Punk za Afganistan, ili kako smo se skamenili

Sovjetska intervencija u Afganistanu otpočela je na Badnji dan, 24. prosinca 1979. Tada je, kaže legenda, CIA primijetila netipično premještanje sovjetskih trupa, zračnim mostom prema Bagramu i Kabulu. Sljedećih tjedana bit će to tema svih svjetskih novina i novinskih agencija. Prema običajima epohe, te u skladu s proleterskim internacionalizmom, Sovjeti su se u vojne intervencije upuštali nakon što bi ih netko iz ugrožene zemlje zamolio da to učine. Tako su i ovaj put dolazili kao spasitelji Afganistana, na poziv “zdravih snaga”, nakon što je prethodno svrgnut premijer Hafizulah Amin, koji je, pak, došao na vlast nekoliko mjeseci ranije, tako što je naložio ubojstvo svoga prethodnika Muhameda Tarakija. Obojica su, i Taraki i Amin, bili revolucionari, ljevičari i marksisti. Do prve pojave afganistanskih desničara, vjerskih fanatika, samoubojica, mudžahedina pa talibana, još ćemo popričekati. Njih će postupno stvarati CIA i Sjedinjene Američke Države. Bit će to vrlo skup i dugotrajan projekt.

Većini Jugoslavena svaki bi se put ledilo srce, svaki bi put krvotokom prostrujao dah Sibira, kad god bi tako Sovjeti, na poziv “zdravih snaga”, intervenirali u nekoj zemlji. Plašili smo se za sebe, ili smo strepili od te vječne i nevidljive prisutnosti “zdravih snaga”. Meni je tog 24. prosinca 1979. bilo trinaest godina. Upravo je kraju išla posljednja godina djetinjstva. Sljedeće, 1980. već ću biti punker, vrlo zainteresiran za vanjskopolitičke stranice u novinama, za rusku avangardu, nadrealizam i dadaizam, i gutat ću djela književnih klasika, kao da sutra nastupa smak svijeta, pa sve to moram stići.

U trenucima kada Sovjeti ulaze u Afganistan i kada završava moje djetinjstvo – jer, te sam jeseni već počeo kupovati gramofonske ploče – Tita prebacuju u ljubljanski klinički centar, gdje započinje sezona njegova umiranja, a s njom i desetljeće raspada Jugoslavije. Ujedno, najljepše i najsadržajnije desetljeće naših života. Sovjeti će u Afganistanu ostati sve do potpunog povlačenja, 15. veljače 1989. Za sobom su ostavili petnaest tisuća mrtvih vojnika. Komunista je iz Afganistana posve nestalo. Porazili su ih vjerski fanatici, talibani. Porazili su ih oni koje su naoružali i indoktrinirali Amerikanci i njihovi saveznici. Sovjetski Savez nikada nigdje više nije odlazio na poziv “zdravih snaga”, Jugoslavenima se više nije ledilo srce. A onda je nestalo i Jugoslavena i Sovjetskog Saveza. Ostali su samo Amerika i talibani. I naši životi, u nekoj drugoj fazi i na nekom drugom mjestu.

Na početku sovjetske intervencije u Afganistanu ta zemlja je u imaginariju našega svijeta i jezika bila prisutna na dva načina i u dva oblika. Afganistan je za generacije jugoslavenskih hipika, uglavnom rođenih nekako između 1941. i 1955, bila zemlja snova i priviđenja, prva, a nekima i posljednja postaja na putu prema Indiji. Domovina opijuma, što onda znači i heroina, ali i zemlja dobrih i mirnih ljudi, beskrajnih kamenih predjela i širokog zvjezdanog neba. U drugom obliku i kodu Afganistan je tada bio, i ostat će sve do kraja Jugoslavije, marka hašiša. Postojali su tada marokanac i afganistanac. Marokanca bilo je više i bio je po svemu običniji. Afganistanca rijetko bi se našlo, i to bi onda bila gozba od doživljaja, od snova i od mladosti. Jednom, kada se raspadne Jugoslavija, iz naših će krajeva, izgleda, trajno iščeznuti hašiš. Bit će poslije svega kojekakvih legalnih i ilegalnih sintetičkih droga, bit će heroina za upropastiti život, i kokaina za dobar infarkt, za poglupljivanje, prelazak na narodnjake i nacionalizam, a bit će i marihuane, bit će trave u plastovima, i marihuaninog ulja će biti, i kolačića, i gljiva, i raznih drugih čuda, jedino hašiša skoro da više neće biti. Zašto? I u kakvoj su vezi pad komunizma, raspad Jugoslavije, europsko ujedinjenje i opći kapitalizam s nestankom hašiša? Ne znam. Ali odavno već nema ni marokanca, ni afganistanca. I nema hipika koji su početkom sedamdesetih, putujući preko Afganistana, poput Kristofora Kolumba otkrivali svoje indije.

Pet mjeseci nakon sovjetske intervencije u Afganistanu, 5. lipnja 1980, Založba kaset in plošč Radio televizije Ljubljana objavila je album “A dan je tako lijepo počeo”, riječke grupe Paraf. Premda to nije bila prva važna ploča jugoslavenskog punka – Pankrti su već bili objavili “Dolgcajt” – ne bi bilo sasvim pretjerano reći da s tim albumom počinje, a možda i završava jugoslavenski punk. Za našu generaciju, za tih stotinjak ili više adolescenata i adolescentica, koji će sljedeće desetljeće noći provoditi po zadimljenim suterenskim klubovima onoga Sarajeva, “A dan je tako lijepo počeo” od velike je formativne važnosti.

Četvrta stvar na A strani ploče je “Kabul 1980 (Everybody Must Get Stoned)”. Podnaslov je referenca na Boba Dylana, na stihove iz pjesme koja otvara album “Blonde on Blonde” iz 1966. Dosjetka iz 1966, kada su se djeca jednog vremena kamenila povukavši dim kvalitetnog afganistanskog hašiša, bila je ubitačno jednostavna kao što već jednostavne jesu privatne metafore, koje nastaju iz pjesnikova idiolekta i koje onda osvajaju dijalekte i govore po kojima se naraštaji djece razlikuju od naraštaja roditelja. Uglavnom, riječi koje su roditeljima hipika označavale kamenovanje bludnica u starozavjetnom biblijskom tekstu, njihovoj su djeci značile nešto sasvim drugo. Četvrt stoljeća nakon Dylana, Parafi su metaforu vratile njezinom izvoru. Ali više to nije bio Stari zavjet, nego je to bila stvarnost živog Afganistana.

A pjesma, kakva je bila pjesma? To ustvari više nije bila pjesma, nego prijeteće zavijajući glas, anonimna, neodrediva orijentalna melodija, kojoj puckanje prstiju daje ritam. Dok sam krajem kolovoza 2021. gledao prizore talibana kako osvajaju Kabul, i u njima vidio uvod u nestanak jednoga svijeta, kao soundtrack mi je niz misli tekla ta pjesma bez pjesme grupe Paraf. Talibani su zabranili muziku, zabranili su svako pjevanje mimo onog molitvenog, a riječki su punkeri, Valter Kocijančić, Zdrave Čabrijan i Dušan Ladavac, prorekli to u zagonetnoj četvrtoj stvari na A strani albuma “A dan je tako lijepo počeo”.

Godinu kasnije, u jesen 1981, Jugoton je, s mišlju na nevjerojatan uspjeh i utjecaj “Beograd Paket aranžmana”, objavio novi kompilacijski album, ovaj put s većim brojem beogradskih punk i novovalnih bandova. Grupa je bilo deset, pjesama dvadeset, ali za razliku od “Paket aranžmana”, “Artistička radna akcija” (ARA) naprosto nije više bila važna. Uglavnom su to bili neki pretenciozni klinci, koji su, kako to već biva s trendovima i modama u muzici i književnosti, avangardu munjevito pretvorili u maniru i u dosadu. Samo jedna od grupa s ove kompilacije će biti čuvena: U škripcu. Iz druge, zvala se Radnička kontrola, nastaju Partibrejkersi. “Dosada” i “TV u koloru” Radničke kontrole su najbolje pjesme na albumu, volim ih i danas čuti. Ali vječito budne djelatnike Službe državne bezbjednosti, tu besmrtnu komunističku polutajnu policiju, čiji je radnici početkom devedesetih činiti jezgro nekih novih četnika i ustaša, zainteresirat će pjesma “Kozaci”, grupe Petar i zli vuci. Evo teksta “Kozaka”, pa ga pažljivo pročitajte: “Nisam verovao da/ ljudi mogu biti krivi/ samo zato što su/ druge boje kože/// Nisam verovao da se može/ biti kriv što se može/ biti kriv jer te ne vole/// Ali mene demantuju, demantuju/ ali mene demantuju, demantuju/ kozaci u mom stanu/ kupatilu, ormanu/ kozaci u mom stanu/ kupatilu, ormanu/// Nisam verovao da/ ljudi mogu biti glupi/ da se kolju za malo/ malo tuđe zemlje/// Kad misle da smo/ toliko glupi/ da nas bombom gađaju/ i kažu oslobađaju.” 

“Kozaci” bili su zabranjeni za emitiranje na većini domaćih radio-stanica, a policija bi, naročito u Sarajevu, ulovivši nadobudnog omladinca u kakvom noćnom prestupu, neobično često rečenome, premda nije pjesnik, niti član grupe Petar i zli vuci, postavljala pitanje što misli dok pjevuši, ili samo dok sluša “Kozake”. U pravovjernom dnevnom listu Oslobođenje jedan od komentatora, inače ekspert za armiju, partiju i idejna skretanja, često je u aluzijama spominjao “Kozake”. I kao što postoje narodne pjesme, za koje je odgovoran čitav narod, “Kozaci” su bili pjesma za koju je odgovorna bila cjelokupna antisocijalistička mladež. A po mišljenju hermeneutičara i književnih tumača iz Službe državne bezbjednosti, “Kozaci” su govorili o sovjetskoj intervenciji u Afganistanu. I osim što se u pjesmi osjećao snažan antisocijalistički sentiment, kroz nju se čuo, jasno je odjekivao, i tajni stih. Što je to tajni stih? To je stih koji, zapravo, ne postoji, ali ga ima, svi ga čuju, i svi ga u sebi pjevaju. Pa tako, u trenucima u kojima se čuje refren “kozaci u mom stanu, kupatilu, ormanu”, koji već sam po sebi aludira na skoru sovjetsku intervenciju u Jugoslaviji, negdje ispod prepoznaje se tajni refren: “danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu”.

Jesu li “Kozaci” stvarno govorili o sovjetskoj intervenciji u Afganistanu? Ili da pitanje jasnije formuliramo: jesu li autori pjesme zbilja mislili na ono što je policija čula u pjesmi? Danas, nakon što je pjesma temeljito zaboravljena, i nakon što se Petra i zlih vukova sjećaju samo fanatični memoristi i sjećači vlastitih mladosti, nemoguće je to ustanoviti. Ali ni u ono vrijeme, dok je histerija trajala, nitko s pouzdanošću ne bi mogao reći jesu li stvarni autori pjesme među članovima grupe i njihovom publikom, ili, možda, među žbirovima, uhodama i inspektorima Službe državne bezbjednosti. Govori li pjesma o onom što je pjesniku bilo na umu ili o onom što u pjesmi drugi čuju? Nije to nimalo bezazleno pitanje. Za mene današnjega, “Kozaci” su jedna od dvije zvučne bilješke jugoslavenske rock muzike iz kojih se rađalo značenje pojma Afganistan. Čovjeku se nakon svega učini da se taj pojam, kao i toliki drugi pojmovi, kroz vrijeme rađao iz pjesničke, umjetničke i književne intervencije, kojom je proročanski ispraćena nevolja i nesreća žive ljudske povijesti.

Miljenko Jergović 03. 09. 2021.