Pregrizimo okove ukletim riječima, oče, otopimo ledenu santu šutnje koja je izrasla između nas, spreman sam, isključio sam telefon, zaključao vrata, nema više nikoga u mojem svijetu.
Sada će ti moj psalam pjevati o snovima, ti ih nazivaš snovi, o izvorima cvjetanja, o vodi koju piju magnolije otvarajući se na travanjskom snijegu, o večerima koje su se ugnijezdile u mojoj lubanji, izduženi purpurni oblaci prelijeću zemlju, ti ih gledaš, oče, tvoj pogled prodire kroz njih, dok tvoju siluetu, koja stoji na kućnom pragu, grle hladna krila noći.
Ne, njih se ne može rasporediti po točkama, točno im odrediti mjesta u satnicama odmičućih dana.
Ne mogu, oče, ne pokušavam. Ja nemam namjeru utrošiti bezbroj sati u grotlima ureda, sred srčućih usnica, jeftinih parfema, na rakiju smrdljive jebobolje poslovnih partnera.
Za mene su stihovi, divlji dugački stihovi, poput galopirajućih konja u putnikovoj čežnji, poput kristalne hladne vode u koju silazim gol, stihovi koje mi daruje zrak, stihovi koje zabijam u papir za vječno. Stihovi mjere vrijeme, moje vrijeme, naše vrijeme, oni jedini postavljaju graničnike našoj prolaznosti.
Sada će ti moj psalam pjevati o svijetu u koji nikada nećeš ući, o nebu i paklu, o ekstazama koje me obuzimaju, i o Ikarovim padovima, o magičnoj vezi, o božanskoj povezanosti koju osjete džezisti kada im se instrumenti s neobičnom lakoćom obraćaju sjenama i crtaju kaleidoskopske slike u nepoznato, u mirišljavu noć, na prazne ulice, gdje teturaju zadnji pijanci a mačje njuškice vire iz kanti za smeće.
Sada će ti moj psalam pjevati o Kafki, o tome kako je napisao dugačko pismo svome ocu ali nikada nije skupio dovoljno hrabrosti da ga pošalje. Ne, ti nikada nisi čuo za Kafku, premda ste naručili zbirku Sto romana, premda si svake subote brisao prašinu s knjiga.
Suviše nestabilan svijet za tebe. Suviše neuhvatljiv svijet.
I moji prijatelji govorili su mi o bolnim iskustvima sa svojim očevima, najradije bih ga premlatio – rekao je netko –, sva sreća pa je umro, rak, ciroza jetre, svi smo odahnuli, svi smo se bojali priznati da u potaji lijemo suze.
A ti i ja, oče, godinama se susrećemo kao što se susreću vlakovi, na točno određenim mjestima, u točno određene sate, čelično hladni, s praskom brzine, sa živim teretom u svojoj nutrini. Tvrdoglavi smo, tvrdoglavi.
Sada je trenutak, oče, da začuješ moj psalam, psalam koji se probija kroz kandže tame koji pali lišće na šumskim stazama, koji se poput ptice spušta na planinske obronke, psalam koji šapuću ribe i kamenje, psalam koji šapuću kišni i sunčani čovjek. Za rat se spremam, oče, za rat, i ti znaš da idem, bojiš se više od mene, da, treba porušiti utvrđene gradove navika, neka zarastu u bršljan, neka u njima princeza mirno spava.
Trebat će slomiti nokte i naborati kožu i mnogo će žrtava biti, mnogo nepomičnih sati što nečujno dišu između četiri zida, na mostovima koji vode preko metafora vječnosti, kada jedina hrana bude prašina snova i jedino utočište prozirno tijelo izmišljene ljubavi i neće više biti darovanih srebrnjaka i neću se više osjećati kao Juda Iskariotski, kojega su potkupili da bi izdao onoga koga najviše ljubi, i možda ću biti pobjednik, možda gubitnik, ali uvjek ću se sjetiti tebe kada vidim glatko obrijanog službenika koji nije pokušao ništa neobično, koji nije prekršio nikakvo pravilo, koji psuje jer ne može naći mjesto za parkiranje, koji je svojoj ženi pisao dosadna ljubavna pisma, a i ti ćeš pomisliti na mene kada budeš sam negdje ispijao pivo a sve se oko tebe drobi u prah, te ćeš sebi prvi put u životu reći neka ide sve k vragu, neka sve pričeka, i imat ćeš prvi put u životu osjećaj da postoji još nešto drugo, nešto neobično, neki mjesečev srp nad nama i neki svijetli trenuci koji nam se otvaraju poput onih magnolija u mojim snovima, magnolija koje se otvaraju na travanjskom snijegu.
(1990.)
Vožnja
Vozim oca s operacije sive mrene. Preko oka ima zaštitu; nekakvu špijunku koja štiti od infekcije. Izgleda tako kao da je preživio veliku kataklizmu. To ga skoro zabavlja. Prije zahvata ponuđeno mu je sredstvo za smirenje, ali je otklonio. S godinama je dobio mirnoću i milinu koje prije nije imao ili ih ja nisam znao zapaziti.
Katkad bi on mene vozio na mjesta do kojih nisam mogao ni autobusom ni vlakom. Danas sam za volanom ja a otac sjedi pored mene. Da bih se malo pokazao pred njime, pomaknuo sam se na lijevu traku i u retrovizoru mogu vidjeti kako automobili u blijedom svjetlu popodneva zaostaju za nama.
To me čini sretnim. Smiruje. Očaj i suze čuvam za prazne sobe. Ne govorimo mnogo. Ono što imamo važno za reći, dajemo do znanja prisutnošću i disanjem. Premda je bio operiran, otac se ne žali. Možda i on čuva očaj i suze za prazne sobe.
Rečenice koje smo izgovorili tijekom vožnje mogli bismo nabrojati na prste četiri ruke. Nismo uvijek znali sjediti zajedno i šutjeti. Danas znamo, i to me raduje. Promet postaje gušći. Crte na asfaltu ravno- mjerno prisvaja proždrljiva prošlost. Vraćamo se u napola domaći grad, kao da izlazimo iz sasvim tihe priče ili ogledala.
Psalam; Vožnja
Psalam – magnolije na travanjskom snijegu
Pregrizimo okove ukletim riječima, oče, otopimo
ledenu santu šutnje koja je izrasla između nas,
spreman sam, isključio sam telefon,
zaključao vrata, nema više nikoga u mojem svijetu.
Sada će ti moj psalam pjevati o snovima,
ti ih nazivaš snovi, o izvorima cvjetanja,
o vodi koju piju magnolije
otvarajući se na travanjskom snijegu, o večerima
koje su se ugnijezdile u mojoj lubanji,
izduženi purpurni oblaci prelijeću zemlju,
ti ih gledaš, oče, tvoj pogled prodire kroz njih,
dok tvoju siluetu, koja stoji na kućnom pragu,
grle hladna krila noći.
Ne, njih se ne može rasporediti po točkama,
točno im odrediti mjesta u satnicama odmičućih dana.
Ne mogu, oče, ne pokušavam.
Ja nemam namjeru utrošiti bezbroj sati
u grotlima ureda, sred srčućih usnica,
jeftinih parfema, na rakiju smrdljive
jebobolje poslovnih partnera.
Za mene su stihovi, divlji dugački stihovi,
poput galopirajućih konja u putnikovoj čežnji,
poput kristalne hladne vode u koju silazim gol,
stihovi koje mi daruje zrak,
stihovi koje zabijam u papir za vječno.
Stihovi mjere vrijeme, moje vrijeme, naše vrijeme,
oni jedini postavljaju graničnike našoj prolaznosti.
Sada će ti moj psalam pjevati o svijetu u koji
nikada nećeš ući, o nebu i paklu,
o ekstazama koje me obuzimaju, i o Ikarovim padovima,
o magičnoj vezi, o božanskoj povezanosti koju
osjete džezisti kada im se instrumenti s neobičnom
lakoćom obraćaju sjenama i crtaju kaleidoskopske
slike u nepoznato, u mirišljavu noć, na prazne ulice,
gdje teturaju zadnji pijanci
a mačje njuškice vire iz kanti za smeće.
Sada će ti moj psalam pjevati o Kafki, o tome kako
je napisao dugačko pismo svome ocu ali
nikada nije skupio dovoljno hrabrosti da ga pošalje.
Ne, ti nikada nisi čuo za Kafku,
premda ste naručili zbirku Sto romana,
premda si svake subote brisao prašinu s knjiga.
Suviše nestabilan svijet za tebe.
Suviše neuhvatljiv svijet.
I moji prijatelji govorili su mi o
bolnim iskustvima sa svojim očevima,
najradije bih ga premlatio – rekao je netko –,
sva sreća pa je umro, rak,
ciroza jetre, svi smo odahnuli,
svi smo se bojali priznati da u potaji
lijemo suze.
A ti i ja, oče,
godinama se susrećemo kao što se susreću vlakovi,
na točno određenim mjestima, u točno određene sate,
čelično hladni, s praskom brzine,
sa živim teretom u svojoj nutrini.
Tvrdoglavi smo, tvrdoglavi.
Sada je trenutak, oče, da začuješ moj psalam,
psalam koji se probija kroz kandže tame
koji pali lišće na šumskim stazama, koji
se poput ptice spušta na planinske obronke, psalam koji
šapuću ribe i kamenje, psalam koji šapuću
kišni i sunčani čovjek.
Za rat se spremam, oče, za rat,
i ti znaš da idem,
bojiš se više od mene,
da, treba porušiti utvrđene gradove navika,
neka zarastu u bršljan, neka u njima princeza mirno spava.
Trebat će slomiti nokte i naborati kožu
i mnogo će žrtava biti, mnogo nepomičnih sati
što nečujno dišu između četiri zida,
na mostovima koji vode preko metafora vječnosti,
kada jedina hrana bude prašina snova
i jedino utočište prozirno tijelo izmišljene ljubavi
i neće više biti darovanih srebrnjaka
i neću se više osjećati kao Juda Iskariotski,
kojega su potkupili da bi izdao onoga
koga najviše ljubi,
i možda ću biti pobjednik, možda gubitnik,
ali uvjek ću se sjetiti tebe
kada vidim glatko obrijanog službenika
koji nije pokušao ništa neobično,
koji nije prekršio nikakvo pravilo, koji psuje
jer ne može naći mjesto za parkiranje,
koji je svojoj ženi pisao dosadna ljubavna pisma,
a i ti ćeš pomisliti na mene
kada budeš sam negdje ispijao pivo a sve
se oko tebe drobi u prah, te ćeš sebi prvi put
u životu reći neka ide sve k vragu,
neka sve pričeka,
i imat ćeš prvi put u životu osjećaj
da postoji još nešto drugo, nešto neobično,
neki mjesečev srp nad nama i neki svijetli trenuci
koji nam se otvaraju poput onih magnolija
u mojim snovima, magnolija koje se otvaraju
na travanjskom snijegu.
(1990.)
Vožnja
Vozim oca s operacije sive mrene.
Preko oka ima zaštitu; nekakvu špijunku
koja štiti od infekcije. Izgleda tako
kao da je preživio veliku kataklizmu. To ga
skoro zabavlja. Prije zahvata ponuđeno mu je
sredstvo za smirenje, ali je otklonio. S godinama
je dobio mirnoću i milinu koje prije
nije imao ili ih ja nisam znao zapaziti.
Katkad bi on mene vozio na mjesta
do kojih nisam mogao ni autobusom ni vlakom.
Danas sam za volanom ja a otac sjedi
pored mene. Da bih se malo pokazao pred njime,
pomaknuo sam se na lijevu traku i u retrovizoru
mogu vidjeti kako automobili
u blijedom svjetlu popodneva zaostaju za nama.
To me čini sretnim. Smiruje. Očaj
i suze čuvam za prazne sobe.
Ne govorimo mnogo. Ono što imamo važno
za reći, dajemo do znanja prisutnošću i
disanjem. Premda je bio operiran, otac
se ne žali. Možda i on čuva
očaj i suze za prazne sobe.
Rečenice koje smo izgovorili tijekom vožnje
mogli bismo nabrojati na prste četiri ruke.
Nismo uvijek znali sjediti zajedno i šutjeti.
Danas znamo, i to me raduje.
Promet postaje gušći. Crte na asfaltu ravno-
mjerno prisvaja proždrljiva prošlost.
Vraćamo se u napola domaći grad,
kao da izlazimo iz sasvim tihe priče ili ogledala.
(2011.)
Sa slovenskog preveo Edo Fičor