Tamo gdje se Gornji grad spaja s Donjim gradom, na zapadnome rubu povijesne jezgre koji je još donedavno, do prije sto i pedeset godina, zaudarao na natrule svinjske polovice i bujne goveđe utrobe, tačno na mjestu na kojem se, u blagom luku Mesnička utapa u Ilicu, s desne ruke spomenika Andriji Kačiću Miošiću, donedavno je radila antikvarnica s knjigama. Voljeli su je ljudi sa strane, putnici i turisti od ovoga jezika, pa bi, kada prvi put posjete Zagreb, dolazili tu a da ih nitko i ne navrati, naprosto zato što im je ta antikvarnica bila na putu. Ali nije to najvažnija među desetak gradskih knjižara koje su zatvorene ili radikalno preuređene (tako da umjesto knjiga trguju papirima i igračkama) u posljednjih godinu dana, i ne bismo je ni spominjali da nije dućana koji je otvoren na njezinom mjestu.
Tamo gdje su se prodavale antikvarne knjige, danas se otkupljuje zlatnina i srebrenina, ono što se nekada davno, u našim djetinjstvima, predstavljalo zagonetnom, kriptičnom formulom, ispisanom na diskretno postavljenim kartonskim transparentima u dnu izloga: lom zlato. Ili, rjeđe: lomljeno zlato. Tu su građani donosili staro prstenje, pokidane lančiće i narukvice, ili nakit kojeg se zbog nečega žele riješiti. Zašto se to zlato zvalo lom ili lomljeno? U ona vremena, dok su se riječi još ozbiljno shvaćale i svaka je rečenica morala imati neki, često i nedokučivi, smisao, vjerovao si da taj neželjeni prsten najprije treba razbiti čekićem, da narukvice, lančiće i broševe treba potrgati, jer bez toga nisu lomljeni i zlatar ih neće otkupiti kao lomljeno zlato. Trebao si odrasti, na drukčiji način razumijevati svoj već naučeni jezik, pa da pomalo shvatiš kako se radilo o nekim drugim lomovima i nije se lomilo zlato i srebro, nego se nešto slomilo u ljudima ili oko njih.
Prije skoro već sedamdeset godina, u zimu 1943, dok je na istoku padao Staljingrad, a u Zagrebu se virtuozno muziciralo u organizaciji Hrvatskoga krugovala i pod ravnanjem domobranskog pukovnika Lovre Matačića, po slavonskim selima za jedan zlatni lančić, kakvi su se prije rata darivali krizmenicama, mogla su se dobiti tri jaja, a za zlatan pečatnjak ili solidan par zlatnoga vjenčanog prstenja i cijela kokoš. U trgovinu su dolazili iz unutrašnjosti, iz Sarajeva i iz većih, neopustošenih, bosanskih gradova, uglavnom muškarci u zrelijim godinama, vlakom, koji je često upadao u partizanske zasjede, a nekoliko bi ga puta pretresale lokalne ustaške patrole, vrebajući Srbe, Židove, komuniste ili vojne bjegunce. Išli su u “promičbu”, tako se to ne baš bezopasno putovanje zvalo. Gorko ruganje s propagandnim režimom Nezavisne Države Hrvatske, tim vjekovnim snom hrvatskih naraštaja, odsanjanim zahvaljujući vođi Velikoga Njemačkog Reicha Adolfu Hitleru, a možda i ruganje sa samima sobom, jer se, eto, kokošja jaja plaćaju suhim zlatom.
U našoj hrvatskoj, ali i široj južnoslavenskoj tradiciji, zlatni i srebreni nakit već stoljećima ima važnu ulogu unutar obitelji. Zlatnina i srebrnina se dariva i nasljeđuje. Najmanje važna njezina svrha je u kićenju. Većina tih lanaca, narukvica, tijara, ogrlica nijednom (ili samo jednom, obično u prigodi vjenčanja) ne bude nošena na sebi. Nakit stoji u drvenim škatuljama i seharama, u kutijicama od morskih školjki, sakriven u dnu ormara, ili izložen u dnu psihe sa zrcalom, i služi kao nekakav krajnji zalog životne sigurnosti, “za ne daj Bože”, u slučaju rata, zbjega ili neke druge velike nesreće. Ali njegova najvažnija funkcija je nešto drugo: u porodičnom nakitu, u svoj toj zlatnini i srebrnini, često je upisano svo naše sjećanje. Svaki naslijeđeni prsten, svaki lanac, vežižica i svadbeni vrenćin, bio vrijedan cijelo bogatstvo i pamtio vremena Dubrovačke republike, ili je samo jeftina replika, kupljena na Stradunu sedamdeset i neke, u sebi ima upisanu priču. Od takvih je priča sačinjena porodična memorija, identitet nekog doma, njegova povijest. A zbir takvih povijesti čini najtačniju, premda nenapisanu, hrvatsku (srpsku, bosansku, balkansku…) povijest. U narodu koji je neispisan, čak i ako nije nepismen, više je historijskih podataka u jeftinoj damskoj kutijici za nakit, nego u ono malo njegovih knjiga. Izbačenih, odnesenih nekamo, kada je antikvarnica pretvorena u lomionicu sjećanja.
U posljednjih nekoliko mjeseci u širem središtu Zagreba na mjestu doskorašnjih kafića, parfimerija, obućarskih radnji, šnajderaja, butika, otvoreno je nekoliko stotina lokala gdje se otkupljuje zlatnina i srebrnina. Tu Zagrepčani i ljudi iz okolice dolaze u promičbu, gdje za sitan novac rasprodaju jedinu svoju stvarnu povijest. Nakon što tu ostaviš naslijeđeni lančić, trudiš se da što prije zaboraviš i njegovu priču. Zato što te boli duša, jer si za tri jajeta, za jednu kokoš ili za neplaćene račune za struju i telefon, morao dati nešto čime se mjeri tvoja dubina, na način na koji se dubina neke kulture mjeri svim njezinim, dobrim i lošim, knjigama.
Ti lokali u kojima neznani mešetari, ugodnici i miljenici gospodara zaborava, otkupljuju zlato i srebro strahotna su slika hrvatske ekonomske krize. Građani su prisiljeni da svoje obiteljsko blago pretvaraju u – govna. Ono što danas dobiju, već sutra poseru. A vlasti se prema ovome “fenomenu” odnose na jednak način kao i vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema promičbi, u zimu 1943. Slijepe, gluhe i nijeme za tu crnu burzu, kao i za ono što će, nužno, uslijediti. Naime, i te 1943. građani su se, nakon što bi rasprodali svo porodično zlato, često znali odati pljački. Zato su promičbenici, na put u Slavoniju, u lijevom džepu nosili svoje zlato, a u desnom nož. Ljudi bez sjećanja kolju lako i u samoobrani.
Put u promičbu
Tamo gdje se Gornji grad spaja s Donjim gradom, na zapadnome rubu povijesne jezgre koji je još donedavno, do prije sto i pedeset godina, zaudarao na natrule svinjske polovice i bujne goveđe utrobe, tačno na mjestu na kojem se, u blagom luku Mesnička utapa u Ilicu, s desne ruke spomenika Andriji Kačiću Miošiću, donedavno je radila antikvarnica s knjigama. Voljeli su je ljudi sa strane, putnici i turisti od ovoga jezika, pa bi, kada prvi put posjete Zagreb, dolazili tu a da ih nitko i ne navrati, naprosto zato što im je ta antikvarnica bila na putu. Ali nije to najvažnija među desetak gradskih knjižara koje su zatvorene ili radikalno preuređene (tako da umjesto knjiga trguju papirima i igračkama) u posljednjih godinu dana, i ne bismo je ni spominjali da nije dućana koji je otvoren na njezinom mjestu.
Tamo gdje su se prodavale antikvarne knjige, danas se otkupljuje zlatnina i srebrenina, ono što se nekada davno, u našim djetinjstvima, predstavljalo zagonetnom, kriptičnom formulom, ispisanom na diskretno postavljenim kartonskim transparentima u dnu izloga: lom zlato. Ili, rjeđe: lomljeno zlato. Tu su građani donosili staro prstenje, pokidane lančiće i narukvice, ili nakit kojeg se zbog nečega žele riješiti. Zašto se to zlato zvalo lom ili lomljeno? U ona vremena, dok su se riječi još ozbiljno shvaćale i svaka je rečenica morala imati neki, često i nedokučivi, smisao, vjerovao si da taj neželjeni prsten najprije treba razbiti čekićem, da narukvice, lančiće i broševe treba potrgati, jer bez toga nisu lomljeni i zlatar ih neće otkupiti kao lomljeno zlato. Trebao si odrasti, na drukčiji način razumijevati svoj već naučeni jezik, pa da pomalo shvatiš kako se radilo o nekim drugim lomovima i nije se lomilo zlato i srebro, nego se nešto slomilo u ljudima ili oko njih.
Prije skoro već sedamdeset godina, u zimu 1943, dok je na istoku padao Staljingrad, a u Zagrebu se virtuozno muziciralo u organizaciji Hrvatskoga krugovala i pod ravnanjem domobranskog pukovnika Lovre Matačića, po slavonskim selima za jedan zlatni lančić, kakvi su se prije rata darivali krizmenicama, mogla su se dobiti tri jaja, a za zlatan pečatnjak ili solidan par zlatnoga vjenčanog prstenja i cijela kokoš. U trgovinu su dolazili iz unutrašnjosti, iz Sarajeva i iz većih, neopustošenih, bosanskih gradova, uglavnom muškarci u zrelijim godinama, vlakom, koji je često upadao u partizanske zasjede, a nekoliko bi ga puta pretresale lokalne ustaške patrole, vrebajući Srbe, Židove, komuniste ili vojne bjegunce. Išli su u “promičbu”, tako se to ne baš bezopasno putovanje zvalo. Gorko ruganje s propagandnim režimom Nezavisne Države Hrvatske, tim vjekovnim snom hrvatskih naraštaja, odsanjanim zahvaljujući vođi Velikoga Njemačkog Reicha Adolfu Hitleru, a možda i ruganje sa samima sobom, jer se, eto, kokošja jaja plaćaju suhim zlatom.
U našoj hrvatskoj, ali i široj južnoslavenskoj tradiciji, zlatni i srebreni nakit već stoljećima ima važnu ulogu unutar obitelji. Zlatnina i srebrnina se dariva i nasljeđuje. Najmanje važna njezina svrha je u kićenju. Većina tih lanaca, narukvica, tijara, ogrlica nijednom (ili samo jednom, obično u prigodi vjenčanja) ne bude nošena na sebi. Nakit stoji u drvenim škatuljama i seharama, u kutijicama od morskih školjki, sakriven u dnu ormara, ili izložen u dnu psihe sa zrcalom, i služi kao nekakav krajnji zalog životne sigurnosti, “za ne daj Bože”, u slučaju rata, zbjega ili neke druge velike nesreće. Ali njegova najvažnija funkcija je nešto drugo: u porodičnom nakitu, u svoj toj zlatnini i srebrnini, često je upisano svo naše sjećanje. Svaki naslijeđeni prsten, svaki lanac, vežižica i svadbeni vrenćin, bio vrijedan cijelo bogatstvo i pamtio vremena Dubrovačke republike, ili je samo jeftina replika, kupljena na Stradunu sedamdeset i neke, u sebi ima upisanu priču. Od takvih je priča sačinjena porodična memorija, identitet nekog doma, njegova povijest. A zbir takvih povijesti čini najtačniju, premda nenapisanu, hrvatsku (srpsku, bosansku, balkansku…) povijest. U narodu koji je neispisan, čak i ako nije nepismen, više je historijskih podataka u jeftinoj damskoj kutijici za nakit, nego u ono malo njegovih knjiga. Izbačenih, odnesenih nekamo, kada je antikvarnica pretvorena u lomionicu sjećanja.
U posljednjih nekoliko mjeseci u širem središtu Zagreba na mjestu doskorašnjih kafića, parfimerija, obućarskih radnji, šnajderaja, butika, otvoreno je nekoliko stotina lokala gdje se otkupljuje zlatnina i srebrnina. Tu Zagrepčani i ljudi iz okolice dolaze u promičbu, gdje za sitan novac rasprodaju jedinu svoju stvarnu povijest. Nakon što tu ostaviš naslijeđeni lančić, trudiš se da što prije zaboraviš i njegovu priču. Zato što te boli duša, jer si za tri jajeta, za jednu kokoš ili za neplaćene račune za struju i telefon, morao dati nešto čime se mjeri tvoja dubina, na način na koji se dubina neke kulture mjeri svim njezinim, dobrim i lošim, knjigama.
Ti lokali u kojima neznani mešetari, ugodnici i miljenici gospodara zaborava, otkupljuju zlato i srebro strahotna su slika hrvatske ekonomske krize. Građani su prisiljeni da svoje obiteljsko blago pretvaraju u – govna. Ono što danas dobiju, već sutra poseru. A vlasti se prema ovome “fenomenu” odnose na jednak način kao i vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema promičbi, u zimu 1943. Slijepe, gluhe i nijeme za tu crnu burzu, kao i za ono što će, nužno, uslijediti. Naime, i te 1943. građani su se, nakon što bi rasprodali svo porodično zlato, često znali odati pljački. Zato su promičbenici, na put u Slavoniju, u lijevom džepu nosili svoje zlato, a u desnom nož. Ljudi bez sjećanja kolju lako i u samoobrani.