Premještajući svoju kolekciju Stripoteka, Politikinih zabavnika, Modrih lasti, Smibova i Alan Fordova pronašao sam nekoliko školskih bilježnica iz 1987. godine. Tada sam išao u četvrti razred. Znam da je bolje od svega što ste sam kasnije napisao. Čitajući ih, još više razumijem koliko je ovaj devetogodišnji ja kojem je rat predstavljao tužnu pojavu u dalekim zemljama danas oštećen, poremećen, traumatiziran – nimalo ekskluzivno – ratom koji je započeo samo nekoliko godina nakon domaće zadaće „Pružam ti ruku, daleki druže“.
Ovi tekstovi su mapa mog jučerašnjeg svijeta.
Domaće zadaće, Hrvatsko-srpski jezik, O.Š.Pavleka Miškine
Moja domovina
Za mene je moja domovina nešto najljepše. Volim je zato što u njoj vlada ravnopravnost, zato što ima lijepe rijeke, škole, gradove, prirodu, dobre ljude, životinje i mnogo lijepih stvari. Moja šira domovina Jugoslavija ima mnogo kulturno povijesnih spomenika. Jugoslavija ima i vrlo lijepo Jadransko more. Naše je more čisto, plavo i nezagađeno. Planine su nam visoke i šumovite. Zbog tih ljepota volim svoju domovinu. Ali najviše ju volim zbog svojih prijatelja, mame, tate i brata s kojima u njoj slobodno živim.
Pružam ti ruku daleki druže
Ovog tjedna je akcija solidarnosti u kojoj se pomaže siromašnim ljudima. Prikuplja se hrana, odjeća i novac. Ovu akciju vodi organizacija Crveni križ u cijeloj našoj zemlji. Iako u našoj zemlji nema rata ipak ima ljudi koji imaju malo i koji oskudijevaju. Ima djece koja kilometrima pješače u školu po snijegu i po kiši, koja nemaju igračke i knjige, koja nigdje ne putuju i nemaju krov nad glavom. Iste takve stvari trpe ljudi u drugim zemljama. Neki čak ne idu u školu.
U nekim zemljama traje rat. Tu jadnu djecu ujutro bude bombe i ostalo oružje. Zato se organiziraju ovakve akcije da poboljšamo život tim jadnim ljudima. I ja sam dao jednu vrećicu sa odjećom koju će možda obući neko dijete koje nema odjeću. Cijela Jugoslavija daje doprinos. Ja bih želio da svi žive kao mi. Da idu u školu, da imaju hranu, jedu banane, smiju se i bezbrižni su.
Pružam ti ruku daleki druže
Premještajući svoju kolekciju Stripoteka, Politikinih zabavnika, Modrih lasti, Smibova i Alan Fordova pronašao sam nekoliko školskih bilježnica iz 1987. godine. Tada sam išao u četvrti razred. Znam da je bolje od svega što ste sam kasnije napisao. Čitajući ih, još više razumijem koliko je ovaj devetogodišnji ja kojem je rat predstavljao tužnu pojavu u dalekim zemljama danas oštećen, poremećen, traumatiziran – nimalo ekskluzivno – ratom koji je započeo samo nekoliko godina nakon domaće zadaće „Pružam ti ruku, daleki druže“.
Ovi tekstovi su mapa mog jučerašnjeg svijeta.
Domaće zadaće, Hrvatsko-srpski jezik, O.Š.Pavleka Miškine
Moja domovina
Za mene je moja domovina nešto najljepše. Volim je zato što u njoj vlada ravnopravnost, zato što ima lijepe rijeke, škole, gradove, prirodu, dobre ljude, životinje i mnogo lijepih stvari. Moja šira domovina Jugoslavija ima mnogo kulturno povijesnih spomenika. Jugoslavija ima i vrlo lijepo Jadransko more. Naše je more čisto, plavo i nezagađeno. Planine su nam visoke i šumovite. Zbog tih ljepota volim svoju domovinu. Ali najviše ju volim zbog svojih prijatelja, mame, tate i brata s kojima u njoj slobodno živim.
Pružam ti ruku daleki druže
Ovog tjedna je akcija solidarnosti u kojoj se pomaže siromašnim ljudima. Prikuplja se hrana, odjeća i novac. Ovu akciju vodi organizacija Crveni križ u cijeloj našoj zemlji. Iako u našoj zemlji nema rata ipak ima ljudi koji imaju malo i koji oskudijevaju. Ima djece koja kilometrima pješače u školu po snijegu i po kiši, koja nemaju igračke i knjige, koja nigdje ne putuju i nemaju krov nad glavom. Iste takve stvari trpe ljudi u drugim zemljama. Neki čak ne idu u školu.
U nekim zemljama traje rat. Tu jadnu djecu ujutro bude bombe i ostalo oružje. Zato se organiziraju ovakve akcije da poboljšamo život tim jadnim ljudima. I ja sam dao jednu vrećicu sa odjećom koju će možda obući neko dijete koje nema odjeću. Cijela Jugoslavija daje doprinos. Ja bih želio da svi žive kao mi. Da idu u školu, da imaju hranu, jedu banane, smiju se i bezbrižni su.
N.Strašek, 4b, 1987.