PSSST

Niz selo Sehilovo oteg’o se dug i ponegdje nakrivo naveden put. Škripi pijesak sitan poput pirinča pod nogama. Otac naprijed ja za njim, tik uz njegov skut. Idemo i razgovaramo o nadolazećem ljetu pa često zastanemo i zamolimo Boga – daj Bože berićet da prežive čeljad. Razgovaramo a naše riječi odzvanjaju kroz sumrak bježeći od nas kao da niz onu stranu ispod puta bacamo okruglo kamenje.

– Pssst – veli mi otac. Ne pogledavši me, ispruži ruku, širokim dlanom zaklopi moja još nejaka prsa i tako me gurnu u kraj puta i sam se sklanjajući. Put bješe oivičen visokim pečurkastim žbunjem gloga, onim istim uz koje majka, svake godine, čim zabehara, stane, pa joj i glava, zavijena šamijom, bude isto jedan glogov behar. Otkida ona tako bijele cvjetove, polaže ih u torbak i raduje se kao leptirica.

– Sklonismo se ispod velike glogove pečurke, gdje nas vrhovi crnih iglica dočekaše u gole vratove te posagnusmo glave, a leđa dobro pribismo uz trn sve dok nas i otud ne ubode, govoreći – dalje se ne može. Sa tako uvučenim leđima i sagnutim glavama bili smo dva crna sklopljena kišobrana uz trn uslonjena.

– Pssst – opet će otac, ali ovaj put mnogo tiše, tako da sam ga jedva čuo. Učini mi se da sam u sobi i da se gore u gredi začu sipac. Bat kopita što nam se primicao uz selo Sehilovo bio je sve jači. Po tome što smo čuli lako smo zaključili da je konj azgin i da su mu, na mjestu gdje se sastavljaju noge i trbuh, izronili mokri polumjeseci. Jahač je bio osrednjih godina, crnih tankih brkova, nakošen u sedlu i podignut u uzengijama kao da leti.

– Đin, đine, đin, đin, đine, đin – pjevušio je, dajući tako ritam lakom konjskom hodu.

– Ko bješe ovaj čovjek? – upitam oca.

– Ne znam, nikada ga ranije nisam vidio, čini mi se da nije dijete Sehilova. No opet, da je iz daljine ne bi pjevušio – prošapta otac pa krenusmo niz put – otac naprijed ja za njim. Odozgo, kud su otišli čovjek i konj čulo se kuckanje kopita, a onda je konačno utihnuo svaki glas. I ko zna do kada bi potrajala ta mrtva tišina da tamo, duboko u selu, tri puta krupno ne lanu nečiji pas.

Nastavili smo da razgovaramo, ali vrlo bojažljivo, iz dva razloga: prvo, nije lijepo ako neko stoji skriven uz put, da čuje o čemu pričamo, i drugo, ako već neko s toljagom u ruci čeka krivoga mogao bi pogriješiti i ubiti pravoga. Zato nas dvojica i pričamo kako bismo živom i neživom kazali ko smo.

– Mrijesti se nebo, padaće kiša – kažem i obradovan takvim mislima izgubim kontrolu nad visinom sopstvenog glasa.

– Pssst – opet će otac – na putu smo i uvijek misli na to. Mi treba da razgovaramo, najzad – mi smo otac i sin. Svako mora čuti da razgovaramo, ali o čemu – niko. Zato trebaš imati na umu da neke riječi iz razgovora, one najvažnije, moraš tiho, da ih samo ja čujem, i tada oni oko puta nikako neće uspjeti da povežu našu rečenicu i uhvate našu misao.

Što se kuća tiče one ne bjehu načičkane uz put kao što su u nekim selima hafljanskog sreza. Ove u Sehilovu bjehu odbijene od puta koliko dobro juturan čovjek može kamenom dobacit. Nebo se najednom iščisti i samo po krajevima ostaše da bjelasaju tanki pramenovi kao odbjegla runa. Zvijezde zapucaše kao zrnevlja kukuruza i mjesec se javi skraja kao nokat, pa mjesečine i nema, nema. Preskočismo tanak potočić što sječaše put pa nastavismo dalje; otac naprijed, ja za njim. Bojažljivo smo pružali korake kroz prvi mrak i još bojažljivije razgovarali sve dok se na brdu zvanom Ukleti greben ne zasija nešto ponajviše nalik na užarenu loptu. Odsjaj bješe crvenkast kao da se cijeli mjesec uvukao u staklenu loptu i plamti.

– Pssst – veli otac i ponovo širokim dlanom zaustavi moj korak. Užarena lopta promijeni boju i iz žarkocrvene pređe u sjajnozelenu. Potraja tako neki čas i stade narastati kao da su plameni jezici – koji su se sada preticali unutra i jurišali kao vuci, praveći strašnu huku, udarali s unutrašnje strane loptu i tako je nadimali do zastrašujućih dimenzija, dok se nije sva raširila i zahvatila cijeli prostor i nas u njemu. Bili smo sada dvije čestice u sjajnozelenoj svjetlosti od kojih jedna ponovo reče: – pssst.

– Ovo se otvaraju nebesa – šapnu mi otac – tako se ona često otvore i ko ima sreće da gleda taj sveti čin i još ako mu veliki Bog da prisebnost i omogući da štogod poželi, to će mu se istoga časa i ostvariti i biće sretan.

– Zašto mi, oče, nismo sada ništa poželjeli?

– Poželio sam da srećno stignemo do kućnoga praga.

– Zar samo to, mili oče, a do vrata smo u blatu?

– Za sada samo toliko. Bog kuša ljude i dragi su mu skromni.

– Ja da sam znao, mili oče – kažem – zaželeo bih …

– Pssst – prekide me otac i ponovo zaustavi, dok se neka sitna svjetlucava prašina slijegala oko nas.

Kada stigosmo na mjesto Ukleti greben, nedaleko od nas vidjesmo dvije sićušne svjetiljke što se primicahu i odmicahu jedna od druge. U prvi mah pomislih da su to dvije žarovnice zaostale iza one lopte, a otac reče da su to svici. I ne bješe niti jedno niti drugo već bjehu to dva nama dobro poznata čovjeka. Jedan se zvao Kutman, a drugi Haraplija. Nismo ih samo mi dobro poznavali – znavaše njih cijela krajina i to ne po dobru. Kutman bješe zaveo rođenu kćerku Tusemu i nigdje bez nje ne mogaše pa je čekao naveče da dobro utvrdi san i da joj pobjegne na Ukleti greben i tu, daleko od očiju i ušiju drugih, pobratimu svome Harapliji izjada svoju muku i kaže mu kako bez kćeri svoje Tuseme ne može život zamisliti. Za to vrijeme dok su se njih dvojica ispovijedali jedan drugom, a zapravo su se ispovijedali samima sebi, žena Kutmanova Sofija, rođena Kruglan, grebla je lice noktima i proklinjala dan kada je na Bišću brdu srela Kutmana i učinio joj se čarobnim. Znala je po nečem, ali nikada nije odgonetnula po čemu, da sa takvim čovjekom kakav joj se u prvi mah učinio Kutman, nikada neće propiriti. Znala je jer otkud to da prve noći uzme njen mali prst lijeve ruke, savije ga i krcne, a onda čim zora svanula pustio vijest da mu je nevjesta došla slomljenog prsta i da će je otjerati ako za devet dana i devet noći ne prezdravi, a njoj se kleo u hljeb i so da je više voli i od samoga sebe.

Takav je šer bio Kutman.

Što se Haraplije tiče, on je imao veliki grijeh što je za kratak period izrodio buljuk djece, a nije se ni osvrnuo oko njih. Bila su gola i bosa. Neočešljana i neumivena. U doba sunčanih dana gamizala su plačljiva oko kuće i po vrtu, a majka im Tuntrija, obislih prsa, skrivenih pod tankom ulijepljenom košuljicom, nadoji ono koje uhvati. A ipak – bila su to zdrava i crvenpera djeca.

– Bog daje nafaku, a ne ljudi – pravdao se Haraplija ako bi mu neko prigiovorio da je lako djecu pravit no ih valja hranit.

Prošli smo pored njih i nismo se pozdravili, nismo prišli jedan drugom i stisli šake. Između nas je bila noć, dovoljan razlog da se učinimo kao da se ne poznajemo.

Svjestan da je moj otac primijetio kako i ja poznajem ove dvije noćne protuhe, usudih se da upitam zašto ih nije pozdravio i on mi opet ne reče ništa drugo do – pssst.

Tako i produžismo niz put: otac naprijed – ja za njim.

Ne bjesmo daleko od kuće kad nas neko zasu kamenjem. Zviždale su okrugle kamenice kao kuršumi i udarale u debela jabukova stabla koja još davnih dana bješe zasadio Zumberbeg zvani Zu. Nije ih zasadio da čekaju kamenje, u to je bio siguran cijeli kraj, već da crvenim plodovima obraduju putnika namjernika il’ gladno đače iz planinskog sela Klečja, u kojem ničega drugoga vjekovima ne bješe do smrče, jelike i gole platije nad kojom orlovi povazdan viju dok pronađu mjesto da se nagnijezde. Znajući sve to, čuveni domaćin i džomretan Zumberbeg zasadi na stotine jabukovih sadnica uz put prema Klečju i već treće godine prvi put obradovaše klečjanske dječake koji su i nedozrele, tek zarudjele plodove punili u njedra i ne vjerujući da ih imaju, bježali u planinu.

Tek što zazviždaše prve kamenice otac mi dade znak, prstom na ustima, da šutim, a onda me strašno povuče ustranu, gdje se pod jednom kamenom strehom smirismo kao dva siročeta. Tu smo, ma koliko ostali, bili sasvim sigurni. Kamenje je zviždalo, udaralo u jabukova stabla i vraćalo se do naših ispruženih nogu. Bilo ga je raznog: okruglastog, ovalnog, pljosnatog, a na nekim kamenicama, iako bješe noć, prosijavahu tanki bijeli damari.

– Ko ovo gađa? – upitam oca. – I da li je moguće da su se ovo ponovo podnaopačili Kutman i Haraplija? – otac sleže ramenima i tiho, dobro tiho, prozbori:

– Neka … nama od ovog ništa neće biti, a oni će se već sutra, ako živi budu, stidjeti i plašiti. Što se tiče rana na jabukama bega Zu, kada ih budu sutra vidjeli, uplašiće se groba njegovoga.
Dok je otac govorio čuo sam između njegovih riječi kako podno stijene prosijava – pssss.

– Pod ovim kamenom, našim zaštitnikom, leži zmija – veli otac, zgrabi me za ruku i povuče niz put dok su kamenice i dalje šištale iznad naših glava. Samo što napravismo nekoliko koraka otac zanemoga i pade. Zađem s leđa, provučem ruke ispod očevih ramena i pomognem mu da se domogne ivice puta i da oslonjen uz sklad duboko i bolno uzdahne.

– Sada sam dobro – preduhitri me otac i zamoli da idem, a njega da ostavim. – Ako bude suđeno – ovdje ću umrijeti – veli mi.

Rekao sam mu da ga ja nikad ostaviti neću pa ako je suđeno neka obojica umremo, tu na putu prema kućnome pragu. Kamenje je i dalje zviždalo proizvodeći razne zvukove, a ponekad se učini da taj isti kamen koji leti da ubije – plače.

Najednom fijuci tako učestaše da se činilo kako otud na stotine ruku puca kao iz pušaka. I ko zna koliko bi potrajala ta strašna predstava da od zapada ne doploviše debeli i crni oblaci pa tako sijevnu da se svaki kamen ukaza i tako snažno zagrmje da one ruke zamriješe kao odsječene i ne bi više kamenovanja.

– Pssst – opet će otac, a pošto propusti žestok udar groma, nagne se meni na uho i šapnu:

– Dolazi Božja pravda.

Kada je ponovo sijevnulo, kada je ponovo obasjalo kraj, ja vidjeh na očevom čelu veliku crvenu ružu iz koje se jedan tanak mlaz pružaše niz naboran obraz.

– Ništa to nije – otac podiže ruke – već drugo jutro kada se budem umivao na tom će mjestu ostati samo hrapav ožiljak. Bokvica je čudo, bokvica liječi sve. A sada šuti i gledaj gore – može se ponovo otvoriti nebo.

– Zar, oče, nisi poželio, kada su se prije otvorila nebesa, da sretno dođemo do kućnoga praga?

– Da, sine, to sam poželio, a da nisam, sad bi vjerovatno dijelovi moje glave ležali po ovom putu poput oblutaka. A sada idemo; put čist i nebo vedro – nama drugo ne treba.

Prođosmo još jedan potok, što sječaše put sa jednom malom vijugom na sredini kao glista. Silazimo na široku džadu i opet se začu bat kopita. Ponovo onaj isti čovjek sa istim konjem, nogu utnutih u uzengije, nakošen u sedlu kao strijela, minu ispred nas dok smo mi ponovo pribijeni uz sklad stajali bez daha. Ovaj put konjanik nije pjevao, umjesto toga često se okretao kao da je brojao konjske korake. Na mjestu gdje se tanak i strmen putljag spaja sa širokom džadom, on naglo okrenu konja i sinu gore prema Ukletom grebenu.

Sutra još prije zore, dok smo najljepše snove snili, u onaj niski prozor do bašte neko tiho kucnu, toliko tiho da nas jedva probudi. Nas dvojica u isto vrijeme otvorismo oči i otac, gledajući pravo u moje čelo, reče: – pssst. Onaj ponovo zakuca primoravši oca da podigne glavu. Uz prozor je stajala Kutmanova kćerka Tusema i plakala kao streha. Reče da su sinoć, niko ne zna kako, poginuli njen otac i duša njena Kutman i Haraplija Biljeg.

– Niko im ne prilazi, eno ih leže na Ukletom grebenu ko da su pospali, a nije ih bilo u cijelom hafljanskom srezu – ridala je Tusema.

– Pssst – reče joj otac i pokaza put kojim je došla te ona dobro razumjede rečeno i vrati se nazad.

– Idemo se umiti – veli otac noseći na čelu veliku crvenu ružu, od koje, pošto se vratio, ne bješe ostalo skorom ništa. Otac je opipavao ožiljak hrapavim prstima, pa kad ga dobro ispipa ponovo izađe i vrati se sa listom bokvice na čelu. Od tog lista, oziljak potonu, a umjesto njega osta jedena crna tačka kao glogov ubod.

– Hoćemo li ići na ispraćaj Kutmanu i Harapliji? – upitam oca.

– Zar sinoćnu ujdurmu ne smatraš ispraćajem za svagda?

– Da – kažem mu – ali sam želio čuti šta o njima govore Sehilovci danas kada su na zemljici ovoj, i to još za kratko, ostala samo još njihova beživotna tijela. Kada ih zemlja prekrije ni njihova djela više neće biti kao sada. Izblijedeće i propasti kao što će im i tijela u zemlji propasti i na kraju ostati samo ono što ne može nestati – gole kosti.

Kada smo izašli napolje, pogledali u nebo i zamolili velikog Boga, po ko zna koji put:

– Daj Bože berićet, nek prežive čeljad – između golemih i crnih oblaka ukazaše se onaj čovjek sa tankim brcima i konj, napravljeni od jednog bjelasastog oblačka. Sav se zabezeknuh, padoh na koljena i na tom mjestu ulupih zemlju i otac ponovo stade ispred mene, sasvim priseban, jednu ruku spusti na moje malaksalo rame a s druge ispruži kažiprst, prisloni ga uz usne i nos i reče:

– Pssst.

Istoga časa, sa svih strana Veliki Bog naredi kišu i sunce, zajedno. Širom Sehilova odjeknu pjesma. Nasmrt preplašeni, Sehilovci razumješe da svanjava pa se stadoše veseliti i moj dobri i mudri otac ponovo reče:

– PSSST.

Faiz Softić 28. 03. 2012.