Dok su u 18. stoljeću u zapadnoj Evropi, prvenstveno u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, a u Bosni posljednjeg desetljeća 19. i prvoga 20. stoljeća, uz rudnike – te važne izvore energije potrebne za pokretanje velikih tvornica – nicala naselja pa i gradovi, dotle je na tridesetak kilometara sjeverozapadno od Sarajeva oko vrela čudotvorne mineralne vode nastajao urbanizirani Kiseljak. Jezgro naselja formiralo se upravo tu, oko toga izvora prirodnog fenomena koji svojim čudotvornim djelovanjem gasi žeđ, okrepljuje duh i tijelo te liječi oboljeli organizam; prvo džamija i nekoliko hanova, a kasnije i prvi hotel u naselju na udaljenosti od samo stotinjak metara od izvora mineralne vode, poznatog još iz rimskog doba.
Raskršća puteva i željeznička čvorišta, nakon izgradnje željezničke pruge 1883. godine kroz Bosnu i Hercegovinu, bila su mjesta dodira, susreta i razmjene različitih kultura, civilizacija, a s tim i njihovih vječitih interesa kao smisla opstojnosti u ovome univerzumu. Na takvim dodirima svakojakih svjetova, često novih i zagonetnih, putovanjima i posjetama upoznavalo se nepoznato, saznavalo do tada neotkriveno, spajalo nespojivo i donosilo sa sobom novo bogatstvo duhovnih vrednota. Na tim “putevima svile i duhana” domaćini su gradili svoje veleljepne dvore, ta moćna i očaravajuća ogledala svoga statusa i ugleda, nudeći u njima gostu prolazniku zemaljsko zadovoljstvo kakvo rijetko gdje drugo može doživjeti i osjetiti i u svoju svijest zapisati za sva vremena.
Natjecali su se pojedini domaćini, a s njima Mostarci i Sarajlije, kao i naturalizirani Kiseljačani, ko će od njih imati veći, ljepši i raskošniji han, u njemu napraviti veći biznis i pokazati tako svu svoju moć i bogatstvo nad onima drugima, manje moćnima, ali dovitljivim poduzetnicima. Ta životna utakmica u biznisu sve do 1870. godine – kada su u Kiseljaku postojala tri hana: Merhemića, Rustemagića (kasnije Ramića, nazvan Malinin) i Svrzin, nazvan Osmanov – i nije izgledala tako oštra sve dok svoju moć nisu pokazala dva trgovca: sarajevski Vaso Hadži Ristić i mostarski Đorđije Sjeranović, zvani Sjeran. I prije dolaska Habsburgovaca u Bosnu Vaso Hadži Ristić je u centru naselja podignuo han sa 14 soba, dvije kuhinje, kafanom i birtijom, a sve ih je oko 1870. godine nadmašio Sjeran izgradivši han dužine 48 i širine 10 metara, sa čak 44 sobe. Neki historičari tvrde da je to u ono doba bio najveći privatni objekat u Bosni i Hercegovini.
A da bi bogati Sjeran postao toliki megaloman, morao se dodatno zadužiti za 1.600 dukata, prodati 13 svojih njiva i novosagrađeni han staviti pod hipoteku kod Sarajlije Petra Petrovića. Kada je han završen, nazvan je hotelom, što je prva upotreba toga naziva u Bosni, a pod zakup ga uze izvjesni Šua, pa ga narod nazva Šuin han. Da je zaista bio hotel – prvobitno je nazvan “Stefani” (Stephanie) – ovjekovječeno je i u službenom listu vilajetske vlade Bosne 18. aprila 1878. godine u objavljenom oglasu; u tekstu u kome stoji da se nudi pod zakup hotel u Kiseljaku sa 44 sobe. Bio je to prvi banjski objekat u Kiseljaku, pa možda i u Bosni, koji je posjedovao kabine u kojima se grijala voda za kupanje i pijenje. Kupi ga sin dotadašnjega zakupca Rafael Salom, nazvavši ga kasnije hotelom “Park” i u njegovom vlasništvu, odnosno njegove porodice, ostao je sve do 1941. godine, otkada je silom vlasti mijenjao svoje vlasnike. Te 1941. godine, dolaskom na vlast Nezavisne države Hrvatske postao je potezom pera njeno dobro i to rješenjem od 11.12.1941. godine upisan u vlasništvo novostvorene države; nakon Drugog svjetskog rata nova vlast ga je u vidu nacionalizacije 10.12.1946. prisvojila sebi na osnovu Naređenja ministarstva pravosuđa NR BiH kada postaje vlasništvo države FNR Jugoslavije.
U njemu je sve do pretposljednje godine 20. stoljeća stolovala kiseljačka općinska administracija da bi ga potom tamošnja vlast, dakle nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, iako je objekat kao vrijedan kulturno-historijski spomenik, bio pod zaštitom države, do temelja porušila i na tom mjestu, uz novčanu podršku međunarodne zajenice sagradila staklenu novu zgradu općine koja se ničim ne uklapa u staru arhitekturu naselja.
Svoju žal za prvim hotelom u Bosni i danas manifestuju dvojica Kiseljačana na dva različita načina: akademski slikar Zlatko Dević i strastveni kolekcionar razglednica Goran Milanović; prvi na platnima svojih djela slikajući stari Kiseljak sa fokusom na nekadašnji hotel, dok zaljubljenik u razglednice ovog naselja u svom fundusu čuva na desetak njih na kojima je ovaj hotel. Namjera Gorana Milanovića je da uskoro objavi i knjigu starih razglednica Kiseljaka na kojima će dominirati nekadašnji hotel iz različitih perioda svog postojanja, pa će se u publikaciji naći fotosi kad je u suterenu “Stefanija” bila konjušnica za odmor konja, kasnije garaža a krajem 20. stoljeća zelena pijaca.
Još veću bol i nikad prežaljen prvi bosanski hotel, u ovo vrijeme nacionalne, vjerske i svake druge podijeljenosti Bosne i Hercegovine, osjećaju bošnjački poduzetnici u Kiseljaku. Želeći da sačuvaju uspomenu na ovo vrijedno kulturno-historijsko naslijeđe svog kraja, prošle godine su sagradili “repliku” hotela uz samu Čaršijsku džamiju nazvavši ga Vakufsko-administrativni centar. I zaista, sagradili su objekat sa prizemljem i spratom – bez suterena kojeg je imao”Stefani” – vizuelno sličan prvom ondašnjem hotelu, ali bez soba, restorana i kafane: u prizemlju novog objekta su poslovni namjenski prostori a na spratu velika multimedijalna sala u kojoj omladina u raznim vrstama predstava promoviše bosansku kulturno-historijsku tradiciju.
U vrijeme postojanja “Stefanija”, drugi po starosti bosanski hotel je bila sarajevska “Europa”, otvorena 1882. godine. Budući da je kiseljački objekat uništen, danas je ona najstariji hotel u Bosni, te uspješno i ponosno baštini tradiciju rada dužu od jednog stoljeća. Ni razaranja u dva svjetska rata, kao ni onaj posljednji, mada su ga oštetili, nisu ga uspjeli uništiti. “Europa”, atraktivni ugostiteljsko-turistički objekat, ali i vrijedni kulturno-historijski spomenik protkan ljepotama istočnjačke i europske arhitekture 19. stoljeća, smogla je snage i – zahvaljujući njenim vlasnicima koji su u njoj prepoznali sve civilizacijske vrijednosti – ponovo se vratila u život, blješteći punim europskim sjajem.
Prvi hotel u Bosni
Dok su u 18. stoljeću u zapadnoj Evropi, prvenstveno u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, a u Bosni posljednjeg desetljeća 19. i prvoga 20. stoljeća, uz rudnike – te važne izvore energije potrebne za pokretanje velikih tvornica – nicala naselja pa i gradovi, dotle je na tridesetak kilometara sjeverozapadno od Sarajeva oko vrela čudotvorne mineralne vode nastajao urbanizirani Kiseljak. Jezgro naselja formiralo se upravo tu, oko toga izvora prirodnog fenomena koji svojim čudotvornim djelovanjem gasi žeđ, okrepljuje duh i tijelo te liječi oboljeli organizam; prvo džamija i nekoliko hanova, a kasnije i prvi hotel u naselju na udaljenosti od samo stotinjak metara od izvora mineralne vode, poznatog još iz rimskog doba.
Raskršća puteva i željeznička čvorišta, nakon izgradnje željezničke pruge 1883. godine kroz Bosnu i Hercegovinu, bila su mjesta dodira, susreta i razmjene različitih kultura, civilizacija, a s tim i njihovih vječitih interesa kao smisla opstojnosti u ovome univerzumu. Na takvim dodirima svakojakih svjetova, često novih i zagonetnih, putovanjima i posjetama upoznavalo se nepoznato, saznavalo do tada neotkriveno, spajalo nespojivo i donosilo sa sobom novo bogatstvo duhovnih vrednota. Na tim “putevima svile i duhana” domaćini su gradili svoje veleljepne dvore, ta moćna i očaravajuća ogledala svoga statusa i ugleda, nudeći u njima gostu prolazniku zemaljsko zadovoljstvo kakvo rijetko gdje drugo može doživjeti i osjetiti i u svoju svijest zapisati za sva vremena.
Natjecali su se pojedini domaćini, a s njima Mostarci i Sarajlije, kao i naturalizirani Kiseljačani, ko će od njih imati veći, ljepši i raskošniji han, u njemu napraviti veći biznis i pokazati tako svu svoju moć i bogatstvo nad onima drugima, manje moćnima, ali dovitljivim poduzetnicima. Ta životna utakmica u biznisu sve do 1870. godine – kada su u Kiseljaku postojala tri hana: Merhemića, Rustemagića (kasnije Ramića, nazvan Malinin) i Svrzin, nazvan Osmanov – i nije izgledala tako oštra sve dok svoju moć nisu pokazala dva trgovca: sarajevski Vaso Hadži Ristić i mostarski Đorđije Sjeranović, zvani Sjeran. I prije dolaska Habsburgovaca u Bosnu Vaso Hadži Ristić je u centru naselja podignuo han sa 14 soba, dvije kuhinje, kafanom i birtijom, a sve ih je oko 1870. godine nadmašio Sjeran izgradivši han dužine 48 i širine 10 metara, sa čak 44 sobe. Neki historičari tvrde da je to u ono doba bio najveći privatni objekat u Bosni i Hercegovini.
A da bi bogati Sjeran postao toliki megaloman, morao se dodatno zadužiti za 1.600 dukata, prodati 13 svojih njiva i novosagrađeni han staviti pod hipoteku kod Sarajlije Petra Petrovića. Kada je han završen, nazvan je hotelom, što je prva upotreba toga naziva u Bosni, a pod zakup ga uze izvjesni Šua, pa ga narod nazva Šuin han. Da je zaista bio hotel – prvobitno je nazvan “Stefani” (Stephanie) – ovjekovječeno je i u službenom listu vilajetske vlade Bosne 18. aprila 1878. godine u objavljenom oglasu; u tekstu u kome stoji da se nudi pod zakup hotel u Kiseljaku sa 44 sobe. Bio je to prvi banjski objekat u Kiseljaku, pa možda i u Bosni, koji je posjedovao kabine u kojima se grijala voda za kupanje i pijenje. Kupi ga sin dotadašnjega zakupca Rafael Salom, nazvavši ga kasnije hotelom “Park” i u njegovom vlasništvu, odnosno njegove porodice, ostao je sve do 1941. godine, otkada je silom vlasti mijenjao svoje vlasnike. Te 1941. godine, dolaskom na vlast Nezavisne države Hrvatske postao je potezom pera njeno dobro i to rješenjem od 11.12.1941. godine upisan u vlasništvo novostvorene države; nakon Drugog svjetskog rata nova vlast ga je u vidu nacionalizacije 10.12.1946. prisvojila sebi na osnovu Naređenja ministarstva pravosuđa NR BiH kada postaje vlasništvo države FNR Jugoslavije.
U njemu je sve do pretposljednje godine 20. stoljeća stolovala kiseljačka općinska administracija da bi ga potom tamošnja vlast, dakle nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, iako je objekat kao vrijedan kulturno-historijski spomenik, bio pod zaštitom države, do temelja porušila i na tom mjestu, uz novčanu podršku međunarodne zajenice sagradila staklenu novu zgradu općine koja se ničim ne uklapa u staru arhitekturu naselja.
Svoju žal za prvim hotelom u Bosni i danas manifestuju dvojica Kiseljačana na dva različita načina: akademski slikar Zlatko Dević i strastveni kolekcionar razglednica Goran Milanović; prvi na platnima svojih djela slikajući stari Kiseljak sa fokusom na nekadašnji hotel, dok zaljubljenik u razglednice ovog naselja u svom fundusu čuva na desetak njih na kojima je ovaj hotel. Namjera Gorana Milanovića je da uskoro objavi i knjigu starih razglednica Kiseljaka na kojima će dominirati nekadašnji hotel iz različitih perioda svog postojanja, pa će se u publikaciji naći fotosi kad je u suterenu “Stefanija” bila konjušnica za odmor konja, kasnije garaža a krajem 20. stoljeća zelena pijaca.
Još veću bol i nikad prežaljen prvi bosanski hotel, u ovo vrijeme nacionalne, vjerske i svake druge podijeljenosti Bosne i Hercegovine, osjećaju bošnjački poduzetnici u Kiseljaku. Želeći da sačuvaju uspomenu na ovo vrijedno kulturno-historijsko naslijeđe svog kraja, prošle godine su sagradili “repliku” hotela uz samu Čaršijsku džamiju nazvavši ga Vakufsko-administrativni centar. I zaista, sagradili su objekat sa prizemljem i spratom – bez suterena kojeg je imao”Stefani” – vizuelno sličan prvom ondašnjem hotelu, ali bez soba, restorana i kafane: u prizemlju novog objekta su poslovni namjenski prostori a na spratu velika multimedijalna sala u kojoj omladina u raznim vrstama predstava promoviše bosansku kulturno-historijsku tradiciju.
U vrijeme postojanja “Stefanija”, drugi po starosti bosanski hotel je bila sarajevska “Europa”, otvorena 1882. godine. Budući da je kiseljački objekat uništen, danas je ona najstariji hotel u Bosni, te uspješno i ponosno baštini tradiciju rada dužu od jednog stoljeća. Ni razaranja u dva svjetska rata, kao ni onaj posljednji, mada su ga oštetili, nisu ga uspjeli uništiti. “Europa”, atraktivni ugostiteljsko-turistički objekat, ali i vrijedni kulturno-historijski spomenik protkan ljepotama istočnjačke i europske arhitekture 19. stoljeća, smogla je snage i – zahvaljujući njenim vlasnicima koji su u njoj prepoznali sve civilizacijske vrijednosti – ponovo se vratila u život, blješteći punim europskim sjajem.