Uz cigaretu proživio sam cijeli jedan omanji život, punih dvadeset pet godina. Bila je to duboka i strasna veza, bez taktiziranja i doziranja – po dvije-tri kutije dnevno, najmanje. Preko cigareta i duhana koje smo pušili, preko različitih uredaba koje su pratile moj pušački vijek, mogao bih rekonstruirati jednu malu paralelnu historiju. Neću, recimo, zaboraviti onu dravu u grubom papirnom pakovanju, što ju je djed kupovao najamnicima a mi djeca potkradali, tako što otvori svaku paklicu i uzmi po jedan komad, misleći da se neće primijetiti. A hercegovina u elegantnim kartonskim kutijama na preklop – to se rijetko viđalo i budilo je strahopoštovanje. U taj red spadale su i jugoslavija (ona s utisnutim grbom na jednome kraju svake cigarete, pa je kružila fama kako milicija kažnjava ako zapališ tako da izgori grb) i sutjeska. Sve je to bilo strašno davno, kao u nekom predživotu, u svakom slučaju prije pojave filtera, koji me je dugo odbijao kao nešto svetogrdno, kao izdaja ili prijevara na koju svjesno pristaješ…
Dugo sam joj odolijevao, najviše i najduže uz onu staru sarajevsku plavu moravu, kojoj je drina bila luksuznija inačica. Pandan su im bile istoimena niška morava i drina. Kasnije, kada su filteri već potpuno zavladali (beograd, opatija, ambasador, upitnik, lovćen, pedesetsedam – tko bi ih sve nabrojao), a u našoj proizvodnji više nisi mogao naći nijednu cigaretu bez filtera da te ne ubije već prvi dim koji iz nje potegneš, doživljavao sam trenutke tihe i slatke osvete kad bih se u nekom od rijetkih prolazaka kroz free-shop dočepao koje šteke pall malla ili staroga, izvornog gitanea. Istom užitku znale su povremeno služiti zlatne svilene hercegovačke škije, upakovane u modri pakpapir.
Kad smo se počeli europeizirati i kad je izašla uredba o zabrani pušenja u autobusima, a stupala je na snagu točno prvog siječnja neke od ranih sedamdesetih godina, sjećam se dobro: bojao sam se da se to naprosto neću moći preživjeti. Nikad se nisam mogao načuditi kako je ta uredba lako i brzo primljena među našim svijetom, pa ubrzo više nikomu nije padalo na um zapaliti čak ni na najzabačenijoj seosko-prigradskoj liniji.
Svojom voljom nikad ne bih zanemario ni ostavio duhan. Presudila je astenija, slaba cirkulacija. Na vlastitoj koži sam bolje nego i u kakvim medicinskim enciklopedijama otkrio što znači kada naš stari svijet kaže kako je jedino važno „od kakve je čovjek japije“. Za moju japiju duhan je bio poput neutronske bombe: krajem osamdesetih već mi je bio tako oduzeo snagu da sam sam sebi bio smiješan. Bilo je: ili-ili. A pošto je razlog bio tako jak a ulog tako visok, nije bilo nikakve posebne tegobe – jednoga dana jednostavno više nisam pušio, i to je sve.
Međutim, platonski odnos prema duhanu nije mi se promijenio ni za dlaku. U današnjemu svijetu, već ideologijski podijeljenom na nepušački, koji je većinski i diktatorski, i na pušački, koji je postao ugrožena manjinska vrsta, ja se osjećam pripadnikom i navijačem ovoga drugog. Jedan od tužnijih prizora moderne civilizacije vidio sam vjetrovitog, kišnog i hladnog jutra na pločniku ispred vašingtonske poslovne zgrade: dvojica-trojica mladih businessmana ili činovnika, u urednim plavim odijelima-uniformama, s propisno vezanim kravatama, uvlače svoje dimove, ne znajući da, gledani ovako sa strane, u tom trenutku izgledaju kao parije: prokazan i deklasiran ološ, izbačen na ulicu.
Pušenje je pitanje ljubavi
Uz cigaretu proživio sam cijeli jedan omanji život, punih dvadeset pet godina. Bila je to duboka i strasna veza, bez taktiziranja i doziranja – po dvije-tri kutije dnevno, najmanje. Preko cigareta i duhana koje smo pušili, preko različitih uredaba koje su pratile moj pušački vijek, mogao bih rekonstruirati jednu malu paralelnu historiju. Neću, recimo, zaboraviti onu dravu u grubom papirnom pakovanju, što ju je djed kupovao najamnicima a mi djeca potkradali, tako što otvori svaku paklicu i uzmi po jedan komad, misleći da se neće primijetiti. A hercegovina u elegantnim kartonskim kutijama na preklop – to se rijetko viđalo i budilo je strahopoštovanje. U taj red spadale su i jugoslavija (ona s utisnutim grbom na jednome kraju svake cigarete, pa je kružila fama kako milicija kažnjava ako zapališ tako da izgori grb) i sutjeska. Sve je to bilo strašno davno, kao u nekom predživotu, u svakom slučaju prije pojave filtera, koji me je dugo odbijao kao nešto svetogrdno, kao izdaja ili prijevara na koju svjesno pristaješ…
Dugo sam joj odolijevao, najviše i najduže uz onu staru sarajevsku plavu moravu, kojoj je drina bila luksuznija inačica. Pandan su im bile istoimena niška morava i drina. Kasnije, kada su filteri već potpuno zavladali (beograd, opatija, ambasador, upitnik, lovćen, pedesetsedam – tko bi ih sve nabrojao), a u našoj proizvodnji više nisi mogao naći nijednu cigaretu bez filtera da te ne ubije već prvi dim koji iz nje potegneš, doživljavao sam trenutke tihe i slatke osvete kad bih se u nekom od rijetkih prolazaka kroz free-shop dočepao koje šteke pall malla ili staroga, izvornog gitanea. Istom užitku znale su povremeno služiti zlatne svilene hercegovačke škije, upakovane u modri pakpapir.
Kad smo se počeli europeizirati i kad je izašla uredba o zabrani pušenja u autobusima, a stupala je na snagu točno prvog siječnja neke od ranih sedamdesetih godina, sjećam se dobro: bojao sam se da se to naprosto neću moći preživjeti. Nikad se nisam mogao načuditi kako je ta uredba lako i brzo primljena među našim svijetom, pa ubrzo više nikomu nije padalo na um zapaliti čak ni na najzabačenijoj seosko-prigradskoj liniji.
Svojom voljom nikad ne bih zanemario ni ostavio duhan. Presudila je astenija, slaba cirkulacija. Na vlastitoj koži sam bolje nego i u kakvim medicinskim enciklopedijama otkrio što znači kada naš stari svijet kaže kako je jedino važno „od kakve je čovjek japije“. Za moju japiju duhan je bio poput neutronske bombe: krajem osamdesetih već mi je bio tako oduzeo snagu da sam sam sebi bio smiješan. Bilo je: ili-ili. A pošto je razlog bio tako jak a ulog tako visok, nije bilo nikakve posebne tegobe – jednoga dana jednostavno više nisam pušio, i to je sve.
Međutim, platonski odnos prema duhanu nije mi se promijenio ni za dlaku. U današnjemu svijetu, već ideologijski podijeljenom na nepušački, koji je većinski i diktatorski, i na pušački, koji je postao ugrožena manjinska vrsta, ja se osjećam pripadnikom i navijačem ovoga drugog. Jedan od tužnijih prizora moderne civilizacije vidio sam vjetrovitog, kišnog i hladnog jutra na pločniku ispred vašingtonske poslovne zgrade: dvojica-trojica mladih businessmana ili činovnika, u urednim plavim odijelima-uniformama, s propisno vezanim kravatama, uvlače svoje dimove, ne znajući da, gledani ovako sa strane, u tom trenutku izgledaju kao parije: prokazan i deklasiran ološ, izbačen na ulicu.