ili kako je Joyce zalutao u puljsko kino

Igrom nasumičnih slučajeva, u potrazi za poslom, jedan se zaljubljeni profesor krajem 1904. i početkom 1905. godine našao u Puli, u ratnoj luci Pula, za koju do tada nikada nije čuo, nije znao da uopće postoji. “I am Joyce – James Joyce, your teacher of English language”, nonšalantno se, kako suvereno predmnijeva i suvremeno parafrazira puležanski rocker, satiričar i kantautor Franci Blašković¹, predstavio taj dvadesetdvogodišnji profesor engleskog jezika austrijskim časnicima i podčasnicima u Berlitz School of Languages u Puli. Početkom dvadesetoga stoljeća, u životno i književno mu nebitnom i sasvim slučajnom gradu, slučajno se našao autor budućega prevratničkog romana toga istoga stoljeća, tada, u Puli, ni s posljednjom nakanom ni zadnjom primisli, ma koliko u sebe vjerovao, da će upravo on, Joyce – James Joyce, biti autor “Uliksa”. Joyceva sporedna pulska četveromjesečna profesura toliko je efemerna, kratka i prolazna da svaka spekulacija i uz nju vezana mistifikacija o presudnome ili značajnome utjecaju Pule na njegov književni prosede, a posebice na nepostojeći filmski interes i angažman – kako nas neuvjerljivo i uzaludno nastoje obmanuti neupućeni autori knjige “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”², njemački glumac Hanns Zischler (prema kome su gotovo svi europski književnici početkom dvadesetoga stoljeća, kako je već pokušao ustvrditi, ali samo pokušao, prijašnjom sličnom knjigom “Kafka ide u kino”³, bili opsjednuti kinematografijom) i hladna švedska književna teoretičarka Sara Danius (istraživačica književnoga opusa Flauberta i Prousta te kratkih novinskih vijesti i estetičarka bjelina u tiskanome tekstu), koji se nisu potrudili ni toliko da na svoje jezike (jer hrvatski ne znaju i ne žele znati) prevedu i iskoriste iscrpno dokumentirane hrvatske izvore o boravku Joycea u Puli – unaprijed gubi svaki smisao. Da bismo koliko-toliko demistificirali Joyceovu pulsku epizodu pozabavit ćemo se njome što je moguće objektivnije i dokumentarnije, jer dotiče početke prikazivačke kinematografije u Puli.

Urbana ekspanzija Pule početkom dvadesetog stoljeća u potrazi je za obrazovanim i stručnim kadrovima svih profila iz europskih središta. “Brzina razvitka i kvaliteti ljudi, učinili su, da je Pula dobila više velegradski karakter od drugih gradova na Jadranu, da je život bio više velegradski nego na Rijeci, u Trstu ili u Mlecima. Mornarica i njen mnogonarodni sastav davali su Puli i međunarodni i kozmopolitski žig. Prvi broj Polaer Tagblatta 1905. donosi oglas u kome se traži učitelj japanskog jezika. Osniva se škola po Berlitzovoj metodi, na kojoj se uči engleski, francuski, njemački, hrvatski i talijanski. Ona je smještena na drugom katu kuće br. 1 tadašnje ulice Clivo San Stefano, danas Ulice Slavka Grubiše (danas pak, nije ulica, već Trg Portarata, op. a.). Na toj je školi neko vrijeme (od studenog 1904. do ožujka 1905., oko četiri mjeseca) bio učitelj engleskog jezika kasnije mnogo poznati svjetski pisac James Joyce.”⁴ Premda se u Berlitzovoj školi stranih jezika moglo učiti i hrvatski, “gradska uprava nije nigdje trpjela hrvatskog jezika, ni u administraciji, ni u školama, ni u natpisima, ni na nadgrobnim spomenicima… “⁵

Diplomiravši 31. listopada 1902. suvremene jezike (engleski, francuski i talijanski) na Sveučilištu u Dublinu (University College Dublin), nemirni i znatiželjni James Augustine Aloysius Joyce, koji je “prestao vjerovati u katoličanstvo prije mnogo godina”⁶ (sigurno se sjeća brat, Stanislaus Joyce), nedugo zatim odlazi za Pariz studirati medicinu, no vraća se već travnja iduće godine doma jer majka mu se iznenada teško razboljela. Četiri mjeseca kasnije majka (Mary Jane Murray) opsjednuta katoličanstvom zapada u karcinomsku komu i umire 13. kolovoza 1903., u četrdeset i petoj, a skrhani i deprimirani James, bez posla i novaca, neumjereno se odaje alkoholu (što je različitim intenzitetom činio cijeli život), raskalašenom (posjete su mu bordelima, od četrnaeste, i kasnija navada) i neurednom životu te preživljava (i gladuje) zamjenjujući povremeno po školama, pišući osvrte, kritike, recenzije, dajući poduke i pjevanjem u zborovima. Gotovo godinu dana kasnije, još uvijek u svome Dublinu, naglo se otrijeznio, pribrao i oporavio, zaboravio na nedaće, zanemario sve probleme, u četvrtak 16. lipnja 1904., signifikantnog nadnevka u teoriji književnosti dvadesetoga stoljeća, sudbonosno se zaljubivši na prvom spoju, na brijegu Howth (prema nekim detaljnim biografima i navodne, Joyceove hitre ejakulacije u Norinu ruku: “raskopčala mu je hlače, odmakla košulju u stranu, skliznuo joj je u ruku i, prema njegovom kasnijem sjećanju, vještim pokretima načinila ga muškarcem”⁷), u njemu prelijepu crvenokosu konobaricu, služavku i sobaricu (u Finns Hotelu), neuku Noru Barnacle iz Galwaya⁸, jednodnevna zbivanja cijeloga “Uliksa”, u “svim pojedinostima na više od 900 stranica – u mnogim izdanjima”⁹. Pedeset godina kasnije, od 1954., svake se godine 16. lipnja, od 2012. i u Puli, slavi Joycevo djelo nazvano Bloomsday, Blumovdan, prema glavnom liku romana Leopoldu Bloomu.

“U trenutku kada su se sreli, njegova je ljubav velika i strastvena i on to često izražava i u pismima. Iste godine u kolovozu on joj iskreno piše o sebi: tri puta počinjao je studirati medicinu, jedanput pravo, jedanput glazbu, a tjedan dana prije počeo je ugovarati aranžman kao putujući glumac. Čini mu se da se borio sa svim religioznim i socijalnim snagama u Irskoj i, najzad, nema se u što pouzdati do u samoga sebe. Tuži se kako ovdje u Dublinu nema života za nj. Ljudi žive zajedno, a ostaju ipak udaljeni… ponosan je da ona može birati. Može ostati uz njega… a on bi jako želio da dijeli svaku sreću s njim i uvjerava je o svom velikom štovanju za njezinu ljubav koju želi zavrijediti. (…) Kao da je u svojoj velikoj zaljubljenosti zaboravio sve nedaće koje je već doživio, pa i na gladovanje u Parizu, a i ovdje, kod kuće. Opet s novom nadom piše u London tražeći mjesto u nekoj od Berlitzovih škola na kontinentu. Obraća se nekoj agenciji, iako u nju nema baš puno povjerenja. Ipak oni mu javljaju da može dobiti mjesto u Zürichu.”¹⁰

Poput mnogih irskih književnika (Wilde, Show, Yeats, Swift, Beckett…) ni Joyce nije želio, ni mogao, ni htio živjeti i pisati u Irskoj, u voljenom Dublinu (prečestim mjestom radnje njegovih romana, novela i priča), radije je “putnik po prirodi, ali i po potrebi. Kad bi dovoljno zakomplicirao svoj život na jednom mjestu, on je, umjesto da ga razmrsi, radije otišao na drugo mjesto i tako skupljao jednu neriješenu situaciju za drugom. Jedan od nekoliko razloga zbog kojih se radovao da napušta Dublin bio je u tome što je osjećao da je prisiljen da učini ono što i želi.”¹¹ Valjalo je krenuti na put, svakako s Norom, kamo god da stigli, pa makar završili i u njima posve nepoznatoj austrijskoj ratnoj luci na Jadranu. “Stvari pri odlasku nisu išle glatko, a tako je bio siguran da je izabrao pravi put.¹² (…) Kako su im planovi u Londonu bili osujećeni, Joyce i Nora krenuše u Pariz isto veče, 9. oktobra. Nisu gotovo imali ništa novaca. (…) Noću su sjeli za vlak koji ih je ujutro 11. oktobra doveo u Zürich. Ovdje su po prvi put nakon što su pobjegli bili sami i Joyce je ostao posebno sklon ovom neuglednom hotelu (“Gasthaus Hoffnung” u Reitergasse broj 16, op. a.) u kojem su on i Nora proveli svoju prvu ljubavnu noć. (…) Stigli su u Trst 20. oktobra i Joyceu je trebalo samo sat-dva u novom gradu da okruni svoj medeni mjesec odlaskom u zatvor. Na Piazza Grande zapao je u nevezani razgovor s tri pijana engleska mornara…”¹³

Prevareni James ostao je bez dogovorena i obećana mu profesorskoga posla najprije u züriškoj, a potom i u tršćanskoj Berlitzovoj školi stranih jezika, Berlitz School of Languages. Srećom, u Puli je netom prije, 3. listopada 1904.¹⁴, otvorena jednaka takva puljska podružnica s upražnjenim mjestom za još jednoga profesora engleskog jezika. Irski zaljubljenici stižu u Pulu “najbržim i najelegantnijim od svih parobroda što plove Jadranskim morem”, kako je u tisku svakodnevno reklamiran parobrod Graf Wurmbrand¹⁵, iz Trsta, u nedjelju prijepodne, 30. listopada 1904. godine, baš onoga dana kad se u parku ispred Arene otkrivao spomenik austrijskoj carici i ugarsko-hrvatskoj kraljici Elizabeti (kraljičina statua je uklonjena odmah kad je Pula potpala pod talijansku vladavinu: “9. svibnja 1919. spomenik je rastavljen i preseljen u gradsku staju, nakon čega je najvjerojatnije uništen.”¹⁶), supruzi Franje Josipa I., u narodu i Puli popularnoj Sisi. “Nadvojvoda Karlo Stjepan tom je prigodom u govoru podsjetio kako je carica često boravila u Puli, da je ovaj grad bio mjesto odlaska, odnosno dolaska s brojnih caričinih putovanja carskom jahtom (poznato je da je carica nakon tragične smrti sina, prijestolonasljednika Rudolfa, izbjegavala dvorske ceremonijale i mnogo putovala).”¹⁷ Austrijska carica i ugarsko-hrvatska kraljica Elizabeta (godinama samo, austrijskoga reda radi, u formalnom braku s Franjom Josipom I.) tragično je okončala kao kolateralna (i po svemu nepotrebna) žrtva, tada već uznapredovala, anarhističkoga pomodarstva i pratećeg mu terora: talijanski anarhist Luigi Lucheni duboko je i precizno zario dugačku tanku turpijicu u caričina prsa, ravno u caričino šezdesetogodišnje srce, dok je s pratnjom bezbrižno šetala uz genevsko jezero 10. rujna 1898., kad je iznemogloj carici, na povratku u hotel, na parobrodu, sluškinja odvezala svileni korzet, iskrvarila je i ubrzo izdahnula (kasnije na policiji, kad je saznao da mu je naum uspio, Luigi je Lucheni djetinjasto ponosno izjavio: “Priznajem da je moj jedini cilj bio ubojstvo austrijske carice, veoma me obradovala vijest o njezinoj smrti. Ja sam anarhist!”).¹⁸

“Vitar je na bankine od Rive hita slanu vodu, vapor Wurmbrand je suvajuć bove pušćiva debele čufe od dima, a tu poli mola, u đardinu prid Arenom, banda od otoni je sopla niki salonski potpourri. Na poštamentu od kamika z lancunon je bila pokrivena figura od cesarice i poetese Elizabete (Sissi), pokojne žene od cara Franca Jožefa Prvega. Jedan mršavi mladić, u jaketi na rige i u bragešah kolor bakalaja, z bareton na bok, napro zgromačan, nosija je staru valižu i fagot od sakakovih harat. Zuz njega, njegova mlada, u avana kapotu do kolina i u biloj kotuli na rožice, prehitila je priko ramena rucak od mornarskega platna. Sako malo, z livon je rukon popravljala črljene lase pod rumenim kapelinon. Je pensala, ćeš nu, da mužikanti svire za njih ki su ovamo z Irske došli iskat sriću. Fešta je na Rivi! Kad je jedan ufičal u paradnoj monduri, potega špažić, argonautsko je more, Muzil, Aliveninsel i Svetu Katarinu pogledala Presvitla Kraljica, sva u bronci, visoka šes’ metri.”¹⁹

Otkrivanje caričina (Elizabetina, Sisijeva) spomenika valja spomenuti iz još jednoga razloga: te je večeri Arena po prvi puta osvijetljena ondašnjim vatrometom, zasuta je, kao i pedeset i jednu godinu kasnije, 1955., na 2. Filmskom festivalu, svjetlećim raketama, potonjim trajnim obilježjem svakoga otvaranja budućih filmskih festivala. “Navečer su bili osvijetljeni kućni prozori i parobrodi u luci. Nakratko je osvijetljena i Arena, iz luke je ispaljeno mnogo svjetlećih raketa. Uzbuđenje u gradu vladalo je do kasnih noćnih sati… Mnogi izletnici otputovali su iste noći. U 21:20 krenuo je vlak za Rovinj, u 22:25 vlak za Trst, a u 11:00 sati parobrod ‘Almissa’. Procjenjuje se da je toga i prethodnog dana u Pulu pristiglo gotovo deset tisuća stranaca.”²⁰

“Tonući u san, u hladnoj sobi u Via Giulia, pomislio je kako je varljiva linija zamišljenog putovanja. Umjesto u Trst, dospjeli su u ovo dosadno vojno naselje. Ravnatelj tršćanskog Berlitza, gospodin Artifoni, žalio je zbog nesporazuma optužujući centralu u Zürichu, i predložio da se za neko vrijeme smjeste u Puli gdje se otvara filijala. Grmljavina praćena sijevanjem spustila je tovar kiše na zaboravljeni grad u trenutku kad mladi par čvrsto sniva u polupraznom i hladnom stanu.”²¹

Nakon neugodnosti u Zürichu i Trstu (uza sve, dublinski zaljubljenici zabunom su 19. listopada sišli s vlaka u maglovitoj Ljubljani: “Izašli su iz vlaka misleći da su već stigli u Trst, i tek su u čekaonici otkrili da je more još daleko. Do sljedećeg vlaka trebalo je provesti noć u nepoznatom gradu. Ostavili su kovčeg u garderobi i uputili se u park gdje su na klupi dočekali jutro. Ipak, postojanje moćnog teleskopa tumačili su kao dobar znak u nizu zabuna koje su pratile njihov dolazak s dublinske postaje Nort Wall.”²²), gdje je prevaren i ponižen, James je Joyce u Puli dočekan neočekivano srdačno. Već sljedećega dana, u ponedjeljak, 31. listopada, Il Giornaletto di Pola donosi oglas: “Obavještavamo časnike ratne mornarice i carsko-kraljevske zaposlenike koji nisu uspjeli upisati tečaj engleskog jezika, jer su željeni termini bili popunjeni, da je jučer navečer doputovao drugi profesor engleskog jezika, James A. Joyce B. A., profesor suvremene književnosti (Bachelor of Arts Mod. Lit.). Zainteresirani za engleski jezik mogu se upisati svakoga dana od 9 do 12 sati. Uprava.”²³ Istoga dana Joyce bratu Stanislausu oduševljeno piše pismo (sačuvano je ukupno 17 Joyceovih pisama iz Pule²⁴), u koje prilaže “sjajnu bilješku” (magnificent note) o njegovu dolasku iz Giornaletta: “Naći ćeš Pulu na jadranskoj obali prema Turskoj. To je velika pomorska baza Austrije i jučer je bila svečanost otkrivanja spomenika kraljici Elizabethi. Kako sam imao najmanje četiri adrese u Trstu, moje je dopisivanje vrlo komplicirano. (…) Smjestili smo se ovdje u namještenu sobu i kuhinju, okruženi loncima, tavama i čajnicima. Škola je baš preko puta.”²⁵ Mladom i zaljubljenom Joyceu zemljopis očito nije bio na zavidnoj razini, a i nije mu bilo pretjerano ni važno gdje je, važno je bilo samo to da je s vatrenokosom Norom. Deset dana kasnije, 10. studenoga, hvasta se i ocu: “Ovo ovdje je nova škola i gotovo svi moji učenici su časnici u austrijskoj mornarici. Ovo je glavna pomorska baza na Jadranu i uvijek je deset ili dvanaest ratnih brodova u luci. Sam grad veoma je malen. Ovdje govore tri jezika – talijanski, njemački (službeni jezik) i slavenski. Međutim je talijanski koji govore jako iskvaren. Ja ću izmjenjivati lekcije s njemačkim učiteljem, jer želim također govoriti i njemački. Ovdje nema više od tri ili četiri Engleza, a svi su ‘znamenite osobe’. Šaljem ti oglas iz Giornaletta,²⁶ a bio je još jedan – silna stvar – u kom sam nazvan ‘Dottore in filosofia’ – doktor filozofije – talijanski naslov koji odgovara mome. Poslat ću ti razglednicu Pule ovih dana.”²⁷

Poučavateljica hrvatskoga jezika i tajnica u puljskoj Scuoli Berlitz, Istituto linguistico per Adulti, Berlitz School of Languages, Berlitzovoj školi stranih jezika, gdje je Joyce predavao engleski i “pošteno utanačio dvije funte na tjedan za šesnaest sati tjedno”²⁸, što je više od primanja austrijskog poručnika²⁹, Slovenka Amalija Globočnik, dobro se sjeća, iako u poznim godinama, njoj zgodnog i naočitog mladića. “Došao se najprije meni prijaviti, i ja sam ga primila u prvo namještenje. Bilo je to u studenom 1904. U moju je sobu ušao visok, vitak mladić plave kose, James Joyce. (…) To je bio povučen mladi par. Nisu nikamo izlazili, ili veoma rijetko. Naravno, ipak su u toj samoći željeli nekoga prijatelja. Tako se dogodilo da su me pozvali k sebi. Bili su podstanari… Uvijek kad bih došla, James je ležao na kauču i pisao. Pisao je uvijek ležeći, pa nisam ni pomišljala da ozbiljno piše. Pozdravio bi i nasmijao se, ali bi i dalje ležao. Taj mladi čovjek bio je neprestano ironičan i arogantan. Pozvao bi Noru i ona bi nas poslužila obaveznim engleskim čajem. Nora je bila veoma lijepa, krupnih plavih očiju i jarko crvene, bakrene kose. Zaista, ondje sam se osjećala uvijek tuđa, James se trudio da bude ljubazan, ali je govorio veoma malo. Mislim da je sve podcjenjivao. Ipak su te večeri i bez dugih razgovora bile veoma ugodne. (…) To je bio čudan par. Joyce je mnogo trošio. Prezirao je novac. Živjeli su slabo…”³⁰

Stanko Pastrović, Joyceov đak u Trstu, slikovito je opisao svoga profesora engleskog jezika: “Joyce je uvijek nosio isto odijelo, smeđi kačket, nije baš bio otmjen. Imao je svijetlokestenjastu kosu, svijetle oči, brčiće, nervozan hod. Pravio se strog, nije mu se dalo poučavati. Dosljedno se držao direktne metode, nije dopuštao da se govori talijanski. Uporno je vježbao đake. Izvana flegma, iznutra revolucionar. Nervozno je hodao krupnim koracima između klupa. Više je radio vokabular nego gramatiku.”³¹

Lijepa osamnaestogodišnja Nora i Amaliji dopadljivi Joyce u Puli nisu imali vremena ni potrebe upoznavati druge ljude, napose ne Nora koja nije poznavala ni jedan od tri pulska jezika. “Od one nekolicine ljudi s kojima se Joyce družio u Puli, informatori profesora Richarda Ellmanna, pisca velike Joyceove biografije, bili su A. Francini Bruni i Amalija Globočnik. Prije nego što je pred koju godinu umrla, Amaliju Globočnik nekoliko su puta intervjuirali u Zagrebu. Ta Slovenka bila je tajnica Berlitzove škole u Puli i u njoj je poučavala hrvatski. Jedan njezin đak, kojemu je odlazila u kuću, bio je pomorski zapovjednik Miklos Horthy, budući admiral i poslije regent Mađarske između dva rata. Joyce nigdje ne govori o Horthyju, niti Horthy spominje Joycea u svojoj autobiografiji, a ne postoje ni bilo kakvi dokazi za istinitost priče da je u Puli Joyce poznavao Horthyja i učio ga engleski.”³²

No Joyce je dobro znao da gospođica Amalija Globočnik³³ nije nimalo ravnodušna spram njega: “Fräulein Globočnik, tajnica škole, ima pijanino i pozove nas katkad večerom. Ona je melankolična mala androgyna i vrlo je osjećajna sa mnom. Usuđujem se reći da je u meni nešto što zanima žene.”³⁴ Potonju je izjavu (zapravo rečenicu zapisanu u pismu bratu Stanislausu) i mladenačku spoznaju, James često praktično potvrđivao (samome sebi, brojnim slobodnim i udanim ženama, učenicama, prostitutkama, zainteresiranim muškarcima…) tijekom čitava života, u gotovo mu svim ukazanim prigodama i raspoloživim prostorima.³⁵

“U knjizi ‘Nora’, Brenda Maddox napominje da je Nora bila oduševljena svojim novim životom, ali to je zasigurno pretjerivanje. Nora, kao i James, bila je sretna s dređenim dijelovima novoga zajedničkog života – njihovom slobodom, njezinom ulogom kao ‘la signora Joyce’, njihovim novim statusom ‘gospodina i gospođe Joyce’ (i sama se potpisala kao ‘Nora Joyce’ u pismu Stanislausu 28. prosinca), njihovim uživanjem u uredovnom seksualnom životu. ‘Zanima ju’, piše James Stanislausu 19. studenoga 1904. ‘kako možeš živjeti doma i tako me često pitati da ti pomognem u odlasku za inozemstvo’. U istom se pismu Joyce s ushićenjem hvali, upravo paradira bratu s dječačkim užitkom, njegovim seksualnim nasladama, a on čami kod kuće u Dublinu: “Ja stvarno ne mogu pisati, dok se Nora rasteže po ormaru.” No, ona je gotovo svo vrijeme sama kod kuće, sa svojim neraspoloženjima. Kao i svaki mladi par, imali su nesporazume i nerazumijevanja. Kad Nora u zanosu kaže za Joycea da ima ‘lice sveca’, ubrzo dolazi do zaključka da njegovo ponašanje baš i nije takvo.”³⁶

Jamesovi i Norini dani su poprilično jednolični. “Dižemo se u devet i Nora skuha čokoladu. U podne imamo objed koji kupimo (ili rjeđe ona kuha) u locandi preko puta (juha, meso, krumpir i štogod drugo). U četiri pijemo čokoladu, a u osam imamo večeru koju Nora kuha. Tada idemo u kavanu Miramar…”³⁷ “Kavana Miramar, u koju je Joyce gotovo svakodnevno zalazio, nalazila se na obali, u blizini zgrade Zapovjedništva. U nju je redovito odlazio s Norom nakon večere te su čitali pariški Figaro i druge dnevne novine.”³⁸ U Miramaru, “Il più elegante caffè della città”, kako se ponosno reklamirao, nekom je zgodom James nadurenoj i neraspoloženoj Nori dodao krišom ispod stola ceduljicu na kojoj je pisalo: “Draga Nora, za Boga miloga, nemoj dopustiti da budemo nesretni večeras. Ako nešto nije u redu, molim te, reci mi. Počinjem drhtati i ako me što prije ne pogledaš kao obično počet ću trčati gore-dolje po kavani. Ništa što bi ti učinila ne bi mi moglo smetati večeras. Ne želim biti nesretan ni zbog čega večeras. Kad pođemo kući, poljubit ću te stotinu puta. Dosađuje li ti ovaj momak ili bih ti ja bio dosadan ako bih otišao? Jim”³⁹. Nekom drugom prilikom na ceduljici je pisalo: “Žao mi je što nisu pravi: x x x x x x x”⁴⁰, a križići su označavali poljupce.

Kozmopolitska Pula (štogod pridjev kozmopolitski, često neopravdano i pretjerano afirmativno rabljen, značio ili označavao) nije ni približno Joyceovo utočište (ako takvo što uopće postoji), ne osjeća se dobro. “Moje sadašnje prilike učinile su me pomalo teškom osobom i pronašao sam put bijega. Pijem malo ili ništa, pušim veoma mnogo, pjevam rijetko. Lako se uzrujam. Nora kaže da imam lice sveca. Ja sam mislim da imam lice razuzdanca. Ali nisam duže takav, barem mislim da nisam. Jedne noći imao sam jake bolove u želucu i Nora je molila, ‘O, moj Bože, odstrani Jimove bolove’. Druge večeri bili smo u kinu. Gledali smo scene o prevarenoj Gretchen. U trećem činu Lothario ju je bacio u rijeku i odjurio, slijedila ga je svjetina. Nora reče, ‘O, policajče, uhvati ga’. Prepirali smo se – smiješna stvar. Nora reče da su to ljubavničke svađe i da sam ja veoma djetinjast. Kaže da imam prekrasan karakter. Naziva me Jim koji jednostavno misli. Complimenti, signor! Naša je kuća nezdrava pa tražim novi stan. Nora je zatrudnjela, mislim, i želim da živi najzdravije moguće. Moje dijete, ako ga budem imao, neće, dakako, biti kršteno, ali će biti upisano s mojim imenom. Ne volim još govoriti o tim stvarima.”⁴¹, piše 28. prosinca 1904. Joyce iz Cafféa Miramar bratu Stanislausu.

Joyceva zabrinutost i skrb za Norin položaj u tom za nju “čudesnom mjestu” je golema, kao i postupna “čudesnost međusobnog prilagođavanja dvaju mladih osjetljivih bića u svojoj novoj vezi. Niz godina poslije on će je podsjećati na ‘izvjesnu riječ’ koju je izustila u seksualnom zanosu njihove prve noći u Puli.”⁴² Je li baš te čudesne noći, 30. na 31. listopada 1904., ili koju noć (možda predvečerje, predzorje) kasnije u “čudesnom mjestu” Nora zanijela⁴³, marginalan je podatak u puljskoj seksualnoj povijesti znamenitih ličnosti, no kad smo se već dotakli dublinsko puljske intime, makar prema teorijskoj računici (nikad posve pouzdanom slučaju kad je o sirovom zanosu, tjelesnim pogodnostima, pravovremenoj penetraciji, razdoblju graviditeta i više nego inim okolnostima riječ), ako normalna trudnoća traje 38 tjedana, odnosno 266 dana, Jamesov i Norin sin Giorgio (George), začet je odmah po njihovom dolasku u Pulu, najvjerojatnije, približno, negdje oko (prije ili kasnije) 3. studenoga 1904., a rođen je u Trstu 27. srpnja 1905.⁴⁴

Gdje su to Nora i Jim gledali na kinematografskom platnu prevarenu Gretchen? Putujući filmski prikazivač, Čeh Carl, Karel, Karlo ili Dragutin Lifka⁴⁵, kako se sve potpisivao (u ovisnosti gdje se nalazio), prvi put gostuje u Puli, u tada još neizgrađenoj Carrarinoj ulici, od 30. siječnja⁴⁶ do 2. ožujka 1903., nadnevka kada je zabilježena posljednja Lifkina projekcija samo za muškarce (pretežito vojno-časničke gledatelje), popularnih serata nera, “crnih večeri”⁴⁷ (erotskih ili možda već pornografskih, u svakom slučaju nagih živućih fotografija). Golemu popularnost obnaženih, odjevenih i svih ostalih filmića dokazuje i jedanaestogodišnji ljubitelj kinematografije Silvio Delise koji je “jučer po svaku cijenu htio ući u Lifkino kino, u Carrarinoj ulici. Ne pronašavši drugi način kako bi zadovoljio neodoljivu želju dječak je nožem razrezao šatorsko platno i načinio štetu od 20 kruna.”⁴⁸ Silvio je razrezao golem i skup šator, što su mu roditelji financijski dobro osjetili, te pozamašno platili i štetu i kaznu. “Svoj putujući kinematograf Lifka je sagradio i opremio u Trstu 1901. godine, o čemu je njegov brat Aleksandar, koji je u početku radio s njim, a kasnije se odvojio – ostavio bilješke. Na temelju toga znamo da je u šatoru bilo ukupno 460 mjesta, da su bolja mjesta bila tapecirana, projektor je bio marke Gaumant, imali su vlastiti elektrogenerator koji je pokretao parni stroj, klavir i dvije violine za muzičku pratnju, električne sijalice za električnu rasvjetu (što je bilo posebno efektno po gradovima u kojima još nije bilo struje). Sve je to bilo smješteno u šest kola (cirkuskih vagona), od kojih su dvoja služila za stanovanje.”⁴⁹ Potkraj 1904. godine Lifka je ponovno, po drugi puta, u Puli, od 20. studenog 1904.⁵⁰ do 9. siječnja 1905.⁵¹, razdoblju u kojem je prikazano 193 ondašnjih filmića u 11 programa⁵², na jednom od kojih su, krajem prosinca 1904. (oko Božića), bili i tek zatrudnjela Nora i naslućujući otac James (građanski su se vjenčali tek 26 godina kasnije, 4. srpnja 1931. u Londonu⁵³).

Marljivi i pedantni Hanns Zischler otkrio je u Giornalettu di Pola fantastične podatke: “S ukupno jedanaest programa, koji su se dva-tri puta dnevno uspješno prikazivali deset tjedana, putujući zabavljač Carl Lifka statistički gledano privukao je barem polovicu od ukupno 36.000 žitelja Pule. Upravo onoliko koliko je mjesta u Augustovoj areni. 20. studenog Lifka podiže raskošni šator s električnim osvjetljenjem u Via Venezia i započinje svoju atrakciju.”⁵⁴ Njemački glumac-pisac Zischler igra se znanstvenika, amaterski glumi istraživača i nemaštovito izmišlja: “deset tjedana” (netočno, sedam tjedana!), “Augustova arena” (prema tomu i Vespazijanov hram!), 18.000 posjetitelja (valjda na osnovu nepostojećih i kasnije okruglo prebrojanih ulaznica, totalna izmišljotina!), “36.000 žitelja” (precizni Hanns!), “Via Venezia” (može i Via Zischler!)…, naravno ničim potkrijepljeni podaci i informacije, bez argumenata, mimo nama poznatih a Hannsu nepoznatih vrela, kakve već same po sebi izmišljotine jesu.

Vratimo se Nori i Jimu. Dakle, dovoljni sami sebi i još uvijek strastveno zaljubljeni, Nora Barnacle i James Joyce napustili su nakratko hladnu ložnicu na drugome katu u Via Giulia 2 (današnja Laginjina, odnosno Trg Portarata) i odlučili odahnuti uz onda popularnu slikopisnu zabavu, posjetili su za Božića 1904. (ili dan kasnije, kako piše bratu 28. prosinca) spomenuto putujuće Elektro-kino Lifka, električnom rasvjetom osvijetljen (i pokrpan) šator po drugi put razapet u Puli. Dva tjedna kasnije, 13. siječnja 1905., usred oštre zime, sele u topliji stan s kuhinjom u Via Medolino 7 (u Via Giuliji nisu imali peć), Medulinsku 7⁵⁵ (kasnije Via Medolino 1), “gdje su imali peć pa čak i pisaći stol”⁵⁶ susjedi su kolege (zamjenika ravnatelja pulske Berlitzove škole), profesora talijanskog jezika Alessandra Francinija Brunija (njegove supruge Clotilde i sinčića Daniele)⁵⁷. U zagrijanom stanu “Nora je u blaženom stanju i često noću mokri. Porculansku posudu drže pod krevetom, i kad pred jutro Nora ustane, on se pravi da spava. Uživa u tankom mlazu, s nekoliko obveznih staccata na kraju melodije, kao da prisustvuje koncertu komorne glazbe.”⁵⁸

“Ovdje je možda mjesto da se pokuša ispraviti zabuna koja postoji o mjestu Joyceova drugog stana u Puli. Kaže se da je Via Medolino danas broj 1 u istoj ulici (Medulinski put ili Medulinska cesta. op. a.), a u drugom svesku Joyceovih pisama ima jedna fotografija (nasuprot 81. stranice) južnog dijela duguljaste zgrade u prednjem planu, snimljena prije nego je srušeno krilo tog dijela (koje se sastojalo od prizemlja s terasom nad njim). Sadašnji stanari toga dijela zabavljaju se kad ih džojsovski hodočasnici zapitkuju i s nekim šaljivim ponosom pokazuju im svoje obitavalište. Ako se pogleda katastarska karta Pule prije 1914. i razmotri što stoji u zemljišnjim knjigama, otkriva se da je današnja zgrada (prema talijanskim natpisima) Via Medolino 1 nekad zauzimala tri broja (Via Medolino 5, 7 i 9). Joyceov stan, dakle, nije bio u južnom, nego u srednjem dijelu zgrade. Taj dio ima dva stepeništa, ali zasad nije bilo moguće ustanoviti na kojem je od njih stanovao Joyce. Teorijski, još bi uvijek bilo moguće to otkriti, ako čovjeka ne bi priječio osjećaj da treba na važnije stvari trošiti vrijeme. Oni rijetki osamdesetogodišnjaci, što ih čovjek, uz nešto sreće, može susresti na pulskim ulicama i koji tvrde da se još sjećaju ‘Engleza’ kruta izgleda, kako hoda s mladom ženom lijepe kestenjaste kose, vrlo rado iznose pojedinosti. Zvuči dosta uvjerljivo kad se Nino Giorgiesi sjeća kako je s drugim dječacima uzalud nastojao s novim učiteljem engleskoga zapodjenuti razgovor blizu njegova stana, u koji je Joyce, po njemu, češće ulazio sa strane nekadašnje Campomarzo (kasnije Lenjinova, a sada Flanatička ulica, op. a.), nego s paralelne Via Medolino.”⁵⁹

Vrsni poznavatelj Joycea i njegova djela, Ivo je Vidan tekst “Joyce i južni Slaveni” napisao još polovicom sedamdesetih godina prošloga stoljeća (najprije na engleskom⁶⁰, zatim i na hrvatskom⁶¹), kada se još moglo naslutiti i teorijski otkriti koje je stepenište vodilo u Joyceov unajmljeni drugi stan. Danas, nakon četrdeset godina, zgrada Joyceva dvomjesečna boravka u sadašnjoj Flanatičkoj ili Mletačkoj ulici (bivši dijelovi Medulinske, Via Medolino) nadomak gradske tržnice, zgrade Ureda Istarske županije (poznatije kao Komitet) i Narodnog trga, negdje je početkom i polovicom osamdesetih godina djelomično ili potpuno srušena zbog parkirališta i okolnih prometnica. Ako je što još ostalo od zgrade u Via Medolino 7, nakon tolikih prometnih, građevinskih i renovacijskih intervencija, onda je to danas samo dio zgrade u Flanatičkoj 16 (restoran Kantina i prodavaonica Gift shop Bonita, do njega). Socijalistička skrb o irskom književniku u Puli ustuknula je pred urbanizacijom grada. Ipak neka obilježja prisutnosti Joyca u gradu postoje, prije svega kafić Uliks s brončanom skulpturom u naravnoj veličini (za mladenačkoga prebivanja u Puli ni po čemu realnoga, već neprimjereno ostarjeloga) irskog književnika, labinskog kipara Mate Čvrljka, za kavanskim stolom na Portarati (postavljena je lipnja a svečano otkrivena 13. rujna 2003.) i malo podalje spomen-pločom Jamesove profesure na zgradi tadašnje Berlitzove škole za strane jezike (“U ovoj je kući 1904/5. radio kao nastavnik engleskog jezika znameniti irski pisac James Joyce”) te davne, mnogima već zaboravljene, predstave “Pulisej” Borisa Senkera u režiji Roberta Raponje, premijerno izvedene 25. listopada 1998. u Istarskom narodnom kazalištu.⁶²

Pored Nina Giorgiesija, povjesničara amatera (poglavito amatera, a ni po čemu povjesničara), kako se sam predstavlja, Joyca se sjeća i kočijaš Đovani Petek: “Nisam nikada znao kako se zapravo zove Englez. U Puli su ga zvali samo Englezom. Da nije imao bujnu kosu i, po običaju, tamnoplavo odijelo, ne bih se uopće sjetio da me pitate za Engleza. Tada Džojs nije bio slavan, niti je imao novaca… Jednom sam, razgovarao s njim, bilo je to, dobro se sjećam, sredinom decembra 1904. godine. Padala je jaka kiša. Prolazio sam rivom, kad se jedan čovjek sklonio u kočiju. Rekao mi je da se uputim prema Medulinskoj ulici. Promatrao je tmurno nebo. Stigli smo do kućice u Medulinskoj ulici. Platio je i nestao u mračnom hodniku. Desetak godina kasnije našao sam u kočiji talijanski list Stampa Sera. Otvorio sam ga. Na trećoj stranici opazio sam veliku sliku ‘čudnog Engleza’, krupnih melankoličnih očiju i naslov ‘Irski pisac Džems Džojs objavio treću zbirku stihova’. Sjetio sam se da je među mojim putnicima jednoga kišnoga dana bio i slavni Dablinac.”⁶³ Koliko možemo vjerovati ovim Puljanima, svjedocima Joyceva vremena u Puli, vrlo je upitno i dobro je njihove neprovjerene izjave, zapravo dovitljive improvizacije uzimati s primjerenom rezervom i odmakom (primjerice, Petekovo “dobro sjećanje”: Joyce u prosincu 1904. još nije preselio u Medulinsku, a za života je objavio samo dvije zbirke pjesama, vidjet ćemo kasnije koliko je netočnosti za prošlost pulskih kinematografa izrekao amaterski pseudopovjesničar Nino Giorgiese).

Mate Božac pak “sjeća se Engleza, jer je često pjevao u ‘Narodnom domu’ za vrijeme porodičnih koncerata. Sjedio je za klavirom velike dvorane i pjevao. Imao je krasan bariton.”⁶⁴ I Globočnikova se prisjeća njegovih odlazaka u “hrvatski Narodni dom, gdje je volio gledati kako mornarički časnici plešu, a katkad s njima i zapjevati; nije ga međutim, nikad vidjela kako i sam pleše.”⁶⁵ Amalija je često i prečesto Jamesu bila za petama, stalno na usluzi. Za svoj dvadeset i treći rođendan, 2. veljače 1905., Joyce piše bratu Stanislausu 7. veljače da je bio na “ugodnom izletu na Brijune s Norom, gospođicom Globočnik i drugim nastavnikom engleskoga, Eyersom. Njegovu primjedbu ‘every little feast is a holiday in this countri’ (savaka je zakuska u ovoj zemlji blagdan) trebale bi turističke agencije u Istri iskoristit u reklamne svrhe. Čak i ako današnja međunarodna slava Brijuna i nije vezana uz kozji sir kojim se Joyce tamo sladio(!)”.⁶⁶

U knjizi “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”, progovara se ni manje ni više, ako povjerujemo uvodnim smjernicama Hannsa Zischlera i Sare Danius, nego o puljskim neistraženim kinematografskim počecima i golemom značaju Pule u Joyceovo vrijeme: “U Puli iz 1904. kao u orahovoj je ljusci skupljen niz povijesnih sila koje su obilježile književnost modernizma”⁶⁷, tako da su “Joyce, Pula i kratka vijest pokušaj poretka stvari koji nam omogućava da pratimo nastanak novog predmeta književnog proučavanja.”⁶⁸ U prvi mah – kad ne bi poznavali makar malo povijesti Pule – svim ponosnim Puljanima ovo zvuči nevjerojatno zanimljivo i prokleto ambiciozno, ali na takav pretenciozni i tendenciozni uvodni zamah smještanja Pule u samo središte europskog književnog modernizma ne nasjedaju više ni naivni puljski mehaničari, ni brbljave puljske frizerke, a kamoli književni povjesničari i teoretičari.

Glede Joyceova zanimanja za ondašnju kinematografiju, krajem 1904. i početkom 1905. u Puli, postoji samo jedan jedini njegov posve usputni (navedeni) zapis, pismo bratu Stanislausu kako je jednom s Norom bio u putujućem Elektro-kinu Lifka: “Druge večeri bili smo u kinu…”. To je sve i apsolutno ništa više. Tek 1909. godine, dakle u Trstu, počinje se Joyce intenzivnije zanimati za kinematografiju, ali ne kao inspiracijom za svoje književno djelovanje ili jednostavnom, pučkom zabavom, već isključivo kao prikazivačkom djelatnošću i dodatnim izvorom zarade. “Skromna profesorska plaća i još skromniji honorari koje je primao za svoja prva književna djela natjerali su Joycea da potraži i neke druge izvore prihoda. To ga je u jednom trenutku navelo da se okuša u filmskim poslovima. Arhivsku građu o tome nisam pronašao (u Trstu), a na osnovu oskudnih podataka iz Joyceovih pisama zasad nije poznato ni kada je niti pod kojim uvjetima stupio u vezu s najznačajnijim tršćanskim vlasnicima kina i filmskim distributerima, kasnijim osnivačima Tršćanskog kinematografskog društva (Società Cinematografica Triestina). U svojim pismima Joyce spominje Antona Mahniča (Antonio Machnich), aktivnog prikazivača filmova u Trstu, Sloveniji i Istri još krajem devetnaestoga stoljeća (bio je u Puli sredinom listopada 1899., op. a.) te njegove suradnike Giovannija Rebeza, Giuseppea Carisa i Františeka Novaka (Francesco Novak). U svakom slučaju, već polovicom 1909. godine James je Joyce u Dublinu osigurao partnere i prostor u kojemu je, uz njegovo posredovanje, Društvo iz Trsta otvorilo krajem iste godine prvi stalni kinematograf u glavnom gradu Irske.”⁶⁹

Nesumnjiva je Joyceova zasluga što je Dublin, doduše tek 1909., za razliku od većine ostalih europskih glavnih gradova, dobio prvi stalni kinematograf, kino Votla⁷⁰ (svečano je otvoreno 20. prosinca 1909.), ali nikakve to konotacije nema, kako bi htjeli Hanns i Sara, s njegovim (i Norinim) usputnim posjetom Elektro-kinu Lifka (šatoru!) krajem 1904. godine u Puli. Nije Joyce samo kinematografijsko-organizacijskim poslovima pokušavao stabilizirati svoje vječito loše financijsko stanje, nego je još ranije “neko vrijeme radio kao predstavnik jedne irske tekstilne tvrtke, a namjeravao je i trgovati raketama za vatromet”⁷¹, što dakako (ponovno) apsolutno nikakve veze s Pulom nema – jedino možda vrsnim poznavateljima determinističkoga kaosa, Pule i Joycea, Hannsu Zischleru i Sari Danius koji bi ipak mogli, u nekim budućim podrobnijim istraživanjima, pronaći neku nelinearnu, novodobsku, newageovsku ili moguću kvantnu poveznicu Jamesove nakane trgovanja vatrometnim raketama i puljskoga amfiteatra za vrijeme filmskoga festivala – osim što se može spomenuti kao kuriozum.

Doista treba biti slabe pameti kad se znanstveno-teorijski dubokoumno konstatira (dugogodišnjim mukotrpnim istraživanjem) trivijalna, pače najobičnija i toliko očita banalija kako su kratke novinske vijesti i kratki filmski žurnali izvor suvremenog romana (oštroumni Sherlock Holmesovski nosevi Hannsa i Sare), te onako usput s (kripto)znanstvenih visina omalovažava i obezvrjeđuje sadašnja Pula, vjerno slijedeći opravdanu Joyceovu mržnju spram mnogonacionalne Austro-Ugarske Monarhije i kozmopolitske Pule: uvijek spominjana “Sibira na moru” ili mjesta “bogu za leđima”. Mnogo toga arogantni Joyce nije volio, pa zašto ne bi mrzio i nesimpatičnu mu i “zabačenu” Pulu, u kojoj nije dospio svojom voljom, već igrom slučaja, sticajem okolnosti, u neku ruku po kazni…

Htio je napustiti Pulu prvom zgodom, još uoči nove 1905. godine: “Pokušat ću preseliti u Italiju što prije bude moguće, jer mrzim ovu katoličku zemlju s njezinih stotinu naroda i tisuću jezika, kojom upravlja parlament koji se ne može dogovoriti i zasjeda cio tjedan pri najviše psihički korumpiranoj kraljevskoj kući Europe. Pula je mjesto Bogu iza leđa – pomorska Sibirija – 37 ratnih brodova u luci, sve vrvi od modrih odora.”⁷² Premda je, što se prečesto (zapravo uvijek) neopravdano izostavlja, tih silvestarskih dana prijelaza s 1904. na 1905. godinu, kada je psihički slomljen i nervno rastrojen James tu epistolarnu sintagmu zapisao tetki Josephinei Murray, u Puli zabilježena snježna vijavica, mećava s orkanskim vjetrom brzine 77 km/h i s jednom od najnižih temperatura ikad zabilježenih (od 1864., otkada se dnevno mjeri), minus devet stupnjeva celzija. Vjerojatno nije nimalo slučajan ni naslov članka 2. siječnja 1905. na prvoj stranici (od dvije) dnevnika Il Giornaletta di Pola: “Sibirska hladnoća”, u kojem čitamo: “Snježna oluja koja je harala u noći 30. na 31. nastavlja se… Tako je jutros termometar pokazivao 8,7 stupnjeva ispod nule. Kao u Mandžuriji! (…) Hladnoća je onemogućila lijepljenje obavijesti i plakata na oglašivačkim mjestima u gradu, jer ljepilo se smrzava trenutno. Smrzavanje vode u cijevima poremetilo je i rad naših strojeva, zato Giornaletto danas kasni.”⁷³ Dakle, na Jadranu i Mediteranu, neuobičajenoj pojavi, vrlo rijetkoj, ali nepobitnoj prirodnoj, vremenskoj, klimatskoj (meteorološkoj) činjenici, što je, čini se, ipak bila prva i izravna Joyceova asocijacija na “Sibir na moru” a tek potom metafora ili alegorija na Pulu. Ne zaboravimo, tih dana i noći su Nora i Jim u sobi na drugom katu, u Via Giuliji 2, bez peći, u postelji, grijući se vlastitim tijelima.

Knjiga o Joyceu u Puli “Nos za novosti”, poput većine takove vrste površnih uradaka, pokušava biti senzacionalna, atraktivna i ekskluzivna, no autori želeći valjda izazvati pozornost istražuju istraženo i ne otkrivaju otkriveno, ničim izazvani jeftino mistificiraju pulsku epizodu Jamesa Joycea, njegovu navodnu i ničim dokazanu intuitivnu opčinjenost ranom kinematografijom i tadašnjom sasvim normalnom pojavom, poput “Sibirske hladnoće”, kratkih novinskih vijesti (po svemu sasvim normalne posljedice znanstveno-tehnološkog napretka: poštanske su kočije zamijenjene telegrafskom mrežom), Joyceva razdoblja opčinjenosti i zaluđenosti jedino, iskreno i točno rečeno kad je posrijedi započet zanos ljubavne prakse, Norinim međunožjem i tek potom povremenim pisanjem u kavanama (i “ležeći na kauču”), za koje pak razdoblje, osnovne teme “Nosa za novosti”, ti isti strani autori nisu u stanju točno izračunati ni koliko je vremena irski književnik boravio u Puli pa u pogovoru (a prije toga u predgovoru i uvodu⁷⁴) zaključuju: “Nakon pet i pol mjeseci predavanja engleskoga jezika na Berlitzovoj školi u Puli, Joyce je premješten u Trst. To je bilo u ožujku 1905.”⁷⁵ Naravno postoji izvor, James piše bratu Stanislausu u utorak 28. veljače da je premješten u Trst u koji putuje sljedeće nedjelje.⁷⁶ Za vrle nam autore neizračunljiva računica: Joyce je u Puli boravio točno četiri mjeseca i pet dana (za perfekcioniste i detaljiste, točno 18 tjedana ili 126 dana), od nedjelje 30. listopada 1904. do nedjelje 5. ožujka 1905.⁷⁷, kada James s Norom (i začetim Georgeom) putuje za Trst, na profesuru u tršćansku Berlitzovu školu stranih jezika.

Autori naravno ne znaju niti kada je i zbog čega Joyce naglo napustio Pulu: “Pošto je Joyce iz još uvijek nerazjašnjenih razloga početkom ožujka 1905. otišao iz Pule…”⁷⁸. Razlozi su, davno još, itekako razjašnjeni. Naime, “pokazalo se da vojska i kozmopolitizam ne idu zajedno. U gradu u čijoj je luci bilo zabranjeno fotografirati se bez dozvole, vlasti su otkrile krug špijuna pa su svi stranci u ožujku 1905. morali napustiti Pulu. Dvor je, čini se, ideju multikuturalnosti ograničio na kulture unutar Monarhije.”⁷⁹ Ili je, kako promišlja Ivo Vidan, “bila riječ tek o individualnom slučaju izgona (a morao je otići i njegov kolega i šef Fancini Bruni), koji je obavljen diskretno i bez mnogo galame s obje strane.”⁸⁰ U svakom slučaju, “Joyce je morao odmah napustiti grad. Srećom, Artifoni (ravnatelj Berlitzove škole u Trstu i novoosnovane u Puli, op. a.) mu je još jednom pomogao: primio ga je u Berlitzovu školu u Trstu.”⁸¹ “Joyce i Nora Barnacle krenuli su u grad koji će biti njihovo prebivalište slijedećih deset godina i gdje će se roditi njihova djeca.”⁸²

Joyceu je Pula bila samo nepredvidivi slijed okolnosti, slučajna četveromjesečna epizoda, nasumična zgoda. “Slučajno je došao i isto tako slučajno otišao, a ni jedno ni drugo svojim izborom.”⁸³ No, nimalo slučajno nije se više nikada vratio u Pulu (iako mu Artifoni, kako njemački precizno navodi Jörg W. Rademacher⁸⁴, sredinom studenoga 1907., nakon povratka iz Rima, rođenja kćeri Lucie, 26. srpnja, preboljele reumatske groznice i kad gotovo nema nikakva posla, u oskudici, besparici i prezaduženosti, sugerira ponovni posao u Puli, Joyce glatko odbija “ponuđeni kredit za ponovno otvaranje podružnice Berlitz School u Puli”⁸⁵), niti ju je slučajno ikad spomenuo u knjigama, pismima, zapisima ili usputnim bilješkama, osim što se sprdao s njenim imenom u pismu (15. ožujka 1905.) bratu kad se već snašao u Trstu (Piazza Ponterosso 3). “Onda se prisjeti pa kaže bratu neka ne zaboravi dobro pljusnuti Skeffingtona po stražnjici kad ga sljedeći put sretne i neka mu rekne: ‘Moj brat, onaj koji bijaše u Po là, kaže da će vam poslati vaše dvije gvineje.’ Od Pule, Pole kako se u ono vrijeme naziva, čini igru riječi rastavljajući je na dva sloga. Prvi, Po mogao bi značiti na njemačkom familijarni eufemizam za stražnjicu (Popo, a često se čuje Po, osobito u dječjem govoru). U Puli je učio njemački, pa je vjerojatno i tu riječ naučio. Drugi dio là je francuski prilog tamo.”⁸⁶ Simpatična usporedba velikoga značaja Pule u Joyceovu stvaralaštvu.

Što zapravo njemački glumac Hanns Zischler i švedska književno-povijesna znanstvenica Sara Danius uopće hoće? “No prije svega smo željeli napisati povijest kulture ranog dvadesetog stoljeća i pokazati da su dva suvremena medija – tisak i kino – utjecali na roman modernizma. U ostvarivanju tog plana usredotočili smo se na pustolovinu zvanu kratka vijest. Pula je u neku ruku bila naša kratka vijest. Mali uzrok (Pula), a velika posljedica (Joyce).”⁸⁷ Prema njihovim pametnim, pače iznimno mudrim zaključcima (ne samo u kalendarskoj računici), što bi bilo kad (ne) bi bilo, svjetska bi književnost zasigurno bila zakinuta za najznačajniji prevratnički roman dvadesetoga stoljeća, glasoviti “Uliks”, da Joyce kojim slučajem nije bio u Puli, jer baš je u Puli “stekao povijesna iskustva koja tvore središte ‘Uliksa'”⁸⁸, naravno čitajući kratke novinske vijesti i odlazeći na filmske žurnale u (putujuća) kina (u Puli samo jednom). Književnopovijesno i književnoteorijski rečeno, dakle ozbiljno znanstveno, riječ je o nelinearnom procesu determinističkog kaosa (olako prihvaćenoj i često loše primijenjenoj fizikalnoj teoriji u društveno-humanističkim znanostima) koji započinje malim pulskim uzrokom i doseže iznimnu svjetsku posljedicu: “Uliks”. Prepametna pseudoznanstvena huncutarija! I za tu, iznimno egzotičnu i ezoteričnu, igrariju Hannsa i Sare trebalo je ni manje ni više nego 174 dosadnih stranica.

Ivo Vidan nije pronašao niti jednu poveznicu Pule i “Uliksa”, ni šire slavenske veze, pronašao je samo jednu južnoslavensku, hrvatsku riječ u “Uliksu”: živio. “Ona se javlja u mješavini usklika na raznim jezicima, a svi znače isto: ‘hoch, banzai, eljen, živio (sic!), chin-chin, polla kronia, hiphip, vive Allah’.”⁸⁹ Nema nikakvih ni dalekih asocijacija ni posrednih aluzija na Pulu – “čak najprimjetniji spomenici rimske prisutnosti u tom kraju nisu nikad dirnuli njegovu historijsku maštu”⁹⁰ – ništa, samo jedna riječ: živio. Toliko je Pula značila Joyceu.

Sve što je irski pisac napisao i dotakao glede književnosti u Puli su “bilješke o opažanju Ljepote⁹¹, njegova poglavlja za roman o vlastitoj neposrednoj prošlosti⁹², golema njegova lektira europske i irske književnosti i njegovo stalno zanimanje za pojedinosti na književnoj pozornici Dublina”⁹³ te nezavršena priča o njegovom ujaku Williamu Murrayu, radno naslovljena “Chrismas Eve”⁹⁴, kasnije potpuno prepravljena u “Hallow Eve” i objavljena kao “Clay”⁹⁵ u zbirci novela “Dubliners”. Zanimljivo je, kako napominje Ivo Hergešić, da je u Puli tiskao dvije male brošurice, odnosno letka: “Između ‘Komorne glazbe’ i ‘Dublinaca’ objavljuje Joyce dvije satiričke brošure koje preštampava Gorman u svojoj biografiji (“The Holy Office”⁹⁶, 1904.; “Gas From a Burner”⁹⁷, 1912.). Obje su štampane u Puli gdje je Joyce neko vrijeme živio, pa se i danas pokazuje kuća u kojoj je – kažu – stanovao. No tko bi dokazao ili opovrgao ovu turističku atrakciju.”⁹⁸

“U Puli se mnogo toga moglo vidjeti, ali malo toga naći. Već sam htio otputovati neobavljena posla kad sam u jednoj od prodavaonica suvenira zapazio knjigu kockastog oblika s reprodukcijama i naslovom ‘Pula sa starih razglednica’, koja je upravo izašla i, kako su mi nekoliko dana prije rekli u tri knjižare, odmah bila rasprodana.”⁹⁹ Tako piše ojađeni šarlatan Zischler, samo zato jer ne zna ni što ni gdje tražiti. Vrela postoje i na pravim su mjestima, ali ne bi bilo zgorega poznavati, osim engleskog i njemačkog, još koji jezik, recimo jezik ili jezike sredine koju se istražuje (ili nekoga tko ih poznaje), tada se zasigurno ne bi dogodio beznačajni knjižuljak “Nos za novosti”. Ovako zbog nepoznavanja hrvatskog (i srpskog) jezika¹⁰⁰, jezika na kojemu su puno prije napisane daleko kvalitetnije i ozbiljnije knjige, radovi i studije (spomenimo samo već spomenute, Miju Mirkovića, Ivu Vidana, Dejana Kosanovića i Tatjanu Arambašin Slišković), i posve promašene postmoderne metodologije nastaje “Nos za novosti”, njemačko-švedska papazjanija suvremenih misionara i kolonizatora južne Istre, njemačkoga glumca-istražitelja Hannsa Zischlera i velike švedske znanstvenice Sare Danius (koja više spominje Flauberta i Prousta nego Joyceov pulski slučaj), koji ne samo da nisu pronašli ništa novoga o Jamesu Joyceu u Puli već su i ono davno poznato (njima samo djelomično) izmistificirali u mješavinu svega i svačega, u nemuštu, novodobnu, paraznanstvenu improvizaciju pulskih početaka kinematografije s novin(ar)skim kratkim vijestima, što s Pulom i epizodom Jamesa Joyca u njoj apsolutno nikakve, ni formalne, ni povijesne, ni sadržajne, veze nema.¹⁰¹

Zapravo sve što se s Joyceom – Jamesom Joyceom u Puli zbilo jednostavno je rockerski otpjevao Franci Blašković: “Trbuhom za kruhom u Pulu je doša / Ni je volija i čuda je pija / živce gubija i bisan bija / četiri je miseca mučna pasa / ingleški je ljude vadija / Z sakim se kara i prigovara / i doma je ženu zajebava / Maledeti Puležani i austrijski marineri / ve la faro vedere io / još će te vi za mene čuti / Sehen sie morgen bloody sunday / na sriću našu i njigovu Đojs se ima kamo tornati / bisan kai brek – puknut ud Pule…”¹⁰²

Nova Istra, br. 3-4, Istarski ogranak DHK, Pula 2013., str. 195-213.
___

1 Franci Blašković (tekst i glazba): “Dis is d stori ud Đojs – Đejms Đojs in Pula”, na CD-u: Gori Ussi Winnetu: “Merack za FAK”, Orfej, Zagreb 2002.

2 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”, Naklada Ljevak, Zagreb 2009.

3 Hanns Zischler: “Kafka geht ins Kino”, Rowohlt Verlag, Reinbek bei Hamburg 1996.; Hans Cišler: “Kafka ide u bioskop”, Institut za film, Beograd 2003.

4 Mate Balota: “Puna je Pula”, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije, Zagreb 1960., str. 98-99.

5 Isto, str. 77.

6 Ulick O’Connor: “Joyce kakvog smo poznavali: sjećanja na Joycea”, Edicije Božićević, Zagreb 2011., str. 44.

7 Brenda Maddox: “Nora: The Real Life of Molly Bloom”, First Mariner Books edition, New York 2000, str. 27. Spomenimo uzgred, prema prvome izdanju (1988.) navedene Maddoxove biografije Gerry Stembridge i Pat Murphy napisali su scenarij prvih deset godina zajedništva Nore i Jamesa (u Trstu): od upoznavanja 1904. do objavljivanja zbirke priča Dubliners 1914., a Murphy potpisuje režiju (2000.) više nego osrednjega filma “Nora”, sa Susanom Lynch (Nora Barnacle) i Ewanom McGregorom (James Joyce) u glavnim ulogama, u kojemu se Pula ni usput ne spominje.

8 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: “Critical Companion to James Joyce: A Literary Reference to His Life and Work”, Facts On File, Inc., New York 2006., str. 244-246.

9 Ivo Vidan: “Uliks Jamesa Joycea, Krik i bijes Williama Faulknera (romani struje svijesti)”, Školska knjiga, Zagreb 1996., str. 16

10 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, u: Tatjana Arambašin Slišković: “Koliki su te voljeli, moja Pulo!”, Nakladni zavod Matice hrvatske, Odjel za opću upravu, gospodarske i društvene djelatnosti Grada Pule, Zagreb-Pula 1996., str. 405.

11 Richard Ellmann: “James Joyce u Puli”, Riječka revija, br. 2-3, Matica hrvatska Rijeka, Rijeka 1967., str. 169. Jedanaesto poglavlje knjige Richarda Ellmanna: “James Joyce”, Oxford University Press, New York 1959.

12 “Zašto ste napustili očev dom?”, pita Bloom Stephena i dobiva odgovor, “U potrazi za nesrećom.” James Joyce: “Uliks”, Otokar Keršovani, Rijeka 1957., str. 799.

13 Richard Ellmann: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 169-170.

14 “The Berlitz School of Languages: Istituto linguistico per Adulti”, Il Giornaletto di Pola, 3. listopada 1904.

15 “Veliki skok u kvaliteti Lloyd je napravio 1885. godine kada je u Trstu izgradio novi parobrod Graf Wurmbrand i uspostavio ekspresnu prugu Trst – Kotor. Brod je imao 952 BRT, dužinu 73,5 metara i pogonske strojeve od 2.500 KS koji su pogonili dva propelera (to je bio prvi brod Austrijskog Lloyda sa dva propelera) i brodu omogućavao brzinu od 16 čvorova… Putovanje iz Trsta do Kotora trajalo je 26 sati, a iz Pule 21 i pol sat.” Andrej Mekota: “Parobrodarske linije uz istarski poluotok: u povodu 175. godišnjice prve istarske parobrodske pruge”, Franina i Jurina: istarski kalendar za 2010. godinu, Reprezent, Račice 2009., str. 85.

16 Bruno Dobrić: “Sudbina triju javnih spomenika iz austrijskoga razdoblja grada Pule”, Nova Istra, br. 1-2, sv. 47, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula 2013., str. 295.

17 Isto, str. 293

18 Luigi Lucheni: “Kako i zašto sam ubio caricu Sisi”, http://anarhisticka-biblioteka.net/library/luigi-lucheni-kako-i-zasto-sam-ubio-caricu-sisi

19 Daniel Načinović: “Jingle Joyce: čakavski international cocktail, dokumentirana fantažija, u koj su zmišljeni i veri Jamse Joyce & Nora Barnacle kako i belle époque duhi u jenin argonautskin gradu ki i danas išće svoj moderni identitet”, Izdavački centar Rijeka (Biblioteka Dometi), Rijeka 2003., str. 5.

20 “L’inaugurazione del monumento all’Imperatrice Elizabetta”, Il Giornaletto di Pola, 31. listopada 1904.

21 Dragan Velikić: “Severni zid”, Vreme knjige, Beograd 1995., str. 31.

22 Isto, str. 24-25. Revnosni Slovenci, Ljubljančani, zabilježili su “značajan događaj” spomen-pločom (“On October 19, 1904; James Joyce spent the night in Ljubljana – James Joyce je 19. oktobra 1904 prebil noč v Ljubljani”) i skulpturom na željezničkoj postaji: “Zbog male su nezgode Joyce i njegova Nora postali i dio slovenske kulturne priče. Godine 1904., kada su putovali vlakom prema Trstu, par je slučajno izašao na ljubljanskoj željezničkoj stanici i bio prisiljen tu provesti noć. Od 2003. na ovaj događaj podsjeća umjetničko djelo Jakova Brdara na prvom peronu željezničke postaje. O tom događaju je 1994. objavljena i zbirka kratkih priča ‘Noć u Ljubljani’, u kojoj su slovenski pisci i književnici dali svoje ​​viđenje na Joyceovo probdjelu noć u Ljubljani.” K. V.: “130 let od rojstva Jamesa Joycea: Joyce in njegova Nora postala tudi del slovenske kulturne zgodbe”, Delo, Ljubljana, 2. veljače 2012.

23 “Avviso”, Il Giornaletto di Pola, 31. listopada 1904.

24 Richard B. Watson, Randolph Lewis: “The Joyce Calendar: A Chronological Listing of Published, Unpublished and Ungathered Correspondence by James Joyce”, Harry Ransom Humanities Research Center, The University of Texas, Austin 2009., str. 33-36.

25 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 417-418.

26 “The Berlitz School of Languages: Istituto linguistico per Adulti”, Il Giornaletto di Pola, 4. studenoga 1904.

27 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 418.

28 Isto, str. 419.

29 Mate Balota: “Puna je Pula”, n. dj., str. 99.

30 V(ladimir). Mirković: “Ja i James Joyce”, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43.

31 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, u: Ljiljana Ina Gjurgjan, Tihana Klepač (ur.): “Irsko ogledalo za hrvatsku književnost: teorijske pretpostavke, književne usporedbe, recepcija”, Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za anglistiku, FF-press, Zagreb 2007., str. 184.

32 Isto, str. 180.

33 “Saznao sam samo to da je u Zagrebu živjela u Dežmanovom prolazu i da je umrla 21. studenoga 1966. i da je sahranjena na Mirogoju (grob br. 165). Ostalo je otišlo u krupni otpad, što u nas nije rijetkost ni u mnogo važnijim slučajevima.” Ivan Berislav Vodopija: “James Joyce, Pula i krupni otpad”, Vijenac, Matica hrvatska, br. 333-335, Zagreb, 21. prosinaca 2006. http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac333.nsf/AllWebDocs/knji6gasf

34 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 422.

35 Richard Brown: “James Joyce and Sexuality”, Cambridge University Press, Cambridge 1985.; David Cotter: “James Joyce & the Perverse Ideal”, Routledge, New York 2003.; Katherine Mullin: “James Joyce, Sexuality, and Social Purity”, Cambridge University Press, Cambridge 2003.; Joseph Valente: “Joyce an sexuality”, u: Derek Attridge (ur.): “The Camdbridge Companion to James Joyce”, Cambridge University Press, Camdbridge 2004., str. 213-233; Renzo S. Crivelli: “Too Many Girls in Bloom / Troppe ragazze in fiore”, u Renzo S. Crivelli: “James Joyce: Triestine Itineraris / Itinerari Triestini”, MGS Press Sas, Trieste 1996., str. 88-131.

36 John McCourt: “The Years of Bloom: James Joyce in Trieste 1904-1920”, University of Winsconsin Press, Madison 2002., str. 17-18.

37 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 420.

38 Bruno Dobrić: “Stare pulske kavane”, Hrvatska revija, br. 4, Matica hrvatska, Zagreb 2003., str. 44.

39 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 441-442.

40 Isto, str. 423.

41 Isto, str. 422.

42 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, n. dj., str. 179.

43 O složenom odnosu Nore i Jamesa, punom ljubavi, ljubomore, vulgarnosti, nježnosti, patologije, erotike, seksa, perverzije…, više u: James Joyce: “Pisma Nori”, Študenska založba Beletrina, Ljubljana 2012.; Džems Đojs: “Pisma Nori”, Gradina, Niš 1990.

44 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: “Critical Companion to James Joyce…”, n. dj., str. 299-300. Nora i James Joyce nisu imali nimalo sreće s djecom: Georgio (1905-1976) započeo je s glazbenom karijerom, talentirani bas pjevač, ali je usto bio i završio kao notorni alkoholičar (zacijelo, jedno i drugo očevi utjecaji), a kći Lucia (1907-1982) započela je kao darovita plesačica tadašnjega suvremenog plesa, ali je krajem 20-ih i početkom 30-ih godina prošloga stoljeća počela pokazivati duševnu nestabilnost, nakon raskida s dečkom, mladim Samuelom Beckettom, psihički je rastrojenoj i slomljenoj Luciji 1932. dijagnosticirana shizofrenija, ostatak je života mahom proboravila u psihijatrijskim ustanovama.

45 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma i filmskih stvaralaca na tlu jugoslavenskih zemalja 1896-1945.”, Institut za film, Jugoslavenska kinoteka, Feniks film, Beograd 2000., str. 128; Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, La Cineteca del Friuli, Gemona (Udine) 1995., str. 66-72.

46 “Bioscopio elettrico”, Il Giornaletto di Pola, 30. siječnja 1903.

47 “Viale Carrara, Bioscopio elettrico: Oggi lunedi, 2 Marzo 1903, Ultimo definitivo giorno alle ore 8: Serata nera”, Il Giornaletto di Pola, 2. ožuljka 1903.

48 “Al cinematografo: la tenda stracciata ovvero l’undicenne e la guardia”, Il Giornaletto di Pola, 2. ožuljka 1903.

49 Rukopis Aleksandra Lifke, Die Entwicklung der Kinematografie in Österreich-Ungaria, napisan u Subotici 22. veljače 1940., Muzej grada Subotice, zbirka Lifka, u: Dejan Kosanović: “Prvi koraci filma u Rijeci: 1896-1918”, u: Ervin Dubrović (ur.): “Kinematografija u Rijeci”, Muzej grada Rijeke, Rijeka 1997., str. 38.

50 “Bioscopio elettrico”, Il Giornaletto di Pola, 20. studenog 1904.

51 “Irrevocabilmente fino lunedi 9 gennaio Bioscopio elettrico”, Il Giornaletto di Pola, 6. siječnja 1905.

52 U Giornalettu di Pola od 20. studenog 1904. do 9. siječnja 1905. objavljeno je 27 oglasa i 5 novinskih tekstova o Elektro-kinu Lifka.

53 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: “Critical Companion to James Joyce…”, n. dj., str. 14.

54 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti”, n. dj., str. 46.

55 V(ladimir). Mirković: “Ja i James Joyce”, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43.

56 Richard Ellmann: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 176.

57 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: “Critical Companion to James Joyce…”, n. dj., str. 278.

58 Dragan Velikić: “Severni zid”, n. dj., str. 45-46.

59 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, n. dj., str. 180.

60 Ivo Vidan: “Joyce and the South Slavs”, Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, br. 33-36, Facultas philosophica Universitatis studiorum Zagrabiensis, Zagreb 1974., str. 265-277.

61 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, Knjževna smotra, br. 5, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1982., str. 80-86.

62 Boris Senker. “Pulisej”, u Ljiljana Ina Gjurgjan, Tihana Klepač (ur.): “Irsko ogledalo za hrvatsku književnost…”, n. dj., str. 217-260; Boris Senker: “Pulisej, Poliseo”, programska knjižica, Istarsko narodno kazalište, Pula 1998.

63 E. Opasi: “Džems Džojs u Puli: najstariji Puljani sjećaju se dobro Džems Džojsa i opisuju kako su izgledali susreti s majstorom romana svjetske književnosti”, Arena, br. 102, Zagreb, 7. prosinca 1962., str. 6.

64 Isto.

65 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, n. dj., str. 180-181.

66 Isto, str. 181.

67 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti”, n. dj., str. 13.

68 Isto, str. 18.

69 Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, n. dj., str. 123; Dejan Kosanović: “Džojs ide u bioskop”, Vreme, br. 693, Beograd, 15. travnja 2004.

70 Više u zborniku eseja i znanstvenih radova: John McCourt (ur.): “Roll Away the Reel World: James Joyce and Cinema”, Cork University Press, Cork 2010.

71 Maroje Mihovilović: “Nepoznati James Joyce”, Termin, br. 2, Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb 1976., str. 58.

72 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 424.

73 “Freddo siberiano”, Il Giornaletto di Pola, 2. siječnja 1905.

74 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti”, n. dj., str. 8 i 12.

75 Isto, str. 155.

76 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, n. dj., str. 181; Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 430.

77 “Joyce would return to Trieste on 5 March 1905, a Sundey morning.” Renzo S. Crivelli: “James Joyce: Triestine Itineraris / Itinerari Triestini”, MGS Press Sas, Trieste 1996., str. 164.

78 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti”, n. dj., str. 52.

79 Igor Duda: “Elementi kozmopolitizma u Puli između 1850 i 1918. godine”, Radovi, br. 32-33, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999-2000., str. 111.

80 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, n. dj., str. 182.

81 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 414.

82 Richard Ellmann: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 181.

83 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 432.

84 Jörg W. Rademacher: “James Joyce”, Deutscher Taschenbuch Verlag, München 2004.

85 Alida Bremer: “Tragovima Joycea”, u Nataša Petrinjak (ur.): “10. Sa(n)jam knjige u Istri: Pulski festival knjiga i autora”, Castropola, Sa(n)jam knjige u Istri, Pula 2004., str. 92; http://www.retecivica.trieste.it/joyce/vis_articolo.asp?pagina=-&link=4&tipo=articoli_dx_3&ids=3.

86 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 431.

87 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti”, n. dj., str. 156.

88 Isto, str. 156.

89 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, n. dj., str. 185.

90 Isto, str. 187.

91 Tiskane su pod naslovom “The Pola Notebook” u knjizi Robert Scholes, Richard M. Kain (ur.): “The Workshop of Daedalus”, Northwestern University Press, Evanston 1965., str. 80-91.

92 Započet i napušten rukopis, čiji je sačuvani dio poslije objavljen pod naslovom “Stephen Hero” (Junak Stephen), predstavlja prvu verziju kasnijeg, modernijom tehnikom pisanog romana “Portret umjetnika u mladosti”.

93 Ivo Vidan: “Joyce i južni Slaveni”, n. dj., str. 179.

94 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, n. dj., str. 414.

95 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: “Critical Companion to James Joyce…”, n. dj., str. 63, 231, 233.

96 Satirička poema o književnicima u Dublinu (napose W. B. Yeatsu i G. Russellu), napisana u kolovozu 1904. u Dublinu, tiskana na jednome listu papira, letak 220 x 289 mm, u iznimno maloj nakladi (100 ili 50 primjeraka) o Joyceovom trošku u Puli, prodana je 2004. godine kao raritet u aukcijskoj kući Christie’s za 28.680 funti (52.800 dolara) uz napomenu: “The Holy Office was Joyce’s first separate work to be published. Written in the persona of ‘Katharsis-Purgative’, the poem is an excoriating attack on the state of contemporary Irish literature. (…) The poem was first sent to Constantine Curran, editor of St. Stephen’s (the University College Dublin magazine); following Curran’s rejection of the ‘unholy thing’ (R. Ellmann, op. cit., p.165), Joyce arranged to have it printed in Dublin. However, the perpetually-impecunious author was unable to pay the printer and the Dublin-printed copies appear to have been discarded by November 1904. Undaunted, Joyce then arranged to have the poem printed in Pola (where he lived between November 1904 and March 1905), in a small edition of probably less than 100, 50 of which were sent in June 1905 to Stanislaus Joyce for distribution in Dublin to various recipients, including Russell, Gogarty and other targets of the piece.” http://www.christies.com/lotfinder/lot/joyce-james-the-holy-office-4256642-details.aspx?intObjectID=4256642; A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: “Critical Companion to James Joyce…”, n. dj., str. 37.

97 Ova pogrdna i uvredljiva poema na račun nakladnika Georgea Robertsa, jer mu nije htio tiskati “Dublinrs”, napisana na putu iz Dublina u Trst 1912., po svemu sudeći nije tiskana u Puli, kako navodi Hergešić, već u Trstu; A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: “Critical Companion to James Joyce…”, n. dj., str. 36.

98 Ivo Hergešić: “James Joyce ili svijet na izmaku”, Krugovi, br. 9, Zagreb 1953., str. 777-787, u: Ivo Hergešić: “Književni portreti: izbor”, Ex Libris, Zagreb 2005., bilj. 128, str. 332.

99 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti”, n. dj., str. 9. Riječ je o četverojezičnoj fotomonografiji (zato je i privukla njemačkog glumca-istraživača), “Pula sa starih razglednica / Pola sulle vecchie cartoline illustrate / Pula auf alten Ansichtskarten / The Postcard Arrived in Pula” s briljantnim povijesno-poetskim uvodnim esejem “Odsjaj zlatnog runa” Daniela Načinovića izdanoj još davne 1988. (Sportska tribina, Zagreb), a ne kako Hanns misli 2006. i koja samo Hannsu može izgledati “kockastog oblika”, jer glumac ne razlikuje geometrijska tijela, kocku od kvadra, inače ništa neobično, knjiga k’o knjiga.

100 Uistinu treba biti priglup i koristiti samo Kosanovićevu knjigu “Trieste al cinema (1896-1918)” a “istraživati” povijest kinematografije u Puli, a niti slučajno spomenuti osnovni izvor, istoga autora, “Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.”, Institut za film, Festival jugoslavenskog igranog filma, Beograd-Pula 1988.

101 Utoliko ipak začuđuje ničim opravdani panegirik teatrologinje Jelene Lužine: “Joyce, via Pola” (Nova Istra, br. 3-4, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula 2009., str. 238-244,) koja je naivno i lijepo nasjela kičastom novodobnu stilu stranih autora (koji, možete zamisliti, tematiziraju naše teme, našu i nekada njenu Pulu) i zacijelo usput, posve ventilatorski preletjela knjižuljak “Nos za novosti”, hvaleći u recenziji gotovo svim Puljanima opće poznata mjesta poznatoga Irca, uopćene poveznice austro-ugarske Pule s autorom sakrosanktnoga “Uliksa”.

102 Franci Blašković (tekst i glazba): “Dis is d stori ud Đojs – Đejms Đojs in Pula”, na CD-u: Gori Ussi Winnetu: “Merack za FAK”, Orfej, Zagreb 2002.

*