možda zbog dosade. Ni to nije bitno.
Ako putovanje, onda dolaze i uspomene. Adumove riječi o vlastitoj prošlosti su suhe i doista nestravstvene poruke, i bez nikavog značenja, a to bi se ipak očekivalo od priče koja se odnosi na djetinjstvo i na rodni kraj. Majčin stav prema stvarnosti čini mu se potpuno opravdanim, posve normalnim. Tako bi se, jasno je, ponašao svaki pametan čovjek. Neki to mogu zvati konformizmom ili oportunizmom, ali sigurno nisu u pravu jer se život “sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promjeni različita lica” (s. 104). Ne smeta mu sjećanje na svoju crnu uniformu. Nisu bitne strahote rata, niti, primjerice, masakrirane konje na putu za Sarajevo. “Sjeo je u volvo pa je, zaobilazeći konje i gazeći krv i naranče, polako nastavio put. Zamišljao je da mu pod kotačima ostaje nešto što izgleda kao sok od crvenih naranča. Teško da će ga nakon ovoga ikada piti, koliko god vjerovao u svoj zaborav” (s. 86). U krajnjoj liniji, ni sam telegram, niti sva ta obiteljska priča ništa mu posebno ne znače. Sve je to jedan od malih života, za koji se treba osposobiti i prilagoditi lice. U jednom od svojih malih života nije dao da se majci prije njezine smrti zove svećenika. “Pola sata kasnije mama Cica prestala je disati. Profesor Adum se okrenuo, i bez riječi je izišao van” (s. 114).
Čitajući ovu knjigu nisam mogao da sebe ne upitam: da li je ovaj, doduše simpatičan, pojedinac – jedan običan učitelj povijesti – utjelovljenje zla? Odgovor je jasan – ne. Njegov konformistički i nestrastven stav prema životu, njegov neljudski odnos prema drugima – sve ovo je igra s čitateljem koja nešto osvješćuje. Adum se ne buni protiv nepravde, ne kritizira zlo, ne primjećuje bol drugih, a sve to čini namjerno. Zato je i stvoren! U tom njegovom postojanju skrivena je velika moralna, ali uopće ne i nametljiva, snaga ove priče. Normalan čovjek ne može proći pored Karla Aduma bez svog stava. Mora zauzeti, bar nekakav, stav. Mora popuniti prazna, namjerno ostavljena, mjesta svojim emocijama. Mora to napraviti za sebe, za cio svijet, i za Aduma, da ga očovječi i humanizira i da ga, prema tome, izbavi. U zadnjem trenutku svog krhkog postojanja, toliko dirljivom, osjeća se ovo nijemo preklinjanje za pomoć. Drukčije je nego kod Bergmana. Tamo je profesor Berg sam našao mir, ovdje Aduma treba iskupiti, a bez čitatelja to se ne može ostvariti.
Freelander je također priča o selektivosti sjećanja. “Profesor Karlo Adum ponosio se umijećem da ne zna i ne pamti ništa onoga što ga ne zanima. (…) i zbilja je vjerovao da može ne znati što ga ne zanima, zaboravljajući što ne želi pamtiti, i ne biti ono što jest, ako mu to što jest nije po volji” (str. 86). Ovo je stoga i metafora postjugoslavenskih naroda, ali ne samo njih. Takav je profesor, takva je njegova majka, takav je cijeli svijet.
I da. Znam, nema u mojoj skromnoj priči o Adumu – u mom malom dijalogu – njegova automobila, čuvenog volva iz čuvene trilogije. Nije bitan taj rekvizit koji za neke predstavlja srž priče. Nema ga jer je volvo, i čitava priča oko njega, potpuno sporedna stvar. Evo kako sam ja putovao s Freelanderom. Evo koliko zavoja i lokalnih putova ima ova naizgled jednostavna priča.
I upravo zato Jergović mi je, bogami, dobar pisac.
***
Objavljeno u časopisima Herito (Kraków) i Ars (Cetinje)