Ponoćna lađa, vidjeli smo, ponese Kneževića iz Vukovara niz Dunav put Novoga Sada, a Šokčević, koji ga je do lađe dopratio, ostade na ćupriji jutro čekajući.
Tko je Nikola Šokčević, fratar koji u tom času služi kao gvardijan samostana bosanskih franjevaca-bogoslova u Đakovu, pod Strossmayerovim gospodskim okriljem? Nije se on tu, u Ćesarovini, našao po dobroj sreći ili kakvoj zasluzi; tu je u nekoj vrsti progonstva, koje traje već petnaestu godinu, od događaja na Plehanu zbog kojega mu se i sad u san vraća jeziva lomača na kojoj se cvari leš fanatika iubojice Mula Hasanije iz Dervente. Ima o tome u fratarskim zapisima, historijama i pismima nekoliko različitih sinoptičkih izvještaja, pa nam je poznata fratarska verzija događaja. O možebitnoj grižnji i ispovijedi, o grijehu i pokajanju, o potrebi za oprostom – ne znamo ništa, jer izvori o tome ne govore.
Fratarska povijest u Bosni, onakva kakvu je pripovijedaju sami fratarski pisci, a druge i nema jer ju nitko drugi nikada nije ni pripovijedao niti se za nju ozbiljnije i obuhvatnije zanimao, puna je krvi i zločina, baš onoga tvarnog, tjelesnog zločina, i patnje koja uza nj ide. Horizont na toj višestoljetnoj pozornici je nizak, tijesan, zatvoren – jednako horizont svakodnevnice kao i horizont pripovijedanja o njoj. Uloge su jasno i grubo podijeljene: na jednoj strani fratri i kršćani koji su žrtve, na drugoj nasilnici: turci, turska vlast, i ponekad šizmatički paćare što kršćansku raju pod svoj rit hoće da podvrgnu. Najvažniji lik u toj slici svijeta, lik koji njome caruje, koji ju zauzima i ispunja svu ostavljajući malo mjesta za bilo što drugo, jest lik neprijatelja, a njegova paklena ćud ne miruje u namjeri da uništi sve naše – tijelo, imanje, dušu, vjeru. Nije to neprijatelj iz Isusovih uznemirujućih i nepodnošljivih mirotvornih naputaka kojega trebaš ljubiti, niti onaj kojemu trebaš okrenuti i lijevi obraz pošto te je udario po desnom. Ni Isus ovdje nije evanđeljski Isus nenasilja i Govora na gori, nego je protureformacijski vojskovođa nad vojskama, onaj koji pobjeđuje i nemilosrdno satire neprijatelja, makar u našim željama i vrućim zazivima, kad već u stvarnosti ne možemo mi. Baš krasnu parabolu o tome ima fra Filip Lastrić, umni pisac iz XVIII stoljeća i junački borioc za franjevačku Redodržavu Bosnu Srebrenu pred rimskim crkvenim moćnicima, kada je bila dovedena na rub nestanka. U Govorenjima od svetie, za lasnoću pastirah puka priprostog spravljenima (Mleci, 1766), u homiliji na dan Imena Isusova, on piše kako se pobjedonosni Jan Žiška, glasoviti kapetan boemski, opraštao sa svojim vojnicima kada imadijaše umriti: “Zapovidi svojim vojnikom i prijateljom da od njegove kože načine bubanj iliti talambas, i kadgod uzimadu na boju udriti se s neprijatelji, bubajući onim bubnjem zazivaju ime: Žiška, Žiška!, zašto će, govoraše im, zvekom onim i imenom mojim pristrašeni neprijatelji lasno bit pridobiveni od vas.” Tako je isto, nastavlja pisac, “prilično promišljati o Isusu Sinu Božijemu, koji toliko zlameniti pridobitaka suprot neprijateljom budući učinio na nebu i na zemlji, učini se njima suviše strašan. Kada se dakle prikučivaše vrime njegovo sa zemlje otići na Nebo, ostavi svojim virnim Prislavno Ime svoje, po niki način za talambas, kojim bi strašili neprijatelje ako bi ga dostojnim jezikom udarali i bubali.”
Isusovo ime kao bubanj od sadrte junakove kože za strašiti neprijatelje – kakva vesela barbarska kristologija!
Sasvim nam je lako zamisliti kako je piscu – premda izvrsno upućenu u Sveto Pismo – nadahnuće za ovu prispodobu mnogo više dalo vlastito iskustvo nego sva četiri evanđelista zajedno i Djela apostolska pride. Boraveći u samostanu u Sutjesci u vrijeme bezakonja i nereda Lastrić se, mnogo prije nego što će napisati Govorenja, nagledao besmislenoga zla i bijesa i uludo prolivene krvi, pa i na vlastitoj koži doživio nešto od toga. Živo je to opisao objašnjavajući u latinskom predgovoru svoje dvojezične knjižice Testimonium bilabium (Venecija, 1755) zašto ju je morao poslati u tisak nedovršenu. “U ovo vrijeme moja oplakana Bosna Srebrena čitava plamti pobunama, razdire sama sebe ratom i unutarnjim pokoljima. Narod muslimanske sekte, ne mogavši više podnositi nepravde i tiranske namete barbarskih poglavara, pobuni se i stavi sebi po vlastitom nahođenju domoroce za poglavare, tako se sve uskomešalo da se ne zna tko vlada i sudi.” I samostan u Sutjesci nalazio se više puta na udaru, a jednoga listopadskog dana pod pravom opsadom. Kod drugoga ljetopisca nalazimo podatak da su glavni kolovođe bili Madžar-Alija iz Doboja i Komja-aga Sarajlija. Dok su fratri iznutra podupirali vrata samostana da ih razbojnici ne razvale, jedan od njih ispali kuburu kroz pukotinu u vratima i rani Lastrića u “gornju stranu desnog bedra”, a gvardijanu fra Nikoli Glavočeviću kroz rukav od habita dva zrna protjeraše. Slijedeće noći negdje na konaku Madžar-Alija u pijanstvu ubije Komja-agu a beg Bjelopoljac prenese leš u Sutjesku, da se učini ćevš, te fratri “na pravdi štetovaše 500 groša”. Ljetopisac dodaje: “Al ni ubojica nije se nanosio glave, jer pohvaliv se u Sarajevu da je i jednog Turčina pogubio, skoče baše i udave ga na mjestu.” Lastrićeva rana, kako sam piše, “nije bila smrtonosna ali je teška, posebno ovdje gdje nemamo iskusnog kirurga.” Pisanje nije mogao nastaviti, jer je ostao prikovan za krevet tri mjeseca.
Kad Lastrić kaže “ovo vrijeme”, riječ je o razdoblju krvave anarhije u koje spada i tzv. “pobuna Morića” u Sarajevu (1747 – 1756). O njemu iscrpno piše sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija ne gajeći simpatije prema pobunjenicima koje redom naziva jaramazima (nevaljalcima), ali kaže: “Uzrok ovih nereda bio je u početku taj što su paše počeli da vrše nasilje prema sirotinji.” Anarhija je bjesnila dugo: “Punih deset godina nisu poštivani ni paša ni zabiti, a ni drugi, kao što su ulema, kadije, niti itko drugi.” Na kraju su se sami građani udružili s vlastima i pomogli da se glavni pobunjenici pohvataju, a da ne pobjegnu pobrinula se, piše Bašeskija, i Božja providnost: toga dana u ožujku, iako sve dotle bijaše blago vrijeme, bez snijega i hladnoće i sasvim vedro, pojave se iza ićindije crni oblaci i zapadne golem snijeg, te “nijedan od jaramaza-ubojica ne mogaše pobjeći”. Uz gruvanje topova podavljeni su sva dvadesettrojica. “Neka im je Allah milostiv!” – završava Bašeskija.
Fra Filip Lastrić i Mula Mustafa Bašeskija su suvremenici, pišu o istom vremenu i o istim događajima, teoretski uzevši mogli su se očešati jedan o drugoga negdje na ulici, u Sarajevu, recimo, kada Lastrić dolazi po nekom poslu ili nevolji, ili u Zgošći kod Kaknja blizu Sutjeske gdje Bašeskija pokušava živjeti godinu-dvije kao mualim. Ali, sve i da se jesu sreli, ne bi imali pravoga znanja jedan o drugome, o svjetovima u kojima žive i misle, svatko za sebe.
Kada franjevački pisci ispisuju svoj bosanski martirologij, često preuzimajući jedni od drugih, ponavljajući pojedine slučajeve u više verzija, jasna je namjera: da se ne zaboravi, da se žrtve i patnje pamte, da im se pribavi zahvalnost naraštaja, i vječna nagrada. Nema sumnje, vrijedne su pamćenja i sućuti te žrtve, osobito kada osjećamo živu patnju ljudskoga mesa, kao onu od puščanog zrna u Lastrićevoj gornjoj strani desnog bedra, koje ne može da bude izvađeno jer nadaleko nema iskusnoga kirurga, pa ranjenik mora ležati mjesecima! Osjeti se, međutim, u stalnom i neumornom navraćanju na primjere mučeništva, u upornosti kojom se iznova živo opisuju tjelesne podrobnosti zločinstava, u posvećenosti kojom se govori o kaznama što sustižu počinitelje, kako ispod i iza njihovoga teksta izbija i nešto poput sasvim osobite slasti u tomu da se bude žrtvom i mučenikom.
Priča o udesu fra Nikole Šokčevića u tom pogledu odstupa, no na to ćemo još doći, prije toga valja nam navesti dva klasična slučaja iz knjige mučeništva.
*
Godina je 1807, treći dan veljače. Fra Lovro Milanović rodom iz Sarajeva, župnik u Tramošnici, u Posavini, krenuo sa svojim pomoćnikom u pomoć stricu, starome župniku u Dubravama. (Po drugoj verziji, išao je da opremi bolesnika na samrti.) Nakon sata jahanja evo ih kroz selo Turić, još uvijek u fra Lovrinoj župi. Konjanik koji im dolazi ususret jaši visoka i jaka alata koji se malo kôsi i otima, ali se vidi da jahač čvrsto vlada njime. Kad su se približili jedni drugima, fra Lovro i njegov pomoćnik prepoznaše Muju Arnauta, moćnoga nadzornika dobara Osman-kapetana Gradaščevića. Pomoćnik se plahnu i zakrenu svoga konja malo na stranu. Fra Lovro produži ne sklanjajući se, on i Arnaut mitiše se tijesno, skoro da im se uzengije očešu. Kad su se razmaknuli na tridesetak koraka, Arnaut zaustavi i okrenu konja, skinu s ramena dugu pušku šarku, nanišani i opali. Pogođen s leđa iznad pojasa, fra Lovro se sruši s konja, i umrije na mjestu. Jedan od kroničara htio bi da je prije smrti stigao izgovoriti: “Miserere mei, Deus, miserere mei!”
Nakon što je fratar pao i izdahnuo, seljani su se strkali, unezvijereni, ne znajući što bi, a isprva ih je zbunjivalo ubojičino držanje. Još prije nego što je ijedan od njih stigao, odmah po ispaljenom kuršumu, Mujo Arnaut je sjahao i vodeći konja za uzdu polagano prišao tijelu. Stajao je nad njim mirno i nekako zamišljeno. To ih je malo ohrabrilo pa su se približili i stvorili krug oko fra Lovrinoga tijela i njegova ubojice. Jedan od njih se odvaži pa upita:
– Da od Boga nađeš, Mujo, što ubi našega misnika?
Bez imalo pizme u glasu, tiho i kao da se opravdava, Mujo odgovori:
– Vallah, jest jazuk što sam ga ubio, ali sam to po zakonu turskom učinio, jer zakon turski zapovijeda da kaur mora s konja sjašit kad sretne Turčina, neka se zna da je Turčin gospodar, a pratar to nije učinio pa sam ga morao ubiti.
Kršćani sahraniše fra Lovru u turićkom groblju, a Muju Arnauta tužiše gospodaru, Osman-kapetanu. Ovaj ga ne udari nikakvom kaznom, samo ga otpusti iz službe. Kroničar pripovijeda, a mi ne možemo znati što je od toga stvarno a što domišljena moralka, kako je ubojica poslije toga skitao od nemila do nedraga tražeći kruha, te kako se namjerio na slična druga, deli-ciganina, koji ga je na kraju ubio iz kubure u svađi za zalogaj.
*
Fra Lovro Karaula jedan je od velikana stare, otomanske Bosne Srebrene. S povijesne distance njegov životopis doima se kao puni simbol bosanskoga fratarluka: svojim djelovanjem i značenjem ne izlazi izvan horizonta franjevačke i bosanske katoličke zajednice, ali unutar tog horizonta on postiže punu ostvarenost. Po tomu je Karaula tipičniji nego, recimo, Jukić, ili Martić, koji su iskoračili u svijet, u literaturu. Kronološki, raspon njegova života ne može biti amblematičniji: rođen na samu kalendarskom početku Devetnaestoga vijeka (Žirović kod Livna, 1800), a ubijen u godini velike bune, koja je označila početak kraja otomanske epohe (Ljubunčić kod Livna, 1875).
Dijelio je stoljeće s najvećima. Kao pojedinac, bio je sve što može biti bosanski fratar, nema nijedne službe koju nije obavljao. Na sve načine od hrabrosti do mudrosti i lukavosti čupao se s vlastima za prava franjevačke i narodne zajednice, odlično je propovijedao, pisao nije mnogo jer za to nije imao vremena, ali ono što je napisao svjedoči o velikoj moći duha i jezika. Otkako je bilo moguće graditi, sav se posvetio izgradnji crkava, samostana, otvaranju pučkih učionica. Sve što je radio, radio je najbolje.
Škole je završio, teologiju i filozofiju, u Ugarskoj. Zaredio ga je u Docu kod Travnika legendarni biskup Miletić. Za koju godinu uzeo ga je i za svojega tajnika. S Miletićem je na njegovim biskupskim pohodima obašao i upoznao cijelu Bosnu. Poslije Miletićeve smrti vodio je poslove biskupskoga ureda, dok ga novoimenovani biskup fra Rafo Barišić nije maknuo. Napisao je životopis Divnog Apoštola P.G. Augustina Miletića, a svoju očaranost i potpunu odanost tome neobičnom čovjeku izrazio je lapidarno: “… pria će gavran obilit, nego će njegovo ime u našem narodu umrit”. Ljetopisac fra Mato Mikić za Miletića je napisao: “Ovo samo velim, dok onaki među Bošnjake Prelat stupi, mnogi će minut vikovi.” U franjevačkoj uspomeni Miletićeva je pojava obavijena aurom osobite blagosti i krepkosti, a njegove se izreke i preporuke, u isti mah brižne i duhovite, citiraju i danas. Poput one koju je upućivao mladomisnicima: 1. Rano ustaj, 2. Pazi starce, 3. Čuvaj se žena, 4. Ne plaši djecu. Stizao je na sve: suzbijao kugu u velikoj epidemiji, brinuo se za školovanje djece i organizirao analfabetske tečajeve za odrasle, poučavao bosanske mladiće kujundžijskom zanatu, pisao katekizamske priručnike, bukvar za nepismene s uputama za uvježbavanje čitanja, a prepjev talijanske pjesme Vi adoro tako je sročio u jeziku i ritmu bosanskoga pučkog osmerca, da se potpuno uklopila u korpus pučkih pjesama poput Zdravo tilo Isusovo i drugih sličnih, te se i danas pjeva po bosanskim crkvama. Kako je živio, onako je Miletić i umro:, “na terenu”, u Vidošima kod Livna, za vrijeme jednoga od svojih brojnih pastoralnih pohoda.
Sudjelovao je Karaula u borenju Bosne Srebrene protiv biskupa Barišića kao jedan od protagonista. Dvaput je po tom poslu išao u Carigrad, naučio francuski, talijanski, turski, sklopio brojna, za franjevce korisna poznanstva. Pred kraj života, krepak i u sedamdesetpetoj, službovao je u svomu livanjskom kraju, na rodnoj župi Ljubunčić. Lokalne ga vlasti gledaju poprijeko, jer nema dlake na jeziku u zaštiti franjevačkih i narodnih prava.
Kad je 1875. austrijski car Franjo Josip I pohodio Dalmaciju, Karaula, fra Anđeo Ćurić i fra Mihovil Marijanović isposluju susret s njime u Sinju, i predstave mu teško stanje kršćana u livanjskom kraju. Poslije toga Karaula napiše opširnu predstavku i pošalje je caru posredstvom ugarskoga primasa Symora, s kojim se osobno poznavao. Franjevački kroničar će zapisati da je Karaula to neoprezno saopćio najodanijima među svojim župljanima, a onda je za to saznalo “i najmanje ture”.
Na Ilindan, 20. srpnja 1875, vraćao se Karaula u Ljubunčić iz Prispa, gdje je na groblju Vašarovine govorio misu. Jahao je sam, moleći krunicu. Poimence se znaju četvorica atentatora, koji su preda nj iskočili, oborili ga s konja, te ga udarali, davili, mrcvarili i na kraju jedva nekako zagušili u prašini, sjedeći na njemu: Avdibeg Čorbadžić iz Žirovića, Nurija Dizdar, sluga Čeić i Avdibegov sin. Vlast je zavukla slučaj i zločinci nikad nisu kažnjeni, a kad je u livanjskom kraju uskoro planuo ustanak, bilo je to dobrim dijelom pospješeno i Karaulinim ubojstvom.
Ni ovo stradanje franjevački kroničar koji piše o Karaulinom mučeništvu ne ostavlja bez pouke i potrebe za vjerovanjem da se zlo zlim vraća u obliku božije pravde, kad već nema ljudske. Tako saznajemo za Avdibegovu zlu sudbinu. Stalno mu se, obdan i obnoć, prikazivale strahote pa se zavukao u svoju kuću u Žiroviću i nikud nije izlazio. Kazivao: “Svake mi se noći prikazuje Karaula i hoće da me udavi, jer sam ja njega udavio”. Slali mu livanjskoga hećima Mujagu Šeremeta da ga liječi, ali sve zaludu, pa ga zatvorili u livanjsku tvrđavu u sobu s gvozdenim rešetkama. Jedanput je uspio pobjeći, te je mahnitao livanjskom čaršijom i vikao ono isto: “Ne dajte me, eto Karaule, hoće da me udavi jer sam ja udavio njega…” Uhvatili ga i vratili u tvrđavu, i u njoj je nakon nekog vremena skončao u groznim mukama. A njegov sin se godinama kasnije navodno tužio ljubunčićkom župniku kako u kući nema nikakva zdravlja ni berićeta “otkada udavismo Karaulu”.
Na neobičan i pomalo zlokoban način u priču o Karaulinoj pogibiji upleten je i njegov lijepi konj bjelac čiste pasmine. Bio je to najprije đogat Rahmanbega Firdusa, kojega je kao i brata mu Muhamedbega Karaula učio pisati i čitati latinicu i talijanski jezik. Kada je Rahmanbeg poginuo u lovu na svome posjedu u Crnom Lugu, njegova žena Melića pokloni đogata Karauli ne htijući da ga itko drugi jaše. I evo podatka koji bi neki Karaulini biografi htjeli vidjeti kao koban znak: obojica su se s toga konja u smrt srušili na isti dan istoga mjeseca, u razmaku od okruglih deset godina.
*
Evo nas napokon i kod Šokčevića. Okvir u kojemu će se roditi njegov grijeh i muka rane su šezdesete godine XIX vijeka, kada se počinje osjećati promjena i slutiti sloboda, pa se između onih što su je željni, i branilaca starih običaja, stvara zla krv gora no ikada ranije. Sultan Abdul Medžid donosi uredbe kojima se dopušta gradnja bogomolja svih vjera, pa fratri u Bosni povilenili: stotinama su godina za samo jedan nov zidić ili plot plaćali masne globe i podnosili grdne batine, a o gradnji nove crkve ili samostana nisu smjeli ni sanjati. Sada bi htjeli sve to odjedanput nadoknaditi, “obruč na dunjaluk staviti”- tako izgleda ogorčenim agama i begovima i čaršijskim prvacima. No, gdje su sultan, Porta i Stambol, gdje Tolisa, Gradačac i Derventa! Kada je fra Martin Nedić tražio dozvolu za gradnju crkve u Tolisi, digli se u Gradačcu i javili u Stambol: ne može, jer se zidovi grada Garadačca naslanjaju na Tolisu! Tek kad se austrijski konzul lično pomučio, izašao u izviđanje, i poslao čvrst izvještaj da od Gradačca do Tolise ima nekih šest sati pješačkoga hoda, isposlovan je ferman za gradnju.
U to doba odlučeno je da se i na Plehanu grade crkva i samostan. Kupljena je zemlja od jednoga derventskog bega, carski mjernik, inženjer Ešref-efendija po nalogu vezira Ćamil-paše je pregledao i odobrio mjesto. (Imao je dosta posla i putovanja; istu stvar obavio je u Livnu, Gučoj Gori, Zoviku, a fratarski izvori redom ga spominju kao čovjeka stručna, ugodna i razgovorna.) Dok se čekao ferman, fratarska uprava odredi za župnika Šokčevića i dadne mu dvojicu pomoćnika, fra Jaku Džoića i fra Luku Kovačevića, te oni počeše podizati zgradu za stanovanje i prikupljati građu za crkvu. Kad je stigao ferman, medžlis u Derventi ga je potvrdio bez otezanja. Sve je izgledalo dobro, a trojica mladih fratara nastavili su s poslom, vedri i okretni. Osim gradnje, trebalo se baviti i zemljom, orati, sijati, te stvarati domaćinstvo.
Derventskoj čaršiji sve je to bilo kao spram mrtve glave. Poslije krvave pacifikacije Omer-paše Latasa, čije su posljedice bile još sasvim svježe i bolne, ona se jest primirila, ali su joj carske reforme i dalje mrske i ćafirske, a ovo sad dolazi kao sol na otvorenu ranu. Nešto se mora poduzeti! Rješenje se našlo u Mula Sali Hasaniji, čovjeku koji je nedavno došao iz Sarajeva i nastanio se u Derventi, u jednoj napuštenoj ruševnoj kući, a da nitko pravo ne zna ni tko je ni od čega živi. Pojavljuje se u kafani, neuredan ali uvijek pod oružjem, čeka hoće li mu tko zovnuti kafu, i započinje uvijek istu priču – o dinu koji je ugrožen sa svih strana, i za koji, ako treba, valja i ginuti.
Nije ga trebalo nagovarati. Dali su mu novaca da nabavi bolju odjeću, kupi konja i popuni oružje, i on se počeo osjećati važno, kao izvršitelj sudbonosnoga zadatka. Sam je odredio i zarekao se: idem tamo da ili ja ubijem njih, ili ako bude Božija volja da poginem ja, a vi me onda tu i ukopajte, pa se po našemu zakonu neće moći praviti crkva na tom mjestu.
Što se, kao pouzdano, može znati o onomu što se dogodilo toga petog dana u mjesecu studenome 1855. “na Pleanu u Posavini, u nahiji derventskoj”, kada je Mula Hasanija dojahao pred kapelu koju su fratri sklepali da im bude dom i hram do izgradnje crkve i samostana? Proučivši sve dostupne izvore, a svi su fratarski, drugih nema, i sastavivši sve u cjelinu, onaj koji traži u čudu otkriva: što je više izvora i podataka, manje je sigurnoga znanja o događaju. A nakon što sve prometne kroz ruke po treći, i po peti put, i dobro provjeri i što je u redcima ali i ispod njih, dolazi do otkrića da se u cijelome tom materijalu nastoji prešutjeti makar onoliko koliko i izreći.
Evo najprije činjenica o kojima ne treba dvojiti.
Mula Hasanija dolazi pred kapelu i sjahuje. Vadi obje male puške iz bensilaha i počinje pucati – najprije u dva drvena križa, jedan na krovu iznad vrata, drugi pričvršćen na sama vrata. Fra Nikola i fra Luka su sa župljanima u njivi, fra Jako je negdje u selu, otišao na bolesnika. Kad čuju pucnje, trče prema kapeli. Hasanija je već razvalio vrata, skinuo dugu pušku s ramena, gledajući odakle će fratri izbiti. Kada stižu Šokčević i Kovačević, uz četvoricu župljana, otvori se obostrana vatra iz pušaka, u kojoj strada samo Hasanija. Malo kasnije iz sela dolazi i Džoić. Sad nastaje muka: što s lešom, kako ga sakriti? Padne odluka da ga spale, što i učine.
Sve ostalo je u magli, ili između redaka, ili – i ovako i onako. Jedan kroničar tvrdi da je Hasanija pripucao spram Šokčevića čim ga je ugledao na drugim vratima. Ako je tako, ostaje nejasno kako ga nije pogodio iz te blizine, a nije, jer se nigdje dalje ne spominje da bi Šokčević bio makar samo ranjen. Na dva-tri mjesta provlači se jedva uočljiva aluzija na mogućnost da je fra Luka Kovačević zaista prvi potegnuo iz puške na Hasaniju. U opširnom pismu što ga ugledni fratar iz Bosne šalje subratu koji je na službi u franjevačkoj rezidenciji Sv. Jurja na Galati u Carigradu, pismopisac se gorko jada na austrijskoga konzula Dimitrija Atanaskovića: izvještaj koji je taj poslao u svoje ministarstvo u Beč, “nimalo se s istinom ne podudara”. Za pisca to je bez sumnje zato što je Atanasković “podmukli rišćanin, pa srdcem onamo i teži”, a pošto “zastupa katoličku vladu, moro bi se za katoličku stvar zauzeti”. Lažne su, kaže on, sve Atanaskovićeve tvrdnje: da je fra Luka Kovačević prvi na Hasaniju pripucao; da je Hasanija bio lud te da su ga i bez pucanja lako mogli savladati i smiriti; da su plehanski fratri “raspuštena življenja” i da se sami njihovi župljani tuže “da su kano ajduci i razbojnici”; da su fratri sabljama nagonili župljane da spale turčina; da su smrtno ranjenoga Hasaniju “sikirom doubili i na komade izsiekli”.
Ne postoji način da saznamo na čijoj je strani istina, a sva vjerojatno nije ni na čijoj. No, u samome pismu, kada se čita pod krupnim povećalom, iskrsavaju nagovještaji da u konzulovom izvještaju ipak nije sve prijesna laž i zla namjera. Uzdiše, tako, pismopisac: eh, kad bi se barem fra Nikola i fra Jako mogli izbaviti “opet bi čovik pribolio”, a ne imenujući trećega, fra Luku, kaže za nj: “onaj je i najkrivlji bio”. Na drugome mjestu, zazivajući milost carskoga devleta, priželjkuje da se “oprosti krivica barem paroku i kapelanu stariem, a mlađega (to je fra Luka) makar odkupili…” Kod ljetopisca, pak, koji najiscrpnije piše o “pleanskom događaju” nalazimo podatak da su plehanski kršćani na turskom sudu svu krivicu oborili na fratre te da su ih i općenito crno prikazivali. Autor, doduše, tvrdi da su na to nagovoreni uz obećanje da će fratri biti osuđeni a oni pušteni, no kasniji slijed događaja to ne potvrđuje – nijedan od četvorice uhapšenih župljana nije pušten. Kod istoga ljetopisca čitamo i zanimljiv podatak o konzulu Atanaskoviću koji proturječi onomu iz pisma u Carigrad. Turci su na sudu, kaže on, više od samoga ubojstva osuđivali paljenje tijela kao barbarsko djelo i izraz gole zlobe. Tu optužbu je, hvali ljetopisac Atanaskovića, ovaj “pametno” pobijao, obrazlažući da “nije zlo mrtvo tilo spržiti” i da su fratri to učinili samo da sakriju leš, nikako iz zlobe.
Prva osuda bila je po načelu odmazde, oko za oko: “da se fratri imaju posići u Saraevu”. Džoić se domalo u zatvoru razbolio, pa je pušten kao ionako očito nevin, ali ni petnaest dana iza toga umrije. Biskup fra Marijan Šunjić u dogovoru s Atanaskovićem i uz podršku biskupa Strossmayera opremi hitnu apelaciju na cara u Beč. Carska diplomacija u Carigradu isposluje da se presuda zamijeni mogućnošću otkupa, te se franjevačka uprava nagodi s Hasanijinom udovicom za 500 dukata. Ljetopisac ne propušta napomenuti da je sarajevskom muli valjalo izbrojiti 50 dukata za pisanje dokumenta o tom dogovoru, i sumira: “Ele, ovi grdni događaj pleanski skupo stade; s arčom u apstu hiljadu dukata stade.”
Ali ne završi se na tomu, kako su fratri očekivali. Sad ih vezir Huršid-paša zaprepasti: ovo se vi jeste nagodili s tužiteljem, ali ste ostali krivi pred carskim zakonom! Tu više ništa ne pomože: šesnaest mjeseci ležali su dvojica fratara i četvorica plehanskih župljana u sarajevskom zatvoru, a onda su otpravljeni u Carigrad, “u Teresanu”. Dvojica župljana, Mijat i Antun Andrijanić tu su i umrla, o drugoj dvojici iz izvora ne saznajemo ništa. Za fra Nikolu i fra Luku austrijski ambasador grof Prokesch isposlovao je kod sultana da budu otpremljeni u Rim. “Sultan reko: eto ih papi, nek ih on po svom kanunu pokori!”, piše kroničar. Iz Rima mogli su samo u Ćesarovinu, u Bosnu se više nisu smjeli vraćati. Kovačević je završio u Dubrovniku, gdje je za dvije godine i umro, Šokčević, vidjeli smo, dođe u Đakovo. Što se dogodilo s ostacima nesretnoga Mula Hasanije i gdje su ukopani, ne znamo, ali njegova pogibija gradnju crkve i samostana na Plehanu uspjela je zaustaviti, barem privremeno. Ponovo je pokrenuta nakon petnaestak godina.
Kad Šokčević u proljeće 1870. putuje s Kneževićem do Vukovara, već je odavno u toku njegov spor s upravom i provincijalom fa Mijom Gujićem. Provincijal uzrujano piše Strossmayeru kako su već dugo fratri i uprava u Bosni čvrsto osvjedočeni da je u đakovačkom samostanu nemoguće obnoviti red i disciplinu dok je god fra Nikola u njemu. Zato se tražio njegov premještaj u Bosnu, u Tolisu, a uprava će na se preuzeti svu odgovornost kod građanskih vlasti. Pošto je Šokčević to odbio (“iz strašljivosti”), provincijal mu nudi da sam nađe bilo koji samostan u “Carstvu austrianskom, koji bi ga dragovoljno primio”, a uprava ga se ne bi odrekla, nego bi ga još i preporučila i brinula dalje o njemu. Šokčević ni to ne prihvaća i ne da se maknuti iz Đakova, pa je provincijal primoran dati stvar u Rim, na generala Reda i na prefekta Propagande, a Strossmayera o tome izvješćuje, da je u toku.
Što iz svega toga smije zaključivati onaj koji istražuje? Bojat se, ništa osim pitanja koja se nameću sama od sebe. Kakav je to nemir i nered u đakovačkom samostanu, kojemu je uzročnik Šokčević? Što ga to tako goni, da je njegova prisutnost već nepodnošljiva za zajednicu? Koje je vrste njegova “strašljivost” zbog koje se rukama i nogama odupire povratku u Bosnu; čega se to boji – vlasti, ili sebe samoga, svojega susreta s duhovima? Ili obojega, pomiješano. Kakvi su mu dani, kakve noći?
U fratarskim izvorima, kako je rečeno na početku, ne govori se ništa o možebitnoj grižnji i ispovijedi, o grijehu i pokajanju, o potrebi za oprostom. Za njih je stvar jasna i završena. Facit, da je od fratarske ruke pala mrtva glava, i da je potom ljudsko tijelo bačeno u vatru kao cjepanica, nigdje u tim izvještajima ne izaziva osudu ni pitanje savjesti. Mula Hasanija unaprijed je označen kao “fanatik i ubojica”, njegovo smaknuće i spaljivanje samo je stvar opravdane samoobrane, a razumijevanje za Hasanijine ubojice puno je sućuti, kao za žrtve. Što se zakona tiče, i tu je sve riješeno: s udovicom je postignuta nagodba (nije šala, pet stotina dukata!), počinitelji su odležali u zatvoru, zadovoljen je i carski i papin kanun.
*
Spor između franjevačke uprave i Šokčevića na kraju je ipak riješio Strossmayer: primio ga je kao svećenika u svoju biskupiju i namjestio za župnika u malo, blatnjavo seoce Šumeće, na kilometar-dva od velike rijeke, upremase s Derventom na onoj, bosanskoj strani. Tu, u sred golemoga lakta što ga Sava pravi zavijajući na jug, pa je Šumeće okruženo Bosnom s tri strane, Šokčeviću se za bistrih i svijetlih dana čini da može nazreti plehanski brijeg u daljini. Uhvati se kako, i nesvjesno, upire pogled i goneta: vidi li ga, ili mu se samo čini…
U Šumeću ga je kroz nekih deset godina našla smrt, tu je i ukopan. O nesretnome Hasaniji, nesuđenom šehidu, ne zna se i ne pamti ništa – ni tko se pobrinuo za njegove ostatke, ni gdje su u mezar spušteni.
Prislavno Ime Isusovo, po niki način za talambas
Ponoćna lađa, vidjeli smo, ponese Kneževića iz Vukovara niz Dunav put Novoga Sada, a Šokčević, koji ga je do lađe dopratio, ostade na ćupriji jutro čekajući.
Tko je Nikola Šokčević, fratar koji u tom času služi kao gvardijan samostana bosanskih franjevaca-bogoslova u Đakovu, pod Strossmayerovim gospodskim okriljem? Nije se on tu, u Ćesarovini, našao po dobroj sreći ili kakvoj zasluzi; tu je u nekoj vrsti progonstva, koje traje već petnaestu godinu, od događaja na Plehanu zbog kojega mu se i sad u san vraća jeziva lomača na kojoj se cvari leš fanatika i ubojice Mula Hasanije iz Dervente. Ima o tome u fratarskim zapisima, historijama i pismima nekoliko različitih sinoptičkih izvještaja, pa nam je poznata fratarska verzija događaja. O možebitnoj grižnji i ispovijedi, o grijehu i pokajanju, o potrebi za oprostom – ne znamo ništa, jer izvori o tome ne govore.
Fratarska povijest u Bosni, onakva kakvu je pripovijedaju sami fratarski pisci, a druge i nema jer ju nitko drugi nikada nije ni pripovijedao niti se za nju ozbiljnije i obuhvatnije zanimao, puna je krvi i zločina, baš onoga tvarnog, tjelesnog zločina, i patnje koja uza nj ide. Horizont na toj višestoljetnoj pozornici je nizak, tijesan, zatvoren – jednako horizont svakodnevnice kao i horizont pripovijedanja o njoj. Uloge su jasno i grubo podijeljene: na jednoj strani fratri i kršćani koji su žrtve, na drugoj nasilnici: turci, turska vlast, i ponekad šizmatički paćare što kršćansku raju pod svoj rit hoće da podvrgnu. Najvažniji lik u toj slici svijeta, lik koji njome caruje, koji ju zauzima i ispunja svu ostavljajući malo mjesta za bilo što drugo, jest lik neprijatelja, a njegova paklena ćud ne miruje u namjeri da uništi sve naše – tijelo, imanje, dušu, vjeru. Nije to neprijatelj iz Isusovih uznemirujućih i nepodnošljivih mirotvornih naputaka kojega trebaš ljubiti, niti onaj kojemu trebaš okrenuti i lijevi obraz pošto te je udario po desnom. Ni Isus ovdje nije evanđeljski Isus nenasilja i Govora na gori, nego je protureformacijski vojskovođa nad vojskama, onaj koji pobjeđuje i nemilosrdno satire neprijatelja, makar u našim željama i vrućim zazivima, kad već u stvarnosti ne možemo mi. Baš krasnu parabolu o tome ima fra Filip Lastrić, umni pisac iz XVIII stoljeća i junački borioc za franjevačku Redodržavu Bosnu Srebrenu pred rimskim crkvenim moćnicima, kada je bila dovedena na rub nestanka. U Govorenjima od svetie, za lasnoću pastirah puka priprostog spravljenima (Mleci, 1766), u homiliji na dan Imena Isusova, on piše kako se pobjedonosni Jan Žiška, glasoviti kapetan boemski, opraštao sa svojim vojnicima kada imadijaše umriti: “Zapovidi svojim vojnikom i prijateljom da od njegove kože načine bubanj iliti talambas, i kadgod uzimadu na boju udriti se s neprijatelji, bubajući onim bubnjem zazivaju ime: Žiška, Žiška!, zašto će, govoraše im, zvekom onim i imenom mojim pristrašeni neprijatelji lasno bit pridobiveni od vas.” Tako je isto, nastavlja pisac, “prilično promišljati o Isusu Sinu Božijemu, koji toliko zlameniti pridobitaka suprot neprijateljom budući učinio na nebu i na zemlji, učini se njima suviše strašan. Kada se dakle prikučivaše vrime njegovo sa zemlje otići na Nebo, ostavi svojim virnim Prislavno Ime svoje, po niki način za talambas, kojim bi strašili neprijatelje ako bi ga dostojnim jezikom udarali i bubali.”
Isusovo ime kao bubanj od sadrte junakove kože za strašiti neprijatelje – kakva vesela barbarska kristologija!
Sasvim nam je lako zamisliti kako je piscu – premda izvrsno upućenu u Sveto Pismo – nadahnuće za ovu prispodobu mnogo više dalo vlastito iskustvo nego sva četiri evanđelista zajedno i Djela apostolska pride. Boraveći u samostanu u Sutjesci u vrijeme bezakonja i nereda Lastrić se, mnogo prije nego što će napisati Govorenja, nagledao besmislenoga zla i bijesa i uludo prolivene krvi, pa i na vlastitoj koži doživio nešto od toga. Živo je to opisao objašnjavajući u latinskom predgovoru svoje dvojezične knjižice Testimonium bilabium (Venecija, 1755) zašto ju je morao poslati u tisak nedovršenu. “U ovo vrijeme moja oplakana Bosna Srebrena čitava plamti pobunama, razdire sama sebe ratom i unutarnjim pokoljima. Narod muslimanske sekte, ne mogavši više podnositi nepravde i tiranske namete barbarskih poglavara, pobuni se i stavi sebi po vlastitom nahođenju domoroce za poglavare, tako se sve uskomešalo da se ne zna tko vlada i sudi.” I samostan u Sutjesci nalazio se više puta na udaru, a jednoga listopadskog dana pod pravom opsadom. Kod drugoga ljetopisca nalazimo podatak da su glavni kolovođe bili Madžar-Alija iz Doboja i Komja-aga Sarajlija. Dok su fratri iznutra podupirali vrata samostana da ih razbojnici ne razvale, jedan od njih ispali kuburu kroz pukotinu u vratima i rani Lastrića u “gornju stranu desnog bedra”, a gvardijanu fra Nikoli Glavočeviću kroz rukav od habita dva zrna protjeraše. Slijedeće noći negdje na konaku Madžar-Alija u pijanstvu ubije Komja-agu a beg Bjelopoljac prenese leš u Sutjesku, da se učini ćevš, te fratri “na pravdi štetovaše 500 groša”. Ljetopisac dodaje: “Al ni ubojica nije se nanosio glave, jer pohvaliv se u Sarajevu da je i jednog Turčina pogubio, skoče baše i udave ga na mjestu.” Lastrićeva rana, kako sam piše, “nije bila smrtonosna ali je teška, posebno ovdje gdje nemamo iskusnog kirurga.” Pisanje nije mogao nastaviti, jer je ostao prikovan za krevet tri mjeseca.
Kad Lastrić kaže “ovo vrijeme”, riječ je o razdoblju krvave anarhije u koje spada i tzv. “pobuna Morića” u Sarajevu (1747 – 1756). O njemu iscrpno piše sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija ne gajeći simpatije prema pobunjenicima koje redom naziva jaramazima (nevaljalcima), ali kaže: “Uzrok ovih nereda bio je u početku taj što su paše počeli da vrše nasilje prema sirotinji.” Anarhija je bjesnila dugo: “Punih deset godina nisu poštivani ni paša ni zabiti, a ni drugi, kao što su ulema, kadije, niti itko drugi.” Na kraju su se sami građani udružili s vlastima i pomogli da se glavni pobunjenici pohvataju, a da ne pobjegnu pobrinula se, piše Bašeskija, i Božja providnost: toga dana u ožujku, iako sve dotle bijaše blago vrijeme, bez snijega i hladnoće i sasvim vedro, pojave se iza ićindije crni oblaci i zapadne golem snijeg, te “nijedan od jaramaza-ubojica ne mogaše pobjeći”. Uz gruvanje topova podavljeni su sva dvadesettrojica. “Neka im je Allah milostiv!” – završava Bašeskija.
Fra Filip Lastrić i Mula Mustafa Bašeskija su suvremenici, pišu o istom vremenu i o istim događajima, teoretski uzevši mogli su se očešati jedan o drugoga negdje na ulici, u Sarajevu, recimo, kada Lastrić dolazi po nekom poslu ili nevolji, ili u Zgošći kod Kaknja blizu Sutjeske gdje Bašeskija pokušava živjeti godinu-dvije kao mualim. Ali, sve i da se jesu sreli, ne bi imali pravoga znanja jedan o drugome, o svjetovima u kojima žive i misle, svatko za sebe.
Kada franjevački pisci ispisuju svoj bosanski martirologij, često preuzimajući jedni od drugih, ponavljajući pojedine slučajeve u više verzija, jasna je namjera: da se ne zaboravi, da se žrtve i patnje pamte, da im se pribavi zahvalnost naraštaja, i vječna nagrada. Nema sumnje, vrijedne su pamćenja i sućuti te žrtve, osobito kada osjećamo živu patnju ljudskoga mesa, kao onu od puščanog zrna u Lastrićevoj gornjoj strani desnog bedra, koje ne može da bude izvađeno jer nadaleko nema iskusnoga kirurga, pa ranjenik mora ležati mjesecima! Osjeti se, međutim, u stalnom i neumornom navraćanju na primjere mučeništva, u upornosti kojom se iznova živo opisuju tjelesne podrobnosti zločinstava, u posvećenosti kojom se govori o kaznama što sustižu počinitelje, kako ispod i iza njihovoga teksta izbija i nešto poput sasvim osobite slasti u tomu da se bude žrtvom i mučenikom.
Priča o udesu fra Nikole Šokčevića u tom pogledu odstupa, no na to ćemo još doći, prije toga valja nam navesti dva klasična slučaja iz knjige mučeništva.
*
Godina je 1807, treći dan veljače. Fra Lovro Milanović rodom iz Sarajeva, župnik u Tramošnici, u Posavini, krenuo sa svojim pomoćnikom u pomoć stricu, starome župniku u Dubravama. (Po drugoj verziji, išao je da opremi bolesnika na samrti.) Nakon sata jahanja evo ih kroz selo Turić, još uvijek u fra Lovrinoj župi. Konjanik koji im dolazi ususret jaši visoka i jaka alata koji se malo kôsi i otima, ali se vidi da jahač čvrsto vlada njime. Kad su se približili jedni drugima, fra Lovro i njegov pomoćnik prepoznaše Muju Arnauta, moćnoga nadzornika dobara Osman-kapetana Gradaščevića. Pomoćnik se plahnu i zakrenu svoga konja malo na stranu. Fra Lovro produži ne sklanjajući se, on i Arnaut mitiše se tijesno, skoro da im se uzengije očešu. Kad su se razmaknuli na tridesetak koraka, Arnaut zaustavi i okrenu konja, skinu s ramena dugu pušku šarku, nanišani i opali. Pogođen s leđa iznad pojasa, fra Lovro se sruši s konja, i umrije na mjestu. Jedan od kroničara htio bi da je prije smrti stigao izgovoriti: “Miserere mei, Deus, miserere mei!”
Nakon što je fratar pao i izdahnuo, seljani su se strkali, unezvijereni, ne znajući što bi, a isprva ih je zbunjivalo ubojičino držanje. Još prije nego što je ijedan od njih stigao, odmah po ispaljenom kuršumu, Mujo Arnaut je sjahao i vodeći konja za uzdu polagano prišao tijelu. Stajao je nad njim mirno i nekako zamišljeno. To ih je malo ohrabrilo pa su se približili i stvorili krug oko fra Lovrinoga tijela i njegova ubojice. Jedan od njih se odvaži pa upita:
– Da od Boga nađeš, Mujo, što ubi našega misnika?
Bez imalo pizme u glasu, tiho i kao da se opravdava, Mujo odgovori:
– Vallah, jest jazuk što sam ga ubio, ali sam to po zakonu turskom učinio, jer zakon turski zapovijeda da kaur mora s konja sjašit kad sretne Turčina, neka se zna da je Turčin gospodar, a pratar to nije učinio pa sam ga morao ubiti.
Kršćani sahraniše fra Lovru u turićkom groblju, a Muju Arnauta tužiše gospodaru, Osman-kapetanu. Ovaj ga ne udari nikakvom kaznom, samo ga otpusti iz službe. Kroničar pripovijeda, a mi ne možemo znati što je od toga stvarno a što domišljena moralka, kako je ubojica poslije toga skitao od nemila do nedraga tražeći kruha, te kako se namjerio na slična druga, deli-ciganina, koji ga je na kraju ubio iz kubure u svađi za zalogaj.
*
Fra Lovro Karaula jedan je od velikana stare, otomanske Bosne Srebrene. S povijesne distance njegov životopis doima se kao puni simbol bosanskoga fratarluka: svojim djelovanjem i značenjem ne izlazi izvan horizonta franjevačke i bosanske katoličke zajednice, ali unutar tog horizonta on postiže punu ostvarenost. Po tomu je Karaula tipičniji nego, recimo, Jukić, ili Martić, koji su iskoračili u svijet, u literaturu. Kronološki, raspon njegova života ne može biti amblematičniji: rođen na samu kalendarskom početku Devetnaestoga vijeka (Žirović kod Livna, 1800), a ubijen u godini velike bune, koja je označila početak kraja otomanske epohe (Ljubunčić kod Livna, 1875).
Dijelio je stoljeće s najvećima. Kao pojedinac, bio je sve što može biti bosanski fratar, nema nijedne službe koju nije obavljao. Na sve načine od hrabrosti do mudrosti i lukavosti čupao se s vlastima za prava franjevačke i narodne zajednice, odlično je propovijedao, pisao nije mnogo jer za to nije imao vremena, ali ono što je napisao svjedoči o velikoj moći duha i jezika. Otkako je bilo moguće graditi, sav se posvetio izgradnji crkava, samostana, otvaranju pučkih učionica. Sve što je radio, radio je najbolje.
Škole je završio, teologiju i filozofiju, u Ugarskoj. Zaredio ga je u Docu kod Travnika legendarni biskup Miletić. Za koju godinu uzeo ga je i za svojega tajnika. S Miletićem je na njegovim biskupskim pohodima obašao i upoznao cijelu Bosnu. Poslije Miletićeve smrti vodio je poslove biskupskoga ureda, dok ga novoimenovani biskup fra Rafo Barišić nije maknuo. Napisao je životopis Divnog Apoštola P.G. Augustina Miletića, a svoju očaranost i potpunu odanost tome neobičnom čovjeku izrazio je lapidarno: “… pria će gavran obilit, nego će njegovo ime u našem narodu umrit”. Ljetopisac fra Mato Mikić za Miletića je napisao: “Ovo samo velim, dok onaki među Bošnjake Prelat stupi, mnogi će minut vikovi.” U franjevačkoj uspomeni Miletićeva je pojava obavijena aurom osobite blagosti i krepkosti, a njegove se izreke i preporuke, u isti mah brižne i duhovite, citiraju i danas. Poput one koju je upućivao mladomisnicima: 1. Rano ustaj, 2. Pazi starce, 3. Čuvaj se žena, 4. Ne plaši djecu. Stizao je na sve: suzbijao kugu u velikoj epidemiji, brinuo se za školovanje djece i organizirao analfabetske tečajeve za odrasle, poučavao bosanske mladiće kujundžijskom zanatu, pisao katekizamske priručnike, bukvar za nepismene s uputama za uvježbavanje čitanja, a prepjev talijanske pjesme Vi adoro tako je sročio u jeziku i ritmu bosanskoga pučkog osmerca, da se potpuno uklopila u korpus pučkih pjesama poput Zdravo tilo Isusovo i drugih sličnih, te se i danas pjeva po bosanskim crkvama. Kako je živio, onako je Miletić i umro:, “na terenu”, u Vidošima kod Livna, za vrijeme jednoga od svojih brojnih pastoralnih pohoda.
Sudjelovao je Karaula u borenju Bosne Srebrene protiv biskupa Barišića kao jedan od protagonista. Dvaput je po tom poslu išao u Carigrad, naučio francuski, talijanski, turski, sklopio brojna, za franjevce korisna poznanstva. Pred kraj života, krepak i u sedamdesetpetoj, službovao je u svomu livanjskom kraju, na rodnoj župi Ljubunčić. Lokalne ga vlasti gledaju poprijeko, jer nema dlake na jeziku u zaštiti franjevačkih i narodnih prava.
Kad je 1875. austrijski car Franjo Josip I pohodio Dalmaciju, Karaula, fra Anđeo Ćurić i fra Mihovil Marijanović isposluju susret s njime u Sinju, i predstave mu teško stanje kršćana u livanjskom kraju. Poslije toga Karaula napiše opširnu predstavku i pošalje je caru posredstvom ugarskoga primasa Symora, s kojim se osobno poznavao. Franjevački kroničar će zapisati da je Karaula to neoprezno saopćio najodanijima među svojim župljanima, a onda je za to saznalo “i najmanje ture”.
Na Ilindan, 20. srpnja 1875, vraćao se Karaula u Ljubunčić iz Prispa, gdje je na groblju Vašarovine govorio misu. Jahao je sam, moleći krunicu. Poimence se znaju četvorica atentatora, koji su preda nj iskočili, oborili ga s konja, te ga udarali, davili, mrcvarili i na kraju jedva nekako zagušili u prašini, sjedeći na njemu: Avdibeg Čorbadžić iz Žirovića, Nurija Dizdar, sluga Čeić i Avdibegov sin. Vlast je zavukla slučaj i zločinci nikad nisu kažnjeni, a kad je u livanjskom kraju uskoro planuo ustanak, bilo je to dobrim dijelom pospješeno i Karaulinim ubojstvom.
Ni ovo stradanje franjevački kroničar koji piše o Karaulinom mučeništvu ne ostavlja bez pouke i potrebe za vjerovanjem da se zlo zlim vraća u obliku božije pravde, kad već nema ljudske. Tako saznajemo za Avdibegovu zlu sudbinu. Stalno mu se, obdan i obnoć, prikazivale strahote pa se zavukao u svoju kuću u Žiroviću i nikud nije izlazio. Kazivao: “Svake mi se noći prikazuje Karaula i hoće da me udavi, jer sam ja njega udavio”. Slali mu livanjskoga hećima Mujagu Šeremeta da ga liječi, ali sve zaludu, pa ga zatvorili u livanjsku tvrđavu u sobu s gvozdenim rešetkama. Jedanput je uspio pobjeći, te je mahnitao livanjskom čaršijom i vikao ono isto: “Ne dajte me, eto Karaule, hoće da me udavi jer sam ja udavio njega…” Uhvatili ga i vratili u tvrđavu, i u njoj je nakon nekog vremena skončao u groznim mukama. A njegov sin se godinama kasnije navodno tužio ljubunčićkom župniku kako u kući nema nikakva zdravlja ni berićeta “otkada udavismo Karaulu”.
Na neobičan i pomalo zlokoban način u priču o Karaulinoj pogibiji upleten je i njegov lijepi konj bjelac čiste pasmine. Bio je to najprije đogat Rahmanbega Firdusa, kojega je kao i brata mu Muhamedbega Karaula učio pisati i čitati latinicu i talijanski jezik. Kada je Rahmanbeg poginuo u lovu na svome posjedu u Crnom Lugu, njegova žena Melića pokloni đogata Karauli ne htijući da ga itko drugi jaše. I evo podatka koji bi neki Karaulini biografi htjeli vidjeti kao koban znak: obojica su se s toga konja u smrt srušili na isti dan istoga mjeseca, u razmaku od okruglih deset godina.
*
Evo nas napokon i kod Šokčevića. Okvir u kojemu će se roditi njegov grijeh i muka rane su šezdesete godine XIX vijeka, kada se počinje osjećati promjena i slutiti sloboda, pa se između onih što su je željni, i branilaca starih običaja, stvara zla krv gora no ikada ranije. Sultan Abdul Medžid donosi uredbe kojima se dopušta gradnja bogomolja svih vjera, pa fratri u Bosni povilenili: stotinama su godina za samo jedan nov zidić ili plot plaćali masne globe i podnosili grdne batine, a o gradnji nove crkve ili samostana nisu smjeli ni sanjati. Sada bi htjeli sve to odjedanput nadoknaditi, “obruč na dunjaluk staviti”- tako izgleda ogorčenim agama i begovima i čaršijskim prvacima. No, gdje su sultan, Porta i Stambol, gdje Tolisa, Gradačac i Derventa! Kada je fra Martin Nedić tražio dozvolu za gradnju crkve u Tolisi, digli se u Gradačcu i javili u Stambol: ne može, jer se zidovi grada Garadačca naslanjaju na Tolisu! Tek kad se austrijski konzul lično pomučio, izašao u izviđanje, i poslao čvrst izvještaj da od Gradačca do Tolise ima nekih šest sati pješačkoga hoda, isposlovan je ferman za gradnju.
U to doba odlučeno je da se i na Plehanu grade crkva i samostan. Kupljena je zemlja od jednoga derventskog bega, carski mjernik, inženjer Ešref-efendija po nalogu vezira Ćamil-paše je pregledao i odobrio mjesto. (Imao je dosta posla i putovanja; istu stvar obavio je u Livnu, Gučoj Gori, Zoviku, a fratarski izvori redom ga spominju kao čovjeka stručna, ugodna i razgovorna.) Dok se čekao ferman, fratarska uprava odredi za župnika Šokčevića i dadne mu dvojicu pomoćnika, fra Jaku Džoića i fra Luku Kovačevića, te oni počeše podizati zgradu za stanovanje i prikupljati građu za crkvu. Kad je stigao ferman, medžlis u Derventi ga je potvrdio bez otezanja. Sve je izgledalo dobro, a trojica mladih fratara nastavili su s poslom, vedri i okretni. Osim gradnje, trebalo se baviti i zemljom, orati, sijati, te stvarati domaćinstvo.
Derventskoj čaršiji sve je to bilo kao spram mrtve glave. Poslije krvave pacifikacije Omer-paše Latasa, čije su posljedice bile još sasvim svježe i bolne, ona se jest primirila, ali su joj carske reforme i dalje mrske i ćafirske, a ovo sad dolazi kao sol na otvorenu ranu. Nešto se mora poduzeti! Rješenje se našlo u Mula Sali Hasaniji, čovjeku koji je nedavno došao iz Sarajeva i nastanio se u Derventi, u jednoj napuštenoj ruševnoj kući, a da nitko pravo ne zna ni tko je ni od čega živi. Pojavljuje se u kafani, neuredan ali uvijek pod oružjem, čeka hoće li mu tko zovnuti kafu, i započinje uvijek istu priču – o dinu koji je ugrožen sa svih strana, i za koji, ako treba, valja i ginuti.
Nije ga trebalo nagovarati. Dali su mu novaca da nabavi bolju odjeću, kupi konja i popuni oružje, i on se počeo osjećati važno, kao izvršitelj sudbonosnoga zadatka. Sam je odredio i zarekao se: idem tamo da ili ja ubijem njih, ili ako bude Božija volja da poginem ja, a vi me onda tu i ukopajte, pa se po našemu zakonu neće moći praviti crkva na tom mjestu.
Što se, kao pouzdano, može znati o onomu što se dogodilo toga petog dana u mjesecu studenome 1855. “na Pleanu u Posavini, u nahiji derventskoj”, kada je Mula Hasanija dojahao pred kapelu koju su fratri sklepali da im bude dom i hram do izgradnje crkve i samostana? Proučivši sve dostupne izvore, a svi su fratarski, drugih nema, i sastavivši sve u cjelinu, onaj koji traži u čudu otkriva: što je više izvora i podataka, manje je sigurnoga znanja o događaju. A nakon što sve prometne kroz ruke po treći, i po peti put, i dobro provjeri i što je u redcima ali i ispod njih, dolazi do otkrića da se u cijelome tom materijalu nastoji prešutjeti makar onoliko koliko i izreći.
Evo najprije činjenica o kojima ne treba dvojiti.
Mula Hasanija dolazi pred kapelu i sjahuje. Vadi obje male puške iz bensilaha i počinje pucati – najprije u dva drvena križa, jedan na krovu iznad vrata, drugi pričvršćen na sama vrata. Fra Nikola i fra Luka su sa župljanima u njivi, fra Jako je negdje u selu, otišao na bolesnika. Kad čuju pucnje, trče prema kapeli. Hasanija je već razvalio vrata, skinuo dugu pušku s ramena, gledajući odakle će fratri izbiti. Kada stižu Šokčević i Kovačević, uz četvoricu župljana, otvori se obostrana vatra iz pušaka, u kojoj strada samo Hasanija. Malo kasnije iz sela dolazi i Džoić. Sad nastaje muka: što s lešom, kako ga sakriti? Padne odluka da ga spale, što i učine.
Sve ostalo je u magli, ili između redaka, ili – i ovako i onako. Jedan kroničar tvrdi da je Hasanija pripucao spram Šokčevića čim ga je ugledao na drugim vratima. Ako je tako, ostaje nejasno kako ga nije pogodio iz te blizine, a nije, jer se nigdje dalje ne spominje da bi Šokčević bio makar samo ranjen. Na dva-tri mjesta provlači se jedva uočljiva aluzija na mogućnost da je fra Luka Kovačević zaista prvi potegnuo iz puške na Hasaniju. U opširnom pismu što ga ugledni fratar iz Bosne šalje subratu koji je na službi u franjevačkoj rezidenciji Sv. Jurja na Galati u Carigradu, pismopisac se gorko jada na austrijskoga konzula Dimitrija Atanaskovića: izvještaj koji je taj poslao u svoje ministarstvo u Beč, “nimalo se s istinom ne podudara”. Za pisca to je bez sumnje zato što je Atanasković “podmukli rišćanin, pa srdcem onamo i teži”, a pošto “zastupa katoličku vladu, moro bi se za katoličku stvar zauzeti”. Lažne su, kaže on, sve Atanaskovićeve tvrdnje: da je fra Luka Kovačević prvi na Hasaniju pripucao; da je Hasanija bio lud te da su ga i bez pucanja lako mogli savladati i smiriti; da su plehanski fratri “raspuštena življenja” i da se sami njihovi župljani tuže “da su kano ajduci i razbojnici”; da su fratri sabljama nagonili župljane da spale turčina; da su smrtno ranjenoga Hasaniju “sikirom doubili i na komade izsiekli”.
Ne postoji način da saznamo na čijoj je strani istina, a sva vjerojatno nije ni na čijoj. No, u samome pismu, kada se čita pod krupnim povećalom, iskrsavaju nagovještaji da u konzulovom izvještaju ipak nije sve prijesna laž i zla namjera. Uzdiše, tako, pismopisac: eh, kad bi se barem fra Nikola i fra Jako mogli izbaviti “opet bi čovik pribolio”, a ne imenujući trećega, fra Luku, kaže za nj: “onaj je i najkrivlji bio”. Na drugome mjestu, zazivajući milost carskoga devleta, priželjkuje da se “oprosti krivica barem paroku i kapelanu stariem, a mlađega (to je fra Luka) makar odkupili…” Kod ljetopisca, pak, koji najiscrpnije piše o “pleanskom događaju” nalazimo podatak da su plehanski kršćani na turskom sudu svu krivicu oborili na fratre te da su ih i općenito crno prikazivali. Autor, doduše, tvrdi da su na to nagovoreni uz obećanje da će fratri biti osuđeni a oni pušteni, no kasniji slijed događaja to ne potvrđuje – nijedan od četvorice uhapšenih župljana nije pušten. Kod istoga ljetopisca čitamo i zanimljiv podatak o konzulu Atanaskoviću koji proturječi onomu iz pisma u Carigrad. Turci su na sudu, kaže on, više od samoga ubojstva osuđivali paljenje tijela kao barbarsko djelo i izraz gole zlobe. Tu optužbu je, hvali ljetopisac Atanaskovića, ovaj “pametno” pobijao, obrazlažući da “nije zlo mrtvo tilo spržiti” i da su fratri to učinili samo da sakriju leš, nikako iz zlobe.
Prva osuda bila je po načelu odmazde, oko za oko: “da se fratri imaju posići u Saraevu”. Džoić se domalo u zatvoru razbolio, pa je pušten kao ionako očito nevin, ali ni petnaest dana iza toga umrije. Biskup fra Marijan Šunjić u dogovoru s Atanaskovićem i uz podršku biskupa Strossmayera opremi hitnu apelaciju na cara u Beč. Carska diplomacija u Carigradu isposluje da se presuda zamijeni mogućnošću otkupa, te se franjevačka uprava nagodi s Hasanijinom udovicom za 500 dukata. Ljetopisac ne propušta napomenuti da je sarajevskom muli valjalo izbrojiti 50 dukata za pisanje dokumenta o tom dogovoru, i sumira: “Ele, ovi grdni događaj pleanski skupo stade; s arčom u apstu hiljadu dukata stade.”
Ali ne završi se na tomu, kako su fratri očekivali. Sad ih vezir Huršid-paša zaprepasti: ovo se vi jeste nagodili s tužiteljem, ali ste ostali krivi pred carskim zakonom! Tu više ništa ne pomože: šesnaest mjeseci ležali su dvojica fratara i četvorica plehanskih župljana u sarajevskom zatvoru, a onda su otpravljeni u Carigrad, “u Teresanu”. Dvojica župljana, Mijat i Antun Andrijanić tu su i umrla, o drugoj dvojici iz izvora ne saznajemo ništa. Za fra Nikolu i fra Luku austrijski ambasador grof Prokesch isposlovao je kod sultana da budu otpremljeni u Rim. “Sultan reko: eto ih papi, nek ih on po svom kanunu pokori!”, piše kroničar. Iz Rima mogli su samo u Ćesarovinu, u Bosnu se više nisu smjeli vraćati. Kovačević je završio u Dubrovniku, gdje je za dvije godine i umro, Šokčević, vidjeli smo, dođe u Đakovo. Što se dogodilo s ostacima nesretnoga Mula Hasanije i gdje su ukopani, ne znamo, ali njegova pogibija gradnju crkve i samostana na Plehanu uspjela je zaustaviti, barem privremeno. Ponovo je pokrenuta nakon petnaestak godina.
Kad Šokčević u proljeće 1870. putuje s Kneževićem do Vukovara, već je odavno u toku njegov spor s upravom i provincijalom fa Mijom Gujićem. Provincijal uzrujano piše Strossmayeru kako su već dugo fratri i uprava u Bosni čvrsto osvjedočeni da je u đakovačkom samostanu nemoguće obnoviti red i disciplinu dok je god fra Nikola u njemu. Zato se tražio njegov premještaj u Bosnu, u Tolisu, a uprava će na se preuzeti svu odgovornost kod građanskih vlasti. Pošto je Šokčević to odbio (“iz strašljivosti”), provincijal mu nudi da sam nađe bilo koji samostan u “Carstvu austrianskom, koji bi ga dragovoljno primio”, a uprava ga se ne bi odrekla, nego bi ga još i preporučila i brinula dalje o njemu. Šokčević ni to ne prihvaća i ne da se maknuti iz Đakova, pa je provincijal primoran dati stvar u Rim, na generala Reda i na prefekta Propagande, a Strossmayera o tome izvješćuje, da je u toku.
Što iz svega toga smije zaključivati onaj koji istražuje? Bojat se, ništa osim pitanja koja se nameću sama od sebe. Kakav je to nemir i nered u đakovačkom samostanu, kojemu je uzročnik Šokčević? Što ga to tako goni, da je njegova prisutnost već nepodnošljiva za zajednicu? Koje je vrste njegova “strašljivost” zbog koje se rukama i nogama odupire povratku u Bosnu; čega se to boji – vlasti, ili sebe samoga, svojega susreta s duhovima? Ili obojega, pomiješano. Kakvi su mu dani, kakve noći?
U fratarskim izvorima, kako je rečeno na početku, ne govori se ništa o možebitnoj grižnji i ispovijedi, o grijehu i pokajanju, o potrebi za oprostom. Za njih je stvar jasna i završena. Facit, da je od fratarske ruke pala mrtva glava, i da je potom ljudsko tijelo bačeno u vatru kao cjepanica, nigdje u tim izvještajima ne izaziva osudu ni pitanje savjesti. Mula Hasanija unaprijed je označen kao “fanatik i ubojica”, njegovo smaknuće i spaljivanje samo je stvar opravdane samoobrane, a razumijevanje za Hasanijine ubojice puno je sućuti, kao za žrtve. Što se zakona tiče, i tu je sve riješeno: s udovicom je postignuta nagodba (nije šala, pet stotina dukata!), počinitelji su odležali u zatvoru, zadovoljen je i carski i papin kanun.
*
Spor između franjevačke uprave i Šokčevića na kraju je ipak riješio Strossmayer: primio ga je kao svećenika u svoju biskupiju i namjestio za župnika u malo, blatnjavo seoce Šumeće, na kilometar-dva od velike rijeke, upremase s Derventom na onoj, bosanskoj strani. Tu, u sred golemoga lakta što ga Sava pravi zavijajući na jug, pa je Šumeće okruženo Bosnom s tri strane, Šokčeviću se za bistrih i svijetlih dana čini da može nazreti plehanski brijeg u daljini. Uhvati se kako, i nesvjesno, upire pogled i goneta: vidi li ga, ili mu se samo čini…
U Šumeću ga je kroz nekih deset godina našla smrt, tu je i ukopan. O nesretnome Hasaniji, nesuđenom šehidu, ne zna se i ne pamti ništa – ni tko se pobrinuo za njegove ostatke, ni gdje su u mezar spušteni.
*
ivanlovrenovic.com