Malo ko je znao kako je ime Slobodanu Akrapu. Svi su ga cijelog života zvali Kralj, a i sam se pri upoznavanju odavno predstavljao jedino tako. Nadimak je dobio u mladim danima, kad mu se sviđalo da svakog s kim se sretne na ulici, u birtiji ili na poslu kaže „Đe si, kralju!“. I kasnije je, kad su ga prozvali Kralj, nastavio isto, sada već znajući da je jedini kralj on, a ne oni koje je častio kraljevskom titulom. I dok su svi drugi njegovog vjerozakona u njegovoj maloj čaršiji barem znali kad im je po kalendaru imendan, on je svoj obilježavao 6. siječnja, na blagdan Sveta Tri Kralja. Svetog Slobodana ionako nije bilo ni u jednom katoličkom kalendaru, a šanse za to su bile jednake mogućnosti da on osobno postane svetac. A kad je već postao Kralj, trebalo je to i obilježiti.
Niko nikoga od nas ne pita koje ime bi želio imati, mada bi bilo pošteno kad bi stariji sačekali da odrastemo pa da ga odaberemo sami sebi. Kralj je imao još jedan problem s imenom, ustvari ne on nego njegova majka Sofija: kad su ga, naime, u studenom 1967., kum i kuma donijeli na krštenje, na snazi je još uvijek bio neki crkveni kanon po kojem su se djeci mogla davati samo svetačka imena. Sofija nije mogla na krštenje, porod ju je iscrpio više nego što je bilo uobičajeno, a beba je bila slabašna pa ju je željela krstiti odmah sutradan nakon poroda. Tako se tada gledalo na te stvari: ako dijete umre, a ne bude kršteno, slabo će se nagledati rajske ljepote. Tadašnji župnik don Juraj Svjetlica nije se složio s prijedlogom da se mali zamotuljak, koji je vrištao kao da će mu čelo poprskati ne svetom vodom nego vrelim uljem sa samog dna paklenskog kazna, nazove Slobodan pa su ispred crkve našli neko dijete i poslali ga Sofiji s porukom da na papiru napiše drugo ime, svetačko, ali se dijete, činilo se brže nego što je otišlo, vratilo s porukom da ga je Sofija ispratila srećom nejakim rodiljskim šamarom i porukom „Ili ga krstite kao Slobodana ili ga vratite“. Erežija, rekli su ljudi, a zašto je don Juraj šutke potpisao kapitulaciju, umalo ne iščupavši djetetu zuluf, jer „gdje će tako reći svećeniku“, znali su valjda samo on, njegov ispovjednik i dragi Bog. Možda i još neko, ali to je već druga priča.
Kralj za života, osim posljednjih godinu dana, nije bio previše baksuzan, ali jest, osim onog dana kad je kršten, i onog dana kad je umro, točnije dan kasnije, kad su ga donijeli na mjesno groblje. Ispostavilo se, naime, da grobnica u kojoj su polako trunula tijela njegovih roditelja ima još jednog stanovnika, smještenog tu bez prijave boravka i drugih potrebnih dokumenata. Nepoznati je sjedio kao da čeka Kralja ili ko zna koga, mada u ne baš ugodnom položaju, ruku svezanih na leđima i koljenima dodirujući bradu. Kako je već bio u stanju raspadanja, grobari ga nisu mogli pitati kako i zašto se našao baš tu, gdje je istog dana, samo koji sat kasnije, trebalo sahraniti Kralja, otkud mu pravo da zauzme tuđu stanicu za promjenu života i svijeta i šta će sad s njim.
Kraljev duh je na onom svijetu možda već pio slađu kavu s duhom nepoznatog, za koga je ustanovljeno da se zove Gabrijel Praljak, poznatiji po nadimku Juda, i da je nestao prije nešto više od mjesec dana. Policija i gorska služba spašavanja tražili su ga nekoliko dana i odustali, a odustali bi i prije da se nije radilo o čovjeku poznatom i nešto dalje od granica male čaršije, i to ne baš po humanitarnom radu nego po kamatarenju, iznudama, nasilničkom ponašanju i svemu što je za takve kao on zalijepljeno vješto kao đavolu njegov vlastiti rep. Slučaj je stavljen ad acta i svi su bili zadovoljni, samo što to niko ne bi rekao javno: i vlast, i policajci, i drugi loši momci u čaršiji, a ponajviše vjerojatno oni koji su ga bespravno smjestili u Kraljev stan i oni koje je drugima neznani očaj natjerao da, koji dan prije, pozajme novac od Jude.
Kralj ionako nije znao za probleme koji su prethodili njegovoj sahrani, a nije imao ni nekog posebnog iskustva sa smrću, pa je na onaj svijet preselio s ukočenim osmijehom, možda izazvanim upravo slađom kavom i dobrim društvom, a možda i rajskim hurijama ako su one, makar to bilo i nekom krupnom nebesko-božanskom omaškom, sljedovale i pokojnike njegovog vjerozakona.
Nema ni godina dana kako bi svi rekli da će Kralj živjeti još dugo i da mu lako nema izdera. Zdrav kao seoska mlada u doba kad su dvadesetogodišnjakinje već zvali curibabama, bio je toga svjestan i znao se kraljevski isprsiti kad neko započne priču o zdravlju. Iako mu je bila četrdeset deveta, nije se dao, a kako se nikad nije ženio, poneka koja je voljela starije tipove znala bi se zalijepiti za njega i ne pustiti ga bez stotinu problema.
I onda se desilo. Veronika je u gradić došla iz bijelog svijeta, iz Njemačke ili Nizozemske, spominjalo se i jedno i drugo. Iako je došla otpratiti staru majku na onaj svijet, više se vrzmala po kafićima, a i stara majka je naglo uskrsnula prije smrti, koja će se desiti kad priča o Kralju već odavno bude arhivirana.
Tako su se i sreli, i to upravo na Sveta Tri Kralja. Caffe „Destino“ zjapio je prilično pust: istrošila se mladež od svakolikih slavlja, ostavši i bez energije i bez para. Veroniki ni jedno ni drugo nije bio problem, dok je Kralj morao proslaviti imendan taman da je upravo izbio ničim najavljeni rat, a njega istog trena pozvali da mu na epolete zašiju generalski čin. I te je večeri, kao i često dotad, bila odjevena u crveno-crnu kombinaciju bluze i suknje zbog čega su je jedni iza leđa zvali Gospođa Pembritin, a drugi Stendal, bez gospodskog tituliranja, valjda što je sve stalo u piščevo zvučno ime. Mirno je sjedila za šankom cijedeći treći džin, a nasmijala se, i to primjetno glasno, kad je u ogledalu iza konobarevih ušiju vidjela da je Kralj odnekud izvadio umašćenu papirnu vrećicu iz koje je sekundu kasnije isukao po jednu pašu šarene slanine i pečenice zetovače. Konobaru u prvi mah ništa nije bilo jasno, a shvatio je da smijeh nije upućen njemu tek kad je Kralj zatražio novu turu pića i dasku za rezanje meze.
I svecu se desi da zgriješi, i geniju se omakne da ispadne glup. Kralj nije bio ni svetac ni genije već „obični mali čovjek“ kako političari vole reći dodvoravajući se novinarima i novinari dodvoravajući se političarima, mada se malo ko ne bi štrecnuo kad bi uprli prstom da je baš on taj. Kako se i šta te večeri odigralo u „Destinu“, znali su svi, ali niko nije shvatio da će doći dotle da Kralj već nekoliko večeri kasnije zaprosi Veroniku.
Nije ga odbila, samo se nasmijala, za njegove oči najvatrenije i najnježnije na svijetu, za oči ostalih hladno, reda radi, na odstojanju. Kako god, družili su se, zajedno s njegovim prijateljima, i narednih večeri, uvijek osim dana kad Veronika nije izlazila vani ili je možda i izlazila, ali je čaršija nije vidjela. Ona za šankom, on i prijatelji za svojim stolom, jer je ona htjela jedino tako, ostavljajući Kralju drhtavi dim nade da će jednom biti drugačije. Kad nije bilo puno gostiju, moglo se tako i pričati, ali se gledati moglo uvijek, a Kralju je to počesto bilo dovoljno. I biti joj blizu, barem ispočetka, jer kako su dani prolazili, to mu je sve više sličilo posljednjoj kapljici piva prije zatvaranja kafića.
Niko, pa čak ni Kraljevi prijatelji, nije znao ima li literarnog dara, ali ih nije mnogo iznenadilo kad je jedne večeri, sramežljivo i polako kao vlak koji se parkira na slijepi kolosijek da tu ostane zauvijek, kazao da je počeo pisati dnevnik. Veronika nije bila tu pa su ga prijatelji začikavali otvorenije nego inače. Nije mu smetalo, ni tad ni inače, pa ni kad bi zeru pretjerali.
Nakon nekog vremena i Kralj je znao izostati s večernjeg druženja, čak i kad bi se Veronika našla u kafiću, što je prije bilo teško zamislivo. Opravdanja su mu bila zbrčkana i nejasna, a na kraju bi samo odmahnuo rukom i potrudio se promijeniti temu. U to doba bi se ponekad usudio približiti šanku, a Veronika, iako nije odobravala, nije ni previše rogoborila, pa su joj ionako rijetke rečenice, uglavnom odgovori, bili još kraći i hladniji nego kad je Kralj onu poneku rečenicu dobacivao od nedalekog stola.
Jednom se ipak moralo raščistiti, a Kralj je vjerovao da se to moći razgovorom u četiri oka. Ispočetka je Veronika odbijala, prijeteći čak da će se naljutiti i prestati dolaziti u „Destinu“, ali je na kraju ipak pristala. I to će popričati kod Kralja, ima on lijepu nadstrešnicu u dvorištu. Da se njegovo oduševljenje moglo jesti, glad u svijetu bi tog časa prestala biti problem.
– Vidiš, Veronika – otvorio je svoj dnevnik čim je natočio piće – na svakoj stranici si ti, ti si mi sve i ja vjerujem da…
Gotovo sat vremena pričao je gotovo samo on, o ljubavi, vjernosti, djeci, o besmislu bez nje, ona tek poneku kratku rečenicu. Usput je držao ruku na dnevniku, povremeno ga gladeći jagodicama nježno kao da se radi o knjizi koje je na svijetu sačuvan jedan jedini primjerak. Onda je stao, shvativši da se već uvelike počeo ponavljati. U onih par minuta čekanja da Veronika progovori, za kojih se čuo samo poneki kratki uzdah, njegov, mogli su se, kad bi se malo zgurali, smjestiti svi dani od postanka svijeta.
– Znaš, Kralju, ti si jedan drag čovjek – započela je sporo i blago – ali…
Onda je i iz nje provalilo. Sve što bi mu rekla za proteklih mjeseci sa svog mjesta za šankom, ali joj je izgledalo da nema smisla, da ne vrijedi spominjati ili joj se naprosto nije dalo. Ljubav, vjernost, djeca… Svemir je toliki da u njemu ima svjetova koji se ni ne očešu, iako se nekim čudom sudbine nađu ublizu. Njen se u ovoj čaršiji našao slučajno i privremeno, a trajat će još neko vrijeme, kratko. I istina je sve što se o njoj priča, čula je ona to, i nije nikakva Gospa. Jedino nije radila u javnoj kući u Amsterdamu, kako je čula da pričaju neki zlonamjernici, ali je bila s toliko muškaraca da bi izašlo na isto.
– I kad bih sad popisala njihova imena, da ih se uopće sjećam, a neke nisam ni pitala za ime, ne bi mogla stati – tu je blago, damski lupila po Kraljevom dnevniku – u tu tvoju sveščurinu. A ti se našao zaljubiti baš u mene! Objesi se, to ti je najbolje, od mene ti je uže gratis!
Iako sâm nije preko mjere bio na udaru života, Kralj je, uz osmijeh vječitog optimista, u sebi bio svjestan kuda ide ovaj svijet – u propast, kud bi drugo, tȁ sve one vijesti iz svijeta ukazivale su da ljudsko u ljudima nestaje, i to ne polagano već ubrzano. I mislio je da su najgora očekivanja već blizu ispunjenja, ali šta je taj svijet, ovaj svijet, u odnosu na ovaj njegov mali svijet: Veronika i on… Načas mu je izgledalo da mu je ženska figura koju je vješto uobličio usred bujne žive ograde isplazila jezik, a zlurado mu se smiješio i mjesec, zakačen za nebo u nekoj prekorednoj smjeni u kojoj je očito bio besposlen. Veronikine riječi odzvanjale su kao koraci dželata u ušima osuđenog dok čeka da mu ispod zatiljka bude svezan mrtvi čvor, a svijet mu je odjednom izgledao nalik praznoj kolijevci žene koja je maločas rodila mrtvo dijete.
Znali su Kraljevi prijatelji zašto je za kratko vrijeme postao tih i šutljiv; umjesto veselog glasa sve češće su čuli nešto kao rasparen šapat nedovršenih rečenica. Na kraju jedva da je progovarao, sve češće odsutan, nalikujući mumiji koju je neki znanstvenik našao nakon tisuću godina i greškom je razbudio. U očima se ipak vidjelo najviše: nekad žive kao rep indijskog pauna nakon što ispred njega nenadano sleti čitavo jato zalutalih divljih paunica, sada su nalikovale čudnim kamenim kuglama iz Zavidovića, sa svim onim tužnim preljevima što ih ne znaju objasniti ni najbolji geolozi. Bijeg u zagušljive katakombe samog sebe, u koje se ulazi kroz špalir uredno postrojenih đavola, svakom očajniku izgleda kao izlaz iza kojeg se sve do linije koja siječe obzor prostiru egzotični vrtovi puni smiraja. Rijetko kome je dano shvatiti kako je ta linija samo fuga paklenskog zida o koji se na kraju bespomoćno udara glavom.
Kao da je snimak razgovora ispod Kraljeve nadstrešnice prenijeli svi svjetski mediji, toliko stvari se u njegovoj glavi već podrazumijevalo. Veronika više nije dolazila u „Destinu“, ali je njena sjenka stalno visjela negdje iznad Kraljevog lica. Prijatelji su čak u društvo doveli Jadranku, zgodnu crnku, uvijek toliko utegnutu u traperice da su zavidljive cure znale reći kako bi uza se uvijek morala nositi kanticu vode u slučaju da, uslijed trenja, dođe do samozapaljenja. Računali su, a najprije će biti da su je nečim i nagovorili, da bi ona, barem na određeno vrijeme, mogla povući Kralja s ruba provalije, ali od računa nije bilo ništa: kao što svako svoj vrt najljepše uredi sam, tako su se i đavoli potrudili da put u pakao bude nalik sjenovitim šetalištima s naslovnica ljubavnih romana koji na kraju rijetko završe sretno. Kralj je lako opazio da Jadranka u društvo nije zalutala slučajno i uskoro je prijateljima bilo jasno da od njihovog plana nema koristi.
Pričalo se da je pokušao dogovoriti još jedan susret s Veronikom, ali niko ne bi znao reći je li se susret i dogodio. S večernjih druženja izostajao je sve češće, ali je krvnički pio, i sam i u društvu. Nakon što ga je susjeda prvi put pronašla zavaljenog u jarku blizu njegove kuće, prijatelji su pokušali sve okrenuti na šalu, ali je sve teže prolazilo, mada se Kralj ponekad i trudio. Da su gradićem naišli trgovci optimizmom s najnovijim svjetskim asortimanom, u „Destinu“ bi ulazili uzalud.
Kažu da vozač nije ni popio ni prekoračio brzinu, a istragom je utvrđeno da je ustvari samo udario pečat na njegovu kuvertu, jer ga je u nju, koju minutu prije, spakirao njegov neznani kolega. Kralj je, ko zna kako, nakon prvog udara uspio dopuzati do ceste i uspraviti se baš u trenu kad se iz mraka koji mu je učas zajahao na oči pojavio drugi auto, koji će mu uručiti putni nalog za preseljenje u bolji svijet. Zvijer koju nađe metak uspije barem prodorno vrisnuti, Kralj nije stigao ni toliko.
Dok su zvijezde zijevale, listajući kataloge snova koji su toga dana bili u ponudi, Kralj je već šećerio svoju kavu. Juda nije bio loše društvo, barem za početak; neka svoga, iako su se dolje, u njihovoj maloj čaršiji, jedva poznavali, a i kava je, nakon tolikih mjeseci druženja s alkoholom, djelovala osvježavajuće, skoro kao ona koju je pio kad je za šankom „Destine“ prvi put ugledao Veroniku.
Putovanje na slađu kavu s Judom
Malo ko je znao kako je ime Slobodanu Akrapu. Svi su ga cijelog života zvali Kralj, a i sam se pri upoznavanju odavno predstavljao jedino tako. Nadimak je dobio u mladim danima, kad mu se sviđalo da svakog s kim se sretne na ulici, u birtiji ili na poslu kaže „Đe si, kralju!“. I kasnije je, kad su ga prozvali Kralj, nastavio isto, sada već znajući da je jedini kralj on, a ne oni koje je častio kraljevskom titulom. I dok su svi drugi njegovog vjerozakona u njegovoj maloj čaršiji barem znali kad im je po kalendaru imendan, on je svoj obilježavao 6. siječnja, na blagdan Sveta Tri Kralja. Svetog Slobodana ionako nije bilo ni u jednom katoličkom kalendaru, a šanse za to su bile jednake mogućnosti da on osobno postane svetac. A kad je već postao Kralj, trebalo je to i obilježiti.
Niko nikoga od nas ne pita koje ime bi želio imati, mada bi bilo pošteno kad bi stariji sačekali da odrastemo pa da ga odaberemo sami sebi. Kralj je imao još jedan problem s imenom, ustvari ne on nego njegova majka Sofija: kad su ga, naime, u studenom 1967., kum i kuma donijeli na krštenje, na snazi je još uvijek bio neki crkveni kanon po kojem su se djeci mogla davati samo svetačka imena. Sofija nije mogla na krštenje, porod ju je iscrpio više nego što je bilo uobičajeno, a beba je bila slabašna pa ju je željela krstiti odmah sutradan nakon poroda. Tako se tada gledalo na te stvari: ako dijete umre, a ne bude kršteno, slabo će se nagledati rajske ljepote. Tadašnji župnik don Juraj Svjetlica nije se složio s prijedlogom da se mali zamotuljak, koji je vrištao kao da će mu čelo poprskati ne svetom vodom nego vrelim uljem sa samog dna paklenskog kazna, nazove Slobodan pa su ispred crkve našli neko dijete i poslali ga Sofiji s porukom da na papiru napiše drugo ime, svetačko, ali se dijete, činilo se brže nego što je otišlo, vratilo s porukom da ga je Sofija ispratila srećom nejakim rodiljskim šamarom i porukom „Ili ga krstite kao Slobodana ili ga vratite“. Erežija, rekli su ljudi, a zašto je don Juraj šutke potpisao kapitulaciju, umalo ne iščupavši djetetu zuluf, jer „gdje će tako reći svećeniku“, znali su valjda samo on, njegov ispovjednik i dragi Bog. Možda i još neko, ali to je već druga priča.
Kralj za života, osim posljednjih godinu dana, nije bio previše baksuzan, ali jest, osim onog dana kad je kršten, i onog dana kad je umro, točnije dan kasnije, kad su ga donijeli na mjesno groblje. Ispostavilo se, naime, da grobnica u kojoj su polako trunula tijela njegovih roditelja ima još jednog stanovnika, smještenog tu bez prijave boravka i drugih potrebnih dokumenata. Nepoznati je sjedio kao da čeka Kralja ili ko zna koga, mada u ne baš ugodnom položaju, ruku svezanih na leđima i koljenima dodirujući bradu. Kako je već bio u stanju raspadanja, grobari ga nisu mogli pitati kako i zašto se našao baš tu, gdje je istog dana, samo koji sat kasnije, trebalo sahraniti Kralja, otkud mu pravo da zauzme tuđu stanicu za promjenu života i svijeta i šta će sad s njim.
Kraljev duh je na onom svijetu možda već pio slađu kavu s duhom nepoznatog, za koga je ustanovljeno da se zove Gabrijel Praljak, poznatiji po nadimku Juda, i da je nestao prije nešto više od mjesec dana. Policija i gorska služba spašavanja tražili su ga nekoliko dana i odustali, a odustali bi i prije da se nije radilo o čovjeku poznatom i nešto dalje od granica male čaršije, i to ne baš po humanitarnom radu nego po kamatarenju, iznudama, nasilničkom ponašanju i svemu što je za takve kao on zalijepljeno vješto kao đavolu njegov vlastiti rep. Slučaj je stavljen ad acta i svi su bili zadovoljni, samo što to niko ne bi rekao javno: i vlast, i policajci, i drugi loši momci u čaršiji, a ponajviše vjerojatno oni koji su ga bespravno smjestili u Kraljev stan i oni koje je drugima neznani očaj natjerao da, koji dan prije, pozajme novac od Jude.
Kralj ionako nije znao za probleme koji su prethodili njegovoj sahrani, a nije imao ni nekog posebnog iskustva sa smrću, pa je na onaj svijet preselio s ukočenim osmijehom, možda izazvanim upravo slađom kavom i dobrim društvom, a možda i rajskim hurijama ako su one, makar to bilo i nekom krupnom nebesko-božanskom omaškom, sljedovale i pokojnike njegovog vjerozakona.
Nema ni godina dana kako bi svi rekli da će Kralj živjeti još dugo i da mu lako nema izdera. Zdrav kao seoska mlada u doba kad su dvadesetogodišnjakinje već zvali curibabama, bio je toga svjestan i znao se kraljevski isprsiti kad neko započne priču o zdravlju. Iako mu je bila četrdeset deveta, nije se dao, a kako se nikad nije ženio, poneka koja je voljela starije tipove znala bi se zalijepiti za njega i ne pustiti ga bez stotinu problema.
I onda se desilo. Veronika je u gradić došla iz bijelog svijeta, iz Njemačke ili Nizozemske, spominjalo se i jedno i drugo. Iako je došla otpratiti staru majku na onaj svijet, više se vrzmala po kafićima, a i stara majka je naglo uskrsnula prije smrti, koja će se desiti kad priča o Kralju već odavno bude arhivirana.
Tako su se i sreli, i to upravo na Sveta Tri Kralja. Caffe „Destino“ zjapio je prilično pust: istrošila se mladež od svakolikih slavlja, ostavši i bez energije i bez para. Veroniki ni jedno ni drugo nije bio problem, dok je Kralj morao proslaviti imendan taman da je upravo izbio ničim najavljeni rat, a njega istog trena pozvali da mu na epolete zašiju generalski čin. I te je večeri, kao i često dotad, bila odjevena u crveno-crnu kombinaciju bluze i suknje zbog čega su je jedni iza leđa zvali Gospođa Pembritin, a drugi Stendal, bez gospodskog tituliranja, valjda što je sve stalo u piščevo zvučno ime. Mirno je sjedila za šankom cijedeći treći džin, a nasmijala se, i to primjetno glasno, kad je u ogledalu iza konobarevih ušiju vidjela da je Kralj odnekud izvadio umašćenu papirnu vrećicu iz koje je sekundu kasnije isukao po jednu pašu šarene slanine i pečenice zetovače. Konobaru u prvi mah ništa nije bilo jasno, a shvatio je da smijeh nije upućen njemu tek kad je Kralj zatražio novu turu pića i dasku za rezanje meze.
I svecu se desi da zgriješi, i geniju se omakne da ispadne glup. Kralj nije bio ni svetac ni genije već „obični mali čovjek“ kako političari vole reći dodvoravajući se novinarima i novinari dodvoravajući se političarima, mada se malo ko ne bi štrecnuo kad bi uprli prstom da je baš on taj. Kako se i šta te večeri odigralo u „Destinu“, znali su svi, ali niko nije shvatio da će doći dotle da Kralj već nekoliko večeri kasnije zaprosi Veroniku.
Nije ga odbila, samo se nasmijala, za njegove oči najvatrenije i najnježnije na svijetu, za oči ostalih hladno, reda radi, na odstojanju. Kako god, družili su se, zajedno s njegovim prijateljima, i narednih večeri, uvijek osim dana kad Veronika nije izlazila vani ili je možda i izlazila, ali je čaršija nije vidjela. Ona za šankom, on i prijatelji za svojim stolom, jer je ona htjela jedino tako, ostavljajući Kralju drhtavi dim nade da će jednom biti drugačije. Kad nije bilo puno gostiju, moglo se tako i pričati, ali se gledati moglo uvijek, a Kralju je to počesto bilo dovoljno. I biti joj blizu, barem ispočetka, jer kako su dani prolazili, to mu je sve više sličilo posljednjoj kapljici piva prije zatvaranja kafića.
Niko, pa čak ni Kraljevi prijatelji, nije znao ima li literarnog dara, ali ih nije mnogo iznenadilo kad je jedne večeri, sramežljivo i polako kao vlak koji se parkira na slijepi kolosijek da tu ostane zauvijek, kazao da je počeo pisati dnevnik. Veronika nije bila tu pa su ga prijatelji začikavali otvorenije nego inače. Nije mu smetalo, ni tad ni inače, pa ni kad bi zeru pretjerali.
Nakon nekog vremena i Kralj je znao izostati s večernjeg druženja, čak i kad bi se Veronika našla u kafiću, što je prije bilo teško zamislivo. Opravdanja su mu bila zbrčkana i nejasna, a na kraju bi samo odmahnuo rukom i potrudio se promijeniti temu. U to doba bi se ponekad usudio približiti šanku, a Veronika, iako nije odobravala, nije ni previše rogoborila, pa su joj ionako rijetke rečenice, uglavnom odgovori, bili još kraći i hladniji nego kad je Kralj onu poneku rečenicu dobacivao od nedalekog stola.
Jednom se ipak moralo raščistiti, a Kralj je vjerovao da se to moći razgovorom u četiri oka. Ispočetka je Veronika odbijala, prijeteći čak da će se naljutiti i prestati dolaziti u „Destinu“, ali je na kraju ipak pristala. I to će popričati kod Kralja, ima on lijepu nadstrešnicu u dvorištu. Da se njegovo oduševljenje moglo jesti, glad u svijetu bi tog časa prestala biti problem.
– Vidiš, Veronika – otvorio je svoj dnevnik čim je natočio piće – na svakoj stranici si ti, ti si mi sve i ja vjerujem da…
Gotovo sat vremena pričao je gotovo samo on, o ljubavi, vjernosti, djeci, o besmislu bez nje, ona tek poneku kratku rečenicu. Usput je držao ruku na dnevniku, povremeno ga gladeći jagodicama nježno kao da se radi o knjizi koje je na svijetu sačuvan jedan jedini primjerak. Onda je stao, shvativši da se već uvelike počeo ponavljati. U onih par minuta čekanja da Veronika progovori, za kojih se čuo samo poneki kratki uzdah, njegov, mogli su se, kad bi se malo zgurali, smjestiti svi dani od postanka svijeta.
– Znaš, Kralju, ti si jedan drag čovjek – započela je sporo i blago – ali…
Onda je i iz nje provalilo. Sve što bi mu rekla za proteklih mjeseci sa svog mjesta za šankom, ali joj je izgledalo da nema smisla, da ne vrijedi spominjati ili joj se naprosto nije dalo. Ljubav, vjernost, djeca… Svemir je toliki da u njemu ima svjetova koji se ni ne očešu, iako se nekim čudom sudbine nađu ublizu. Njen se u ovoj čaršiji našao slučajno i privremeno, a trajat će još neko vrijeme, kratko. I istina je sve što se o njoj priča, čula je ona to, i nije nikakva Gospa. Jedino nije radila u javnoj kući u Amsterdamu, kako je čula da pričaju neki zlonamjernici, ali je bila s toliko muškaraca da bi izašlo na isto.
– I kad bih sad popisala njihova imena, da ih se uopće sjećam, a neke nisam ni pitala za ime, ne bi mogla stati – tu je blago, damski lupila po Kraljevom dnevniku – u tu tvoju sveščurinu. A ti se našao zaljubiti baš u mene! Objesi se, to ti je najbolje, od mene ti je uže gratis!
Iako sâm nije preko mjere bio na udaru života, Kralj je, uz osmijeh vječitog optimista, u sebi bio svjestan kuda ide ovaj svijet – u propast, kud bi drugo, tȁ sve one vijesti iz svijeta ukazivale su da ljudsko u ljudima nestaje, i to ne polagano već ubrzano. I mislio je da su najgora očekivanja već blizu ispunjenja, ali šta je taj svijet, ovaj svijet, u odnosu na ovaj njegov mali svijet: Veronika i on… Načas mu je izgledalo da mu je ženska figura koju je vješto uobličio usred bujne žive ograde isplazila jezik, a zlurado mu se smiješio i mjesec, zakačen za nebo u nekoj prekorednoj smjeni u kojoj je očito bio besposlen. Veronikine riječi odzvanjale su kao koraci dželata u ušima osuđenog dok čeka da mu ispod zatiljka bude svezan mrtvi čvor, a svijet mu je odjednom izgledao nalik praznoj kolijevci žene koja je maločas rodila mrtvo dijete.
Znali su Kraljevi prijatelji zašto je za kratko vrijeme postao tih i šutljiv; umjesto veselog glasa sve češće su čuli nešto kao rasparen šapat nedovršenih rečenica. Na kraju jedva da je progovarao, sve češće odsutan, nalikujući mumiji koju je neki znanstvenik našao nakon tisuću godina i greškom je razbudio. U očima se ipak vidjelo najviše: nekad žive kao rep indijskog pauna nakon što ispred njega nenadano sleti čitavo jato zalutalih divljih paunica, sada su nalikovale čudnim kamenim kuglama iz Zavidovića, sa svim onim tužnim preljevima što ih ne znaju objasniti ni najbolji geolozi. Bijeg u zagušljive katakombe samog sebe, u koje se ulazi kroz špalir uredno postrojenih đavola, svakom očajniku izgleda kao izlaz iza kojeg se sve do linije koja siječe obzor prostiru egzotični vrtovi puni smiraja. Rijetko kome je dano shvatiti kako je ta linija samo fuga paklenskog zida o koji se na kraju bespomoćno udara glavom.
Kao da je snimak razgovora ispod Kraljeve nadstrešnice prenijeli svi svjetski mediji, toliko stvari se u njegovoj glavi već podrazumijevalo. Veronika više nije dolazila u „Destinu“, ali je njena sjenka stalno visjela negdje iznad Kraljevog lica. Prijatelji su čak u društvo doveli Jadranku, zgodnu crnku, uvijek toliko utegnutu u traperice da su zavidljive cure znale reći kako bi uza se uvijek morala nositi kanticu vode u slučaju da, uslijed trenja, dođe do samozapaljenja. Računali su, a najprije će biti da su je nečim i nagovorili, da bi ona, barem na određeno vrijeme, mogla povući Kralja s ruba provalije, ali od računa nije bilo ništa: kao što svako svoj vrt najljepše uredi sam, tako su se i đavoli potrudili da put u pakao bude nalik sjenovitim šetalištima s naslovnica ljubavnih romana koji na kraju rijetko završe sretno. Kralj je lako opazio da Jadranka u društvo nije zalutala slučajno i uskoro je prijateljima bilo jasno da od njihovog plana nema koristi.
Pričalo se da je pokušao dogovoriti još jedan susret s Veronikom, ali niko ne bi znao reći je li se susret i dogodio. S večernjih druženja izostajao je sve češće, ali je krvnički pio, i sam i u društvu. Nakon što ga je susjeda prvi put pronašla zavaljenog u jarku blizu njegove kuće, prijatelji su pokušali sve okrenuti na šalu, ali je sve teže prolazilo, mada se Kralj ponekad i trudio. Da su gradićem naišli trgovci optimizmom s najnovijim svjetskim asortimanom, u „Destinu“ bi ulazili uzalud.
Kažu da vozač nije ni popio ni prekoračio brzinu, a istragom je utvrđeno da je ustvari samo udario pečat na njegovu kuvertu, jer ga je u nju, koju minutu prije, spakirao njegov neznani kolega. Kralj je, ko zna kako, nakon prvog udara uspio dopuzati do ceste i uspraviti se baš u trenu kad se iz mraka koji mu je učas zajahao na oči pojavio drugi auto, koji će mu uručiti putni nalog za preseljenje u bolji svijet. Zvijer koju nađe metak uspije barem prodorno vrisnuti, Kralj nije stigao ni toliko.
Dok su zvijezde zijevale, listajući kataloge snova koji su toga dana bili u ponudi, Kralj je već šećerio svoju kavu. Juda nije bio loše društvo, barem za početak; neka svoga, iako su se dolje, u njihovoj maloj čaršiji, jedva poznavali, a i kava je, nakon tolikih mjeseci druženja s alkoholom, djelovala osvježavajuće, skoro kao ona koju je pio kad je za šankom „Destine“ prvi put ugledao Veroniku.