Vrsna Jergovićeva proza “Pedžušembe, dušembe” o Logavini, nedavno obavljena na Ajfelovom mostu, prizvala mi je mnoštvo uspomena, jer tu ulicu dobro poznajem: u njoj su, na broju 46, stanovali Josip Furjan i Ana, djevojkom Lončarević, tetak i tetka moje ondašnje djevojke i današnje žene Gordane, i imali kćer Miru i sina Tomislava, a pošto sam se u kući tih jednostavnih ljudi dobro osjećao, u vrijeme kad smo se “zabavljali”, od kraja marta 1968. do 11 maja 1974, često smo išli u Logavinu, i ta slika kako se, držeći se za ruke – takve su, u mojoj mladosti, zvali rukovodiocima – uz dugu i strmu Logavinu penjemo do Furjanovih, u svijesti mi iskrsava kao znamen dana kada sam bio sretan a da to nisam znao.
O Josipu sam u Poljskoj konjici napisao pjesmu Koliko je sati, a iz književnih razloga prekrstio ga u Krešu, ali nek bude zapisano da je Krešo zapravo Josip:
Ne mogu zamislit da ga nema. Do prekjuče, ležo na tom kauču, a danas u mrtvačnici. Isto ko da mi ga je neko ukro. Ne mogu zamislit da mi više nikad neće na vrata doć. Ni da mu više nikad neću reć: “Krešo, bolan, što se igraš glavom? Eno i Niko veli: aa, boga ti, nijesam vidiočoeka da onoliko zaludu hoda. Ako bez tebe ostanem –
kako ću sama?”
I stalno bio vani. A ja sjedi u kući i čekaj. I boj se što ga nema. Ko kad je vazda poneđe kasapnica. A zalud pričaš da može izgubit glavu. Nije mogo unutra. Nije mogo ni spavat.
Čim svani, on pogrij vode, ako ima na čemu, obrij se, ako ima čim, i kavu, ako se trefila, skuhaj, a onda vani. Ne može u kući, izludio bi, veli.
Činilo mu se, kad je napolju, da je maličak drukče.
Znam ja, veli, da je sveisto, i unutra i vani, ali kad sretneš koga poznata i malo popričaš, ko da ti taj dan nije prošo naprazno. I ko da nije
crn toliko. Bolje je to no sjedit doma i mislit:
Šta bi ovo? Jel ovo smak svijeta? A vala mu je, veli,
kad nešto razmisliš, i bio vakat. I ne boj mi se ništa. Ne pogađa svaka. Pa i da pogađa! Neće grom u koprive.
Moj Krešo, šta ću sad? O svemu brinuo. Sve radio. Sad – ko će? Hranili smo se iz javne kuhinje, u šerpi obroke donosio, trčkaro rat cijeli, kopo rukama i nogama od gladi da ne krepamo.
I pitala sam vazda: Krešo, kolko je sati?
Ovaj sat, otkad ga nema, zastaje, kvari se, radi na rate, krene, pa ko zna zašto zakoči, moj Krešo, šta ću sad? Ne znam đe je šta po kući, ni đe je držo pare, ni ima li ih, ni kolko, ko će mi sad insulin tražit, nekcije davat, od šećera sam gotovo skroz oslijepila, jedva ako umijem potrefit u banju.
Josip Furjan je iz Varaždina doselio u Sarajevo, Gordana ne može reći kada, a svi Furjani iz Logavine su danas mrtvi, i zaposlio se, kao slovoslagač, u štampariji za gluhonijeme, gdje je radio do penzije. Gordana i njene sestre Ljiljana i Mirjana, koje su rasle bez oca, zvale su ga ujko. Gordana se ne sjeća da joj je njena tetka ikada dala i banke, a Josip jeste stotinama puta: “Nek ti se nađe”, rekao bi ispotiha. Dobro je svirao u gitaru i uz nju najradije pjevao dalmatinske pjesme, koje su za mene i mnoge moje znance najbolje što su Hrvati dali u vokalnoj glazbi.
Gordana je, sa Mirom i Tomislavom, išla u Varaždin, kod Josipovog oca Franje, i majke čije je ime zaboravila, a imali su tri sina: Franju, koji je bio krojač u Zagrebu, Andriju i Josipa, i četiri kćeri: Tonku, Milku, Slavicu i Jagodu, koja je otišla u časne sestre, ali se skinula. Franjo je imao veliko imanje u predgrađu, a Gordana je zapamtila da je Varaždin divan grad i da ju je djedov i babin govor fascinirao i izluđivao, jer joj je kajkavski bio pomalo nalik dječjem tepanju, ali je malo šta razumjela. Mlade, koji su išli u školu, razumjela je mnogo bolje, osim poneku riječ.
Nikad varaždinska obitelj Furjan nije prihvatila Anu, koju su su zvali Bosanka. Što mene ne čudi: i Rajka Noga, žestokog Srbina, u Beogradu su, do dolaska Miloševićevog, zvali Ture, i ponekad bi mu rekli: “Jeblo te veslo koje te prevezlo”. Josip i Ana su svakog ljeta išli u Varaždin, a Gordana pamti kako bi Ana napunila dva kufera poklona za Furjane, ali je zauvijek ostala Bosanka.
Jednom je brat Franjin, stric Josipov, pozvao Miru, Tomislava i Gordanu na ručak, ali, kad su došli u njihovu kuću, već su bili ručali, i dali su im da popiju po sok. Mira je, kasnije, rekla: “Gladni Zagorci”. Ja nisam mogla ništa da komentarišem, kaže Gordana. Potom su otišli do radnje i kupili sendviče u kojima su zemičke bile nalik na zrno kafe, a takvih u Sarajevu nije bilo. Otada Gordana voli zemičke nalik na zrno kafe. A kad su vratili u kuću djeda Franje, od stida nisu mogli kazati da nisu ručali.
O smrti Josipa Furjana u Poljskoj konjici napisao sam i pjesmu Biće bolje,sa epigrafom iz Betrolda Brehta: “I kažu: biće bolje. A ja ne pitam: kad?”, a pošto njegov sin Tomislav, koji je sa ženom Srpkinjom otišao iz opkoljenog Sarajeva, nije više živ, drago mi je što mogu priopćiti ime junaka pjesme i ispraviti ničim zaluženu nepravdu koju sam mu mrtvome nanio. Ova dva književna sastava, pored ostalog, potvrđuju koliko mi je Josip Furjan bio važan u mladosti, a vjernost mladosti, kad su ljudi najbolji, najvrednije je što imam.
Ženu mu tješe komšinice: Svi ćemo tamo, pa neko nekad, neko nekad. Šta ćeš, dić ga ne mereš. Niti se more za njime. Sudbina. Ne mereš živa u zemlju.
A bješe durašan starčić. Nije se dao rđi. Kad god ga pitaš kako je, vazda bi reci: ne valja, al bićebolje, bićebolje.
Ubio ga paket od sina. Tako je ispalo.
To mu je, poslije gotovo tri godine,
prvi paket da mu je stigao s vani. (Ne znam jesam li čitao, ili sam čuo priču o Sarajliji što je slao samom sebi pakete:
stid ga bilo, od komšiluka, što nije važan
nikome van Sarajeva, što je zaboravljen od svakog van obruča: svakom, ponekad, poneko, pošalje ponešto, a njemu niko.
Nikad. Ništa).
I ode po paket. I bio mu pretežak.
A vani omorina. On ga donekle donesi.
I zapni. I ženu koja je tuda prolazila zamoli da mu ga pomogne do kuće donijeti. Jedva ga uz onu strminu iznijeli.
Ali ga nije mogao u kuću unijeti. Pa žena, njegova, zovnula komšinicu.
Čim je ušao u kuću, legao na postelju.
A trlja po prsima. Žena ga pita: Šta je?
I gdje ga boli? I kako da mu pomogne? On: biće bolje, biće bolje, a trlja po prsima.
Onda je došla hitna. Ja, gore, imao prijatelja ljekara, i odem sa njim. Ma vidim koja je ura.
A usput mislim: e, vala ne dočeka! Znao bi reći, kada je raspoložen: Idem ulicom, i sve se molim Bogu,
ako se bude moralo stradati u ovom ratu,
neka mi ostavi bar jednu ruku da imam su čim podići čašu kada se bude nazdravljalo za robiju ili za smrt Karadžićevu.
Ljekar mu dao injekciju, tablete i ostalo.
Malo poslije, pita ga: Kako je stari? On: Slabo, al bićebolje, bićebolje. S tim riječima, takorekuć, dušu je ispustio.
“Koji korak dalje uz Logavinu”, kaže Jargović, “s desne bi se strane ukazala stanica milicije, inače vrlo zloglasna, gdje su, kako se pričalo, na degenek privodili tramvajske džeparoše i kradljivce iz samoposluga”. Pošto je ta stanica podavno ušla u moja sabrana djela, iz neobjavljene knjige koja ima tri naslova: MRZITELJ, SRBISIMUS i NOGISIMUS, ali još nisam odlučio koji je najbolji, evo jedan odlomak:
“Viđe li, majke ti, Milivoja Tutnjevića na paljanskoj televiziji?”
“Onoga iz Donjeg Detlaka?”
“Kako znaš otkud je?”
“Iz Donjeg Detlaka je njegov brat Staniša koji je s nama studirao. Staniša Tutnjević, jedan od naj-ne-darovitijih srpskih kritičara svih vremena”.
“A Vojo Maksimović?”
“Vojo je obični srpski vo pobjegao iz Domanovićeve priče. Kad god sam morao nešto njegovo pročitati, rekao bih: ovo su meditacije fočanskog šaronje sa diplomom doktora. Vidio sam Milivoja, vječito nasmiješenog komunistu koji je upražnjavao optimizam kao esenciju socijalistčkog svjetonazora. Na Palama bješe svezao seljačku čomrgu, ne bi ga udobrovoljio ni bakrač kačamaka u koji je sjurena kila donjodetlačkog skorupa. Strogo zabranjujem, veli gostima iz Sarajeva, da pričate protiv vlasti u Republici Srpskoj”.
“Dobro, nije baš strogo zabranio, rekao je ‘ne dozvoljavam’, kao idealan potčinjeni. Paljanske dželate opslužuje revnosno kao juče komuniste. Taj može da funkcionira samo kao potčinjeni”.
“Što je, mogutijaviti, podatak o njegovoj fiziologiji, a ne o moralu. Takvi ne mogu da ne budu sluge kao što ni ptica ne može da ne pjeva čik-čirik. Kad je izlemalo Noga u policiji, sretnem Milivoja sa vječno upaljenim osmijehom od sto vati”.
“Osmijeh po službenoj dužnosti!”
“Da. Vlasnik tog osmijeha je kao komunista vjerovao u čovjeka koji gordo zvuči. U podrumu naše kuće u Bijelom Polju, u kojem je Darinka nalijegala piliće, stalno je gorjela sijalica, jer je od nekoga čula da pod električnim svjetlom pilad brže rastu. Na tu sijalicu vazda me podsjećao Milivojev osmijeh”.
“Osmijeh iz budućnosti u koju pravi kraće izlete i sa lica mu se čita šta je na licu mjesta vidio. Osmijeh koji veli da do komunizma možda nema ni cigar duhana”.
“Sretnem jednom Milivoja i velim: ‘Nogo popio degenek od micoša’. U stanicu milicije, onu u Logavini, ušao nov kao ispod čekića, a iz nje izišao žuto-zeleno-plavo-ljubičast i roza-narančasto-crven, kao da su pokušavali protjerati ga kroz dugu s namjerom da, shodno narodnoj legendi, muško pretvore u žensko. Našto mi prekaljeni partijac Milivoj, uz onaj pogled kroz tebe bačen u budućnost u kojoj će svi raditi prema nesposobnosti a imati prema potrebi, veli: ‘A vala bi i Rajko mogao malo manje s tim nacionalizmom'”.
“Je li imao lice Druga Člana? Nikad ga nisam sreo da ne pomislim: evo našega Druga Člana”.
“Na licu Druga Člana izbi dodatni smiješak koji umilno poručuje: ko mi dirne u socijalizam…”
“Jebaću mu zavazda materešinu! Onu reakcionarnu.”
“I to ne jednu no četiri, sve jednu kroz drugu. Smiješak iz kojeg se čitalo da Milivoje, kao privatni seljak iz Donjeg Detlaka, nije bez simpatija za Noga, dapače, zakleo bih se da veoma ceni njegov pesnički talenat”.
“Ali Milivoje-kao-komunista, povodom degeneka koji je Nogo fasovao kao nacionalista, dužan je da govori ni po babu ni po amidžama”.
“Nije se radilo o nacionalizmu. Jednome od policajaca, koji su valjda ganjali lopove i oko ponoći gostima u kafani pregledali isprave, Nogo je rekao: ‘Da ličnu kartu dam tebi s tom poljoprivrednom facom? Ne dolazi u obzir.’ Vjerovatno je to bila jedna od poljoprivrednih faca šljeglih sa Romanije. Zatim je priveden u ‘prokleto Lijevno’ i, kao stari Vujadine, podvrgnut stručnoj obradi. Nakon prve porcije batina, milicajcima je tražio legitimacije i opet bio bijen. Poslije drugog degeneka, sjeo je na patos i kazao: ‘Sad neću da idem odavde’. Ponovo su ga istukli. Pjani Nogo me podsjećao na stihove: ‘Kravata se razvezala loli dok se sinoć opiro patroli’. Nogo je taj slučaj, naravno, prikazao kao sukob s Partijom koja mu je poslala dva batinaša. Na tom degeneku temeljio se disidentski rejting koji mu je omogućio u Beogradu veoma ugodnu poziciju. Dobro, ne samo na njemu, ali ponajprije na njemu… Mene su u Crnoj Gori, do odlaska u Sarajevo, zvali kopile izdajničko: oca mi ubilo kao ibeovca”.
“To znam”.
“Znaš i da me Todo Kurtović, zbog priče Učiteljevo srce meko kao jeribasma, proglasio povampirenim informbirovskim duhom”.
“I da si šutnut iz Lica i sa radija i da te u Udruženju književnika Todo skinuo sa liste kandidata za dodjelu stana. Daj, hljeba ti, tvojoj studentkinji kaži nešto o toj priči”.
“Nad dječakom koji je, sa mjesec dana zakašnjenja, krenuo u školu učitelj se iživljava: gdje si bio, turisto? U Kini? U Mađarskoj? U Njemačkoj? Na potonje dječak odgovara: ‘Ni u Njemačku nijesam bio, druže učitelju, kažu da Njemačka vrvi od Nijemaca, a moj ih otac nije volio, ni ja ih ne volim, ja volim svoju domovinu, jer je puna tekovina četvorogodišnje borbe i drugih riječi koje mi se sviđaju, a volim i druga Tita, i moj ga je otac volio, pa se drug Tito ljutnuo na njega i moj otac lego pa umro’. ‘Pa dobro, muvo podrepna’, viknu učitelj, a lice mu od pasjaluka došlo crveno kao korice partijske knjižice…”
“Ne znaš napamet samo Nogino, nego ponešto i svoje”.
“Jer sam ovo iskijao. Objavljeno je 1970. ili 71. godine”.
“Kakve veze to ima sa Nogom?”
“Kad me izbacilo sa radija i iz Lica, a nisam mogao nigdje ništa objaviti, moj kum mi je, kao urednik u Masleši, dao da za lektiru priredim izbor Kranjčevića, Ilića, i ne sjećam se trećeg, valjda Zmaj, kako bih ubio koji dinar da preživim. Ipak, vjerovao sam, skupa sa mnogima, da je disident nije Marko bez posla i stana nego Nogo sa poslom i trosobnim stanom. Nogo koji je za 25. maj, na Partizanovom stadionu, Maršalu recitirao svoje pesme! Ja opičio po Titi, on mu stihove deklamirao na uvce, a pošto sebe nisam smatrao disidentom, nisu ni drugi, dok je Nogina disidencija bila slavna diljem Pokojnice. Kako da ga ne smatraju disidentom kad je u kafani Svjetlosti, punoj doušnika, pjani Nogo izglasa pitao: “Zašto Josip Broz presađuje kosu?”
Pripomene o Logavini
Vrsna Jergovićeva proza “Pedžušembe, dušembe” o Logavini, nedavno obavljena na Ajfelovom mostu, prizvala mi je mnoštvo uspomena, jer tu ulicu dobro poznajem: u njoj su, na broju 46, stanovali Josip Furjan i Ana, djevojkom Lončarević, tetak i tetka moje ondašnje djevojke i današnje žene Gordane, i imali kćer Miru i sina Tomislava, a pošto sam se u kući tih jednostavnih ljudi dobro osjećao, u vrijeme kad smo se “zabavljali”, od kraja marta 1968. do 11 maja 1974, često smo išli u Logavinu, i ta slika kako se, držeći se za ruke – takve su, u mojoj mladosti, zvali rukovodiocima – uz dugu i strmu Logavinu penjemo do Furjanovih, u svijesti mi iskrsava kao znamen dana kada sam bio sretan a da to nisam znao.
O Josipu sam u Poljskoj konjici napisao pjesmu Koliko je sati, a iz književnih razloga prekrstio ga u Krešu, ali nek bude zapisano da je Krešo zapravo Josip:
Ne mogu zamislit da ga nema. Do prekjuče,
ležo na tom kauču, a danas u mrtvačnici.
Isto ko da mi ga je neko ukro. Ne mogu zamislit
da mi više nikad neće na vrata doć.
Ni da mu više nikad neću reć: “Krešo, bolan,
što se igraš glavom? Eno i Niko veli:
aa, boga ti, nijesam vidio čoeka da onoliko
zaludu hoda. Ako bez tebe ostanem –
kako ću sama?”
I stalno bio vani. A ja sjedi u kući i čekaj.
I boj se što ga nema. Ko kad je vazda poneđe
kasapnica. A zalud pričaš da može izgubit glavu.
Nije mogo unutra. Nije mogo ni spavat.
Čim svani, on pogrij vode, ako ima na čemu,
obrij se, ako ima čim, i kavu, ako se trefila,
skuhaj, a onda vani. Ne može u kući, izludio bi, veli.
Činilo mu se, kad je napolju, da je maličak drukče.
Znam ja, veli, da je sveisto, i unutra i vani,
ali kad sretneš koga poznata i malo popričaš,
ko da ti taj dan nije prošo naprazno. I ko da nije
crn toliko. Bolje je to no sjedit doma i mislit:
Šta bi ovo? Jel ovo smak svijeta? A vala mu je, veli,
kad nešto razmisliš, i bio vakat. I ne boj mi se ništa.
Ne pogađa svaka. Pa i da pogađa!
Neće grom u koprive.
Moj Krešo, šta ću sad? O svemu brinuo. Sve radio.
Sad – ko će? Hranili smo se iz javne kuhinje,
u šerpi obroke donosio, trčkaro rat cijeli,
kopo rukama i nogama od gladi da ne krepamo.
I pitala sam vazda: Krešo, kolko je sati?
Ovaj sat, otkad ga nema, zastaje, kvari se,
radi na rate, krene, pa ko zna zašto zakoči,
moj Krešo, šta ću sad? Ne znam đe je šta po kući,
ni đe je držo pare, ni ima li ih, ni kolko,
ko će mi sad insulin tražit, nekcije davat,
od šećera sam gotovo skroz oslijepila,
jedva ako umijem potrefit u banju.
Josip Furjan je iz Varaždina doselio u Sarajevo, Gordana ne može reći kada, a svi Furjani iz Logavine su danas mrtvi, i zaposlio se, kao slovoslagač, u štampariji za gluhonijeme, gdje je radio do penzije. Gordana i njene sestre Ljiljana i Mirjana, koje su rasle bez oca, zvale su ga ujko. Gordana se ne sjeća da joj je njena tetka ikada dala i banke, a Josip jeste stotinama puta: “Nek ti se nađe”, rekao bi ispotiha. Dobro je svirao u gitaru i uz nju najradije pjevao dalmatinske pjesme, koje su za mene i mnoge moje znance najbolje što su Hrvati dali u vokalnoj glazbi.
Gordana je, sa Mirom i Tomislavom, išla u Varaždin, kod Josipovog oca Franje, i majke čije je ime zaboravila, a imali su tri sina: Franju, koji je bio krojač u Zagrebu, Andriju i Josipa, i četiri kćeri: Tonku, Milku, Slavicu i Jagodu, koja je otišla u časne sestre, ali se skinula. Franjo je imao veliko imanje u predgrađu, a Gordana je zapamtila da je Varaždin divan grad i da ju je djedov i babin govor fascinirao i izluđivao, jer joj je kajkavski bio pomalo nalik dječjem tepanju, ali je malo šta razumjela. Mlade, koji su išli u školu, razumjela je mnogo bolje, osim poneku riječ.
Nikad varaždinska obitelj Furjan nije prihvatila Anu, koju su su zvali Bosanka. Što mene ne čudi: i Rajka Noga, žestokog Srbina, u Beogradu su, do dolaska Miloševićevog, zvali Ture, i ponekad bi mu rekli: “Jeblo te veslo koje te prevezlo”. Josip i Ana su svakog ljeta išli u Varaždin, a Gordana pamti kako bi Ana napunila dva kufera poklona za Furjane, ali je zauvijek ostala Bosanka.
Jednom je brat Franjin, stric Josipov, pozvao Miru, Tomislava i Gordanu na ručak, ali, kad su došli u njihovu kuću, već su bili ručali, i dali su im da popiju po sok. Mira je, kasnije, rekla: “Gladni Zagorci”. Ja nisam mogla ništa da komentarišem, kaže Gordana. Potom su otišli do radnje i kupili sendviče u kojima su zemičke bile nalik na zrno kafe, a takvih u Sarajevu nije bilo. Otada Gordana voli zemičke nalik na zrno kafe. A kad su vratili u kuću djeda Franje, od stida nisu mogli kazati da nisu ručali.
O smrti Josipa Furjana u Poljskoj konjici napisao sam i pjesmu Biće bolje, sa epigrafom iz Betrolda Brehta: “I kažu: biće bolje. A ja ne pitam: kad?”, a pošto njegov sin Tomislav, koji je sa ženom Srpkinjom otišao iz opkoljenog Sarajeva, nije više živ, drago mi je što mogu priopćiti ime junaka pjesme i ispraviti ničim zaluženu nepravdu koju sam mu mrtvome nanio. Ova dva književna sastava, pored ostalog, potvrđuju koliko mi je Josip Furjan bio važan u mladosti, a vjernost mladosti, kad su ljudi najbolji, najvrednije je što imam.
Ženu mu tješe komšinice: Svi ćemo tamo,
pa neko nekad, neko nekad.
Šta ćeš, dić ga ne mereš. Niti se more za njime.
Sudbina. Ne mereš živa u zemlju.
A bješe durašan starčić. Nije se dao rđi.
Kad god ga pitaš kako je, vazda bi reci:
ne valja, al bićebolje, bićebolje.
Ubio ga paket od sina. Tako je ispalo.
To mu je, poslije gotovo tri godine,
prvi paket da mu je stigao s vani.
(Ne znam jesam li čitao, ili sam čuo priču
o Sarajliji što je slao samom sebi pakete:
stid ga bilo, od komšiluka, što nije važan
nikome van Sarajeva, što je zaboravljen
od svakog van obruča: svakom, ponekad,
poneko, pošalje ponešto, a njemu niko.
Nikad. Ništa).
I ode po paket. I bio mu pretežak.
A vani omorina. On ga donekle donesi.
I zapni. I ženu koja je tuda prolazila
zamoli da mu ga pomogne do kuće donijeti.
Jedva ga uz onu strminu iznijeli.
Ali ga nije mogao u kuću unijeti.
Pa žena, njegova, zovnula komšinicu.
Čim je ušao u kuću, legao na postelju.
A trlja po prsima. Žena ga pita: Šta je?
I gdje ga boli? I kako da mu pomogne?
On: biće bolje, biće bolje, a trlja po prsima.
Onda je došla hitna. Ja, gore, imao prijatelja
ljekara, i odem sa njim. Ma vidim koja je ura.
A usput mislim: e, vala ne dočeka!
Znao bi reći, kada je raspoložen:
Idem ulicom, i sve se molim Bogu,
ako se bude moralo stradati u ovom ratu,
neka mi ostavi bar jednu ruku da imam
su čim podići čašu kada se bude nazdravljalo
za robiju ili za smrt Karadžićevu.
Ljekar mu dao injekciju, tablete i ostalo.
Malo poslije, pita ga: Kako je stari?
On: Slabo, al bićebolje, bićebolje.
S tim riječima, takorekuć, dušu je ispustio.
“Koji korak dalje uz Logavinu”, kaže Jargović, “s desne bi se strane ukazala stanica milicije, inače vrlo zloglasna, gdje su, kako se pričalo, na degenek privodili tramvajske džeparoše i kradljivce iz samoposluga”. Pošto je ta stanica podavno ušla u moja sabrana djela, iz neobjavljene knjige koja ima tri naslova: MRZITELJ, SRBISIMUS i NOGISIMUS, ali još nisam odlučio koji je najbolji, evo jedan odlomak:
“Viđe li, majke ti, Milivoja Tutnjevića na paljanskoj televiziji?”
“Onoga iz Donjeg Detlaka?”
“Kako znaš otkud je?”
“Iz Donjeg Detlaka je njegov brat Staniša koji je s nama studirao. Staniša Tutnjević, jedan od naj-ne-darovitijih srpskih kritičara svih vremena”.
“A Vojo Maksimović?”
“Vojo je obični srpski vo pobjegao iz Domanovićeve priče. Kad god sam morao nešto njegovo pročitati, rekao bih: ovo su meditacije fočanskog šaronje sa diplomom doktora. Vidio sam Milivoja, vječito nasmiješenog komunistu koji je upražnjavao optimizam kao esenciju socijalistčkog svjetonazora. Na Palama bješe svezao seljačku čomrgu, ne bi ga udobrovoljio ni bakrač kačamaka u koji je sjurena kila donjodetlačkog skorupa. Strogo zabranjujem, veli gostima iz Sarajeva, da pričate protiv vlasti u Republici Srpskoj”.
“Dobro, nije baš strogo zabranio, rekao je ‘ne dozvoljavam’, kao idealan potčinjeni. Paljanske dželate opslužuje revnosno kao juče komuniste. Taj može da funkcionira samo kao potčinjeni”.
“Što je, mogutijaviti, podatak o njegovoj fiziologiji, a ne o moralu. Takvi ne mogu da ne budu sluge kao što ni ptica ne može da ne pjeva čik-čirik. Kad je izlemalo Noga u policiji, sretnem Milivoja sa vječno upaljenim osmijehom od sto vati”.
“Osmijeh po službenoj dužnosti!”
“Da. Vlasnik tog osmijeha je kao komunista vjerovao u čovjeka koji gordo zvuči. U podrumu naše kuće u Bijelom Polju, u kojem je Darinka nalijegala piliće, stalno je gorjela sijalica, jer je od nekoga čula da pod električnim svjetlom pilad brže rastu. Na tu sijalicu vazda me podsjećao Milivojev osmijeh”.
“Osmijeh iz budućnosti u koju pravi kraće izlete i sa lica mu se čita šta je na licu mjesta vidio. Osmijeh koji veli da do komunizma možda nema ni cigar duhana”.
“Sretnem jednom Milivoja i velim: ‘Nogo popio degenek od micoša’. U stanicu milicije, onu u Logavini, ušao nov kao ispod čekića, a iz nje izišao žuto-zeleno-plavo-ljubičast i roza-narančasto-crven, kao da su pokušavali protjerati ga kroz dugu s namjerom da, shodno narodnoj legendi, muško pretvore u žensko. Našto mi prekaljeni partijac Milivoj, uz onaj pogled kroz tebe bačen u budućnost u kojoj će svi raditi prema nesposobnosti a imati prema potrebi, veli: ‘A vala bi i Rajko mogao malo manje s tim nacionalizmom'”.
“Je li imao lice Druga Člana? Nikad ga nisam sreo da ne pomislim: evo našega Druga Člana”.
“Na licu Druga Člana izbi dodatni smiješak koji umilno poručuje: ko mi dirne u socijalizam…”
“Jebaću mu zavazda materešinu! Onu reakcionarnu.”
“I to ne jednu no četiri, sve jednu kroz drugu. Smiješak iz kojeg se čitalo da Milivoje, kao privatni seljak iz Donjeg Detlaka, nije bez simpatija za Noga, dapače, zakleo bih se da veoma ceni njegov pesnički talenat”.
“Ali Milivoje-kao-komunista, povodom degeneka koji je Nogo fasovao kao nacionalista, dužan je da govori ni po babu ni po amidžama”.
“Nije se radilo o nacionalizmu. Jednome od policajaca, koji su valjda ganjali lopove i oko ponoći gostima u kafani pregledali isprave, Nogo je rekao: ‘Da ličnu kartu dam tebi s tom poljoprivrednom facom? Ne dolazi u obzir.’ Vjerovatno je to bila jedna od poljoprivrednih faca šljeglih sa Romanije. Zatim je priveden u ‘prokleto Lijevno’ i, kao stari Vujadine, podvrgnut stručnoj obradi. Nakon prve porcije batina, milicajcima je tražio legitimacije i opet bio bijen. Poslije drugog degeneka, sjeo je na patos i kazao: ‘Sad neću da idem odavde’. Ponovo su ga istukli. Pjani Nogo me podsjećao na stihove: ‘Kravata se razvezala loli dok se sinoć opiro patroli’. Nogo je taj slučaj, naravno, prikazao kao sukob s Partijom koja mu je poslala dva batinaša. Na tom degeneku temeljio se disidentski rejting koji mu je omogućio u Beogradu veoma ugodnu poziciju. Dobro, ne samo na njemu, ali ponajprije na njemu… Mene su u Crnoj Gori, do odlaska u Sarajevo, zvali kopile izdajničko: oca mi ubilo kao ibeovca”.
“To znam”.
“Znaš i da me Todo Kurtović, zbog priče Učiteljevo srce meko kao jeribasma, proglasio povampirenim informbirovskim duhom”.
“I da si šutnut iz Lica i sa radija i da te u Udruženju književnika Todo skinuo sa liste kandidata za dodjelu stana. Daj, hljeba ti, tvojoj studentkinji kaži nešto o toj priči”.
“Nad dječakom koji je, sa mjesec dana zakašnjenja, krenuo u školu učitelj se iživljava: gdje si bio, turisto? U Kini? U Mađarskoj? U Njemačkoj? Na potonje dječak odgovara: ‘Ni u Njemačku nijesam bio, druže učitelju, kažu da Njemačka vrvi od Nijemaca, a moj ih otac nije volio, ni ja ih ne volim, ja volim svoju domovinu, jer je puna tekovina četvorogodišnje borbe i drugih riječi koje mi se sviđaju, a volim i druga Tita, i moj ga je otac volio, pa se drug Tito ljutnuo na njega i moj otac lego pa umro’. ‘Pa dobro, muvo podrepna’, viknu učitelj, a lice mu od pasjaluka došlo crveno kao korice partijske knjižice…”
“Ne znaš napamet samo Nogino, nego ponešto i svoje”.
“Jer sam ovo iskijao. Objavljeno je 1970. ili 71. godine”.
“Kakve veze to ima sa Nogom?”
“Kad me izbacilo sa radija i iz Lica, a nisam mogao nigdje ništa objaviti, moj kum mi je, kao urednik u Masleši, dao da za lektiru priredim izbor Kranjčevića, Ilića, i ne sjećam se trećeg, valjda Zmaj, kako bih ubio koji dinar da preživim. Ipak, vjerovao sam, skupa sa mnogima, da je disident nije Marko bez posla i stana nego Nogo sa poslom i trosobnim stanom. Nogo koji je za 25. maj, na Partizanovom stadionu, Maršalu recitirao svoje pesme! Ja opičio po Titi, on mu stihove deklamirao na uvce, a pošto sebe nisam smatrao disidentom, nisu ni drugi, dok je Nogina disidencija bila slavna diljem Pokojnice. Kako da ga ne smatraju disidentom kad je u kafani Svjetlosti, punoj doušnika, pjani Nogo izglasa pitao: “Zašto Josip Broz presađuje kosu?”