Trebalo je, izgleda, da Jergoviću umre otac da bismo dobili sjajnu knjigu Otac; trebalo je da Jergoviću umre i majka da bismo dobili izvanredan roman Rod. Smrti, očito, i ne samo kod Svetog Petra i na sudu služe za sumiranje života i ostavinske rasprave, one su i literarno važne za podvlačenje crte i ispisivanje definitivnih (književnih) priča. Jergovićeva definitivna životna (obiteljska) priča, barem ona što su je uramili BiH i Sarajevo, zaokružena je najopsežnijim njegovim djelom, njegovim, rekao bih, životnim djelom – romanom Rod.
Naravno, za Jergovića, kao i za većinu pisaca koje je formatirala Bosna, vrijedit će i dalje, pogotovu u literarnom smislu, ona Andrićeva „sve moje je iz Bosne“, ali ovakve i ovako moćne priče njegova Bosna neće uskoro i tako lako poroditi.
Smrtima svojih roditelja, a i vlastitim fizičkim „iskorijenjenjem“ iz Bosne i Sarajeva, autor je ovim romanom zatvorio jednu veliku kružnicu, obiteljsku sagu Stublerovih, a kroz nju i sve duge priče, ili barem rukavce te i drugih priča, koje su s njom (bile) u egzistencijalnom doticaju.
Fragmenti njegova svijeta koje smo čitali u ranijim njegovim djelima, bivali su zaokružene i zatvorene književne cjeline, ali ova velika epska saga zatvorila je gotovo sve Jergovićeve osobne sarajevske arhive, i životne i književne. Zatvorila je praktično stoljeće i pol jedne velike, ekstenzivne priče o jednoj obitelji u svim njezinim rukavcima, u kojoj (i toj priči i toj obitelji!) autor ovim romanom biva i njezinim prvim i njezinim zadnjim akterom. Prvim, tj. rodonačelnikom jer je literarno utemeljuje, „dokumentira“, a zadnjim jer je i ljudski i literarno zatvara. Ključar je na njezinim i ulaznim i izlaznim vratima. Ono što je, istrgnuto odnekud, počelo živjeti u Sarajevu, u Sarajevu i zatvara svoj životni krug, pa je ova knjiga i osobita priča o Sarajevu i BiH. U tolikoj mjeri je osobita da nisu daleko od istine oni koji su ovu knjigu čitali dominantno kao Jergovićevo „opraštanje sa Sarajevom“!
Njegov roman je školski primjer onoga što je literatura uopće – opiranje ili pokušaj opiranja zaboravu, jer, reći će autor: „Protiv zaborava postoji samo priča, koja bi trebala biti ispričana trenutak prije nego što sve bude zaboravljeno. Tada je, pred zaborav, svaka priča konačno zrela.“ (str. 234) A Jergovićeva je priča do kraja sazrela i u pravi tren, pod budnim oko Kairosa, ispričana.
Da, pisac knjigom Rod osobno, ali i obiteljski, arhivira svoja sjećanja, da bi se oprostio od svijeta u koji je već fizički „arhivirao“ sve što je imao. Autor se, i sam na tren prihvaćam takav pojednostavljen kvalifikativ, oprašta od BiH i, napose, od Sarajeva, a to tako može uraditi samo pisac sa svojim rodnim gradom koji u svome biću nosi „mitologiju“ toga grada i „historijske slojeve“ toga grada, a nakon što u njemu dovrši fizički sve nužno: spusti svoje mrtve u zemlju, zaključa vrata kuće za sobom i pod rukom ponese sve što je od tog ili od tih života (pre)ostalo. Dakle, sve ono što bi značilo identitarnu, fizičku i duhovnu popudbinu. Njegovo zadnje osvrtanje za sobom bilo je, sudeći po ovoj knjizi, kao ono Lotove žene, s tim da se autor nije okamenio, ali se okamenio kao trajna vrijednost njegov roman Rod koji postaje nosivi stup ne samo jedne autorske (Jergovićeve), nego i nacionalnih (bosanskohercegovačke i hrvatske) književnosti.
To što je autor progovorio i o svemu ostalome, kao usput (a nikad ništa nije usput!), pa i o najnovijem dobu, onome u kojemu priča, u svome sarajevskom utemeljenju, definitivno završava, što je progovorio i o najnovijoj „herojskoj povijesti Sarajeva“ koja je „dijelom, konstituirala novoimenovanu bošnjačku naciju i njezino svjetski poznato mučeništvo“, o pretvaranju Sarajeva u „netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“, o sarajevskom mentalitetu gdje „…svatko o svakome sve zna, ljudi jedni drugima zaviruju u dnevne boravke, mutvake i želuce, a nizom javnih tajni nadomješta se sloboda, koju ovaj grad nikada nije osjetio i koja je, na neki način, protivna i samoj njegovoj naravi“, o „podlim osmijesima sarajevske lirske paščadi“, itd., samo je izraz autorove potrebe da ispriča „totalnu priču“ ispirajući njome podjednako vlastite rane i sapirajući prašinu sa svoje sarajevske i bosanske obuće…
Kao što je važan austrougarski početak te priče, kao što je sudbinski važan njezin vrhunac u kojemu se obitelj raslojava, tako je, za autora koji se identificira s krajem te priče u njezinu sarajevskom milieu, važan i njezin kraj s „opisom trenutka“ u kojemu se sve okončava.
Autor tu nimalo ne preza da samodopadnu viktimološku sliku grada, njegova grada (!), o samom sebi, pokaže kao trajni nedostatak hrabrosti suočenja sa samim sobom. Naime, čaršija još nije preradila ni svoju krivnju za nestanak svojih desetak tisuća Židova, a kamoli da bi se suočila sa zločinima urađenim u ratu devedesetih. No, pokazuje autor, dijelila bi lekcije okolo svima i svakome. Roman tako postaje i politička priča o Sarajevu, zapravo o svima nama, ponajviše pak o onima koji je ne žele čuti, jer Jergović će biti i iznimno kritičan i prema sredini u kojoj sad živi.
Niti je Pavelićev ustaški režim počinio zločin bez sudjelovanja te čaršije nekoć (makar to bilo i samo u zaposjedanju židovske imovine!), niti je to u ovom ratu bilo moguće bez onih kojima su puna usta „herojske povijesti Sarajeva“ i onih koji ga nakon rata pretvaraju u „netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“. Autor nerijetko ne preza svoje brojne „spoznaje“ o Sarajevu, čak i one učene vlastitom kožom, svoditi na iskustva drugih i kao takva ih prezentirati: „Sarajevo je grad, vjerovao je Plaschka, koji čovjeka maltretira i izluđuje kolektivnim emocijama…“ (str. 811) ili riječima baruna Filipovića: „Vi i vaša blistateljna Porta, kojoj svaki trag smrdi, kao što se ni vašim ulicama ne može proći od smrada i nečistoće.“ (str. 453) No, niti sâm se neće ustezati vlastitim iskustvima „portretirati“ svoj rodni grad.
Miljenko Jergović se od Sarajeva „oprašta“ literarno, štublerovski, kao zadnji iz kuferaške obitelji Stubler. Pa čak i da se od Sarajeva oprašta egzistencijalno nepovratno, nakon što je tom istom Sarajevu podignuo rijetko vrijedan literarni spomenik, kao netko tko se već potvrdio, kao netko tko je tako kritički, gotovo neliterarno kritički, spreman govoriti i o sebi i svojoj obitelji, o najintimnijim stvarima svoga bića, zaslužuje priznanje za jednu novu literarnu sliku Sarajeva, kakvu ovaj grad o sebi dosad nije imao. Ovom segmentu priče posvećujemo više pažnje, jer je on najosjetljiviji s obzirom na recentnu društvenu klimu. No, neovisno o tome, Jergovićev roman Rod, koji je i opsegom (tisuću stranica velikog formata, 23×15) ponajveći roman svekolike suvremene hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, istinski doživljavam – velikim romanom tih književnosti.
Ispisujući veliku obiteljsku sagu, veliku obiteljsku simfoniju, napisanu, govoreći jezikom glazbe, kumulativno-varijacijskim postupkom, koji u koncentričnim motivskim krugovima, s neizbježnim opetovanjima koja se javljaju zbog pomicanja optičkih sprava i mijenjanja pripovjedačevih rakursa, zaokružuje jednu obiteljsku povijest. Pisac je, pars pro toto, ispisao opću povijest sarajevskih/bosanskohercegovačkih doseljenika s Austro-Ugarskom, tzv. „kuferaša“, dakle, onog tipa ljudi koje možemo, igrajući se riječima, ali ne i njihovim sudbinama, nazvati plitko-ukorijenjenima. Uostalom, njih je maestralno „opisao“ ili, da budem pomalo paradoksalan, ako ne već i ciničan, „utemeljio“ i sam autor: „S nestankom Austro-Ugarske rođen je jedan mali europski narod, bez zajedničkog jezika, bez vjere, nacije i države, ali koji je, snažnije od ijednog drugog naroda, bio povezan zajedničkim osjećajem nepripadanja, iskorijenjenosti i žala za mladošću, snažnom i živom uspomenom na gradove koji više ne postoje, i njihove ulične šlagere, pjesme i pjesnike, na daleke i zaturene pokrajine nekadašnje države, u kojima su živjeli i gdje se sve događalo izvan one logike i stvarnosti na kojima funkcioniraju sve ljudske i društvene zajednice.“
Pišući svoju veliku obiteljsku priču, pišući svoje Buddenbrokove kroz Stublere, Jergović je širom otvorio vrata i „pomoćnim pričama“, kvartetima, tj. varijacijama, rukavcima jedne priče o „rudarima, kovačima, pijancima i njihovim ženama“, a onda i velikoj „reportaži – Mama Ionesco“ koji jednako kao i „Inventurna knjiga“, kao potom i „Kalendar svakodnevnih događaja“ ispisuju široki povijesni, društveni, politički, naime svekoliki kontekst kojim se utemeljuje, u kojemu se kuha i u kojemu se dovršava, velika stvarnosno-fikcionalna peterostavna simfonija, kakva u našoj književnosti još nije viđena.
Čitajući Rod čitatelji Jergovićeva djela ili da budem malo strožiji, poznavatelji Jergovićeva djela, ne mogu se oteti dojmu da je ova knjiga romaneskna Jergovićeva Summa svekolikoga njegova djela. I memoarskog i pripovjednog, zapravo brojnih, već ranije napisanih priča i romana koji u sebi sadrže (i) notu (auto)biografskoga: od knjige Mama Leone, preko Dvora od oraha, Gloria in excelsis, Oca… koje kao da su najavljivale i otvarale put jednoj ovako velikoj (po opsegu i kvaliteti) priči koja definitivno najsnažnije obilježava postjugoslavenski književni prostor bosanskohercegovačke (ma što to značilo) i hrvatske književnosti.
Protiv zaborava
Trebalo je, izgleda, da Jergoviću umre otac da bismo dobili sjajnu knjigu Otac; trebalo je da Jergoviću umre i majka da bismo dobili izvanredan roman Rod. Smrti, očito, i ne samo kod Svetog Petra i na sudu služe za sumiranje života i ostavinske rasprave, one su i literarno važne za podvlačenje crte i ispisivanje definitivnih (književnih) priča. Jergovićeva definitivna životna (obiteljska) priča, barem ona što su je uramili BiH i Sarajevo, zaokružena je najopsežnijim njegovim djelom, njegovim, rekao bih, životnim djelom – romanom Rod.
Naravno, za Jergovića, kao i za većinu pisaca koje je formatirala Bosna, vrijedit će i dalje, pogotovu u literarnom smislu, ona Andrićeva „sve moje je iz Bosne“, ali ovakve i ovako moćne priče njegova Bosna neće uskoro i tako lako poroditi.
Smrtima svojih roditelja, a i vlastitim fizičkim „iskorijenjenjem“ iz Bosne i Sarajeva, autor je ovim romanom zatvorio jednu veliku kružnicu, obiteljsku sagu Stublerovih, a kroz nju i sve duge priče, ili barem rukavce te i drugih priča, koje su s njom (bile) u egzistencijalnom doticaju.
Fragmenti njegova svijeta koje smo čitali u ranijim njegovim djelima, bivali su zaokružene i zatvorene književne cjeline, ali ova velika epska saga zatvorila je gotovo sve Jergovićeve osobne sarajevske arhive, i životne i književne. Zatvorila je praktično stoljeće i pol jedne velike, ekstenzivne priče o jednoj obitelji u svim njezinim rukavcima, u kojoj (i toj priči i toj obitelji!) autor ovim romanom biva i njezinim prvim i njezinim zadnjim akterom. Prvim, tj. rodonačelnikom jer je literarno utemeljuje, „dokumentira“, a zadnjim jer je i ljudski i literarno zatvara. Ključar je na njezinim i ulaznim i izlaznim vratima. Ono što je, istrgnuto odnekud, počelo živjeti u Sarajevu, u Sarajevu i zatvara svoj životni krug, pa je ova knjiga i osobita priča o Sarajevu i BiH. U tolikoj mjeri je osobita da nisu daleko od istine oni koji su ovu knjigu čitali dominantno kao Jergovićevo „opraštanje sa Sarajevom“!
Njegov roman je školski primjer onoga što je literatura uopće – opiranje ili pokušaj opiranja zaboravu, jer, reći će autor: „Protiv zaborava postoji samo priča, koja bi trebala biti ispričana trenutak prije nego što sve bude zaboravljeno. Tada je, pred zaborav, svaka priča konačno zrela.“ (str. 234) A Jergovićeva je priča do kraja sazrela i u pravi tren, pod budnim oko Kairosa, ispričana.
Da, pisac knjigom Rod osobno, ali i obiteljski, arhivira svoja sjećanja, da bi se oprostio od svijeta u koji je već fizički „arhivirao“ sve što je imao. Autor se, i sam na tren prihvaćam takav pojednostavljen kvalifikativ, oprašta od BiH i, napose, od Sarajeva, a to tako može uraditi samo pisac sa svojim rodnim gradom koji u svome biću nosi „mitologiju“ toga grada i „historijske slojeve“ toga grada, a nakon što u njemu dovrši fizički sve nužno: spusti svoje mrtve u zemlju, zaključa vrata kuće za sobom i pod rukom ponese sve što je od tog ili od tih života (pre)ostalo. Dakle, sve ono što bi značilo identitarnu, fizičku i duhovnu popudbinu. Njegovo zadnje osvrtanje za sobom bilo je, sudeći po ovoj knjizi, kao ono Lotove žene, s tim da se autor nije okamenio, ali se okamenio kao trajna vrijednost njegov roman Rod koji postaje nosivi stup ne samo jedne autorske (Jergovićeve), nego i nacionalnih (bosanskohercegovačke i hrvatske) književnosti.
To što je autor progovorio i o svemu ostalome, kao usput (a nikad ništa nije usput!), pa i o najnovijem dobu, onome u kojemu priča, u svome sarajevskom utemeljenju, definitivno završava, što je progovorio i o najnovijoj „herojskoj povijesti Sarajeva“ koja je „dijelom, konstituirala novoimenovanu bošnjačku naciju i njezino svjetski poznato mučeništvo“, o pretvaranju Sarajeva u „netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“, o sarajevskom mentalitetu gdje „…svatko o svakome sve zna, ljudi jedni drugima zaviruju u dnevne boravke, mutvake i želuce, a nizom javnih tajni nadomješta se sloboda, koju ovaj grad nikada nije osjetio i koja je, na neki način, protivna i samoj njegovoj naravi“, o „podlim osmijesima sarajevske lirske paščadi“, itd., samo je izraz autorove potrebe da ispriča „totalnu priču“ ispirajući njome podjednako vlastite rane i sapirajući prašinu sa svoje sarajevske i bosanske obuće…
Kao što je važan austrougarski početak te priče, kao što je sudbinski važan njezin vrhunac u kojemu se obitelj raslojava, tako je, za autora koji se identificira s krajem te priče u njezinu sarajevskom milieu, važan i njezin kraj s „opisom trenutka“ u kojemu se sve okončava.
Autor tu nimalo ne preza da samodopadnu viktimološku sliku grada, njegova grada (!), o samom sebi, pokaže kao trajni nedostatak hrabrosti suočenja sa samim sobom. Naime, čaršija još nije preradila ni svoju krivnju za nestanak svojih desetak tisuća Židova, a kamoli da bi se suočila sa zločinima urađenim u ratu devedesetih. No, pokazuje autor, dijelila bi lekcije okolo svima i svakome. Roman tako postaje i politička priča o Sarajevu, zapravo o svima nama, ponajviše pak o onima koji je ne žele čuti, jer Jergović će biti i iznimno kritičan i prema sredini u kojoj sad živi.
Niti je Pavelićev ustaški režim počinio zločin bez sudjelovanja te čaršije nekoć (makar to bilo i samo u zaposjedanju židovske imovine!), niti je to u ovom ratu bilo moguće bez onih kojima su puna usta „herojske povijesti Sarajeva“ i onih koji ga nakon rata pretvaraju u „netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“. Autor nerijetko ne preza svoje brojne „spoznaje“ o Sarajevu, čak i one učene vlastitom kožom, svoditi na iskustva drugih i kao takva ih prezentirati: „Sarajevo je grad, vjerovao je Plaschka, koji čovjeka maltretira i izluđuje kolektivnim emocijama…“ (str. 811) ili riječima baruna Filipovića: „Vi i vaša blistateljna Porta, kojoj svaki trag smrdi, kao što se ni vašim ulicama ne može proći od smrada i nečistoće.“ (str. 453) No, niti sâm se neće ustezati vlastitim iskustvima „portretirati“ svoj rodni grad.
Miljenko Jergović se od Sarajeva „oprašta“ literarno, štublerovski, kao zadnji iz kuferaške obitelji Stubler. Pa čak i da se od Sarajeva oprašta egzistencijalno nepovratno, nakon što je tom istom Sarajevu podignuo rijetko vrijedan literarni spomenik, kao netko tko se već potvrdio, kao netko tko je tako kritički, gotovo neliterarno kritički, spreman govoriti i o sebi i svojoj obitelji, o najintimnijim stvarima svoga bića, zaslužuje priznanje za jednu novu literarnu sliku Sarajeva, kakvu ovaj grad o sebi dosad nije imao. Ovom segmentu priče posvećujemo više pažnje, jer je on najosjetljiviji s obzirom na recentnu društvenu klimu. No, neovisno o tome, Jergovićev roman Rod, koji je i opsegom (tisuću stranica velikog formata, 23×15) ponajveći roman svekolike suvremene hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, istinski doživljavam – velikim romanom tih književnosti.
Ispisujući veliku obiteljsku sagu, veliku obiteljsku simfoniju, napisanu, govoreći jezikom glazbe, kumulativno-varijacijskim postupkom, koji u koncentričnim motivskim krugovima, s neizbježnim opetovanjima koja se javljaju zbog pomicanja optičkih sprava i mijenjanja pripovjedačevih rakursa, zaokružuje jednu obiteljsku povijest. Pisac je, pars pro toto, ispisao opću povijest sarajevskih/bosanskohercegovačkih doseljenika s Austro-Ugarskom, tzv. „kuferaša“, dakle, onog tipa ljudi koje možemo, igrajući se riječima, ali ne i njihovim sudbinama, nazvati plitko-ukorijenjenima. Uostalom, njih je maestralno „opisao“ ili, da budem pomalo paradoksalan, ako ne već i ciničan, „utemeljio“ i sam autor: „S nestankom Austro-Ugarske rođen je jedan mali europski narod, bez zajedničkog jezika, bez vjere, nacije i države, ali koji je, snažnije od ijednog drugog naroda, bio povezan zajedničkim osjećajem nepripadanja, iskorijenjenosti i žala za mladošću, snažnom i živom uspomenom na gradove koji više ne postoje, i njihove ulične šlagere, pjesme i pjesnike, na daleke i zaturene pokrajine nekadašnje države, u kojima su živjeli i gdje se sve događalo izvan one logike i stvarnosti na kojima funkcioniraju sve ljudske i društvene zajednice.“
Pišući svoju veliku obiteljsku priču, pišući svoje Buddenbrokove kroz Stublere, Jergović je širom otvorio vrata i „pomoćnim pričama“, kvartetima, tj. varijacijama, rukavcima jedne priče o „rudarima, kovačima, pijancima i njihovim ženama“, a onda i velikoj „reportaži – Mama Ionesco“ koji jednako kao i „Inventurna knjiga“, kao potom i „Kalendar svakodnevnih događaja“ ispisuju široki povijesni, društveni, politički, naime svekoliki kontekst kojim se utemeljuje, u kojemu se kuha i u kojemu se dovršava, velika stvarnosno-fikcionalna peterostavna simfonija, kakva u našoj književnosti još nije viđena.
Čitajući Rod čitatelji Jergovićeva djela ili da budem malo strožiji, poznavatelji Jergovićeva djela, ne mogu se oteti dojmu da je ova knjiga romaneskna Jergovićeva Summa svekolikoga njegova djela. I memoarskog i pripovjednog, zapravo brojnih, već ranije napisanih priča i romana koji u sebi sadrže (i) notu (auto)biografskoga: od knjige Mama Leone, preko Dvora od oraha, Gloria in excelsis, Oca… koje kao da su najavljivale i otvarale put jednoj ovako velikoj (po opsegu i kvaliteti) priči koja definitivno najsnažnije obilježava postjugoslavenski književni prostor bosanskohercegovačke (ma što to značilo) i hrvatske književnosti.
*
Objavljeno u časopisu Novi Izraz, Sarajevo