Nekoliko jesenskih dana ove godine proveo sam u kraju gdje sam se rodio, prohodao, naučio prva slova… Malo selo na zapadu Bosne, još manji zaseok, jedva desetak kuća, poslaganih između jedne doline i malo većeg brdašca, ali ipak većeg od nekoliko ostalih, tako da se sa njega u lijepa vremena mogu vidjeti okolni brežuljci kilometrima daleko. Rođene kuće više nema. Srušena, pa napravljena nova. Nema ni drugih kuća u selu, koje su ostale negdje u sjećanju na dane odrastanja.
Poslije kasnog doručka, sa čovjekom koji mi mnogo znači, krenemo kroz selo prema vrhu brda, u namjeri da protegnemo noge do obližnje šume, a i da mi moj prijatelj pokaže “liniju odbrane”, koja je prije nešto više od dvadesetak godina bila neka zamišljena granica između dojučerašnjih komšija i onih drugih, opet komšija. Bila su to vremena, kada su se izmišljale neke krajine, kojih danas uglavnom nema, iako su mnoge rane i ideje još prisutne.
Prolazimo pored komšija, koji nas zovu, na kahvu, rakiju, pastrmu. Rijetko, prerijetko viđam te drage ljude koji me pamte, “po dobrome”, kažu.
Uvijek ali baš uvijek, kada dolazim u ove krajeve već desetke godina, prate me stihovi dragog Branka Ćopića. Pa tako i ovaj put.
Poslije godina ratnih u rodni dođoh kraj. Drumovi… Potok i njive… Voljeni zavičaj…
Nekoliko koraka za nama, prati nas jedan pas. Crno bijele dlake, onako išaran, kao da gledaš zemlju iz svemira, pa vidiš oceane i kontinente. E baš tako taj Šarov – tako mu je ime – kaže mi moj suputnik, izgleda. Pred jednom kućom još jedan pas crne boje, sa jednim bijelim krugom oko desnog oka. Leži i grije kosti na jesenskom suncu, koje se je nakon dužeg perioda hladnih i kišovitih dana, opet pokazalo iza oblaka kao da želi da kaže, da zime još nema na vidiku.
Pitam svog pratioca, čiji su to psi. Znam da u “moja vremena”, u selu nije bilo pasa. Možda jedan ili dva, za sve godine moje preobrazbe iz djeteta u dječarca.
“Ničiji i svačiji”, kaže on i nastavlja: “Ovaj što ide za nama, je uglavnom kod mene. Nemam pojma otkud je došo. Leži pred kućom i čeka da mu nešto damo za pojesti. Kad neko dođe u posjetu, on leži pored ulaza i samo gleda prema gostu. Ali ako neko prođe putem i nasloni se na ogradu, onda on ustaje, leno dolazi do ograde i kao da pita onog, kuda je naumio. Tako već nekoliko godina.”
“A ovaj Crni, nastavlja on”, pokazujući rukom unazad, na psa koji je ležao pored puta, “taj je lutalica. Ode, nema ga dva tri dana pa opet dođe u selo, obično šepajući ili izgreben, krvav … što znači, da je negdje “fasovo”. Ide od kuće do kuće i čeka, hoće li šta pasti, za pod zub. Svako ga hrani a niko neće da ga prisvoji, da ga sveže pred kuću. A kada naiđu oni što hvataju i odvode pse lutalice, ova dvojica se sakriju, da ni Bog ne zna gdje su.”
Slušam ga ja dok polako izlazimo na vrh brda, u pratnji onog šarenog psa, desetak metara za nama.
“A što je interesantno”, nastavlja on, “ova dva psa se nikako ne vole. Ne druže i kao da imaju podijeljeno selo. Onaj Crni “kontrolira” gornji dio sela, prema brdu, a ovaj moj, donji dio.
Hodamo brdom, gdje mi suputnik pokazuje tragove nekada iskopanog jarka, odnosno zadnje linije obrane, kako on to naziva. Pitam ga ja – iako znam nešto o tome – pred kojom vojskom su se branili.
“Pa onom, odozgo.”
“Pa koje bio gore?” opet ja.
“Pa ko … naši”, kaže on i nastavlja:
“Ma nije su tu pucalo da se ubije. Kako ćeš pucati, gore su bili opet naši, koji su postali njihovi. Gore otišlo po sela, a vamo, ostalo po sela. Kako ćeš pucati na brata, rođaka. Ne možeš, nejde“, kaže on.
Gledam ga ja sa strane, i opet mi dođe Branko Ćopić:
“sjećam se dobro garavog Brane, bio je srce viteško…”,
i odlutah za trenutak u neka vremena, kada su tu ljudi sretno živjeli, i ono svoje malo sirotinje dijelili sa komšijama, prijateljima i rođacima, koji su se rastezali do šestog koljena.
A onda dođe “demokracija” i ljudi postaš’e nešto drugo.
… opet Branko:
Redovi klupa. Ej ,tugo moja! Nema drugova znanih! Bezbroj imena po njima ćuti, nožićem urezanih.
“… tako ti je to bilo”, čujem zadnje riječi svog prijatelja, i kao da bi se probudio iz nekog sna, vratih se posramljen, jer ne znam što mi je sve pričao. Sram me priznati, da ne znam o čemu je govorio, pa samo klimnuh glavom, zagledan prema drugom brdu i nekolicini kuća, kojih u “moja vremena” nije bilo.
Približavamo se manjem šumarku, iz kojeg dopire lavež pasa. Mora ih biti više, zaključismo. Ne vidimo što se skriva u šumi i savjetujem prijatelju da dođemo do šume, ali da ne idemo dalje. Sram me priznati da mi je malo neugodno, čak i strah ulaziti u šumu, jer tamo ne znaš što te čeka. Ali on predlaže da bar malo zavirimo među bukve i kestene,
“možda ćemo naći koju pečurku, jer su ove godine rodile, kao nikada do sada”, kaže on.
Ali onda iz šume istrčaše tri crna psa i pojuriše prema našem Šarovu. Ovaj je ubrzo shvatio da je bolje da se povuče iz te neravnopravne borbe, i počeo bježati prema selu.
Vikali smo na napadače, ali oni ne obazirući se na nas, nastaviše trčati za Šarovom, a onda se poslije stotinjak metara kao na neku komandu zaustaviše, kao da bi se htjeli dogovoriti što da čine? Da li da trče za Šarovom, koji je bio u dobroj trkačkoj kondiciji, ili se vrate u šumu?
Naš pas, pedesetak metara udaljen od njih je stao, i okrenut prema njima počeo bijesno lajati.
A onda, kao u nekom filmu, zagledasmo onog drugog seoskog psa, Crnog, kako samo na tri noge, lajući, trči prema nama. Četvrta, visi i poskakuje na njemu, očigledno ranjena ili slomljena u nekom od zadnjih lutanja, nekoj neravnopravnoj pasjoj borbi, ili možda čak od nekog štapa domaćina, koji ne voli pse.
Psi napadači stoje i gledaju Šarova, pa onda drugog psa, napola invalida, kako trči prema njima.Šarov gleda neprijatelje, pa se malo okrene i gleda Crnog, kao da bi ga htio upitati, otkud sad on?
Projuri Crni pored Šarova, ne ustavljajući se i krenu prema trojici, naočigled većih pasa s očitom namjerom da ih napadne. Odmah za njim potrči i Šarov, i ubrzo ga preteča, što kod trojice napadača stvori paniku, jer se istovremeno okrenuše i podvijenih repova, panično lajući pobjegoše u šumu.
U glavi opet Branko Ćopić:
… Na kraju piše: “Rođena goro, tuđin juriša na te, a ja te branim do zadnjeg metka i daću život za te”.
Stojimo, ja i moj prijatelj i ne možemo vjerovati, što smo upravo doživjeli. Pas iz sela je, sa povrijeđenom nogom čuo ili vidio, da neko napada njegovog “poznanika”, moglo bi se reći pasjeg komšiju, ili je možda mislio da napadaju nas dvojicu, ili čak selo. Ranjen je, i na tri noge pretrčao približno pola kilometra i sve nas “obranio” pred napadačkim psima.
Vraćamo se prema selu, pred nama Šarov, a za nama šepajući i Crni. Njih dvojica se nisu niti pogledali
“E, vidiš ovo, da smo mi uz rat imali istog neprijatelja i ovako surađivali, nas ne bi pobijedila ni Amerika”, kaže moj prijatelj i opet počne sa pričom, za koju bi bilo bolje da je nikad ne bi bilo.
Psi obraniše selo
Nekoliko jesenskih dana ove godine proveo sam u kraju gdje sam se rodio, prohodao, naučio prva slova… Malo selo na zapadu Bosne, još manji zaseok, jedva desetak kuća, poslaganih između jedne doline i malo većeg brdašca, ali ipak većeg od nekoliko ostalih, tako da se sa njega u lijepa vremena mogu vidjeti okolni brežuljci kilometrima daleko. Rođene kuće više nema. Srušena, pa napravljena nova. Nema ni drugih kuća u selu, koje su ostale negdje u sjećanju na dane odrastanja.
Poslije kasnog doručka, sa čovjekom koji mi mnogo znači, krenemo kroz selo prema vrhu brda, u namjeri da protegnemo noge do obližnje šume, a i da mi moj prijatelj pokaže “liniju odbrane”, koja je prije nešto više od dvadesetak godina bila neka zamišljena granica između dojučerašnjih komšija i onih drugih, opet komšija. Bila su to vremena, kada su se izmišljale neke krajine, kojih danas uglavnom nema, iako su mnoge rane i ideje još prisutne.
Prolazimo pored komšija, koji nas zovu, na kahvu, rakiju, pastrmu. Rijetko, prerijetko viđam te drage ljude koji me pamte, “po dobrome”, kažu.
Uvijek ali baš uvijek, kada dolazim u ove krajeve već desetke godina, prate me stihovi dragog Branka Ćopića. Pa tako i ovaj put.
Poslije godina ratnih
u rodni dođoh kraj.
Drumovi… Potok i njive…
Voljeni zavičaj…
Nekoliko koraka za nama, prati nas jedan pas. Crno bijele dlake, onako išaran, kao da gledaš zemlju iz svemira, pa vidiš oceane i kontinente. E baš tako taj Šarov – tako mu je ime – kaže mi moj suputnik, izgleda. Pred jednom kućom još jedan pas crne boje, sa jednim bijelim krugom oko desnog oka. Leži i grije kosti na jesenskom suncu, koje se je nakon dužeg perioda hladnih i kišovitih dana, opet pokazalo iza oblaka kao da želi da kaže, da zime još nema na vidiku.
Pitam svog pratioca, čiji su to psi. Znam da u “moja vremena”, u selu nije bilo pasa. Možda jedan ili dva, za sve godine moje preobrazbe iz djeteta u dječarca.
“Ničiji i svačiji”, kaže on i nastavlja: “Ovaj što ide za nama, je uglavnom kod mene. Nemam pojma otkud je došo. Leži pred kućom i čeka da mu nešto damo za pojesti. Kad neko dođe u posjetu, on leži pored ulaza i samo gleda prema gostu. Ali ako neko prođe putem i nasloni se na ogradu, onda on ustaje, leno dolazi do ograde i kao da pita onog, kuda je naumio. Tako već nekoliko godina.”
“A ovaj Crni, nastavlja on”, pokazujući rukom unazad, na psa koji je ležao pored puta, “taj je lutalica. Ode, nema ga dva tri dana pa opet dođe u selo, obično šepajući ili izgreben, krvav … što znači, da je negdje “fasovo”. Ide od kuće do kuće i čeka, hoće li šta pasti, za pod zub. Svako ga hrani a niko neće da ga prisvoji, da ga sveže pred kuću. A kada naiđu oni što hvataju i odvode pse lutalice, ova dvojica se sakriju, da ni Bog ne zna gdje su.”
Slušam ga ja dok polako izlazimo na vrh brda, u pratnji onog šarenog psa, desetak metara za nama.
“A što je interesantno”, nastavlja on, “ova dva psa se nikako ne vole. Ne druže i kao da imaju podijeljeno selo. Onaj Crni “kontrolira” gornji dio sela, prema brdu, a ovaj moj, donji dio.
Hodamo brdom, gdje mi suputnik pokazuje tragove nekada iskopanog jarka, odnosno zadnje linije obrane, kako on to naziva. Pitam ga ja – iako znam nešto o tome – pred kojom vojskom su se branili.
“Pa onom, odozgo.”
“Pa koje bio gore?” opet ja.
“Pa ko … naši”, kaže on i nastavlja:
“Ma nije su tu pucalo da se ubije. Kako ćeš pucati, gore su bili opet naši, koji su postali njihovi. Gore otišlo po sela, a vamo, ostalo po sela. Kako ćeš pucati na brata, rođaka. Ne možeš, nejde“, kaže on.
Gledam ga ja sa strane, i opet mi dođe Branko Ćopić:
“sjećam se dobro garavog Brane, bio je srce viteško…”,
i odlutah za trenutak u neka vremena, kada su tu ljudi sretno živjeli, i ono svoje malo sirotinje dijelili sa komšijama, prijateljima i rođacima, koji su se rastezali do šestog koljena.
A onda dođe “demokracija” i ljudi postaš’e nešto drugo.
… opet Branko:
Redovi klupa. Ej ,tugo moja!
Nema drugova znanih!
Bezbroj imena po njima ćuti,
nožićem urezanih.
“… tako ti je to bilo”, čujem zadnje riječi svog prijatelja, i kao da bi se probudio iz nekog sna, vratih se posramljen, jer ne znam što mi je sve pričao. Sram me priznati, da ne znam o čemu je govorio, pa samo klimnuh glavom, zagledan prema drugom brdu i nekolicini kuća, kojih u “moja vremena” nije bilo.
Približavamo se manjem šumarku, iz kojeg dopire lavež pasa. Mora ih biti više, zaključismo. Ne vidimo što se skriva u šumi i savjetujem prijatelju da dođemo do šume, ali da ne idemo dalje. Sram me priznati da mi je malo neugodno, čak i strah ulaziti u šumu, jer tamo ne znaš što te čeka. Ali on predlaže da bar malo zavirimo među bukve i kestene,
“možda ćemo naći koju pečurku, jer su ove godine rodile, kao nikada do sada”, kaže on.
Ali onda iz šume istrčaše tri crna psa i pojuriše prema našem Šarovu. Ovaj je ubrzo shvatio da je bolje da se povuče iz te neravnopravne borbe, i počeo bježati prema selu.
Vikali smo na napadače, ali oni ne obazirući se na nas, nastaviše trčati za Šarovom, a onda se poslije stotinjak metara kao na neku komandu zaustaviše, kao da bi se htjeli dogovoriti što da čine? Da li da trče za Šarovom, koji je bio u dobroj trkačkoj kondiciji, ili se vrate u šumu?
Naš pas, pedesetak metara udaljen od njih je stao, i okrenut prema njima počeo bijesno lajati.
A onda, kao u nekom filmu, zagledasmo onog drugog seoskog psa, Crnog, kako samo na tri noge, lajući, trči prema nama. Četvrta, visi i poskakuje na njemu, očigledno ranjena ili slomljena u nekom od zadnjih lutanja, nekoj neravnopravnoj pasjoj borbi, ili možda čak od nekog štapa domaćina, koji ne voli pse.
Psi napadači stoje i gledaju Šarova, pa onda drugog psa, napola invalida, kako trči prema njima.Šarov gleda neprijatelje, pa se malo okrene i gleda Crnog, kao da bi ga htio upitati, otkud sad on?
Projuri Crni pored Šarova, ne ustavljajući se i krenu prema trojici, naočigled većih pasa s očitom namjerom da ih napadne. Odmah za njim potrči i Šarov, i ubrzo ga preteča, što kod trojice napadača stvori paniku, jer se istovremeno okrenuše i podvijenih repova, panično lajući pobjegoše u šumu.
U glavi opet Branko Ćopić:
… Na kraju piše:
“Rođena goro,
tuđin juriša na te,
a ja te branim do zadnjeg metka
i daću život za te”.
Stojimo, ja i moj prijatelj i ne možemo vjerovati, što smo upravo doživjeli. Pas iz sela je, sa povrijeđenom nogom čuo ili vidio, da neko napada njegovog “poznanika”, moglo bi se reći pasjeg komšiju, ili je možda mislio da napadaju nas dvojicu, ili čak selo. Ranjen je, i na tri noge pretrčao približno pola kilometra i sve nas “obranio” pred napadačkim psima.
Vraćamo se prema selu, pred nama Šarov, a za nama šepajući i Crni. Njih dvojica se nisu niti pogledali
“E, vidiš ovo, da smo mi uz rat imali istog neprijatelja i ovako surađivali, nas ne bi pobijedila ni Amerika”, kaže moj prijatelj i opet počne sa pričom, za koju bi bilo bolje da je nikad ne bi bilo.