Deda ima mlitavu kitu. Znala je to Selma i prije nego što je znala šta je kita. Jer deda bi je uhvatio za ruke, povukao ih iza njenih leđa i trljao preko pidžame. Nije ona znala šta je to tako meko ispod tkanine sa flekama od mokraće, ali je znala da na svom tijelu nema ništa tako. Ona bi vukla ruke nazad, ali on nije puštao. A bio je jak. Uvijek neobrijan, brada mu je sijeda. I izgleda prljavo. Žuto. I smrdio je na nešto, a Selma nije znala šta je to. Ona bi ti rekla – smrdio je na dedu, smrdio je na pokvareno meso koje su našli tri dana nakon što ga je Zejneba ostavila u vitrini sa finim tanjirima i kristalnim čašama. Bježala je Selma od dede, ali kuća je bila mala. Nije baš ni znala što bježi. Valjda su je boljele ruke, tako izvrnute. Jer dugo bi to trajalo. Jednom je vidjela na televiziji kako u divljini ljudi sa jednim štapićem prave vatru. Mora da i njih zabole ruke, mislila je. Nekad bi pomislila da ako potrči, ako snažno potrči prema naprijed ili će ruke puknuti i ostati tamo, zakačene za njega, za plavo-bijelu tkaninu što grli obješeno tkivo, ili će ono ostati zalijepljeno za nju, pa više neće biti njegovo, nego njeno.
Tata nikada nije kući. On mora da radi. Neko mora da radi – rekao bi kada bi ga molila da ostane. Plakala bi tada. Neko mora da radi. Povedi me na poso – jecala bi Selma. Neko mora biti ovdje i paziti na dedu. I mamu. Ti si velika, ti si dobra, ti ih paziš.
Mama je čitala. Već nekoliko godina. U stolici za ljuljanje. Tata je kupio tu stolicu prije nego što je mama počela da čita. Da je znao, ne bi je nikada kupio. Sto posto. Je li to ikada rekao? Možda i nije. Nije ni morao. Selma je to znala. Ne voli ni tata što mama čita. Nekad je Selma zove, a ona šuti. Ne diže pogled. Osim kada Selma počne baš da se dere. Da urla. Tada digne pogled.
– Molim vas izađite iz mojih odaja. Zvat ću stažu.
Ako se Selma nastavi derati onda se mama počne derati još glasnije.
– Staža! Straža! Straža!
Onda dođe deda pa uhvati Selmu i iznese je iz sobe. Nije deda uvijek takav. Nekada i priča sa Selmom. Govori joj kako nisu uvijek živjeli u toj kući. Imali su veliku, lijepu kuću, sa baštom, tamo gdje je sada gradski park. Imali su i vrtlara. On je sadio cvijeće i sve je bilo lijepo i uredno kao na televiziji. Imali su i kućnu pomoćnicu pa deda nije morao sam da kuha. Nikada nisam izašao iz kuće bez šešira. Gospodin. Kakav sam ja gospodin bio. Sve mlade pičke su se za mnom okretale. Mogo sam koju sam htio. A bogme sam i htio. Ergo i imo. Jah, moj brate. Nekad je deda sjedne u krilo. Sad ćemo gledati zajedno televiziju, kaže. Selma grize nokte. On joj to brani. Djevojčice moraju biti lijepe. On se brine za nju. Jednom joj je opalio šamar zbog toga. Toliko je on voli. Samo jednom.
Mama se više ne odziva na svoje ime. Probala je Selma. Stala je pored vrata i tiho je zvala, da ne čuje deda.
– Zejneba! Zejneba!
– Opet se neki kmetovi uvlače u zamak. O glavi nam rade. Čujem ih kako šapuću skriveni iza zidova. Oružje treba isukati. Kraljevstvo odbraniti! – vikala je Zejneba.
Tata nije volio kad mama izlazi iz kuće. To je bilo zbog haljina. Dugih, sa zlatnim ukrasima što ih je sama izvezla. Ispod suknje bi tada nosila neku žičanu konstrukciju. Kada je nju pravila, nije čitala. Tri dana. Oči su joj bile užarene. Nije ni jela. Ni pila. Nije ni spavala. Ali morala je spavati. Niko ne može biti budan tri dana. Možda je ona mogla. Plela je tu žicu. Zavrtala krajeve malim kliještima, i vriskala na Selmu: Ne diraj, sve ćeš pokvariti! Izlazi!Kad ide vani to obuče, ispod haljine. Zato joj tata i ne da. Jer je ljudima to smiješno. Smiješno im je i što se ne sjeća kako se zove. I što mijenja ta svoja imena. Vojvotkinja od Albe. Markiza Izabela d’Este. Mene je da Vincci slikao, prostaci! – urla ona na njihov smijeh. Tata ne voli kada se ljudi smiju. Ne čudi se Selma, nešto je ružno u tom smijehu. Boli. Zato tata kada pođe na posao zaključa kuću. Nije uvijek. Nego samo kada vidi da se mama sprema vani. Može se to vidjeti danima unaprijed. Počne se presvlačiti. Birati haljine. Nekad se i okupa. Tada tata zaključava kuću, a Selma ne može u školu. Ali dobro je što mama sve manje želi izlaziti.
– Ne podnosim taj gladni, jadni puk. Tu bijedu. Moje oči to ne mogu gledati.
Jebem ti knjige – kaže tata dok zariva prste u svoju glavu kao da hoće da je probuši. Jednom ih je sve sakrio. Cičala je i vrištala dva dana bez prestanka. Grebala lice noktima. Onda ih je vratio. Složio na police. Nije ih bilo puno.
Jebem ti knjige – kaže Selma dok hoće da sama sebi odgrize ruke. Deda dahće iza njenog vrata. Nagnut je naprijed. Puše joj u kosu. Ono mlitavo nekad se čini i živo. Ali brzo umre. Tad je on gurne a Selma bude sretna. Sakrije se u ormar u maminoj sobi i plače. Ali tiho, da Zejneba ne pozove stražu.
Princeza iz kamene kuće i dedina kita
Deda ima mlitavu kitu. Znala je to Selma i prije nego što je znala šta je kita. Jer deda bi je uhvatio za ruke, povukao ih iza njenih leđa i trljao preko pidžame. Nije ona znala šta je to tako meko ispod tkanine sa flekama od mokraće, ali je znala da na svom tijelu nema ništa tako. Ona bi vukla ruke nazad, ali on nije puštao. A bio je jak. Uvijek neobrijan, brada mu je sijeda. I izgleda prljavo. Žuto. I smrdio je na nešto, a Selma nije znala šta je to. Ona bi ti rekla – smrdio je na dedu, smrdio je na pokvareno meso koje su našli tri dana nakon što ga je Zejneba ostavila u vitrini sa finim tanjirima i kristalnim čašama. Bježala je Selma od dede, ali kuća je bila mala. Nije baš ni znala što bježi. Valjda su je boljele ruke, tako izvrnute. Jer dugo bi to trajalo. Jednom je vidjela na televiziji kako u divljini ljudi sa jednim štapićem prave vatru. Mora da i njih zabole ruke, mislila je. Nekad bi pomislila da ako potrči, ako snažno potrči prema naprijed ili će ruke puknuti i ostati tamo, zakačene za njega, za plavo-bijelu tkaninu što grli obješeno tkivo, ili će ono ostati zalijepljeno za nju, pa više neće biti njegovo, nego njeno.
Tata nikada nije kući. On mora da radi. Neko mora da radi – rekao bi kada bi ga molila da ostane. Plakala bi tada. Neko mora da radi. Povedi me na poso – jecala bi Selma. Neko mora biti ovdje i paziti na dedu. I mamu. Ti si velika, ti si dobra, ti ih paziš.
Mama je čitala. Već nekoliko godina. U stolici za ljuljanje. Tata je kupio tu stolicu prije nego što je mama počela da čita. Da je znao, ne bi je nikada kupio. Sto posto. Je li to ikada rekao? Možda i nije. Nije ni morao. Selma je to znala. Ne voli ni tata što mama čita. Nekad je Selma zove, a ona šuti. Ne diže pogled. Osim kada Selma počne baš da se dere. Da urla. Tada digne pogled.
– Molim vas izađite iz mojih odaja. Zvat ću stažu.
Ako se Selma nastavi derati onda se mama počne derati još glasnije.
– Staža! Straža! Straža!
Onda dođe deda pa uhvati Selmu i iznese je iz sobe. Nije deda uvijek takav. Nekada i priča sa Selmom. Govori joj kako nisu uvijek živjeli u toj kući. Imali su veliku, lijepu kuću, sa baštom, tamo gdje je sada gradski park. Imali su i vrtlara. On je sadio cvijeće i sve je bilo lijepo i uredno kao na televiziji. Imali su i kućnu pomoćnicu pa deda nije morao sam da kuha. Nikada nisam izašao iz kuće bez šešira. Gospodin. Kakav sam ja gospodin bio. Sve mlade pičke su se za mnom okretale. Mogo sam koju sam htio. A bogme sam i htio. Ergo i imo. Jah, moj brate. Nekad je deda sjedne u krilo. Sad ćemo gledati zajedno televiziju, kaže. Selma grize nokte. On joj to brani. Djevojčice moraju biti lijepe. On se brine za nju. Jednom joj je opalio šamar zbog toga. Toliko je on voli. Samo jednom.
Mama se više ne odziva na svoje ime. Probala je Selma. Stala je pored vrata i tiho je zvala, da ne čuje deda.
– Zejneba! Zejneba!
– Opet se neki kmetovi uvlače u zamak. O glavi nam rade. Čujem ih kako šapuću skriveni iza zidova. Oružje treba isukati. Kraljevstvo odbraniti! – vikala je Zejneba.
Tata nije volio kad mama izlazi iz kuće. To je bilo zbog haljina. Dugih, sa zlatnim ukrasima što ih je sama izvezla. Ispod suknje bi tada nosila neku žičanu konstrukciju. Kada je nju pravila, nije čitala. Tri dana. Oči su joj bile užarene. Nije ni jela. Ni pila. Nije ni spavala. Ali morala je spavati. Niko ne može biti budan tri dana. Možda je ona mogla. Plela je tu žicu. Zavrtala krajeve malim kliještima, i vriskala na Selmu: Ne diraj, sve ćeš pokvariti! Izlazi! Kad ide vani to obuče, ispod haljine. Zato joj tata i ne da. Jer je ljudima to smiješno. Smiješno im je i što se ne sjeća kako se zove. I što mijenja ta svoja imena. Vojvotkinja od Albe. Markiza Izabela d’Este. Mene je da Vincci slikao, prostaci! – urla ona na njihov smijeh. Tata ne voli kada se ljudi smiju. Ne čudi se Selma, nešto je ružno u tom smijehu. Boli. Zato tata kada pođe na posao zaključa kuću. Nije uvijek. Nego samo kada vidi da se mama sprema vani. Može se to vidjeti danima unaprijed. Počne se presvlačiti. Birati haljine. Nekad se i okupa. Tada tata zaključava kuću, a Selma ne može u školu. Ali dobro je što mama sve manje želi izlaziti.
– Ne podnosim taj gladni, jadni puk. Tu bijedu. Moje oči to ne mogu gledati.
Jebem ti knjige – kaže tata dok zariva prste u svoju glavu kao da hoće da je probuši. Jednom ih je sve sakrio. Cičala je i vrištala dva dana bez prestanka. Grebala lice noktima. Onda ih je vratio. Složio na police. Nije ih bilo puno.
Jebem ti knjige – kaže Selma dok hoće da sama sebi odgrize ruke. Deda dahće iza njenog vrata. Nagnut je naprijed. Puše joj u kosu. Ono mlitavo nekad se čini i živo. Ali brzo umre. Tad je on gurne a Selma bude sretna. Sakrije se u ormar u maminoj sobi i plače. Ali tiho, da Zejneba ne pozove stražu.
Objavljeno na portalu Strane