Davida Albaharija sam upoznao kod „Pevca“, na Obilićevom vencu. Danas, iako na istom mestu i pod istim imenom, pod visokim drvećem između stolova, čak i sa neodgovarajućom fontanom petla ispred nje, kafana nije ni nalik na onog „Pevca“ iz sedamdesetih. Onde su se posetioci, mladi i studenti, okupljali, naročito u topla popodneva, i mesto je odjekivalo od njihovog živog, buntovnog žamora. Jednog takvog popodneva, sa grupom studenata Filološkog fakulteta, dok smo zaneseno diskutovali oko pokretanja književnog časopisa „Znak“, neko od nas je primetio: – Eno Davida! Za jednim udaljenim stolom sedeo je Albahari ispijajući kafu. Sredinom sedamdesetih, iako je objavio samo jednu knjigu priča, „Porodično vreme“, David je bio popularan među mladim ljubiteljima postmoderne književnosti. Njegove prevode savremenih majstora proze (Pinčon, Nabokov, Belou) čitali smo po časopisima kao otkrovenja.
Sedamdesetih, kada sam studirao na svetskoj književnosti, bio sam zaista zaveden postmodernizmom, ubeđen da je to veliki podvig na polju književnosti, ranga onih poetičkih preokreta prema kojima sam za vreme studija bio privržen. Kao što su mi ranije romantičari, Koldridz, Bajron i Šeli, izgledali kao hipici, modernistički prvaci Kafka, Džojs ili Selin kao undeground junaci, sada sam bio spreman da knjige Nabokova, Kalvina, Kortasara, Pinčona…, uz Borhesa, naravno, koji me je uzdrmao ranije, u gimnazijskim danima…, doživim kao lucidne vodiče ka jednom novom tipu književnosti koja će reformisati i pisanje, i čitanje.
Ta ponesenost novom lektirom zavladala je u strasnim diskusijama „za“ i „protiv“ po kafanama u „Knez Mihajlovoj“, fakultetskim hodnicima, redakcijama književnih časopisa. Naravno da sam bio „za“, zajedno sa vršnjacima Bajcem, Velikićem, mlađim Pištalom, Nemanjom Mitrovićem… I svakako, tu je bio Albahari. Neosporno vodeća figura nove proze, autor i urednik „Pisma“ i „Književne reči“.
Kada sam ga upoznao, tog prolećnog dana „Kod Pevca“, bio sam uzbuđen poput srednjoškolca, sa pomešanim dozama ushićenja i nespokoja. A on, zgodan i sasvim opušten, pijuckao je kafu, par stolova udaljen od nas.
Docnije, sa svojim sveukupnim književnim opusom, kao i svojom prevodilačkom, esejističko promotivnom i prevodilačkom aktivnošću, Albahari je izvršio, a i dan danas se to oseća, veliki uticaj na bujanje postmodernističkog perioda u eks-jugoslovenskim književnostima. Ali tada, on je još bio „zvezda u usponu“ (tih godina, recimo, Ninovu nagradu su dobili Tišma za „Upotrebu čoveka“ i Kovač za „Vrata od utrobe“). Baš zato neposredni izazov mladim nestrpljivim književnim debitantima.
Pokazalo se kako postmodernizam ume da zavodi. Bio je štosan, a načitan, ludično raspoložen, ali i sa ubojitim sintagmama koji mogu da uzdrmaju mladog literatu. Postmodernizam je mogao da se igra skrivalice sa uspostavljenim, (kvazi)dostojanstvenim, autoritativnim istinama i to je i dan danas, kada se kao poetika prilično istrošio i ofucao, jedan od njegovih najlepših dometa.
Tada je David bio nekoliko godina stariji od članova našeg društva okupljenog u „Pevcu“, te nam je, tek izašlim iz brucoškog doba, izgledao dosta starije. Nama, početnicima, oko imena Albaharija, blještala je predvodnička aura nove književnе generacije, pa se može zamisliti koliko su bila dugačka tih desetak metara između naša dva stola. Ali kod mene je impuls bio jači (možda jer sam bio navučen na rokenrol fazon), pa sam se odmah uputio ka njemu, predstavio se i sakrivajući zbunjenost, počeo da ređam brze rečenice. Saslušao me sa poluosmehom, ponudio mi da sednem… .
Tako je, sa moje strane na jedan možda nametljiv način, započelo naše nenametljivo druženje, koje je mirno prebrodilo sve turbulancije smutnih godina. Češće smo se dopisivali i telefonirali, retko se viđali, posle se preselio u Kanadu, a kada se vratio odatle, susretali smo se samo na književnim skupovima izvan naših država. Popričali bismo opušteno u hotelskim restoranima, između dva čitanja. Oduvek mi je imponovala njegova predanost književnosti, prirodno, kao da se to samo po sebi razume. Čitam, sa izrazitim interesovanjem, njegove knjige, koje meandriraju između intime i memorije. I čitajući ga, setim se našeg prvog susreta u bašti „Kod pevca“.
Prvi susret s Davidom
Davida Albaharija sam upoznao kod „Pevca“, na Obilićevom vencu. Danas, iako na istom mestu i pod istim imenom, pod visokim drvećem između stolova, čak i sa neodgovarajućom fontanom petla ispred nje, kafana nije ni nalik na onog „Pevca“ iz sedamdesetih. Onde su se posetioci, mladi i studenti, okupljali, naročito u topla popodneva, i mesto je odjekivalo od njihovog živog, buntovnog žamora. Jednog takvog popodneva, sa grupom studenata Filološkog fakulteta, dok smo zaneseno diskutovali oko pokretanja književnog časopisa „Znak“, neko od nas je primetio: – Eno Davida! Za jednim udaljenim stolom sedeo je Albahari ispijajući kafu. Sredinom sedamdesetih, iako je objavio samo jednu knjigu priča, „Porodično vreme“, David je bio popularan među mladim ljubiteljima postmoderne književnosti. Njegove prevode savremenih majstora proze (Pinčon, Nabokov, Belou) čitali smo po časopisima kao otkrovenja.
Sedamdesetih, kada sam studirao na svetskoj književnosti, bio sam zaista zaveden postmodernizmom, ubeđen da je to veliki podvig na polju književnosti, ranga onih poetičkih preokreta prema kojima sam za vreme studija bio privržen. Kao što su mi ranije romantičari, Koldridz, Bajron i Šeli, izgledali kao hipici, modernistički prvaci Kafka, Džojs ili Selin kao undeground junaci, sada sam bio spreman da knjige Nabokova, Kalvina, Kortasara, Pinčona…, uz Borhesa, naravno, koji me je uzdrmao ranije, u gimnazijskim danima…, doživim kao lucidne vodiče ka jednom novom tipu književnosti koja će reformisati i pisanje, i čitanje.
Ta ponesenost novom lektirom zavladala je u strasnim diskusijama „za“ i „protiv“ po kafanama u „Knez Mihajlovoj“, fakultetskim hodnicima, redakcijama književnih časopisa. Naravno da sam bio „za“, zajedno sa vršnjacima Bajcem, Velikićem, mlađim Pištalom, Nemanjom Mitrovićem… I svakako, tu je bio Albahari. Neosporno vodeća figura nove proze, autor i urednik „Pisma“ i „Književne reči“.
Kada sam ga upoznao, tog prolećnog dana „Kod Pevca“, bio sam uzbuđen poput srednjoškolca, sa pomešanim dozama ushićenja i nespokoja. A on, zgodan i sasvim opušten, pijuckao je kafu, par stolova udaljen od nas.
Docnije, sa svojim sveukupnim književnim opusom, kao i svojom prevodilačkom, esejističko promotivnom i prevodilačkom aktivnošću, Albahari je izvršio, a i dan danas se to oseća, veliki uticaj na bujanje postmodernističkog perioda u eks-jugoslovenskim književnostima. Ali tada, on je još bio „zvezda u usponu“ (tih godina, recimo, Ninovu nagradu su dobili Tišma za „Upotrebu čoveka“ i Kovač za „Vrata od utrobe“). Baš zato neposredni izazov mladim nestrpljivim književnim debitantima.
Pokazalo se kako postmodernizam ume da zavodi. Bio je štosan, a načitan, ludično raspoložen, ali i sa ubojitim sintagmama koji mogu da uzdrmaju mladog literatu. Postmodernizam je mogao da se igra skrivalice sa uspostavljenim, (kvazi)dostojanstvenim, autoritativnim istinama i to je i dan danas, kada se kao poetika prilično istrošio i ofucao, jedan od njegovih najlepših dometa.
Tada je David bio nekoliko godina stariji od članova našeg društva okupljenog u „Pevcu“, te nam je, tek izašlim iz brucoškog doba, izgledao dosta starije. Nama, početnicima, oko imena Albaharija, blještala je predvodnička aura nove književnе generacije, pa se može zamisliti koliko su bila dugačka tih desetak metara između naša dva stola. Ali kod mene je impuls bio jači (možda jer sam bio navučen na rokenrol fazon), pa sam se odmah uputio ka njemu, predstavio se i sakrivajući zbunjenost, počeo da ređam brze rečenice. Saslušao me sa poluosmehom, ponudio mi da sednem… .
Tako je, sa moje strane na jedan možda nametljiv način, započelo naše nenametljivo druženje, koje je mirno prebrodilo sve turbulancije smutnih godina. Češće smo se dopisivali i telefonirali, retko se viđali, posle se preselio u Kanadu, a kada se vratio odatle, susretali smo se samo na književnim skupovima izvan naših država. Popričali bismo opušteno u hotelskim restoranima, između dva čitanja. Oduvek mi je imponovala njegova predanost književnosti, prirodno, kao da se to samo po sebi razume. Čitam, sa izrazitim interesovanjem, njegove knjige, koje meandriraju između intime i memorije. I čitajući ga, setim se našeg prvog susreta u bašti „Kod pevca“.