Onog dana kada sam počeo da je uhodim, shvatio sam da će moja opsesija biti cjeloživotna. Tako sam barem tada mislio ubijeđen kako ne postoji ništa ni približno graciozno kao Hana Lepenki. Pamtim da je tog prvog dana kada su moje oči jednostavno pobjegle prema njenoj pojavi nosila crnu kožnu jaknu s istaknutim kromiranim nitnama, ličila je na Tajči i bila je božanstvena. Tu sam riječ koristio često opisujući je samom sebi, a vjerovatno sam je pročitao u nekoj od epizoda princa Valijanta. Ispred ulaza u naš haustor sačekale su je dvije drugarice i sve tri sam pratio sa pristojne udaljenosti sve do Mecanovog grila. Bila je zima, bližio se školski raspust i hodala je lagano i bezbrižno.
Sljedećih dana Hanu sam viđao češće nego ranije, a razlog je bio jednostavan; ni jedno od nas nije moralo ići u školu. Nije mi trebalo mnogo vremena da memorišem ono za šta sam vjeroao da je njena uobičajena svakodnevna rutina. Najvažnije je bilo da oko sedam sati, s večeri, budem ispred ulaza i bio sam siguran da ću je sresti. Nepogrešivo je ispunjavala svaku moju pretpostavku i prvih nekoliko večeri sam je posmatrao sa udaljenosti, ali kada je primetila da se svake večeri susrećemo na istom mjestu, prišla mi je lagano i pozdravila me. Nosila je crvenu vunenu kapu i kratku sportsku Yassa jaknu i dok se smiješila rekla mi je, pomalo zavjerenički, „vidi snijeg“.
Te je zime snijeg napadao skoro pola metra i Zenica je utonula u bezbrižnu zimsku idilu. Na velikoj strmini iza našeg solitera, koja se spušta do stare čaršije, gomila djece se natiskala na improviziranom sankalištu. Djevojke koje su s Meokušnica i iz Kineskog zida odlazile u gradske šetnje redovno su bile žrtve zluradih grudvačkih napada u kojima su učestvovali svi dječaci na pragu puberteta. Gradom su odjekivale cika i jeka i gotovo svake večeri neki revnosniji mladić ljutito bi se zatrčao prema dječurliji nastojeći u prenaglašenom bijesu rastjerati nametnike, koji su izgrudvali djevojku s kojom se zabavljao. Kada bismo se umorili od strke, nagurali bismo se pred otvor Mecanovog grila čekajući da dobijemo vruće Polivne, prazne lepinje natopljene telećim temeljcem.
Hana je uspijevala da se pojavi uvijek kada sam je najmanje očekivao. Čim bih je vidio, počeo bih je slijediti pogledom, a onda bih se neprimjetno izdvajao iz društva i pritrčavao joj samo da je pozdravim. Kada je bila sama, osjetio sam, uživala je u toj pažnji; ako se vraćala između zgrada prema kući, nije se ljutila što bih hodao uz nju i nešto brbljao. Smijala se srčano mome ponašanju i tada sam znao da joj moja očigledna zaljubljenost uopće nije bila mrska. Kada bih je sreo u društvu prijateljica, nastojala je sačuvati pribranost, koju je nametala razlika u godinama, ali i tada je bila srdačna i otvorena. U nekoliko navrata mi je dozvolila da joj od Muzeja do lifta u našem ulazu nosim školsku torbu i nije mogla sakriti oduševljenje tom džentlmenskom gestom, koja je bila prirodna samo zato što sam bio toliko mlađi od nje.
Dok bismo hodali, jedno pored drugoga, držala je ruke u džepovima jakne i postavljala bi svakojaka pitanja, ali najviše je voljela slušati kako pričam o ljudima iz ulaza i događajima koji opsjedaju maštu naše ulice. Nekoliko je puta bila iskreno iznenađena kada bi doznala neki detalj iz svijeta za koji sam ja podrazumijevao da je općepoznat, a koji je, očigledno, bio samo epizoda u životu nas djece. Hodala je damski, kako se to danas kaže, uvijek lagano i uvijek s pažnjom slušajući šta joj govorim i činilo mi se da kada me sretne namjerno usporava hod kako bi što više vremena provela u mome društvu. Kada ne bi nosila kapu, mogao sam joj jasno vidjeti visoko čelo i bujnu kosu koja je padala skroz do polovine leđa. Znala je, kada bi je nešto baš zainteresiralo, stati, zagledati se u mene i postaviti mi pitanje tako direktno da sam imao osjećaj da je to jedina stvar na svijetu koja je interesira. Saslušala bi me, neke dijelove mog odgovora bi ponovila na glas, a onda bi, kada sam mislio da je u potpunosti shvatila šta sam joj želio reći, nastavljala lagano hodati.
Hanu sam nerijetko znao sresti u društvu svojih ženskih prijateljica. Sve bi bile napirlitane, kako je djevojke koje se urede za večernji izlazak opisivala majka Zada. Čim bi me ugledale, njene bi drugarice odmah počele da se smijulje i da mi se obraćaju kroz aluzije. Nije odobravala njihovo zadirkivanje i uvijek bi ih pokretima ljutnje nastojala ušutkati, širila bi ruke i sa izrazom gnušanja i čuđenje govorila bi nešto nakon čega bi se njihovo ponašanje mijenjalo. Pogledala bi me tada svojim krupnim svijetlim očima i kao da je htjela tim pogledom reći „izvini“, ali ostajala bi nijema, uvrijeđena i pomalo osramoćena. Sve joj se to moglo vidjeti na licu i u ramenima koja bi se uvlačila u tijelo i posebno u onom posljednjem pogledu koji bi mi uputila dok bi odlazile, glave jedva okrenute u mom pravcu, kada joj ne bih vidio cijelo lice nego samo oči i diskretno nanesenu šminku.
Uoči Nove godine, te sedmice, kada je otac već prestao odlaziti na posao i sa djedom Asimom po cijeli dan počeo planirati novogodišnje slavlje, Hana mi se izgubila iz vida. Nekoliko je dana nisam sreo i pretpostavio sam da zbog primaklog kraja polugodišta rjeđe izlazi. U kući sam nekako nastojao započeti priču o njoj, ali uvijek okolišajući pa bih oca, ili majku pitao o tome kakvi su ljudi čika Miloš i teta Nada nestrpljivo iščekujući da pomenu i Hanu. Majka je bila zahvalniji sagovornik jer je njena raspričanost uvijek donosila detalje iz života Lepenkijevih koji su me interesovali. Iskazivala je prema Hani neskirveno divljenje u kojem nije bilo nimalo ženske ljubomore ili majčinske sujete. Pričala je o njoj kao o kćerci koju nije imala, s ponosom i dragošću. Uvijek je neprekidno ponavljala kako je Hana „izvanredna“ i kako sa svojim ocjenama može upisati koji god želi fakultet. Ali, nastavljala bi majka, upisaće arhitekturu, tu bi zastala, bacila bi pogled po kući i kada bi vidjela neki strip rekla bi „Hana izvrsno crta“ dodajući da nju, naravno, ne interesiraju gluposti kao mene.
Otac je bio manje rječit, ali iz svega što je govorio o Lepenkijevima, a što se uglavnom odnosilo na čika Miloša, shvatio sam da je ono što gaji prema tom čovjeku jedna vrsta veoma dubokog muškog prijateljstva. Jednom je, a to mi se tako snažno urezalo u pamćenje, spominjući Hanu samo rekao „ona stvarno ima talenat“ i nakon tih njegovih riječi bio sam sretan i uzbuđen. „Hana ima talenat“, ponavljao sam cijeli dan u sebi, čak sam i otišao do ulaznih vrata njihovog stana i prislonio na njih uho osluškujući šta se dešava u domu Lepenkijevih. Čula se buka televizora i odmah sam u glavi mogao dočarati atmosferu kuće; čika Miloš i teta Nada sjedili su i gledali TV dnevnik, a Hana je, vjerovatno, bila u svojoj sobi zabavljena sopstvenim mislima.
Kada sam je napokon te sedmice, vidio izgledala je kao nikada prije, drugačije i lijepo. Bila je obučena u uske Levis farmerice i imala je na sebi raskopčanu kožnu jaknu kakve su nosali motorisi u američkim filmovima. Imala je prenaglašenu šminku oko očiju, a usne je ukrasila izražajnim crvenim ružom. Dok je prolazila pored mene, primijetio sam da je razdragana i vesela, gotovo ushićena, mahnula mi je i primijetio sam da nosi tanke vunene rukavice kojima su vrhovi prstiju bili odsječeni. Izgledala je kao neka furija iz filmova o Mad Maxu, djevojka koja ne poznaje granice i koja se ničega ne plaši. Kao privučen nekom magnetnom silom, pokrenuo sam se za njom, ali hodala je tako silovito i brzo da sa sam pomislio kako ću je izgubiti, ali kada je prošla Kristal i zaustavila se na velikom parkiralištu za automobile, ispred Uglovnice, vidio sam da je čeka oveliko društvo. Fokusirao sam pogled na nju, jer raskrsnicu nisam smio prelaziti, s druge strane je bilo naselje Jalija, u koje mi djeca iz Ulice Omera Maslića nismo smjeli odlaziti, baš kao što ni oni nisu smjeli dolaziti u našu duguljastu i strmu mahalu.
Tada sam prvi put vidio, sasvim jasno i nedvosmisleno, kako su se u toj gužvi izdvojili, u nekoj igri mladalačkog zavođenja, kako se ona smijala glasno i poskakivala u mjestu, a kada se smirila, momak u tamnoj oker hunter jakni privio se uz nju i prebacio joj ruku preko ramena. Stajao sam gotovo skamenjen gledajući kako priljubljeni jedno uz drugo, okruženi drugim parovima, Hana i taj momak odlaze u pravcu Bilmišća. Te je noći u Zenici nastupala Galija i svi koji su bili dovoljno stari da im prostor nije bio omeđen nevidljivim roditeljskim granicama odlazili su na koncert. Noć je bila blistava, svjetla su gorila posvuda, a u mene se uvukao neki neopisiv mrak.
Iz tih nekoliko dana uoči same Nove godine pamtim najjasnije zabrinute majčine riječi. Isprva je bila ljuta što sam dobio groznicu i korila me zbog mojih lutanja po hladnom vremenu, ali kada sam, sav u vatri, pao u krevet s temperaturom 40, ljutnju je zamijenila briga. Kada sam, tokom iscrpljujuće noći, počeo buncati, panično je ponavljala ocu „vodimo ga u Hitnu“. Dok me nosio prema kolima, otac je samo zabrinuto otpuhivao, njemu je strah paralisao sposobnost govora. Dolaska u stanicu hitne pomoći se ne sjećam, pamtim samo da sam se nakon nekog vremena razbudio i da je dežurna doktorica, koju su roditelji poznavali, utješno rekla „sada je gotovo. Slobodno ga vodite kući, nema potrebe da ga šaljem u bolnicu“.
Naglo, kako sam obolio, tako sam i prizdravio, jer već sutradan poslijepodne sva mi se snaga vratila u tijelo, ali kada sam natuknuo roditeljima da bih volio malo izaći na ulicu, mati je počela histerično da se dere. Otac je bio smireniji i samo je rekao da još neko vrijeme moram provesti u kući. Učinio je to s toliko odlučnosti da mi je bilo jasno da ne treba na tome više da insistiram. Ostatak dana sam ležao gledajući televiziju i čitajući stotinu puta pročitane stripove. Trudio sam se ne razmišljati o Hani, ali to je bilo nemoguće i zadubljen u stripovske stranice zamišljao sam neprekidno scenu njenog susreta sa nepoznatim momkom. Bilo je nedvosmileno, nije bilo praktično izmišljati neubjedljive lažne razloge i vjerovati u nešto što očiglednost opovrgava; bio je to Hanin momak. Ali, mašta je čudesna i umjesto da me ophrva latergija, ja sam se upuštao u zamišljanje naših zajedničkih druženja. Jednom sam, ranije, čuo od njenih drugarica kako spominju Goethea kao nekoga koga Hana neizmjerno voli i to sam ime ponavljao u sebi.
Nova godina je prošla u veselju tipičnom za moju porodicu, jer kada su se otac, djed Asim i amidža Nedžad podnapili, ustali su i sve ukućane natjerali da se uhvatimo za ruke i plešemo kolo. Mi djeca smo skakali i smijali se, a žene, mati, majka Zada i strina Sabira samo su se hihotale. To je bilo prvo veče te sedmice u kojem nisam mislio o Hani, ali, kada su svi pozaspali, upalio sam televizor u dnevnoj sobi i gledao treći dio Mad Maxa, njen mi se lik sam ukazao u mislima. Zamišljao sam da smo oboje u tom apokaliptičnom svijetu, da se držimo za ruke dok hodamo kroz pustinju, odsanjao sam budan tragičan rastanak u kojem ja, poput Mela Gibsona, odlazim u nekom nepoznatom pravcu. Po običaju, bio sam glavni junak sopstvene tragične maštarije, izmišljaja u koji sam se toliko zadubio da sam zaspao prije nego je film došao do odjavne špice i kao kroz maglu se sjećam da je otac, u nekom trenutku, ugasio TV aparat i pokrio me jambolijom od prave ovčije vune.
Prve sedmice po povratku u školu, nakon zimskog raspusta, dva sam se puta u istoj sedmici potukao. Drugi put sa Ensarom, a dok smo se hrvali oko stolova, leđima smo zakačili tablu koja se otkačila sa nosača, spala sa zida i razbila u nekoliko dijelova. Isti dan otac je bio kod direktora i pedagoga objašnjavajući da se incidenti, kako je moje tuče hladno okvalifikovao, više neće ponoviti i da sam ja od tog trenutka „njegova lična odgovornost“. Kod kuće je toliko divljao da je čak i majka zanijemila i zabezeknuto slušala njegove verbalne eskapade. Njegovu galamu sam slušao skrušeno i posramljeno, a od svega što je govorio najviše mi se u kosti utisnula zlokobno ledena prijetnja kojom je obećavao „da mene neće odgajati ulica i da će me radije poslati u popravni dom nego dopustiti da me ulica odgaja“. Nakon tih je riječi zastao, disao duboko, teško i uznemireno, a prije nego je otišao iz moje sobe, samo je poručio kako „možeš biti sve što hoćeš, ali dok sam ja živ jalijaš mi nećeš biti“.
Iako mi je otac nametnuo bezbroj zabrana, u školu sam morao ići i desilo se nekoliko puta da sam sreo Hanu sa njenim momkom. Dok sam, tokom druge smjene, sam stajao na školskom igralištu, dobro sam ga osmotrio. Bio je viši od Hane, uredno obučen, odavajući utisak da je stariji nego što je to bio. Nosio je tanki, končani džemper navučen preko košulje kojoj je i zadnje dugme, ono što spaja dva kraka kragne, bilo zakopčano. Imao je uredno počešljanu frizuru i ličio je malo na Roberta Redofrda iz filma Butch Cassidy i Sundance Kid samo što mu kosa nije bila riđa nego garavo crna. Imao je neki demonski osmjeh, nešto toliko odbojno da sam se u učionicu vratio nervozniji nego prethodnih dana i da mi nad glavom nije lebdila očeva prijetnja, vjerovatno bih se ponovo potukao.
Igrom slučaja naletio sam na njega već sljedećeg dana. Bio je u društvu dvojice drugara sličnog izgleda, a dok sam se penjao uz protupožarne stepenice, dobacio je, pretpostavljam meni, jednu jetku primjedbu koja me opekla po srcu. To njegovo „zaljubljeni“, iza kojeg je uslijedio smijeh sve trojice, zaboljelo me toliko da sam poželio uzeti ciglu i baciti je u njihovom pravcu. Iz materine priče, koja je o Haninoj vezi govorila sa neskrivenim oduševljenjem, doznao sam da se zove Dalibor, da mu je otac član poslovodnog odbora Željezare, a majka računovođa u RMK prometu. I već mi je tada bio sumnjiv i sve što sam osjećao prema njemu bila je čista i nepatvorena mržnja.
Bilo je jednako hladno kao i uoči Nove godine kada sam se, po prvi put, oči u oči, susreo sa Hanom i Daliborom. Na trenutak sam se zbunio, ali sam se brzo pribrao spreman da ih pozdravim kako i dolikuje, dok budem prolazio pored njih. Bili su zagrljeni i Hana je naslonila glavu na njegove grudi i baš kada sam se spremao da kažem zdravo, Dalibor me preduhitrio. Sa dosta podcjenjivanja ponovio je istu onu riječ i počeo se smijati, a meni se to njegovo razvučeno „zaljubljeni“ činilo kao da je riječ sastavljena od komada neugašenog drveta, koji me peku po svakom centrimetru kože. Smeten, nakon njegovih riječi, nisam ništa rekao, ali ipak sam bio dovoljno pribran da se okrenem i vidim kako ga je iskreno uvrijeđeno korila zbog onoga što je rekao.
Osjećaj poniženja tištio me neko vrijeme, a onda su dešavanja u ulici učinila da polako počne nestajati. Jedne noći sredinom februara neko je zapalio olopinu stare škode, koja je godinama nepomično stajala uz sami zid male zgradice. Prije nego su vatrogasci stigli ugasiti buktinju jedan krak plamena zahvatio je prizemni prozor u kojem je živjela stara teta Munira. Gledajući kako apartima za gašenje vatre vatrogasci zaprašuju ugljenisanu školjku automobila i zid ispod njenog prozora bila je stoički mirna i djelovala je kao da je se sve to ništa ne dotiče. Već sutradan je nastavila živjeti život kao da se ništa nije desilo i za nas djecu je postala oličenje hrabrosti. Otac je zaboravio na moje školske ispade i ukinuo mi je sve zabrane, vrijeme je malo otoplilo i mi djeca iz ulice opet smo se počeli provlačiti u kino i sjedeći na etisonu gledati projekcije filmova.
Izgledalo je kao da se život vratio u onu uobičajenu liniju kretanja i da više ništa nema snage da ga poremeti kada sam, sasvim slučajno i nenadano, opet sreo Hanu. Ušao sam u ulaz smišljajući kako da objasnim materi zašto sam sav blatnjav, jer nisam smio reći da sam išao na Volovsku glavu i da sam se u jednom trenutku pokliznuo. Dok sam pokušao otresti skorenu zemlju sa svojih uprljanih farmerica, čuo sam pritajeni plač. Mahinalno sam podigao glavu i napravio nekoliko koraka uz stepenice, koje su vodile na prvi sprat. Gore, na vrhu, na posljednjoj stepenici, sama, sjedila je Hana. Laktove je naslonila na koljena i dok je plakala, skupljala je lice u grčeve. Ostao sam gotovo paralisan prizorom koji sam posmatrao sve dok glavu nije okrenula prema meni. Suze su joj razmazale šminku s lica i djelovalo mi je kao da je neko, u svaki njen podočnjak, izlio šoljicu mašinskog ulja koje je, u doticaju sa kožom, stvaralo lokvice obojene u cijeli spektar duginih boja. Pokušala se nasmiješiti kada me vidjela, ali joj je pošlo za rukom da samo još jače počne ridati nastojeći, kao riba koja se davi u prašini, ustima uhvatiti zraka.
Nije morala ništa reći, jer sve sam odmah znao, a gledajući kako bez imalo srama, povrijeđena, plače preda mnom, osjetio sam kako se mojim tijelom širi neka podmukla, pritajena bol. To je trajalo samo jedan trenutak, a onda sam osjetio mržnju, čistu, jednostavnu i nedvosmislenu i poželio sam da se pretvorim u biće nalik Marvelovom Hulku i da golim rukama zdrobim glavu onoga zbog kojega je Hana plakala. Ali, sve što sam učinio bilo je da sam nastavio stajati gledajući je kako plače, nemoćan da joj se barem primaknem i kažem bilo šta. Nekada u životu naučio sam više ne biti zaljubljen u Hanu, ali onog koji joj je slomio srce i natjerao da, skrivena u mraku našeg haustora, jeca i plače, nikada nisam prestao mrziti.
Prva ljubav Hane Lepenki
Onog dana kada sam počeo da je uhodim, shvatio sam da će moja opsesija biti cjeloživotna. Tako sam barem tada mislio ubijeđen kako ne postoji ništa ni približno graciozno kao Hana Lepenki. Pamtim da je tog prvog dana kada su moje oči jednostavno pobjegle prema njenoj pojavi nosila crnu kožnu jaknu s istaknutim kromiranim nitnama, ličila je na Tajči i bila je božanstvena. Tu sam riječ koristio često opisujući je samom sebi, a vjerovatno sam je pročitao u nekoj od epizoda princa Valijanta. Ispred ulaza u naš haustor sačekale su je dvije drugarice i sve tri sam pratio sa pristojne udaljenosti sve do Mecanovog grila. Bila je zima, bližio se školski raspust i hodala je lagano i bezbrižno.
Sljedećih dana Hanu sam viđao češće nego ranije, a razlog je bio jednostavan; ni jedno od nas nije moralo ići u školu. Nije mi trebalo mnogo vremena da memorišem ono za šta sam vjeroao da je njena uobičajena svakodnevna rutina. Najvažnije je bilo da oko sedam sati, s večeri, budem ispred ulaza i bio sam siguran da ću je sresti. Nepogrešivo je ispunjavala svaku moju pretpostavku i prvih nekoliko večeri sam je posmatrao sa udaljenosti, ali kada je primetila da se svake večeri susrećemo na istom mjestu, prišla mi je lagano i pozdravila me. Nosila je crvenu vunenu kapu i kratku sportsku Yassa jaknu i dok se smiješila rekla mi je, pomalo zavjerenički, „vidi snijeg“.
Te je zime snijeg napadao skoro pola metra i Zenica je utonula u bezbrižnu zimsku idilu. Na velikoj strmini iza našeg solitera, koja se spušta do stare čaršije, gomila djece se natiskala na improviziranom sankalištu. Djevojke koje su s Meokušnica i iz Kineskog zida odlazile u gradske šetnje redovno su bile žrtve zluradih grudvačkih napada u kojima su učestvovali svi dječaci na pragu puberteta. Gradom su odjekivale cika i jeka i gotovo svake večeri neki revnosniji mladić ljutito bi se zatrčao prema dječurliji nastojeći u prenaglašenom bijesu rastjerati nametnike, koji su izgrudvali djevojku s kojom se zabavljao. Kada bismo se umorili od strke, nagurali bismo se pred otvor Mecanovog grila čekajući da dobijemo vruće Polivne, prazne lepinje natopljene telećim temeljcem.
Hana je uspijevala da se pojavi uvijek kada sam je najmanje očekivao. Čim bih je vidio, počeo bih je slijediti pogledom, a onda bih se neprimjetno izdvajao iz društva i pritrčavao joj samo da je pozdravim. Kada je bila sama, osjetio sam, uživala je u toj pažnji; ako se vraćala između zgrada prema kući, nije se ljutila što bih hodao uz nju i nešto brbljao. Smijala se srčano mome ponašanju i tada sam znao da joj moja očigledna zaljubljenost uopće nije bila mrska. Kada bih je sreo u društvu prijateljica, nastojala je sačuvati pribranost, koju je nametala razlika u godinama, ali i tada je bila srdačna i otvorena. U nekoliko navrata mi je dozvolila da joj od Muzeja do lifta u našem ulazu nosim školsku torbu i nije mogla sakriti oduševljenje tom džentlmenskom gestom, koja je bila prirodna samo zato što sam bio toliko mlađi od nje.
Dok bismo hodali, jedno pored drugoga, držala je ruke u džepovima jakne i postavljala bi svakojaka pitanja, ali najviše je voljela slušati kako pričam o ljudima iz ulaza i događajima koji opsjedaju maštu naše ulice. Nekoliko je puta bila iskreno iznenađena kada bi doznala neki detalj iz svijeta za koji sam ja podrazumijevao da je općepoznat, a koji je, očigledno, bio samo epizoda u životu nas djece. Hodala je damski, kako se to danas kaže, uvijek lagano i uvijek s pažnjom slušajući šta joj govorim i činilo mi se da kada me sretne namjerno usporava hod kako bi što više vremena provela u mome društvu. Kada ne bi nosila kapu, mogao sam joj jasno vidjeti visoko čelo i bujnu kosu koja je padala skroz do polovine leđa. Znala je, kada bi je nešto baš zainteresiralo, stati, zagledati se u mene i postaviti mi pitanje tako direktno da sam imao osjećaj da je to jedina stvar na svijetu koja je interesira. Saslušala bi me, neke dijelove mog odgovora bi ponovila na glas, a onda bi, kada sam mislio da je u potpunosti shvatila šta sam joj želio reći, nastavljala lagano hodati.
Hanu sam nerijetko znao sresti u društvu svojih ženskih prijateljica. Sve bi bile napirlitane, kako je djevojke koje se urede za večernji izlazak opisivala majka Zada. Čim bi me ugledale, njene bi drugarice odmah počele da se smijulje i da mi se obraćaju kroz aluzije. Nije odobravala njihovo zadirkivanje i uvijek bi ih pokretima ljutnje nastojala ušutkati, širila bi ruke i sa izrazom gnušanja i čuđenje govorila bi nešto nakon čega bi se njihovo ponašanje mijenjalo. Pogledala bi me tada svojim krupnim svijetlim očima i kao da je htjela tim pogledom reći „izvini“, ali ostajala bi nijema, uvrijeđena i pomalo osramoćena. Sve joj se to moglo vidjeti na licu i u ramenima koja bi se uvlačila u tijelo i posebno u onom posljednjem pogledu koji bi mi uputila dok bi odlazile, glave jedva okrenute u mom pravcu, kada joj ne bih vidio cijelo lice nego samo oči i diskretno nanesenu šminku.
Uoči Nove godine, te sedmice, kada je otac već prestao odlaziti na posao i sa djedom Asimom po cijeli dan počeo planirati novogodišnje slavlje, Hana mi se izgubila iz vida. Nekoliko je dana nisam sreo i pretpostavio sam da zbog primaklog kraja polugodišta rjeđe izlazi. U kući sam nekako nastojao započeti priču o njoj, ali uvijek okolišajući pa bih oca, ili majku pitao o tome kakvi su ljudi čika Miloš i teta Nada nestrpljivo iščekujući da pomenu i Hanu. Majka je bila zahvalniji sagovornik jer je njena raspričanost uvijek donosila detalje iz života Lepenkijevih koji su me interesovali. Iskazivala je prema Hani neskirveno divljenje u kojem nije bilo nimalo ženske ljubomore ili majčinske sujete. Pričala je o njoj kao o kćerci koju nije imala, s ponosom i dragošću. Uvijek je neprekidno ponavljala kako je Hana „izvanredna“ i kako sa svojim ocjenama može upisati koji god želi fakultet. Ali, nastavljala bi majka, upisaće arhitekturu, tu bi zastala, bacila bi pogled po kući i kada bi vidjela neki strip rekla bi „Hana izvrsno crta“ dodajući da nju, naravno, ne interesiraju gluposti kao mene.
Otac je bio manje rječit, ali iz svega što je govorio o Lepenkijevima, a što se uglavnom odnosilo na čika Miloša, shvatio sam da je ono što gaji prema tom čovjeku jedna vrsta veoma dubokog muškog prijateljstva. Jednom je, a to mi se tako snažno urezalo u pamćenje, spominjući Hanu samo rekao „ona stvarno ima talenat“ i nakon tih njegovih riječi bio sam sretan i uzbuđen. „Hana ima talenat“, ponavljao sam cijeli dan u sebi, čak sam i otišao do ulaznih vrata njihovog stana i prislonio na njih uho osluškujući šta se dešava u domu Lepenkijevih. Čula se buka televizora i odmah sam u glavi mogao dočarati atmosferu kuće; čika Miloš i teta Nada sjedili su i gledali TV dnevnik, a Hana je, vjerovatno, bila u svojoj sobi zabavljena sopstvenim mislima.
Kada sam je napokon te sedmice, vidio izgledala je kao nikada prije, drugačije i lijepo. Bila je obučena u uske Levis farmerice i imala je na sebi raskopčanu kožnu jaknu kakve su nosali motorisi u američkim filmovima. Imala je prenaglašenu šminku oko očiju, a usne je ukrasila izražajnim crvenim ružom. Dok je prolazila pored mene, primijetio sam da je razdragana i vesela, gotovo ushićena, mahnula mi je i primijetio sam da nosi tanke vunene rukavice kojima su vrhovi prstiju bili odsječeni. Izgledala je kao neka furija iz filmova o Mad Maxu, djevojka koja ne poznaje granice i koja se ničega ne plaši. Kao privučen nekom magnetnom silom, pokrenuo sam se za njom, ali hodala je tako silovito i brzo da sa sam pomislio kako ću je izgubiti, ali kada je prošla Kristal i zaustavila se na velikom parkiralištu za automobile, ispred Uglovnice, vidio sam da je čeka oveliko društvo. Fokusirao sam pogled na nju, jer raskrsnicu nisam smio prelaziti, s druge strane je bilo naselje Jalija, u koje mi djeca iz Ulice Omera Maslića nismo smjeli odlaziti, baš kao što ni oni nisu smjeli dolaziti u našu duguljastu i strmu mahalu.
Tada sam prvi put vidio, sasvim jasno i nedvosmisleno, kako su se u toj gužvi izdvojili, u nekoj igri mladalačkog zavođenja, kako se ona smijala glasno i poskakivala u mjestu, a kada se smirila, momak u tamnoj oker hunter jakni privio se uz nju i prebacio joj ruku preko ramena. Stajao sam gotovo skamenjen gledajući kako priljubljeni jedno uz drugo, okruženi drugim parovima, Hana i taj momak odlaze u pravcu Bilmišća. Te je noći u Zenici nastupala Galija i svi koji su bili dovoljno stari da im prostor nije bio omeđen nevidljivim roditeljskim granicama odlazili su na koncert. Noć je bila blistava, svjetla su gorila posvuda, a u mene se uvukao neki neopisiv mrak.
Iz tih nekoliko dana uoči same Nove godine pamtim najjasnije zabrinute majčine riječi. Isprva je bila ljuta što sam dobio groznicu i korila me zbog mojih lutanja po hladnom vremenu, ali kada sam, sav u vatri, pao u krevet s temperaturom 40, ljutnju je zamijenila briga. Kada sam, tokom iscrpljujuće noći, počeo buncati, panično je ponavljala ocu „vodimo ga u Hitnu“. Dok me nosio prema kolima, otac je samo zabrinuto otpuhivao, njemu je strah paralisao sposobnost govora. Dolaska u stanicu hitne pomoći se ne sjećam, pamtim samo da sam se nakon nekog vremena razbudio i da je dežurna doktorica, koju su roditelji poznavali, utješno rekla „sada je gotovo. Slobodno ga vodite kući, nema potrebe da ga šaljem u bolnicu“.
Naglo, kako sam obolio, tako sam i prizdravio, jer već sutradan poslijepodne sva mi se snaga vratila u tijelo, ali kada sam natuknuo roditeljima da bih volio malo izaći na ulicu, mati je počela histerično da se dere. Otac je bio smireniji i samo je rekao da još neko vrijeme moram provesti u kući. Učinio je to s toliko odlučnosti da mi je bilo jasno da ne treba na tome više da insistiram. Ostatak dana sam ležao gledajući televiziju i čitajući stotinu puta pročitane stripove. Trudio sam se ne razmišljati o Hani, ali to je bilo nemoguće i zadubljen u stripovske stranice zamišljao sam neprekidno scenu njenog susreta sa nepoznatim momkom. Bilo je nedvosmileno, nije bilo praktično izmišljati neubjedljive lažne razloge i vjerovati u nešto što očiglednost opovrgava; bio je to Hanin momak. Ali, mašta je čudesna i umjesto da me ophrva latergija, ja sam se upuštao u zamišljanje naših zajedničkih druženja. Jednom sam, ranije, čuo od njenih drugarica kako spominju Goethea kao nekoga koga Hana neizmjerno voli i to sam ime ponavljao u sebi.
Nova godina je prošla u veselju tipičnom za moju porodicu, jer kada su se otac, djed Asim i amidža Nedžad podnapili, ustali su i sve ukućane natjerali da se uhvatimo za ruke i plešemo kolo. Mi djeca smo skakali i smijali se, a žene, mati, majka Zada i strina Sabira samo su se hihotale. To je bilo prvo veče te sedmice u kojem nisam mislio o Hani, ali, kada su svi pozaspali, upalio sam televizor u dnevnoj sobi i gledao treći dio Mad Maxa, njen mi se lik sam ukazao u mislima. Zamišljao sam da smo oboje u tom apokaliptičnom svijetu, da se držimo za ruke dok hodamo kroz pustinju, odsanjao sam budan tragičan rastanak u kojem ja, poput Mela Gibsona, odlazim u nekom nepoznatom pravcu. Po običaju, bio sam glavni junak sopstvene tragične maštarije, izmišljaja u koji sam se toliko zadubio da sam zaspao prije nego je film došao do odjavne špice i kao kroz maglu se sjećam da je otac, u nekom trenutku, ugasio TV aparat i pokrio me jambolijom od prave ovčije vune.
Prve sedmice po povratku u školu, nakon zimskog raspusta, dva sam se puta u istoj sedmici potukao. Drugi put sa Ensarom, a dok smo se hrvali oko stolova, leđima smo zakačili tablu koja se otkačila sa nosača, spala sa zida i razbila u nekoliko dijelova. Isti dan otac je bio kod direktora i pedagoga objašnjavajući da se incidenti, kako je moje tuče hladno okvalifikovao, više neće ponoviti i da sam ja od tog trenutka „njegova lična odgovornost“. Kod kuće je toliko divljao da je čak i majka zanijemila i zabezeknuto slušala njegove verbalne eskapade. Njegovu galamu sam slušao skrušeno i posramljeno, a od svega što je govorio najviše mi se u kosti utisnula zlokobno ledena prijetnja kojom je obećavao „da mene neće odgajati ulica i da će me radije poslati u popravni dom nego dopustiti da me ulica odgaja“. Nakon tih je riječi zastao, disao duboko, teško i uznemireno, a prije nego je otišao iz moje sobe, samo je poručio kako „možeš biti sve što hoćeš, ali dok sam ja živ jalijaš mi nećeš biti“.
Iako mi je otac nametnuo bezbroj zabrana, u školu sam morao ići i desilo se nekoliko puta da sam sreo Hanu sa njenim momkom. Dok sam, tokom druge smjene, sam stajao na školskom igralištu, dobro sam ga osmotrio. Bio je viši od Hane, uredno obučen, odavajući utisak da je stariji nego što je to bio. Nosio je tanki, končani džemper navučen preko košulje kojoj je i zadnje dugme, ono što spaja dva kraka kragne, bilo zakopčano. Imao je uredno počešljanu frizuru i ličio je malo na Roberta Redofrda iz filma Butch Cassidy i Sundance Kid samo što mu kosa nije bila riđa nego garavo crna. Imao je neki demonski osmjeh, nešto toliko odbojno da sam se u učionicu vratio nervozniji nego prethodnih dana i da mi nad glavom nije lebdila očeva prijetnja, vjerovatno bih se ponovo potukao.
Igrom slučaja naletio sam na njega već sljedećeg dana. Bio je u društvu dvojice drugara sličnog izgleda, a dok sam se penjao uz protupožarne stepenice, dobacio je, pretpostavljam meni, jednu jetku primjedbu koja me opekla po srcu. To njegovo „zaljubljeni“, iza kojeg je uslijedio smijeh sve trojice, zaboljelo me toliko da sam poželio uzeti ciglu i baciti je u njihovom pravcu. Iz materine priče, koja je o Haninoj vezi govorila sa neskrivenim oduševljenjem, doznao sam da se zove Dalibor, da mu je otac član poslovodnog odbora Željezare, a majka računovođa u RMK prometu. I već mi je tada bio sumnjiv i sve što sam osjećao prema njemu bila je čista i nepatvorena mržnja.
Bilo je jednako hladno kao i uoči Nove godine kada sam se, po prvi put, oči u oči, susreo sa Hanom i Daliborom. Na trenutak sam se zbunio, ali sam se brzo pribrao spreman da ih pozdravim kako i dolikuje, dok budem prolazio pored njih. Bili su zagrljeni i Hana je naslonila glavu na njegove grudi i baš kada sam se spremao da kažem zdravo, Dalibor me preduhitrio. Sa dosta podcjenjivanja ponovio je istu onu riječ i počeo se smijati, a meni se to njegovo razvučeno „zaljubljeni“ činilo kao da je riječ sastavljena od komada neugašenog drveta, koji me peku po svakom centrimetru kože. Smeten, nakon njegovih riječi, nisam ništa rekao, ali ipak sam bio dovoljno pribran da se okrenem i vidim kako ga je iskreno uvrijeđeno korila zbog onoga što je rekao.
Osjećaj poniženja tištio me neko vrijeme, a onda su dešavanja u ulici učinila da polako počne nestajati. Jedne noći sredinom februara neko je zapalio olopinu stare škode, koja je godinama nepomično stajala uz sami zid male zgradice. Prije nego su vatrogasci stigli ugasiti buktinju jedan krak plamena zahvatio je prizemni prozor u kojem je živjela stara teta Munira. Gledajući kako apartima za gašenje vatre vatrogasci zaprašuju ugljenisanu školjku automobila i zid ispod njenog prozora bila je stoički mirna i djelovala je kao da je se sve to ništa ne dotiče. Već sutradan je nastavila živjeti život kao da se ništa nije desilo i za nas djecu je postala oličenje hrabrosti. Otac je zaboravio na moje školske ispade i ukinuo mi je sve zabrane, vrijeme je malo otoplilo i mi djeca iz ulice opet smo se počeli provlačiti u kino i sjedeći na etisonu gledati projekcije filmova.
Izgledalo je kao da se život vratio u onu uobičajenu liniju kretanja i da više ništa nema snage da ga poremeti kada sam, sasvim slučajno i nenadano, opet sreo Hanu. Ušao sam u ulaz smišljajući kako da objasnim materi zašto sam sav blatnjav, jer nisam smio reći da sam išao na Volovsku glavu i da sam se u jednom trenutku pokliznuo. Dok sam pokušao otresti skorenu zemlju sa svojih uprljanih farmerica, čuo sam pritajeni plač. Mahinalno sam podigao glavu i napravio nekoliko koraka uz stepenice, koje su vodile na prvi sprat. Gore, na vrhu, na posljednjoj stepenici, sama, sjedila je Hana. Laktove je naslonila na koljena i dok je plakala, skupljala je lice u grčeve. Ostao sam gotovo paralisan prizorom koji sam posmatrao sve dok glavu nije okrenula prema meni. Suze su joj razmazale šminku s lica i djelovalo mi je kao da je neko, u svaki njen podočnjak, izlio šoljicu mašinskog ulja koje je, u doticaju sa kožom, stvaralo lokvice obojene u cijeli spektar duginih boja. Pokušala se nasmiješiti kada me vidjela, ali joj je pošlo za rukom da samo još jače počne ridati nastojeći, kao riba koja se davi u prašini, ustima uhvatiti zraka.
Nije morala ništa reći, jer sve sam odmah znao, a gledajući kako bez imalo srama, povrijeđena, plače preda mnom, osjetio sam kako se mojim tijelom širi neka podmukla, pritajena bol. To je trajalo samo jedan trenutak, a onda sam osjetio mržnju, čistu, jednostavnu i nedvosmislenu i poželio sam da se pretvorim u biće nalik Marvelovom Hulku i da golim rukama zdrobim glavu onoga zbog kojega je Hana plakala. Ali, sve što sam učinio bilo je da sam nastavio stajati gledajući je kako plače, nemoćan da joj se barem primaknem i kažem bilo šta. Nekada u životu naučio sam više ne biti zaljubljen u Hanu, ali onog koji joj je slomio srce i natjerao da, skrivena u mraku našeg haustora, jeca i plače, nikada nisam prestao mrziti.