U mojim pričama, otac kupuje auto. Boje truhle višnje. Nakon dužeg izbivanja, i svakodnevnog rintanja na građevini, prvu ušteđevinu, ulaže u golfa keca. Četvera vrata, s kojim je mislio taksirati. Do tada je pedalao na starom, plavo-bijelom biciklu, pet kilometara do radnog mjesta. Otac je radio za Bosna-prevoz, kao kondukter, dok firma nije propala. Kad firma bankrotira, ode u stečaj, ili je očerupaju u pljačkama k’o kokoš, kaže se da je firma propala. Vrlo često, najtačniji opis stanja, u književnom smislu sigurno pjesnički važan, i autentičan, daju najobičniji ljudi. Pada se na cestu, a propada se u provaliju. Dok su ljudi padali po cestama u ratu, firme su poslije rata propadale u provalije neuspjele privatizacije.
U mojim pričama, otac teše drvene puške kad se vrati s linije. Na liniju ide s malom puškom na ramenu. Meni je krivo, i teško što je u oca puška mala dok ide na liniju. Sanjam o kalašnjikovu koji će idući dan, u naramku donijeti. Kad se otac vrati, u pričama, on noću trči za paketima humanitarne pomoći. U noći rođenja moje sestre, donosi prvi, i jedini put vreću brašna. Pred zoru otac legne, u vojničkim čizmama, iz kojih viri najlonska kesa, preko vunenih priglavaka obmotana. Da noge, ko suho meso, vakumirane ostanu.
U podrumu, otac do akšama kucka. Mati nas poimenice saziva na večeru, s terase koja gleda na put. Poslije rata, otac je skovao kredenac, za koji je mati komišijama s osmijehom govorila da je antikvitet. Kad su gosti zbunjeni kimali glavama, rekla bi da je to starina. I zato vrijedan, više nego da je nov novcat.
Kad se otac naljuti, uši mu se zacrvene k’o paprike. Otac u ljutnji zna svašta reći. Opsovati i rondati nadugo sebi u bradu. Ili majci, koja ga za tren oka, riječju blagom, i umilnim pogledom smiri. Kad otac zapne da radi, mati ga opominje da se odmori. Prinosi mu kahvu, i dugo zatim, u tišini s njim sjedi. Otac nije čovjek od puno riječi. Kako stari, riječ mu je dukat. Kad baš mora, zna reći, i dobro progovoriti, nije da ne zna, ali većinu svojih dana otac provodi u tišini. U oblucima duhanskog dima, zamišljen. Mati ga razgovara, i razgoni crni oblak među njegovim obrvama. Izmamljuje mu osmijeh, kao sunce pupoljke u rano proljeće.
U mojim pričama o ocu, u opisima nekadašnjeg njega, vrlo često prepoznam današnjeg sebe. Da je otac, u mladosti, otkrio poeziju, moguće da bi pisao pjesme, i priče, ljepše od ovih koje mu posvjećujem. Ako je otac proza, majka je, sigurno, najfinija poezija. Stih kojemu pojašnjenje ne treba.
Proza i poezija
U mojim pričama, otac kupuje auto. Boje truhle višnje. Nakon dužeg izbivanja, i svakodnevnog rintanja na građevini, prvu ušteđevinu, ulaže u golfa keca. Četvera vrata, s kojim je mislio taksirati. Do tada je pedalao na starom, plavo-bijelom biciklu, pet kilometara do radnog mjesta. Otac je radio za Bosna-prevoz, kao kondukter, dok firma nije propala. Kad firma bankrotira, ode u stečaj, ili je očerupaju u pljačkama k’o kokoš, kaže se da je firma propala. Vrlo često, najtačniji opis stanja, u književnom smislu sigurno pjesnički važan, i autentičan, daju najobičniji ljudi. Pada se na cestu, a propada se u provaliju. Dok su ljudi padali po cestama u ratu, firme su poslije rata propadale u provalije neuspjele privatizacije.
U mojim pričama, otac teše drvene puške kad se vrati s linije. Na liniju ide s malom puškom na ramenu. Meni je krivo, i teško što je u oca puška mala dok ide na liniju. Sanjam o kalašnjikovu koji će idući dan, u naramku donijeti. Kad se otac vrati, u pričama, on noću trči za paketima humanitarne pomoći. U noći rođenja moje sestre, donosi prvi, i jedini put vreću brašna. Pred zoru otac legne, u vojničkim čizmama, iz kojih viri najlonska kesa, preko vunenih priglavaka obmotana. Da noge, ko suho meso, vakumirane ostanu.
U podrumu, otac do akšama kucka. Mati nas poimenice saziva na večeru, s terase koja gleda na put. Poslije rata, otac je skovao kredenac, za koji je mati komišijama s osmijehom govorila da je antikvitet. Kad su gosti zbunjeni kimali glavama, rekla bi da je to starina. I zato vrijedan, više nego da je nov novcat.
Kad se otac naljuti, uši mu se zacrvene k’o paprike. Otac u ljutnji zna svašta reći. Opsovati i rondati nadugo sebi u bradu. Ili majci, koja ga za tren oka, riječju blagom, i umilnim pogledom smiri. Kad otac zapne da radi, mati ga opominje da se odmori. Prinosi mu kahvu, i dugo zatim, u tišini s njim sjedi. Otac nije čovjek od puno riječi. Kako stari, riječ mu je dukat. Kad baš mora, zna reći, i dobro progovoriti, nije da ne zna, ali većinu svojih dana otac provodi u tišini. U oblucima duhanskog dima, zamišljen. Mati ga razgovara, i razgoni crni oblak među njegovim obrvama. Izmamljuje mu osmijeh, kao sunce pupoljke u rano proljeće.
U mojim pričama o ocu, u opisima nekadašnjeg njega, vrlo često prepoznam današnjeg sebe. Da je otac, u mladosti, otkrio poeziju, moguće da bi pisao pjesme, i priče, ljepše od ovih koje mu posvjećujem. Ako je otac proza, majka je, sigurno, najfinija poezija. Stih kojemu pojašnjenje ne treba.