Tijekom gotovo pet godina koliko sam istraživala i objavljivala tekstove mahom o hrvatskim žrtvama za vrijeme sukoba HVO-a i Armije RBiH u Središnjoj Bosni, odakle i sama potječem, razgovarala sam s nizom ljudi koji su te kobne 1993. godine obavljali najrazličitije funkcije: od generala, zapovjednika, pripadnika postrojbi za specijalne namjene, pa sve do liječnika, medicinskih sestara, vozača u ratnim sanitetima, civila.
Tih je pet godina, s ove distance i vremenske i geografske, bilo jako davno i trajalo jako kratko, ali zapravo je u njih stao jedan ‘život’. Buran, dramatičan, izuzetno strastven i bolan. Danas mi je teško sjetiti se tog ključnog trenutka koji me kao mladu novinarku, početnicu u poslu, odveo na jedno bolno putovanje, u svoju zemlju, u njeno srce. Moji vršnjaci iz naših studentskih dana cijelog će života pamtiti provode, zabave i putovanja, a ja sam, ni sama ne znam kako ni zašto, izabrala u tim godinama istraživanje ratnih zločina nad Hrvatima u Središnjoj Bosni.
Bila je to moja središnja tema koja me u svemu označila i obilježila, unatoč posve opravdanom protivljenju mojih roditelja. Smatrali su, a vjerujem da to drže i danas, da je o tome potrebno pisati, ali bi im bilo draže da to nije morala raditi njihova kćer koju ničim u toj pomalo suludoj namjeri, da sa 23 godine, umjesto studentskog putovanja u Budimpeštu, izabere provesti vikend u selu Orašac, iznad Travnika, u kojem je za vrijeme rata bio mudžahedinski kamp, nisu mogli zaustaviti.
Te su godine mog života obilježene dugim razgovorima sa žrtvama rata, obilascima lokacija na kojima se sukob dogodio, arhivu Haškog tribunala, kopanje po dokumentima obavještajnih službi. Sve to je, zapravo, rezultiralo popriličnim brojem tekstovima u kojima su Hrvati iz Središnje Bosne dobili priliku i mogućnost ispričati vlastitu stranu tog sukoba. Iako u početku nepovjerljivi prema nekome tko se te 1993. godine rodio i tko je ‘tako mlad, skoro još uvijek dijete’, kako su mi govorili, stekli su ogromno povjerenje i pričali mi što im se događalo, kako su preživljavali među snajperskim zavjesama, granatiranjima, bez vode, struje, bez hrane. Pričali su mi o tome kako se živjelo pod jednogodišnjom opsadom srednjobosanskih prostora.
U tim sam razgovorima sve manje bila novinarka, a sve više jedna od njih: dijelila sam njihovu sudbinu, bili su neizbježno dio mog života, kao i ja njihovog. Bili smo, kao i danas, svjedoci jedne neželjene, gotovo pa zabranjene stvarnosti i prošlosti.
Iako sam, zbog novinarskog rada i teme rata kojoj sam bila toliko posvećena, imala niz različitih neugodnosti kakve novinari imaju, uvjeravala sam samu sebe da nema razloga plašiti se jer je istina na mojoj strani. Ali da sam se plašila – jesam. Da to nisam nikada nikome priznala – nisam. Da sam noćima plakala, strahovala od svakog šuštanja drveća misleći da netko dolazi po mene – jesam. Da sam naivno išla glavom kroz zid i zbilja vjerovala da će netko biti optužen ili uhićen ako objavim reportažu o žrtvama – jesam. I ne kajem se zbog toga.
U međuvremenu sam, toliko uronjena u tu veliku temu, izgubila mnogo ljudi oko sebe. Išla sam im na živce, podsjećala sam ih, samim svojim postojanjem, na temu i događaje koje bi, po njima, trebalo što prije zaboraviti ili još bolje, ponašati se kao da nam se oni nikada nisu ni dogodili. Nitko se, jasno mi je danas, ne želi družiti s nekim kome je njegov posao jedini prioritet i smisao, a posebno ako taj posao uključuje neprestano pisanje pa i razgovore o logorima, silovanjima, zločinima, ubojstvima. Bila sam mlada, nezrela i nedorasla i sada znam da sam, baš zbog toga, mogla toliko duboko, intenzivno i strastveno biti u tom sukobu i taj sukob u meni.
Moji su roditelji zadnji progovorili. O vlastitoj sam obitelji i našem ‘ratnom putu’ saznavala od drugih ljudi. Njih nikako nisam mogla natjerati da pričaju o tim godinama. Ali, neke su mi događaje, ipak, ispričali. Vjerovala sam, do neki dan, da ih nikada i nigdje neću spomenuti, da ta saznanja nikog ne zanimaju, a sve manje i mene samu, iz jednostavnog razloga: rat više nije moja profesionalna tema.
Ipak, rat će uvijek biti moja tema, intimna tema, i to sve manje ima veze sa mnom i mojim racionalnim izborom, nego je stvar pomalo sudbinska. Rodila sam se 17.6.1993. godine. Tog je dana i te godine propao jedan od mirovnih planova za BiH. Na fotografiji na kojoj me mama drži u naručju, a iza nas je grad, okovan snajperskim zavjesima, piše „40 dana od Glorijinog rođenje. Rat. Najveće borbe“.
Kada su moji roditelji, kao izbjeglice iz Travnika, točnije Guče Gore gdje im je zapaljena kuća, otet stan, kao i kuća na Docu, došli u Novi Travnik, s plastičnom vrećicom u ruci u kojoj su bile – najosnovnije stvari – pitam se što je to najosnovnije što čovjek uzima iz kuće kada mu je netko drugi pali – nisu imali gdje živjeti. U međuvremenu je tata, kao dragovoljac HVO-a, bio u prilici dobiti stan. Jedan mu je, čije ime i dalje ne želi reći, rekao da uđe u ulaz broj 11, u današnjoj Ulici Ivana Meštrovića i slobodno istjera neke Muslimane. Tati se to nije svidjelo što je i rekao, ali taj mu je govorio da je to ‘normalno’, ‘da je rat’, ‘da oni idu svojima, a mi svojima’.
Tata je, s mamom, došao do tih vrata, jedanput. Bilo je dovoljno da ih gurne nogom, uperi pušku u tu bošnjačku obitelj i naše bi stambeno pitanje bilo riješeno. Međutim, on to nije mogao uraditi. Stajali su nekoliko minuta, šuteći oboje, pred tim vratima, svjesni da više nemaju gdje, svjesni da su od krova nad glavom udaljeni svega jedan korak za koji nijedno ni drugo, očito, nisu imali snage. Nekoliko godina kasnije, nakon što je rat stao, ljudi koji su vlasnici tog stana, koji su i te 1993. bili u njemu ne sluteći što se ispred tih vrata događalo, postali su kućni prijatelji moje bake i djeda. I danas se, redovito, kao prvi susjedi, zgrada do zgrade, druže, piju kave i dolaze jedni na drugima na Božiće i Bajrame.
Dok sam istraživala ratnu prošlost, taj me put u srce zemlje doveo i do obitelji Garić koje sam intervjuirala u dvorištu njihove obiteljske kuće. Nigdje nisam, kao u njihovom dvorištu, čula snažniji cirlik djece, unuka Mire i Milke Garića. Malo gdje još na ovom svijetu ima plemenitosti kao u baki Kati Kesten, gospođi koja je cijeli rat, s jedinog izvora koji nije presušio, pod granatama donosila vodu ranjenicima u crkvi – bolnici u Novoj Biloj. Nigdje još nisam, na svu sreću, osjetila očaj kojim šuma diše kao na proplanku Bikoši iznad Guče Gore gdje su strijeljani vojnici HVO-a i hrvatski civili čija tijela ni danas nisu pronađena. Ni u kome, čini mi se, toliko snage kao u Sarafini Lauš koja je u jednom danu izgubila trojicu sinova i supruga.
Ni u kome toliko hrabrosti kao u mojoj majci koja je te 1993. po vodu izlazila točno u 15 sati, kad svira uzbuna koja upozorava da slijedi granatiranje, jer tada nije bio red i mogla je iz šahta ponijeti vode koliko je htjela. Ni u kome, čini mi se, toliko vjere da će rat stati i početi novi život, kao u mojoj pokojnoj baki Margi, koja se, prve izbjegličke noći u Novom Travniku, najviše brinula „za nove šerpe što su joj keve iz Austrije poslale“.
Iako često osjećam da sam i sama bila dio tog hrvatsko-bošnjačkog rata, iako se često znalo dogoditi da vojnike podsjećam gdje su sve bile linije, protiv kojih su se to ‘neprijateljskih postrojbi’ borili , iako su mi se brojni pejsaži pretvorili u ratne kote, a soliteri kao mjesta s kojih su snajperisti krali ljudske živote, iako sam izabrala da mi pisanje o ratu, otme godine za koje kažu da su najljepše u životu, ne mogu reći da se kajem.
Htjela sam da se čuju njihove priče, htjela sam dokazati da postoji i tuđa patnja, bol, da su i drugi bili žrtve u tom besmislu i ludilu. Vjerovala sam, naivno i pomalo djetinjasto, da ću na tom putu u srce zemlje imati podršku, razumijevanje. I da je ta podrška meni, ustvari, podrška tim ljudima o kojima sam pisala. Niz stanica je trebalo prijeći; na neke se i po nekoliko puta vratiti, po kiši i snijegu. Za neke je trebalo i duže vremena da bi ih se pronašlo jer se od te lašvanske magle nisu ni nazirale. Magla ih je pojela, kao što je gotovo pa progutala i sudbine i priče ovih ljudi.
Sa svake od stanica, ponijela bih nove kofere pune emotivne prtljage. Nekad nisam znala što bih s time, nekada me gušilo, deprimiralo i silno rasplakalo. Bilo je teško sve to slušati. Frustrirajuće i tjeskobno. Kao da slušaš čovjeka nevino osuđenog na smrtnu kaznu, a ne možeš mu pomoći. Ni ti, ni nitko. Ipak, koliko je god bilo bolno i traumatično slušati o smrti, na tom sam putu naučila najviše o životu. Nije bilo jednostavno ni ovaj tekst napisati. Svaki povratak je uvijek bolan, ali vraćati se, kao i živjeti, unatoč i usprkos svemu, mora.
Najvažnije što sam shvatila, a što dokazuje i ova predstava je to da, svaki čovjek nakon što prođe tamni tunel u životu, a ljudi o kojima sam pisala nesumnjivo su ga prošli, poštuje jedan jedini zakon na ovom svijetu, a to je onaj – savjesti.
Zbog tog mi je predstava “Kroz proces 10-6-93“ važna: ispunila me nekom začudnom snagom koja mi pomaže vratiti se u srce zemlje. Kad god se čovjek vraća u srce zemlje, vraća se ustvari sebi i onom od čega je stvoren. Na tom sam povratku, ne samo obnovila vjeru u ljude nego u dobrotu i suosjećajnost s drugim. “Kroz proces 10-6-93“ mi je vratila vjeru u moć empatije. Djeluje poput revolucije, ali one u kojoj barikade, i to vlastite, uklanjamo. Revolucija nježnosti i međusobnog razumijevanja.
Put u srce zemlje
Uz predstavu “Kroz proces 10-6-93“ HNK Mostar
Tijekom gotovo pet godina koliko sam istraživala i objavljivala tekstove mahom o hrvatskim žrtvama za vrijeme sukoba HVO-a i Armije RBiH u Središnjoj Bosni, odakle i sama potječem, razgovarala sam s nizom ljudi koji su te kobne 1993. godine obavljali najrazličitije funkcije: od generala, zapovjednika, pripadnika postrojbi za specijalne namjene, pa sve do liječnika, medicinskih sestara, vozača u ratnim sanitetima, civila.
Tih je pet godina, s ove distance i vremenske i geografske, bilo jako davno i trajalo jako kratko, ali zapravo je u njih stao jedan ‘život’. Buran, dramatičan, izuzetno strastven i bolan. Danas mi je teško sjetiti se tog ključnog trenutka koji me kao mladu novinarku, početnicu u poslu, odveo na jedno bolno putovanje, u svoju zemlju, u njeno srce. Moji vršnjaci iz naših studentskih dana cijelog će života pamtiti provode, zabave i putovanja, a ja sam, ni sama ne znam kako ni zašto, izabrala u tim godinama istraživanje ratnih zločina nad Hrvatima u Središnjoj Bosni.
Bila je to moja središnja tema koja me u svemu označila i obilježila, unatoč posve opravdanom protivljenju mojih roditelja. Smatrali su, a vjerujem da to drže i danas, da je o tome potrebno pisati, ali bi im bilo draže da to nije morala raditi njihova kćer koju ničim u toj pomalo suludoj namjeri, da sa 23 godine, umjesto studentskog putovanja u Budimpeštu, izabere provesti vikend u selu Orašac, iznad Travnika, u kojem je za vrijeme rata bio mudžahedinski kamp, nisu mogli zaustaviti.
Te su godine mog života obilježene dugim razgovorima sa žrtvama rata, obilascima lokacija na kojima se sukob dogodio, arhivu Haškog tribunala, kopanje po dokumentima obavještajnih službi. Sve to je, zapravo, rezultiralo popriličnim brojem tekstovima u kojima su Hrvati iz Središnje Bosne dobili priliku i mogućnost ispričati vlastitu stranu tog sukoba. Iako u početku nepovjerljivi prema nekome tko se te 1993. godine rodio i tko je ‘tako mlad, skoro još uvijek dijete’, kako su mi govorili, stekli su ogromno povjerenje i pričali mi što im se događalo, kako su preživljavali među snajperskim zavjesama, granatiranjima, bez vode, struje, bez hrane. Pričali su mi o tome kako se živjelo pod jednogodišnjom opsadom srednjobosanskih prostora.
U tim sam razgovorima sve manje bila novinarka, a sve više jedna od njih: dijelila sam njihovu sudbinu, bili su neizbježno dio mog života, kao i ja njihovog. Bili smo, kao i danas, svjedoci jedne neželjene, gotovo pa zabranjene stvarnosti i prošlosti.
Iako sam, zbog novinarskog rada i teme rata kojoj sam bila toliko posvećena, imala niz različitih neugodnosti kakve novinari imaju, uvjeravala sam samu sebe da nema razloga plašiti se jer je istina na mojoj strani. Ali da sam se plašila – jesam. Da to nisam nikada nikome priznala – nisam. Da sam noćima plakala, strahovala od svakog šuštanja drveća misleći da netko dolazi po mene – jesam. Da sam naivno išla glavom kroz zid i zbilja vjerovala da će netko biti optužen ili uhićen ako objavim reportažu o žrtvama – jesam. I ne kajem se zbog toga.
U međuvremenu sam, toliko uronjena u tu veliku temu, izgubila mnogo ljudi oko sebe. Išla sam im na živce, podsjećala sam ih, samim svojim postojanjem, na temu i događaje koje bi, po njima, trebalo što prije zaboraviti ili još bolje, ponašati se kao da nam se oni nikada nisu ni dogodili. Nitko se, jasno mi je danas, ne želi družiti s nekim kome je njegov posao jedini prioritet i smisao, a posebno ako taj posao uključuje neprestano pisanje pa i razgovore o logorima, silovanjima, zločinima, ubojstvima. Bila sam mlada, nezrela i nedorasla i sada znam da sam, baš zbog toga, mogla toliko duboko, intenzivno i strastveno biti u tom sukobu i taj sukob u meni.
Moji su roditelji zadnji progovorili. O vlastitoj sam obitelji i našem ‘ratnom putu’ saznavala od drugih ljudi. Njih nikako nisam mogla natjerati da pričaju o tim godinama. Ali, neke su mi događaje, ipak, ispričali. Vjerovala sam, do neki dan, da ih nikada i nigdje neću spomenuti, da ta saznanja nikog ne zanimaju, a sve manje i mene samu, iz jednostavnog razloga: rat više nije moja profesionalna tema.
Ipak, rat će uvijek biti moja tema, intimna tema, i to sve manje ima veze sa mnom i mojim racionalnim izborom, nego je stvar pomalo sudbinska. Rodila sam se 17.6.1993. godine. Tog je dana i te godine propao jedan od mirovnih planova za BiH. Na fotografiji na kojoj me mama drži u naručju, a iza nas je grad, okovan snajperskim zavjesima, piše „40 dana od Glorijinog rođenje. Rat. Najveće borbe“.
Kada su moji roditelji, kao izbjeglice iz Travnika, točnije Guče Gore gdje im je zapaljena kuća, otet stan, kao i kuća na Docu, došli u Novi Travnik, s plastičnom vrećicom u ruci u kojoj su bile – najosnovnije stvari – pitam se što je to najosnovnije što čovjek uzima iz kuće kada mu je netko drugi pali – nisu imali gdje živjeti. U međuvremenu je tata, kao dragovoljac HVO-a, bio u prilici dobiti stan. Jedan mu je, čije ime i dalje ne želi reći, rekao da uđe u ulaz broj 11, u današnjoj Ulici Ivana Meštrovića i slobodno istjera neke Muslimane. Tati se to nije svidjelo što je i rekao, ali taj mu je govorio da je to ‘normalno’, ‘da je rat’, ‘da oni idu svojima, a mi svojima’.
Tata je, s mamom, došao do tih vrata, jedanput. Bilo je dovoljno da ih gurne nogom, uperi pušku u tu bošnjačku obitelj i naše bi stambeno pitanje bilo riješeno. Međutim, on to nije mogao uraditi. Stajali su nekoliko minuta, šuteći oboje, pred tim vratima, svjesni da više nemaju gdje, svjesni da su od krova nad glavom udaljeni svega jedan korak za koji nijedno ni drugo, očito, nisu imali snage. Nekoliko godina kasnije, nakon što je rat stao, ljudi koji su vlasnici tog stana, koji su i te 1993. bili u njemu ne sluteći što se ispred tih vrata događalo, postali su kućni prijatelji moje bake i djeda. I danas se, redovito, kao prvi susjedi, zgrada do zgrade, druže, piju kave i dolaze jedni na drugima na Božiće i Bajrame.
Dok sam istraživala ratnu prošlost, taj me put u srce zemlje doveo i do obitelji Garić koje sam intervjuirala u dvorištu njihove obiteljske kuće. Nigdje nisam, kao u njihovom dvorištu, čula snažniji cirlik djece, unuka Mire i Milke Garića. Malo gdje još na ovom svijetu ima plemenitosti kao u baki Kati Kesten, gospođi koja je cijeli rat, s jedinog izvora koji nije presušio, pod granatama donosila vodu ranjenicima u crkvi – bolnici u Novoj Biloj. Nigdje još nisam, na svu sreću, osjetila očaj kojim šuma diše kao na proplanku Bikoši iznad Guče Gore gdje su strijeljani vojnici HVO-a i hrvatski civili čija tijela ni danas nisu pronađena. Ni u kome, čini mi se, toliko snage kao u Sarafini Lauš koja je u jednom danu izgubila trojicu sinova i supruga.
Ni u kome toliko hrabrosti kao u mojoj majci koja je te 1993. po vodu izlazila točno u 15 sati, kad svira uzbuna koja upozorava da slijedi granatiranje, jer tada nije bio red i mogla je iz šahta ponijeti vode koliko je htjela. Ni u kome, čini mi se, toliko vjere da će rat stati i početi novi život, kao u mojoj pokojnoj baki Margi, koja se, prve izbjegličke noći u Novom Travniku, najviše brinula „za nove šerpe što su joj keve iz Austrije poslale“.
Iako često osjećam da sam i sama bila dio tog hrvatsko-bošnjačkog rata, iako se često znalo dogoditi da vojnike podsjećam gdje su sve bile linije, protiv kojih su se to ‘neprijateljskih postrojbi’ borili , iako su mi se brojni pejsaži pretvorili u ratne kote, a soliteri kao mjesta s kojih su snajperisti krali ljudske živote, iako sam izabrala da mi pisanje o ratu, otme godine za koje kažu da su najljepše u životu, ne mogu reći da se kajem.
Htjela sam da se čuju njihove priče, htjela sam dokazati da postoji i tuđa patnja, bol, da su i drugi bili žrtve u tom besmislu i ludilu. Vjerovala sam, naivno i pomalo djetinjasto, da ću na tom putu u srce zemlje imati podršku, razumijevanje. I da je ta podrška meni, ustvari, podrška tim ljudima o kojima sam pisala. Niz stanica je trebalo prijeći; na neke se i po nekoliko puta vratiti, po kiši i snijegu. Za neke je trebalo i duže vremena da bi ih se pronašlo jer se od te lašvanske magle nisu ni nazirale. Magla ih je pojela, kao što je gotovo pa progutala i sudbine i priče ovih ljudi.
Sa svake od stanica, ponijela bih nove kofere pune emotivne prtljage. Nekad nisam znala što bih s time, nekada me gušilo, deprimiralo i silno rasplakalo. Bilo je teško sve to slušati. Frustrirajuće i tjeskobno. Kao da slušaš čovjeka nevino osuđenog na smrtnu kaznu, a ne možeš mu pomoći. Ni ti, ni nitko. Ipak, koliko je god bilo bolno i traumatično slušati o smrti, na tom sam putu naučila najviše o životu. Nije bilo jednostavno ni ovaj tekst napisati. Svaki povratak je uvijek bolan, ali vraćati se, kao i živjeti, unatoč i usprkos svemu, mora.
Najvažnije što sam shvatila, a što dokazuje i ova predstava je to da, svaki čovjek nakon što prođe tamni tunel u životu, a ljudi o kojima sam pisala nesumnjivo su ga prošli, poštuje jedan jedini zakon na ovom svijetu, a to je onaj – savjesti.
Zbog tog mi je predstava “Kroz proces 10-6-93“ važna: ispunila me nekom začudnom snagom koja mi pomaže vratiti se u srce zemlje. Kad god se čovjek vraća u srce zemlje, vraća se ustvari sebi i onom od čega je stvoren. Na tom sam povratku, ne samo obnovila vjeru u ljude nego u dobrotu i suosjećajnost s drugim. “Kroz proces 10-6-93“ mi je vratila vjeru u moć empatije. Djeluje poput revolucije, ali one u kojoj barikade, i to vlastite, uklanjamo. Revolucija nježnosti i međusobnog razumijevanja.