Vidiš, vrijeme koje se zgušnjava
tu u ovoj prostoriji,
prijatelju moj kojeg izmišljam,
pritišće dane do zagušenja.
To je moj život
i iz njega ti ja pišem.
Ja ničeg drugog nemam,
od mene ne polazi ništa drugo.
Čitaj me stoga. Ostani i sjedni.
Uostalom ne tražim ništa drugo
osim da me se gleda u lice
i u širom otvorene oči.
II
Ti moja odaja,
strpljivi kutak ove kuće.
Moja loša navika, moj smrtni grijeh.
Ti moja tužna strast, moja pjesma.
Ti moj milostivi vrt,
moje plodno zemljište, moja suša.
Ti golemo uho koje slušaš
moju tisuću puta jednaku jeku.
Ti moja ispovjedaonica, moje vodstvo.
Ti moje svetohranište,
čuvar moje duše.
Ti moja kapelica, jer u tebi čuvam
slike svetaca i osuđenih jadnika.
Ti moj Veliki petak, moj Uskrs.
Ti moje utočište, moja korablja,
kad kroz ruke pljušte tinte.
Ti moja odaja, moj stalni prostor,
moj golemi bijeli papir.
Ti moja pouzdanost, moj odar,
moj pogreb.
U te se u tišini vraća
moj svakodnevni ritual,
moja oluja, moja tišina.
III
Pišem da bolje živim navike uma.
Naglas ponavljam stihove i prepisujem ih
u mrkloj tami i zatvorenih očiju,
sve dok u njima ne ostane samo duša
a iznenadim se rijetko,
da ona mi se pojavi na bilježnici
pozivajući me na osmijeh istom na čas zadovoljan.
IV
Došao si posjetiti me u snu,
sama sam ispaštala tvoju nevolju.
Ti u sobi ispod moje
proklet svirao si klavir.
Vrag, neznani demon,
tvoji tjeskobni grčevi,
moj moralni nered.
Uspomene na utvare
snažno su mi jaukale o tom susretu užasa.
Vani me Lois gledao i nije čuo
kako sam ti uzvraćala urlikom protiv
neljudske prisutnosti.
Podli gostu,
htio si se ugnijezditi u mome strahu,
prodrijeti mi u srce da imaš leglo.
Velim ti, u stvari sam bila ja
ta koja je ugostila tvoj prezir.
Htio si da budem izgubljena s dušom na dlanu.
Ja sam bila očajnički živa,
demonski hropac, u agoniji.
A tako sam se mrzila,
da sam se odavno ćutjela pepelom.
Sve do buđenja a onda više nikave misli.
V
Znaj da dok pišem nemam kostiju ni mesa,
da ono što od mene ostaje
nalik je mrklome prostoru štale,
pa u njemu tratim vrijeme i u njemu nalazim mjesto
gdje da boravim. Gdje da se divim.
A u tami štale postajem kućanica i radim.
Sretna urna jasle su pune sakupljena sijena.
Odana škrinja sveudilj jednakih vrednota.
A onda poezija, kako bih samo voljela skicirati je češće.
prisna razmišljanja
(le intime riflessioni)
I
Vidiš, vrijeme koje se zgušnjava
tu u ovoj prostoriji,
prijatelju moj kojeg izmišljam,
pritišće dane do zagušenja.
To je moj život
i iz njega ti ja pišem.
Ja ničeg drugog nemam,
od mene ne polazi ništa drugo.
Čitaj me stoga. Ostani i sjedni.
Uostalom ne tražim ništa drugo
osim da me se gleda u lice
i u širom otvorene oči.
II
Ti moja odaja,
strpljivi kutak ove kuće.
Moja loša navika, moj smrtni grijeh.
Ti moja tužna strast, moja pjesma.
Ti moj milostivi vrt,
moje plodno zemljište, moja suša.
Ti golemo uho koje slušaš
moju tisuću puta jednaku jeku.
Ti moja ispovjedaonica, moje vodstvo.
Ti moje svetohranište,
čuvar moje duše.
Ti moja kapelica, jer u tebi čuvam
slike svetaca i osuđenih jadnika.
Ti moj Veliki petak, moj Uskrs.
Ti moje utočište, moja korablja,
kad kroz ruke pljušte tinte.
Ti moja odaja, moj stalni prostor,
moj golemi bijeli papir.
Ti moja pouzdanost, moj odar,
moj pogreb.
U te se u tišini vraća
moj svakodnevni ritual,
moja oluja, moja tišina.
III
Pišem da bolje živim navike uma.
Naglas ponavljam stihove i prepisujem ih
u mrkloj tami i zatvorenih očiju,
sve dok u njima ne ostane samo duša
a iznenadim se rijetko,
da ona mi se pojavi na bilježnici
pozivajući me na osmijeh istom na čas zadovoljan.
IV
Došao si posjetiti me u snu,
sama sam ispaštala tvoju nevolju.
Ti u sobi ispod moje
proklet svirao si klavir.
Vrag, neznani demon,
tvoji tjeskobni grčevi,
moj moralni nered.
Uspomene na utvare
snažno su mi jaukale o tom susretu užasa.
Vani me Lois gledao i nije čuo
kako sam ti uzvraćala urlikom protiv
neljudske prisutnosti.
Podli gostu,
htio si se ugnijezditi u mome strahu,
prodrijeti mi u srce da imaš leglo.
Velim ti, u stvari sam bila ja
ta koja je ugostila tvoj prezir.
Htio si da budem izgubljena s dušom na dlanu.
Ja sam bila očajnički živa,
demonski hropac, u agoniji.
A tako sam se mrzila,
da sam se odavno ćutjela pepelom.
Sve do buđenja a onda više nikave misli.
V
Znaj da dok pišem nemam kostiju ni mesa,
da ono što od mene ostaje
nalik je mrklome prostoru štale,
pa u njemu tratim vrijeme i u njemu nalazim mjesto
gdje da boravim. Gdje da se divim.
A u tami štale postajem kućanica i radim.
Sretna urna jasle su pune sakupljena sijena.
Odana škrinja sveudilj jednakih vrednota.
A onda poezija, kako bih samo voljela skicirati je češće.
*
S talijanskog preveo Tvrtko Klarić