KORONA I METAFORA
Ne da se sonet, prkosi koroni, Svaki mu je stih od virusa jači. Kad se pridruže poeziji skloni, Kaže: Sotono, sad sjedi i plači!
Tebi su otrov moje metafore, govori sonet opakoj bolesti. Kad emocije moje progovore susrešćemo se i račune svesti.
Drhti korona pred snagom soneta, nevidljivija još hoće da bude, životnost stiha njenoj zlobi smeta,
virusom sve bi u lance sputala, zauzdala bi nasmijane ljude, al’ je sonetom obuzdana ala.
PODNE U DOBA KORONE
Proljeće kašljuca, povjetarac pirka, zastalo vrijeme, tromo i dremljivo. Iz nijemog parka podne škilji, virka, tiho melje sate u brašnasto mlivo.
Ne lista drveće, jer zašto bi, kome? Pustim ulicama tek poneko mine, u mutnom pogledu misli mu se lome, uranja poguren u oblak tišine.
Umjesto goluba, na trg sleti vrana. Pobjegoše vrapci u svoja skrovišta, promukli gak vranin za njima se grana.
Sunce grije dušu uprkos koroni, pred njim je nemoćna, ne može mu ništa. … A život joj kaže: Kloni me se, kloni!
CVJETANJE
Otvara se cvijet, pršti opna meka, kao da se kosmos nanovo otvara, nov veliki prasak kao da se čeka dok se iz latica plam nade razgara.
I evo već pčele, božanskog anđela, udahnjuje svjetlost u trepet polena. Dok se zima vuče u nigdinu, svela, dah života širi cvjetna vaseljena.
Cvijet ne umire, u plod on se rađa, da obnovljen život s prapočetkom veže u trajanje doda kaplju krvi svježe.
Pčela radilica, od svitanja mlađa, udahnjuje ljubav u krunu cvijeta, da obiljem plodi na trpezi ljeta.
PTICA
Ima grlo, srce i lak kao dašak mali grumen perja. Skakuće, cvrkuće: Koliko sam svoja, toliko sam vaša, dok u njenom oku svjetluca svanuće.
Nekad pod prozorom, a ponekad u snu, ptičica me pjesmom u djetinjstvo vodi. Kada se zvijezde na modrini zgusnu, žicom njenog glasa hrlim ka slobodi.
Kljunom srče nebo, potom ga u plavet vedre pjesme vraća. Tad srce zadrhti, talasi cvrkuta sve pred sobom plave.
Kad se u hor stope zanosni cvrkuti, i onaj što teret svog usuda prti, poruku nebesa u duši će čuti.
Prethodni tekstovi
Prkosni soneti
KORONA I METAFORA
Ne da se sonet, prkosi koroni,
Svaki mu je stih od virusa jači.
Kad se pridruže poeziji skloni,
Kaže: Sotono, sad sjedi i plači!
Tebi su otrov moje metafore,
govori sonet opakoj bolesti.
Kad emocije moje progovore
susrešćemo se i račune svesti.
Drhti korona pred snagom soneta,
nevidljivija još hoće da bude,
životnost stiha njenoj zlobi smeta,
virusom sve bi u lance sputala,
zauzdala bi nasmijane ljude,
al’ je sonetom obuzdana ala.
PODNE U DOBA KORONE
Proljeće kašljuca, povjetarac pirka,
zastalo vrijeme, tromo i dremljivo.
Iz nijemog parka podne škilji, virka,
tiho melje sate u brašnasto mlivo.
Ne lista drveće, jer zašto bi, kome?
Pustim ulicama tek poneko mine,
u mutnom pogledu misli mu se lome,
uranja poguren u oblak tišine.
Umjesto goluba, na trg sleti vrana.
Pobjegoše vrapci u svoja skrovišta,
promukli gak vranin za njima se grana.
Sunce grije dušu uprkos koroni,
pred njim je nemoćna, ne može mu ništa.
… A život joj kaže: Kloni me se, kloni!
CVJETANJE
Otvara se cvijet, pršti opna meka,
kao da se kosmos nanovo otvara,
nov veliki prasak kao da se čeka
dok se iz latica plam nade razgara.
I evo već pčele, božanskog anđela,
udahnjuje svjetlost u trepet polena.
Dok se zima vuče u nigdinu, svela,
dah života širi cvjetna vaseljena.
Cvijet ne umire, u plod on se rađa,
da obnovljen život s prapočetkom veže
u trajanje doda kaplju krvi svježe.
Pčela radilica, od svitanja mlađa,
udahnjuje ljubav u krunu cvijeta,
da obiljem plodi na trpezi ljeta.
PTICA
Ima grlo, srce i lak kao dašak
mali grumen perja. Skakuće, cvrkuće:
Koliko sam svoja, toliko sam vaša,
dok u njenom oku svjetluca svanuće.
Nekad pod prozorom, a ponekad u snu,
ptičica me pjesmom u djetinjstvo vodi.
Kada se zvijezde na modrini zgusnu,
žicom njenog glasa hrlim ka slobodi.
Kljunom srče nebo, potom ga u plavet
vedre pjesme vraća. Tad srce zadrhti,
talasi cvrkuta sve pred sobom plave.
Kad se u hor stope zanosni cvrkuti,
i onaj što teret svog usuda prti,
poruku nebesa u duši će čuti.