Posljednje mirne dane vojvotkinja i nadvojvoda provode na svome imanju, u dvorcu Chlumec. Djecu neće voditi u Sarajevo, niti će ih slati u Beč, neka ostanu tu, gotova je školska godina, bit će im dobro u toj češkoj pitomini, na čistome zraku. Ona bi htjela da joj sinovi budu daleko od velikih gradova, od tutnjave dizel motora i piska parnih stojeva, od zime koja se uvlači u debele zidove dvorca i ne izlazi van sve do jula i augusta. Oboje tiho strepe za njihovo zdravlje, iako se o tome ne govori, jer je nadvojvoda tuberan, godinama se nosi s bolešću, liječnici vjeruju da ju je prevladao, ali s tuberkulozom se nikad ne zna. Od nje umiru cijele obitelji, suše se i nestaju porodična stabla, kraljevska i proleterska, ne birajući, tada ni njihova strepnja nad sinovima nije bez osnova. U tome se Franjo Ferdinand i Sofija osjećaju osamljenim na dvoru. Kao što stari car ne prihvaća nju, tako je distanciran i prema njenim sinovima. A kako on osjeća, tako osjećaju i svi drugi. Zadnjih tjedana, Franjo Josip opet poboljeva. I svi se polako navikavaju na njegovu smrt, ali je i dalje nezamislivo ono što će biti poslije. Stari car i kralj već je veoma star, mnogo stariji od svojih bioloških godina, kroz njegov život i više od šest desetljeća na prijestolu svijet se izmijenio, i izmijenila se Austrija, drukčiji je Beč, bivši saveznici pretvorili su se u neprijatelje, a neprijatelji su postali saveznici, tamo gdje su nekada gorjele svijeće, sad svijetli električna rasvjeta, ljudi brodovima putuju na izlet u Ameriku, i vraćaju se puni dojmova, svatko već ima fotografski aparat, nema više niti jednoga austrougarskog podanika koji nije vidio vlastito lice na fotografskoj slici, a u mladosti Franje Josipa, samo je on imao čast da se fotografira; ni pokretne slike više nisu čudo, publika hrli u varijetee i gleda nove američke i njemačke filmove, i sve je, zapravo, već jako čudno. Kako će izgledati svijet kada on jednom umre?
I onda problemi pred put! Trebali su putovati svojim salonskim kolima, u vagonu koji bi se priključio bečkome ekspresu, ali im je javljeno da nešto nije u redu s vagonskim osovinama. Čelik ponekad popusti, od trešnje ili zime, čelik je inače porozan i krt, nije onakav kakvim ga zamišljaju kada izgovore – čelik. Zato putuju najobičnijim kueom prve klase. U jednom trenutku kompozicija se zaustavlja na otvorenoj pruzi. Nadvojvodin ađutant dolazi s viješću da su se negdje zapalile osovine. Opet te osovine. “Lijepo nam je počelo putovanje. Ovdje gori, a dolje će na nas poletjeti bombe!” Franjo Ferdinand je duhovit čovjek. I ponosan je kada tako, ponekad, čuje da se okolo prenosi nešto što je rekao, neka njegova šala. Zato ovo i kaže. Sofiji nije smiješno. Ona je pomalo praznovjerna, i zabrinuta, kao što svaka majka treba biti zabrinuta. Ali ne, ona nikako ne vjeruje da će ih u Sarajevu dočekati bombama. Samo joj se ne sviđaju njegove šale. Muškarci šalama prizivaju nesreću.
Mjesec-dva kasnije, nekoliko će stotina ljudi, slavnih i anonimnih, ministara, generala, pustolova, prevaranata i budućih memoarista, ustvrdjeti da su se zatekli u kupeu, kada je nadvojvoda izrekao te proročanske riječi.
U Beču se razdvajaju. On se u gradu kratko zadržava, samo da Sofiju otprati do Belvederea. Zašto skupa ne putuju u Sarajevo? Razlozi su protokolarne naravi. Oni i dalje vode rat protiv nadvojvode, ponižavaju ga i ne dopuštaju da u ceremonijalu putovanja budućega austrijskoga cara i ugarskog kralja sudjeluje njegova žena, jer ona jest supruga Franje Ferdinanda, to nitko više ne spori, ali nije u institucionalnoj vezi sa budućim carem i kraljem. Za njega, ona je ništa! A kako Franjo Ferdinand u Sarajevo ne smije putovati kao privatno lice, tako ni Sofija, kao isto takvo privatno lice, i njegova vjenčana žena, ne može putovati skupa s njim, nego mora putovati odvojeno. Tako dvor ratuje protiv nadvojvode, i ne predaje se u tom ratu njegov stari stric. Ali ratuje i nadvojvoda protiv dvora, pa će tako, po njegovoj odluci, Sofija špancirati Sarajevom ruku pod ruku s nasljednikom austrijskoga i ugarskog prijestola. Vozit će se s njim u autu. Držat će ga za ruku. Radit će sve ono što on u inat dvoru odluči, jer ako je ceremonijal putovanja u njihovoj nadležnosti, onda je šetnja Sarajevom u njegovoj nadležnosti. Tako je odlučio i tako će biti.
Vratio se na južni bečki kolodvor, i krenuo vlakom prema Trstu.
Vedro je, ranoljetno jutro, 24. lipnja 1914. Nadvojvoda u admiralskoj uniformi, s rukama na leđima, šeće lukobranom. Iako je rano, nije još osam, sunce prži kao u srpanjskim podnevima. Oko njega nema velike pratnje, ađutanata, generala, admirala, carskih kamerdinera, sve samih besposličara s ogromnim klobucima iz kojih viri paunova stražnjica, ili perje neke druge egzotične ptice… Nadvojvoda prezire svu tu gužvu i carski vrvež, kakav vlada oko staroga vladara. Ovoj državi ne prijeti propast od njezinih neprijatelja, nego od te silne i nakićene posluge. On čvrsto vjeruje u modernizaciju carstva, a što bi drugo mogla biti modernizacija nego ukidanje te kostimirane bečke operete?
Brod na koji će se Franjo Ferdinand ukrcati nosi ime Viribus Unitis. Zajedničkim snagama. To je vladarski moto Franje Josipa Prvog. Nedavno sagrađen, admiralski ratni brod, klase Tegetthoff, najljepši je i najmoćniji brod habsburške mornarice. Porinut je u Trstu, 24. lipnja 1911. I baš na treći svoj rođendan krenut će na putovanje prema Metkoviću? Je li to dobar ili je loš znak?
Proći će četiri i pol godine, do 31. listopada 1918, kada će u pulskoj luci, na temelju odluke cara Karla Prvog, zapovjednik austrougarske flote, i budući madžarski regent i diktator, admiral Miklós Horthy predati flotu predstavnicima Narodnoga vijeća iz Zagreba, koje je zastupalo buduću zajednicu Slovenaca, Hrvata i Srba. Zapovjednik novoformirane flote, Ličanin Janko Vuković-Podkapelski naredio je da se, uz tonove hrvatske himne, na admiralskome brodu Viribus Unitis podigne hrvatska zastava. Tog dana je, prvi put u povijesti, Lijepa naša, Mihanovićeva i Runjaninova “Hrvatska domovina”, intonirana kao državna himna. Do tog trenutka, bila je samo svečana pjesma hrvatskoga naroda, a od tog je četvrtka iza nje stao autoritet države. Stvarne ili fantomske, to je svejedno, jer je svaka država, na kraju, samo privid i fantom ljudske zajednice, humani naziv za košnicu ili mravinjak, pa za jednu pjesmu više i nije toliko važno je li hrvatska država stvarna ili nije.
Dok je svirala himna, Viribus Unitis su, pognutih glava, napuštali mornari neslavenskoga podrijetla. Nitko ih nije pokušavao zadržati. U novoj državi neće biti mjesta za sve, jer to onda ne bi bila država Slovenaca, Hrvata i Srba. Među gubitnicima bila su i dvojica poručnika, imenjaci Raffaele Rossetti i Raffaele Paolucci. Oni su iste noći pod morem postavili pakleni stroj, koji je eksplodirao 1. studenog u 6 i 20. S brodom Viribus Unitis, jednim od najmodernijih bojnih brodova u tadašnjoj Europi, tone i zlosretni admiral Janko Vuković-Podkapelski, koji će u kolektivnim mitologijama biti zaslužni Hrvat, ali i zaslužni Jugoslaven. Hrvatski će mu književnici posvetiti dva svoja slabašna romana
Zanimljiva će biti sudbina dvojice zavjerenika. Obojicu će nova Italija dočekati s vojnim počastima, bit će odlikovani za hrabrost i unaprijeđeni u pukovnike. Paolucci će nastaviti karijeru kao profesionaoni vojnik i uvjereni fašist. Ratovat će u Abesiniji, biti jedan od Mussolinijevih heroja u Drugome svjetskom ratu, vječni primjer pravog domoljuba. Rossetti će okrenuti na drugu stranu. Čim fašisti dođu na vlast, angažirat će se na suprotnoj strani, bit će utemeljitelj antifašističkoga pokreta “Italia Libera”, a kada je Mussolini definitivno učvrstio personalnu diktaturu, Rossetti emigrira u Francusku. Početkom građanskog rata stiže u Barcelonu, bori se na strani republikanaca, radi kao propagandist na radiju, izmišlja republikanske slogane… U znak odmazde, Talijanska vlada mu oduzima Zlatnu medalju za hrabrost, koju je osvojio zajedno s Paoluccijem. Medalja će mu biti vraćena nakon poraza fašizma, kada Paolucciju neće biti oduzeta.
I tako nas je priča odvela daleko od Franje Ferdinadna, koji još uvijek ponosno šetka tršćanskim lukobranom. Čovjekova sudbina će se, kao malo kada, poklopiti sa sudbinom broda. Je li Franjo Ferdinand nanio zlu sreću brodu, ili je Viribus Unitis bio zle kobi po nadvojvodu, to će znati proročice, historičari i ostali tumači dobrih i loših znakova.
U ovom trenutku nitko još ništa ne zna. Veseli su i bezbrižni dani Europe, iako je car Franjo Josip bolestan, a njegov nasljednik i nećak Franjo Ferdinand putuje u Bosnu na vojne manevre.
Put do Metković traje dvadeset četiri sata. More je mirno, plovidba ugodna, nikome se previše ne žuri. U Metkoviću, na vratima Hercegovine, nadvojvodu pozdravlja vojni zapovjednik i austrougarski guverner Bosne i Hercegovine Oskar Potiorek. On će mu biti domaćin za vrijeme boravka u ovoj zemlji.
Franjo Ferdinand je putnik. Njegovo je obrazovanje kampanjsko i vrlo površno, ne pokazuje nijednog izrazitog intelektualnog dara, nije načitan, umjetnost ga ne zanima, njegov je estetski i socijalni ukus po mjeri prosječnoga bečkog malograđanina, ali voli putovati. Htio je ići na put oko svijeta, to mu je bio san, i naravno, na Dvoru su takvi interesi djelovali besprizorno, pokušavali su ga spriječiti, ali mladi je nadvojvoda bio tvrdoglav, i uspio je. To je još jedna njegova važna osobina: tvrdoglav je poput magarca! S takvom će naravi biti veliki vladar, ili će tragično završiti. Ništa manje od toga.
Na svojim putovanjima on pažljivo vodi dnevnik. Putopisi Franje Ferdinanda bit će objavljeni desetljećima nakon njegove smrti. Bit će to zanimljiva kulturno-historijska građa, svjedočanstvo jedne epohe i osobnog stava, ali bez ikakve literarne vrijednosti. Nadvojvoda je svima govorio kako budući vladar velikog imperija prethodno mora upoznati cijeli svijet. A svijet se ne upoznaje iz knjiga, nego licem u lice, putujući. Spreman je učiti strane jezike. Jednom kad postane kralj i car, više je puta to izgovorio i obećao, govorit će jezike svih svojih dragih i milih naroda. Već ih je počeo učiti. I njegov stric, stari Franjo Josip, trudio se izgovoriti riječ-dvije domaćega jezika kada je u proljeće 1910. posjetio Mostar. Ali to je bilo kvrgavo i bez razumijevanja, tek da gane svoje slavenske podanike. Tako je natucao i druge jezike svoga beskrajnog i šarenog imperija, ceremonijalno i prigodimice, poput pape Ivana Pavla Drugog, stoljeće kasnije, koji će, kao i Franjo Josip Prvi, biti protivan svakome nacionalizmu. Franjo Ferdinand je imao ozbiljnijih ambicija. Htio se šaliti na svim jezicima svoga imperija. Želio je govoriti jezikom onih prema kojima je gajio imperijalne predrasude. Za razliku od svoga strica, koji je bio velika, objedinjujuća, sveprožimajuća i nadnacionalna figura, on je ostao samo Austrijanac. Austrijanac i Bečanin, ponosan na svoj uži zavičaj, čovjek s mentalitetom nogometnog navijača, kojemu su Madžari sa svojim independističkim prohtjevima grdno išli na živce. Oni su glavna tema svih njegovih prestolonasljedničkih godina. I sada, dok putuje prema Sarajevu, dok mu se, nakon dana i noći plovidbe brodom Viribus Unitis, ljulja pod nogama uska kamena riva priručne metkovske luke, on razmišlja o Madžarima. Budimpešta je velika tema, a ne Sarajevo. Slaveni su još uvijek sporedni državni problem, koji je on namjerio riješiti tako što će im pružiti isti status kakav imaju Austrijanci i Madžari. Neka i službeno velika monarhija bude slavenska. Eto, to je zalog njegovoj velikodušnosti, širini i mudrosti. U tom slavenskom svijetu Sarajevo i Bosna sitan su i nebitan slučaj.
Kad ga je pukovnik Albert von Margutti jednom pitao za mišljenje o razlikama između Slovenaca i Hrvata kao katolika, te Srba, pravoslavaca, nadvojvoda se ljubazno smiješio: “Prirodno je da katolici moraju imati prednost.” Rođenog Fjumana Marguttija, čovjeka s granice, zbunila je i zabrinula jednostavnost s kojom bi nadvojvoda rješavao temeljna pitanja monarhije. Nakon rata, Von Margutti optirao je za Italiju, živio je u Trstu, odakle su mu bili roditelji, umro je 1940. u Beču, i nikada se nije oslobodio ljubavi prema starome caru Franji Josipu Prvom. Bio je istinski zaprepašten njegovim nasljednikom.
Jednako je delikatan bio nadvojvodin stav prema rješenju nacionalnog problema u Bosni, na kojemu je prethodno vrlo ozbiljno radilo nekoliko bečkih administracija, i svi su, uključujući obrazovanoga, modernog i inteligentnog baruna Benjamina Kallaya, doživjeli poraz. Generalu Alexanderu Broschu, vojnom savjetniku i najutjecajnijem čovjeku iz političkog okruženja, objašnjavao je kako da rješava bosansku identitetsku aporiju: “Prvo ih treba sve – pravoslavce, muslimane i katolike – strpati u isti kotao, a zatim pustiti da katolici isplivaju na površinu.” Ovakav nadvojvodin stav bio je u suštinskoj suprotnosti s austrougarskom politikom u Bosni nakon okupacije 1878, koja je vodila društvenoj modernizaciji i svojevrsnoj socijalnoj, vjerskoj pa i građanskoj emancipaciji pripadnika svih konfesija. Osim što je takva politika bila u skladu s ukupnom filozofijom vladavine staroga cara, držala se i suštine odluka Berlinskoga kongresa 1878, i uvjeta pod kojima je Beču odobrena okupacija Bosne. Aneksija iz 1908. predstavljala je radikalni politički zaokret, ali i najavu državničkih ambicija budućega vladara. Iako nadvojvoda nije bio projektant prisajedinjenja Bosne i Hercegovine, prihvatio ga je kao dar pred preuzimanje prijestola. Aneksija je označila prekid francjozefovskog kontinuiteta u Bosni, odbacivanje kalajevskog kosmopolitskog bosanstva i zauzimanje tvrde katoličke linije – bliske nadvojvodinom svjetonazoru – koju je u Bosni već provodio vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. On je nacionalizirao bosanske katolike, uputio ih na njihovo hrvatstvo i odanost Beču, ali i na stoljetne predrasude i mržnju prema pravoslavnim (raskolničkim) i muslimanskim susjedima. Ovi su to osjetili, naročito pravoslavci, koje je već tresla njihova srpska nacionalna groznica.
Ali Franjo Ferdinand je na njih i na njihov otpor gledao s kombinacijom prezira i podcjenjivanja. Što su, uopće, ti Srbi, i gdje je, uopće, ta Srbija, da bi se o njoj vodilo računa? I odakle, zapravo, Srbi u Bosni? Zašto Srbi nisu u Srbiji, kao što su, recimo, Afrikanci u Africi, Kitajci u Kini, miševi u mišolovci? Razmišlja o tome Franjo Ferdinand u vrijeme aneksione krize, i nakon toga, pa ga sve više hvata gnjev. To čitamo iz izvještaja koje piše za Franju Josipa, u kojima je, redovito, važan i raspričan, rad da impresionira strica, i naravno – ciničan. Cinizam ga u vlastitim očima čini većim, cinizmom nadoknađuje nedostatak obrazovanja, cinizmom se brani od mašte svojih sugovornika. Franjo Ferdinand je bolesno nemaštovit čovjek, on zbog toga pati, žali se bližnjima kako netko može izmišljati nešto čega nema, govoriti o nečemu što ne postoji, kako ljudi uopće mogu izmišljati, i koja je onda razlika između izmišljanja i laganja?
Godine 1910. Franjo Ferdinand je u stričevo ime prisustvovao sprovodu engleskoga kralja Eduarda Sedmog. Ovaj izvještaj, vrlo ekstenzivno, citira Dedijer u “Sarajevu 1914”, fasciniran sadržajem koji neodoljivo podsjeća na neke ovovremene hrvatske tabloide, i njihove izvještaje o okupljanjima europskih selebritija. O likovima koji mu nisu simpatični, Franjo Ferdinand ovako izvještava cara: “Dvojica republikanaca, Pišon i Ruzvelt, koji su bili pozvani i na večeru oba ta dana, isticali su se upadljivim nedostatkom dvorskih manira, osobito je Ruzvelt bio beskrajno duhovit, odnosno, nemački rečeno: drzak.” U fusnoti Dedijer primjećuje kako Franjo Ferdinand prezime američkoga predsjednika Theodorea Roosevelta piše “Rooseveldt, ne bi li tako istakao židovsko podrijetlo Ruzveltovih.
Ali za suočenje s onim što će ga dočekati u Sarajevu, zanimljiviji je, možda, sljedeći fragment u izvještaju: “Od vladalaca poznavao sam, naravno, bezmalo sve, jedino sam dopustio da me predstave portugalskom kralju, dok su turski i srpski prestolonaslednici predstavljeni meni. Prvi kao da se u svojoj novoj ulozi još ne oseća nimalo lagodno, i neprestano ga podučava i upućuje neki na izgled veoma inteligentni generalštabni pukovnik turske vojske. Onaj drugi izgleda kao loša kopija Ciganina.”
I to je, zapravo, jedino što će o srpskome prestolonasljedniku iz nećakova izvještaja Franjo Josip i saznati. Da izgleda kao loša kopija Ciganina. Naravno, valja imati svijest o kontekstu i o rječniku epohe, o pravilima diplomatske korektnosti kakva su vladala početkom dvadesetog stoljeća, o tome da je, ipak, riječ o diskretnom dokumentu (i ruku na srce, u diskretnim komunikacijama State Departmenta nađe se, gotovo svakoga tjedna, mnogo gorih stvari…), ali je svejedno zanimljivo da u mladome srpskome kraljeviću Aleksandru, jedva dvadesetogodišnjaku, odgajanom na ruskome kraljevskom dvoru, koji je tek godinu dana ranije, nakon abdikacije starijega brata Đorđa, postao nasljednik prijestola, Franjo Ferdinand vidi baš to – lošu kopiju Ciganina. Mladić je, naime, svjetlije puti, i skoro za glavu viši od njega, tako da na ovu prispodobu nije moguće gledati kao na relativno bezazleni komentar Aleksandrove fizičke pojave. Nešto drugo je, iz nadvojvodine perspektive, u njemu cigansko. A oko tog drugog nam se, naime, teško uživljavati u različite povijesne i kulturne perspektive. Izjednačavanje Srba sa Ciganima bila je još, relativno, bezopasna starčevićanska manira, koja će u Josipa Franka, a potom u rječniku austrougarskoga potpukovnika i budućega hrvatskog maršala Slavka Kvaternika, u vrijeme kada je 1915. osvajao Beograd, postati formulom hrvatske mržnje prema Srbima, koja će biti u život pretočena i pojasenovčena tokom Nezavisne Države Hrvatske, i opstajat će sve do dana današnjega, u kafanskim govorima hrvatskih domoljuba i na stranicama desnih hrvatskih tiskovina. Iza Srba kao loše kopije Cigana stoji grandiozno etničko čišćenje Hrvatske tokom dvadesetog stoljeća, u kojemu je narod koji je sudjelovao u formiranju hrvatske nacije, i dugo živio u nekoj vrsti dvojnoga identiteta i dvostruke lojalnosti, prema rodu i prema domovini, sveden na statistički gotovo zanemarivu i suštinski obespravljenu manjinu, tako da je doista teško u nadvojvodinom opisu srpskoga prestolonasljednika Aleksandra ne osjetiti i ono čega u tim riječima, zapravo, nije moglo biti. Franjo Ferdinand je, naime, prezirao Srbe, kao što je, na drukčiji način, prezirao i Madžare. S tom razlikom što Srbe nije poznavao, i što mu, zapravo, nisu bili važni. Uostalom, i tog mladića, koji izgleda kao loša kopija Ciganina, na prestolonasljednički položaj su, u određenom smislu, doveli upravo njegovi, nadvojvodini, propagandisti i diplomati, insistirajući na razotkrivanju afere njegova starijeg brata Đorđa, koji je na kraju morao abdicirati, jer je, navodno, kako su to pisali bečki listovi, u nastupu bijesa ubio svoga posilnog… No, pitanje je koliko je o toj dvorskoj aferi Karađorđevića sam nadvojvoda Franjo Ferdinand išta znao.
On je vjerovao kako predrasude i mitovi mogu biti pogodno sredstvo vladanja masama. U to vrijeme, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, takvo mišljenje bilo je ravno proroštvu. Franjo Ferdinand umnogome je bio čovjek budućnosti, i to ga, mimo njegove lijepe ljubavne priče i njezina tragičnog kraja, čini suštinski antipatičnim. Nadvojvoda time prestaje biti lik jednoga velikog romana epohe, ili makar avanturističkoga romana s novinskih kioska, i biva mračni prorok naših egzilantskih, logoraških i manjinskih sudbina.
Gavrilo Princip mrtav je već cijelo stoljeće, a Franjo Ferdinand u nama živi, kao jedna od figura naše mržnje.
Krajem devetnaestog stoljeća društveno-politički život Monarhije sve više se iz krugova plemstva spuštao među građanstvo. Prvi se put netko mogao suprotstaviti caru, jer njegova mudrost i dobrota više nisu bili bogomdani i neporecivi. Kada je u proljeće 1897. na mjesto gradonačelnika Beča drugi put postavljen Karl Lueger, kršćanski socijalist, klerikalac i populist, i kada je borbeni antisemitizam predstavio kao temeljni sadržaj i formu upravljanja gradom, među Habsburzima je, na dvoru, došlo do žestoke podjele. Stari car je bio umjereni i mudri filosemit, te je u šezdesetak godina svoje vladavine, korak po korak, učinio mnogo za emancipaciju Židova u svojoj golemoj državi, a naročito u Beču, i u državnim upravnim institucijama. Razmjerima takve carske politike svjedočili su nakon 1878. i Bosanci, naročito Sarajlije, kada su im, među željezničkim, poštanskim i administrativnim činovnicima, ali i među visokim predstavnicima zemaljske uprave, počeli dolaziti i ti, do tada neviđeni, srednjoeuropski i galicijski, istočni Židovi, Aškenazi ili Švabe – kako su ih pogrdno nazivali njihovi domaći, sefardski istovjernici – koji ne samo da su bili ravnopravni u odnosu na kuferaše kršćanskih, katoličkih i protestantskih vjerozakona, nego im je uskoro Monarhija u Sarajevu izgradila zasebnu sinagogu, pošto ih domaćini ni za živu glavu nisu htjeli primiti u svoj hram…
Franjo Josip izrazito se neprijateljski postavio prema gradonačelniku Luegeru. I skoro da je ostao usamljen. Bio je star i umoran, nije imao snage još jednom udariti šakom o stol i rastjerati to malograđansko bečko društvo, nego im je popustio, onako kako je pred kraj i “posljednji Habsburg”, Josip Broz Tito, popuštao nekim svojim luegerima. Franjo Ferdinand, međutim, bio je oduševljen bečkim gradonačelnikom, njegovim populizmom i funkcionalnim antisemitizmom. On je bio glavni Luegerov zagovornik na dvoru, zahvaljujući njemu otklonjeno je i uporno odbijanje Franje Josipa da potvrdi bečkoga gradonačelnika. On se, Franjo Ferdinand, krajnje prezrivo odnosio prema dvorskim Židovima, bankarima i diplomatima, koji su se desetljećima ranije udomaćili u carevoj blizini, i bio je iskreno fasciniran Luegerovom efikasnošću. Ono što je već dugo bilo stvar lošeg ukusa, običaja i svjetonazora svjetine i deklasiranog malograđanstva, najednom je prodrlo na dvor i u visoke političke i kulturne krugove kao nešto normalno, prihvatljivo i, nadasve, korisno. Luegerov antisemitizam pokretao je mase, ograničenja koja su se stavljala pred Židove izazivala su oduševljenje, a da pritom Karl Lueger, pobožni katolik, koji je za svoje antisemitske ideje izrazitu podršku našao u redovima austrijskoga klera, protiv Židova, zapravo, nije imao ništa. Recimo, vrlo spremno i radosno surađivao je s Rothschildima, i to nije skrivao. Kada ga je jedan bankar upitao za logiku njegova antisemitizma, Lueger mu je staloženo odgovorio: “Antisemitizam je vrlo dobro sredstvo političke agitacije kojim se krči put; ali kad čovjek dođe do vrha, on je nepotreban. To je sport za nižu vrstu.”
Ipak, ovaj je kršćanski socijalist govorio da “samo debeli Jevreji” mogu preživjeti “ubistveno takmičenje ekonomske slobode”. I još je govorio nešto što će, stotinjak godina kasnije, zazvučati poput pastirskih propovijedi hrvatskih biskupa Košića, Barišića ili Bogovića: “Kršćanski svijet treba biti zaštićen od kapitalističke nezasitosti. Antisemitizam nije eksplozija brutalnosti, nego vapaj potlačenog kršćanskog naroda za pomoć od Crkve i države.” Ovako je jedan Luegerov pobočnik operacionalizirao politiku, kojoj je Franjo Ferdinand blagonaklono asistirao: “Ja Jevrejima ne mogu priznati pravo na ljudskost, te mislim da bismo, po Krivičnom zakonu, svaku vezu između ljudi i Jevreja morali proglasiti kažnjivom, kao nepristojan čin, suprotan prirodi.”
Franju Ferdinanda ne bismo, međutim, smjeli osuđivati zbog nečega što je mislio ili osjećao. Dok u Metkoviću prihvaća počasti svojih budućih domaćina, on je, još uvijek, samo budući car. Vjeran katolik, Austrijanac i Bečlija, nadvojvoda je, međutim, apostol mržnje, a ne kršćanske ljubavi. Madžari, Jevreji, Slaveni, Srbi. Svi oni su višak u njegovoj projekciji svijeta. Sva njegova ljubav vezana je za Sofiju, kojoj je upućena i sva njegova samoća. Mržnja mu, kao i Karlu Luegeru, služi da u životu ne bude sam.
Specijalni vlak kreće iz Metkovića malo poslije sedam. Pruga je uskotračna, pa ni salon ne može biti onako luksuzan i prostran kao na bečkim željeznicama. Ali krajolik je fascinantan. Pruga kao da prolazi kroz podvodna kineska polja riže, iz ševarja uplašene izlijeću močvarne ptice, i nadvojvoda umjesto da ćaska s guvernerom Potiorekom čežnjivo gleda za njima. Jednom, ova će zemlja biti njegova, i on će biti njezin vladar…
U Mostaru su oko 8 i 30. Tu se kompozicija zaustavlja, i nadvojvoda se pozdravlja s domaćinima, koji su četiri godine ranije tako lijepo dočekali i Franju Josipa. Pozdravni govor drži snažni, karizmatični starac, u malo preuskom fraku. Vrućina je, svi se znoje, ali on se ne znoji, dok govori. Rođena se gospoda nikad ne znoje. Franji Ferdinandu je, međutim, dosadno. Čeka da starac završi, ali on nastavlja, nadovezuje se, nadopričava i veze riječima, poput Šeherzade…
Gradonačelnikovo ime je Mujaga Komadina. Nadvojvoda to ne zna, ali kada bi ova zemlja imala pamćenja izvan svoje lirike, Mujaga Komadina bio bi upamćen kao reformator. Izgradio je Mostar, izveo ga iz jedne u drugu epohu, iz Srednjega vijeka u električno doba, a sam je ušao u nekoliko narodnih pjesama, sevdalinki, pomalo zagonetnog smisla i sadržaja, i u barem jednoj od njih spominje se po imenu:
Dvore gradi, aman
dvore gradi, zaman
dvore gradi Komadina Mujo
sred Mostara, najljepšega grada
Ob’lazi ga, aman
ob’lazi ga, zaman
ob’lazi ga, c’jeli Mostar redom
samo nema Zaimove Zibe
Što te nema, aman
što te nema, zaman
što te nema Zaimova Zibo
za tebe su sagrađeni dvori
Za tebe sam, aman
za tebe sam, zaman
za tebe sam dvore sagradio
i žeženim zlatom pozlatio
(…)
I tako se u Mostaru, početkom dvadesetog stoljeća, dok je svud okolo po Europi svijetlio i tutnjao novi vijek, Franji Ferdinandu obraćao čovjek iz narodne pjesme, koja će, stoljeće kasnije, pjevačima i slušateljima zvučati mnogo starije od Ferdinanda i njegove epohe. To i jest bio glavni nesporazum nadvojvodin sa zemljom u koju je doputovao. Dok je on hrlio u dvadeseto stoljeće, i bio suvremenik doba koje neće doživjeti, ali će ga unaprijed razumjeti i dobro mu se prilagoditi, ova je zemlja proizvodila i podrazumijevala jedan drukčiji vremenski tok, sporiji, teži i stariji, i sve je tu bile teže i starije nego što bi on mogao i zamisliti. Čudo je da su se uopće mogli i sresti Franjo Ferdinand i Komadina Mujo, čudo veće od barske ptice koja je uplašena nadletjela vlak…
Predvečer, vlak stiže na Ilidžu, i Franjo Ferdinand se, konačno, sreće sa Sofijom. U blizini su, na okolnim planinama i vojnim poligonima, čekali 15.i 16. armijski korpus, da sljedećega jutra, u petak 26. lipnja 1914. započnu vojne manevre. Ali umjesto da se nakon duga puta skrase u hotelu, nadvojvoda insistira da pođu u Sarajevo. Odluka je donesena na prečac, i mimo protokola.
Spuštala se večer, već je prošlo osam sati, jednoga od najdužih dana u godini, kada je automobil s carskim parom prošao Baščaršijom. U masi koja se slučajno zatekla uz cestu našao se i Gavrilo Princip. Sutradan će, u Semizovoj kafani, pričati da je bio uz ćepenak Kabiljovoga ćilimarskog dućana, kada su u dućan ulazili nadvojvoda i žena mu. Ali policajac mu se našao baš za leđima, pa nije mogao ništa učiniti. A i što bi učinio kada mu tog trenutka u džepu nije bio nabijeni pištolj? To se Gavrilo samo hvalio i junačio, jer ni sam, vjerojatno, još uvijek nije vjerovao da će u nedjelju izvršiti atentat. On ili netko od njegovih drugova, svejedno. Ali još uvijek je sve bilo igra. Mnogi su bili spremni da se u svoju čast zakunu da će igra ozbiljno svršiti, ali nitko u to nije ozbiljno vjerovao. Ovo je samo jedna od mnogih zavjera u kojima su sudjelovali, jedan od mnogih atentata koji su se događali u Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani…
Nisu se mladobosanci prvi zavjerili protiv Franje Ferdinanda. Skoro godinu ranije, u Beč ga je pošao ubiti đak trećega razreda učiteljske škole, rodom iz Žrnovnice kod Splita, Lujo Aljinović. Mladić je u ranim godinama bio starčevićanac, išao je u Rim da uči za svećenika, ali je u vrijeme balkanskih ratova doživio svojevrsni preobražaj. Krenuo je da se javi kao dobrovoljac u Srpsku vojsku, ali dok je on stigao do južne Srbije, rat je već bio završen. Nije, međutim, Lujo odustajao, nego je kupio revolver i preko Zagreba pošao u Beč. U Zagrebu se, međutim, pohvalio pred dvojicom glumaca i jednim brijačkim pomoćnikom, koji su ga iz istih stopa prijavili policiji. Jedan je glumac čak i poznat u Zagrebu, i vrlo cijenjen kao pisac trivijalnih malograđanskih feljtona: Rudolf Habeduš-Katedralis. Aljinoviću je suđeno, završio je na robiji, ali ga je spasila intervencija utjecajne obitelji, koja ga je, nakon Velikoga rata, ukrcala na brod i poslala u Južnu Ameriku. Živio je dugo, nikada nije navraćao u domovinu, a u pismu profesoru Ljubi Jurkoviću, svojevrsnoj kratkoj biografiji jednoga zavjerenika, u post scriptumu se dotakao i Katedralisa: “Poslije prvog svjetskog rata u Zagrebu sam susreo Hainstera Habeduša, koji je međutim bio postigao neko ime u kazališnim krugovima. Kad me ugledao, zaklinjao se i molio da mu oprostim njegovu slabost. Toliko da je invokirao svoju baku koja da bi umrla ako bi se njemu što dogodilo. Ja sam pristao da mu oprostim. Doznao sam da je Hainster Habeduš odavna umro, što me rješava te obaveze.” I tako je svoju građansku čast spasio hrvatski književnik Rudolf Habeduš-Katedralist, da bi u sljedećem stoljeću pronašao svoj ugled i ime na stranicama Hrvatske književne enciklopedije, za razliku od Luje Aljinovića, kojega hrvatska kultura ni po čemu ne pamti.
Petak i subotu nadvojvoda provodi prateći vojne manevre, dok je vojvotkinja, kako piše Dedijer, “provodila vreme obilazeći crkve, manastire, sirotišta i lokalnu fabriku ćilima”. U toj tkaonici ćilima radi Katarina Andrić, majka Ivina. Je li izbliza vidjela Sofiju, što je prema njoj osjećala?
Njih će dvoje u Sarajevu malo vremena provesti zajedno. I jedva da će još ostati nasamo. Njoj je laknulo kada je vidjela kako ju prijateljski i prostodušno dočekuju domaći ljudi, on je ponosan i pun sebe što će se u nedjelju, u otvorenom automobilu provesti Sarajevom, skupa s vojvotkinjom, a protiv volje bečkoga dvora. Mora ih navikavati na njenu prisutnost, ovo će biti najsnažnija demonstracija njegove muške vladarske volje. Pokazat će im da je se nikada, ni po koju cijenu neće odreći. Oboje su u Sarajevu sretni kao rijetko kad. Ona je kod trgovca ćilimima Kabilja, koji govori nekim čudnim španjolskim jezikom, kupila više ćilima nego što je mislila kupiti. I što sad s njima da radi? Je li španjolski jezik i inače tako ponizan, upitala je nadvojvodu, koji zna odgovor, jer je cijeli obišao svijet. On se njenom pitanju smije, i ne odgovara ništa.
Princ koji je volio svoju ženu i prezirao svoje narode
Posljednje mirne dane vojvotkinja i nadvojvoda provode na svome imanju, u dvorcu Chlumec. Djecu neće voditi u Sarajevo, niti će ih slati u Beč, neka ostanu tu, gotova je školska godina, bit će im dobro u toj češkoj pitomini, na čistome zraku. Ona bi htjela da joj sinovi budu daleko od velikih gradova, od tutnjave dizel motora i piska parnih stojeva, od zime koja se uvlači u debele zidove dvorca i ne izlazi van sve do jula i augusta. Oboje tiho strepe za njihovo zdravlje, iako se o tome ne govori, jer je nadvojvoda tuberan, godinama se nosi s bolešću, liječnici vjeruju da ju je prevladao, ali s tuberkulozom se nikad ne zna. Od nje umiru cijele obitelji, suše se i nestaju porodična stabla, kraljevska i proleterska, ne birajući, tada ni njihova strepnja nad sinovima nije bez osnova. U tome se Franjo Ferdinand i Sofija osjećaju osamljenim na dvoru. Kao što stari car ne prihvaća nju, tako je distanciran i prema njenim sinovima. A kako on osjeća, tako osjećaju i svi drugi. Zadnjih tjedana, Franjo Josip opet poboljeva. I svi se polako navikavaju na njegovu smrt, ali je i dalje nezamislivo ono što će biti poslije. Stari car i kralj već je veoma star, mnogo stariji od svojih bioloških godina, kroz njegov život i više od šest desetljeća na prijestolu svijet se izmijenio, i izmijenila se Austrija, drukčiji je Beč, bivši saveznici pretvorili su se u neprijatelje, a neprijatelji su postali saveznici, tamo gdje su nekada gorjele svijeće, sad svijetli električna rasvjeta, ljudi brodovima putuju na izlet u Ameriku, i vraćaju se puni dojmova, svatko već ima fotografski aparat, nema više niti jednoga austrougarskog podanika koji nije vidio vlastito lice na fotografskoj slici, a u mladosti Franje Josipa, samo je on imao čast da se fotografira; ni pokretne slike više nisu čudo, publika hrli u varijetee i gleda nove američke i njemačke filmove, i sve je, zapravo, već jako čudno. Kako će izgledati svijet kada on jednom umre?
I onda problemi pred put! Trebali su putovati svojim salonskim kolima, u vagonu koji bi se priključio bečkome ekspresu, ali im je javljeno da nešto nije u redu s vagonskim osovinama. Čelik ponekad popusti, od trešnje ili zime, čelik je inače porozan i krt, nije onakav kakvim ga zamišljaju kada izgovore – čelik. Zato putuju najobičnijim kueom prve klase. U jednom trenutku kompozicija se zaustavlja na otvorenoj pruzi. Nadvojvodin ađutant dolazi s viješću da su se negdje zapalile osovine. Opet te osovine. “Lijepo nam je počelo putovanje. Ovdje gori, a dolje će na nas poletjeti bombe!” Franjo Ferdinand je duhovit čovjek. I ponosan je kada tako, ponekad, čuje da se okolo prenosi nešto što je rekao, neka njegova šala. Zato ovo i kaže. Sofiji nije smiješno. Ona je pomalo praznovjerna, i zabrinuta, kao što svaka majka treba biti zabrinuta. Ali ne, ona nikako ne vjeruje da će ih u Sarajevu dočekati bombama. Samo joj se ne sviđaju njegove šale. Muškarci šalama prizivaju nesreću.
Mjesec-dva kasnije, nekoliko će stotina ljudi, slavnih i anonimnih, ministara, generala, pustolova, prevaranata i budućih memoarista, ustvrdjeti da su se zatekli u kupeu, kada je nadvojvoda izrekao te proročanske riječi.
U Beču se razdvajaju. On se u gradu kratko zadržava, samo da Sofiju otprati do Belvederea. Zašto skupa ne putuju u Sarajevo? Razlozi su protokolarne naravi. Oni i dalje vode rat protiv nadvojvode, ponižavaju ga i ne dopuštaju da u ceremonijalu putovanja budućega austrijskoga cara i ugarskog kralja sudjeluje njegova žena, jer ona jest supruga Franje Ferdinanda, to nitko više ne spori, ali nije u institucionalnoj vezi sa budućim carem i kraljem. Za njega, ona je ništa! A kako Franjo Ferdinand u Sarajevo ne smije putovati kao privatno lice, tako ni Sofija, kao isto takvo privatno lice, i njegova vjenčana žena, ne može putovati skupa s njim, nego mora putovati odvojeno. Tako dvor ratuje protiv nadvojvode, i ne predaje se u tom ratu njegov stari stric. Ali ratuje i nadvojvoda protiv dvora, pa će tako, po njegovoj odluci, Sofija špancirati Sarajevom ruku pod ruku s nasljednikom austrijskoga i ugarskog prijestola. Vozit će se s njim u autu. Držat će ga za ruku. Radit će sve ono što on u inat dvoru odluči, jer ako je ceremonijal putovanja u njihovoj nadležnosti, onda je šetnja Sarajevom u njegovoj nadležnosti. Tako je odlučio i tako će biti.
Vratio se na južni bečki kolodvor, i krenuo vlakom prema Trstu.
Vedro je, ranoljetno jutro, 24. lipnja 1914. Nadvojvoda u admiralskoj uniformi, s rukama na leđima, šeće lukobranom. Iako je rano, nije još osam, sunce prži kao u srpanjskim podnevima. Oko njega nema velike pratnje, ađutanata, generala, admirala, carskih kamerdinera, sve samih besposličara s ogromnim klobucima iz kojih viri paunova stražnjica, ili perje neke druge egzotične ptice… Nadvojvoda prezire svu tu gužvu i carski vrvež, kakav vlada oko staroga vladara. Ovoj državi ne prijeti propast od njezinih neprijatelja, nego od te silne i nakićene posluge. On čvrsto vjeruje u modernizaciju carstva, a što bi drugo mogla biti modernizacija nego ukidanje te kostimirane bečke operete?
Brod na koji će se Franjo Ferdinand ukrcati nosi ime Viribus Unitis. Zajedničkim snagama. To je vladarski moto Franje Josipa Prvog. Nedavno sagrađen, admiralski ratni brod, klase Tegetthoff, najljepši je i najmoćniji brod habsburške mornarice. Porinut je u Trstu, 24. lipnja 1911. I baš na treći svoj rođendan krenut će na putovanje prema Metkoviću? Je li to dobar ili je loš znak?
Proći će četiri i pol godine, do 31. listopada 1918, kada će u pulskoj luci, na temelju odluke cara Karla Prvog, zapovjednik austrougarske flote, i budući madžarski regent i diktator, admiral Miklós Horthy predati flotu predstavnicima Narodnoga vijeća iz Zagreba, koje je zastupalo buduću zajednicu Slovenaca, Hrvata i Srba. Zapovjednik novoformirane flote, Ličanin Janko Vuković-Podkapelski naredio je da se, uz tonove hrvatske himne, na admiralskome brodu Viribus Unitis podigne hrvatska zastava. Tog dana je, prvi put u povijesti, Lijepa naša, Mihanovićeva i Runjaninova “Hrvatska domovina”, intonirana kao državna himna. Do tog trenutka, bila je samo svečana pjesma hrvatskoga naroda, a od tog je četvrtka iza nje stao autoritet države. Stvarne ili fantomske, to je svejedno, jer je svaka država, na kraju, samo privid i fantom ljudske zajednice, humani naziv za košnicu ili mravinjak, pa za jednu pjesmu više i nije toliko važno je li hrvatska država stvarna ili nije.
Dok je svirala himna, Viribus Unitis su, pognutih glava, napuštali mornari neslavenskoga podrijetla. Nitko ih nije pokušavao zadržati. U novoj državi neće biti mjesta za sve, jer to onda ne bi bila država Slovenaca, Hrvata i Srba. Među gubitnicima bila su i dvojica poručnika, imenjaci Raffaele Rossetti i Raffaele Paolucci. Oni su iste noći pod morem postavili pakleni stroj, koji je eksplodirao 1. studenog u 6 i 20. S brodom Viribus Unitis, jednim od najmodernijih bojnih brodova u tadašnjoj Europi, tone i zlosretni admiral Janko Vuković-Podkapelski, koji će u kolektivnim mitologijama biti zaslužni Hrvat, ali i zaslužni Jugoslaven. Hrvatski će mu književnici posvetiti dva svoja slabašna romana
Zanimljiva će biti sudbina dvojice zavjerenika. Obojicu će nova Italija dočekati s vojnim počastima, bit će odlikovani za hrabrost i unaprijeđeni u pukovnike. Paolucci će nastaviti karijeru kao profesionaoni vojnik i uvjereni fašist. Ratovat će u Abesiniji, biti jedan od Mussolinijevih heroja u Drugome svjetskom ratu, vječni primjer pravog domoljuba. Rossetti će okrenuti na drugu stranu. Čim fašisti dođu na vlast, angažirat će se na suprotnoj strani, bit će utemeljitelj antifašističkoga pokreta “Italia Libera”, a kada je Mussolini definitivno učvrstio personalnu diktaturu, Rossetti emigrira u Francusku. Početkom građanskog rata stiže u Barcelonu, bori se na strani republikanaca, radi kao propagandist na radiju, izmišlja republikanske slogane… U znak odmazde, Talijanska vlada mu oduzima Zlatnu medalju za hrabrost, koju je osvojio zajedno s Paoluccijem. Medalja će mu biti vraćena nakon poraza fašizma, kada Paolucciju neće biti oduzeta.
I tako nas je priča odvela daleko od Franje Ferdinadna, koji još uvijek ponosno šetka tršćanskim lukobranom. Čovjekova sudbina će se, kao malo kada, poklopiti sa sudbinom broda. Je li Franjo Ferdinand nanio zlu sreću brodu, ili je Viribus Unitis bio zle kobi po nadvojvodu, to će znati proročice, historičari i ostali tumači dobrih i loših znakova.
U ovom trenutku nitko još ništa ne zna. Veseli su i bezbrižni dani Europe, iako je car Franjo Josip bolestan, a njegov nasljednik i nećak Franjo Ferdinand putuje u Bosnu na vojne manevre.
Put do Metković traje dvadeset četiri sata. More je mirno, plovidba ugodna, nikome se previše ne žuri. U Metkoviću, na vratima Hercegovine, nadvojvodu pozdravlja vojni zapovjednik i austrougarski guverner Bosne i Hercegovine Oskar Potiorek. On će mu biti domaćin za vrijeme boravka u ovoj zemlji.
Franjo Ferdinand je putnik. Njegovo je obrazovanje kampanjsko i vrlo površno, ne pokazuje nijednog izrazitog intelektualnog dara, nije načitan, umjetnost ga ne zanima, njegov je estetski i socijalni ukus po mjeri prosječnoga bečkog malograđanina, ali voli putovati. Htio je ići na put oko svijeta, to mu je bio san, i naravno, na Dvoru su takvi interesi djelovali besprizorno, pokušavali su ga spriječiti, ali mladi je nadvojvoda bio tvrdoglav, i uspio je. To je još jedna njegova važna osobina: tvrdoglav je poput magarca! S takvom će naravi biti veliki vladar, ili će tragično završiti. Ništa manje od toga.
Na svojim putovanjima on pažljivo vodi dnevnik. Putopisi Franje Ferdinanda bit će objavljeni desetljećima nakon njegove smrti. Bit će to zanimljiva kulturno-historijska građa, svjedočanstvo jedne epohe i osobnog stava, ali bez ikakve literarne vrijednosti. Nadvojvoda je svima govorio kako budući vladar velikog imperija prethodno mora upoznati cijeli svijet. A svijet se ne upoznaje iz knjiga, nego licem u lice, putujući. Spreman je učiti strane jezike. Jednom kad postane kralj i car, više je puta to izgovorio i obećao, govorit će jezike svih svojih dragih i milih naroda. Već ih je počeo učiti. I njegov stric, stari Franjo Josip, trudio se izgovoriti riječ-dvije domaćega jezika kada je u proljeće 1910. posjetio Mostar. Ali to je bilo kvrgavo i bez razumijevanja, tek da gane svoje slavenske podanike. Tako je natucao i druge jezike svoga beskrajnog i šarenog imperija, ceremonijalno i prigodimice, poput pape Ivana Pavla Drugog, stoljeće kasnije, koji će, kao i Franjo Josip Prvi, biti protivan svakome nacionalizmu. Franjo Ferdinand je imao ozbiljnijih ambicija. Htio se šaliti na svim jezicima svoga imperija. Želio je govoriti jezikom onih prema kojima je gajio imperijalne predrasude. Za razliku od svoga strica, koji je bio velika, objedinjujuća, sveprožimajuća i nadnacionalna figura, on je ostao samo Austrijanac. Austrijanac i Bečanin, ponosan na svoj uži zavičaj, čovjek s mentalitetom nogometnog navijača, kojemu su Madžari sa svojim independističkim prohtjevima grdno išli na živce. Oni su glavna tema svih njegovih prestolonasljedničkih godina. I sada, dok putuje prema Sarajevu, dok mu se, nakon dana i noći plovidbe brodom Viribus Unitis, ljulja pod nogama uska kamena riva priručne metkovske luke, on razmišlja o Madžarima. Budimpešta je velika tema, a ne Sarajevo. Slaveni su još uvijek sporedni državni problem, koji je on namjerio riješiti tako što će im pružiti isti status kakav imaju Austrijanci i Madžari. Neka i službeno velika monarhija bude slavenska. Eto, to je zalog njegovoj velikodušnosti, širini i mudrosti. U tom slavenskom svijetu Sarajevo i Bosna sitan su i nebitan slučaj.
Kad ga je pukovnik Albert von Margutti jednom pitao za mišljenje o razlikama između Slovenaca i Hrvata kao katolika, te Srba, pravoslavaca, nadvojvoda se ljubazno smiješio: “Prirodno je da katolici moraju imati prednost.” Rođenog Fjumana Marguttija, čovjeka s granice, zbunila je i zabrinula jednostavnost s kojom bi nadvojvoda rješavao temeljna pitanja monarhije. Nakon rata, Von Margutti optirao je za Italiju, živio je u Trstu, odakle su mu bili roditelji, umro je 1940. u Beču, i nikada se nije oslobodio ljubavi prema starome caru Franji Josipu Prvom. Bio je istinski zaprepašten njegovim nasljednikom.
Jednako je delikatan bio nadvojvodin stav prema rješenju nacionalnog problema u Bosni, na kojemu je prethodno vrlo ozbiljno radilo nekoliko bečkih administracija, i svi su, uključujući obrazovanoga, modernog i inteligentnog baruna Benjamina Kallaya, doživjeli poraz. Generalu Alexanderu Broschu, vojnom savjetniku i najutjecajnijem čovjeku iz političkog okruženja, objašnjavao je kako da rješava bosansku identitetsku aporiju: “Prvo ih treba sve – pravoslavce, muslimane i katolike – strpati u isti kotao, a zatim pustiti da katolici isplivaju na površinu.” Ovakav nadvojvodin stav bio je u suštinskoj suprotnosti s austrougarskom politikom u Bosni nakon okupacije 1878, koja je vodila društvenoj modernizaciji i svojevrsnoj socijalnoj, vjerskoj pa i građanskoj emancipaciji pripadnika svih konfesija. Osim što je takva politika bila u skladu s ukupnom filozofijom vladavine staroga cara, držala se i suštine odluka Berlinskoga kongresa 1878, i uvjeta pod kojima je Beču odobrena okupacija Bosne. Aneksija iz 1908. predstavljala je radikalni politički zaokret, ali i najavu državničkih ambicija budućega vladara. Iako nadvojvoda nije bio projektant prisajedinjenja Bosne i Hercegovine, prihvatio ga je kao dar pred preuzimanje prijestola. Aneksija je označila prekid francjozefovskog kontinuiteta u Bosni, odbacivanje kalajevskog kosmopolitskog bosanstva i zauzimanje tvrde katoličke linije – bliske nadvojvodinom svjetonazoru – koju je u Bosni već provodio vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. On je nacionalizirao bosanske katolike, uputio ih na njihovo hrvatstvo i odanost Beču, ali i na stoljetne predrasude i mržnju prema pravoslavnim (raskolničkim) i muslimanskim susjedima. Ovi su to osjetili, naročito pravoslavci, koje je već tresla njihova srpska nacionalna groznica.
Ali Franjo Ferdinand je na njih i na njihov otpor gledao s kombinacijom prezira i podcjenjivanja. Što su, uopće, ti Srbi, i gdje je, uopće, ta Srbija, da bi se o njoj vodilo računa? I odakle, zapravo, Srbi u Bosni? Zašto Srbi nisu u Srbiji, kao što su, recimo, Afrikanci u Africi, Kitajci u Kini, miševi u mišolovci? Razmišlja o tome Franjo Ferdinand u vrijeme aneksione krize, i nakon toga, pa ga sve više hvata gnjev. To čitamo iz izvještaja koje piše za Franju Josipa, u kojima je, redovito, važan i raspričan, rad da impresionira strica, i naravno – ciničan. Cinizam ga u vlastitim očima čini većim, cinizmom nadoknađuje nedostatak obrazovanja, cinizmom se brani od mašte svojih sugovornika. Franjo Ferdinand je bolesno nemaštovit čovjek, on zbog toga pati, žali se bližnjima kako netko može izmišljati nešto čega nema, govoriti o nečemu što ne postoji, kako ljudi uopće mogu izmišljati, i koja je onda razlika između izmišljanja i laganja?
Godine 1910. Franjo Ferdinand je u stričevo ime prisustvovao sprovodu engleskoga kralja Eduarda Sedmog. Ovaj izvještaj, vrlo ekstenzivno, citira Dedijer u “Sarajevu 1914”, fasciniran sadržajem koji neodoljivo podsjeća na neke ovovremene hrvatske tabloide, i njihove izvještaje o okupljanjima europskih selebritija. O likovima koji mu nisu simpatični, Franjo Ferdinand ovako izvještava cara: “Dvojica republikanaca, Pišon i Ruzvelt, koji su bili pozvani i na večeru oba ta dana, isticali su se upadljivim nedostatkom dvorskih manira, osobito je Ruzvelt bio beskrajno duhovit, odnosno, nemački rečeno: drzak.” U fusnoti Dedijer primjećuje kako Franjo Ferdinand prezime američkoga predsjednika Theodorea Roosevelta piše “Rooseveldt, ne bi li tako istakao židovsko podrijetlo Ruzveltovih.
Ali za suočenje s onim što će ga dočekati u Sarajevu, zanimljiviji je, možda, sljedeći fragment u izvještaju: “Od vladalaca poznavao sam, naravno, bezmalo sve, jedino sam dopustio da me predstave portugalskom kralju, dok su turski i srpski prestolonaslednici predstavljeni meni. Prvi kao da se u svojoj novoj ulozi još ne oseća nimalo lagodno, i neprestano ga podučava i upućuje neki na izgled veoma inteligentni generalštabni pukovnik turske vojske. Onaj drugi izgleda kao loša kopija Ciganina.”
I to je, zapravo, jedino što će o srpskome prestolonasljedniku iz nećakova izvještaja Franjo Josip i saznati. Da izgleda kao loša kopija Ciganina. Naravno, valja imati svijest o kontekstu i o rječniku epohe, o pravilima diplomatske korektnosti kakva su vladala početkom dvadesetog stoljeća, o tome da je, ipak, riječ o diskretnom dokumentu (i ruku na srce, u diskretnim komunikacijama State Departmenta nađe se, gotovo svakoga tjedna, mnogo gorih stvari…), ali je svejedno zanimljivo da u mladome srpskome kraljeviću Aleksandru, jedva dvadesetogodišnjaku, odgajanom na ruskome kraljevskom dvoru, koji je tek godinu dana ranije, nakon abdikacije starijega brata Đorđa, postao nasljednik prijestola, Franjo Ferdinand vidi baš to – lošu kopiju Ciganina. Mladić je, naime, svjetlije puti, i skoro za glavu viši od njega, tako da na ovu prispodobu nije moguće gledati kao na relativno bezazleni komentar Aleksandrove fizičke pojave. Nešto drugo je, iz nadvojvodine perspektive, u njemu cigansko. A oko tog drugog nam se, naime, teško uživljavati u različite povijesne i kulturne perspektive. Izjednačavanje Srba sa Ciganima bila je još, relativno, bezopasna starčevićanska manira, koja će u Josipa Franka, a potom u rječniku austrougarskoga potpukovnika i budućega hrvatskog maršala Slavka Kvaternika, u vrijeme kada je 1915. osvajao Beograd, postati formulom hrvatske mržnje prema Srbima, koja će biti u život pretočena i pojasenovčena tokom Nezavisne Države Hrvatske, i opstajat će sve do dana današnjega, u kafanskim govorima hrvatskih domoljuba i na stranicama desnih hrvatskih tiskovina. Iza Srba kao loše kopije Cigana stoji grandiozno etničko čišćenje Hrvatske tokom dvadesetog stoljeća, u kojemu je narod koji je sudjelovao u formiranju hrvatske nacije, i dugo živio u nekoj vrsti dvojnoga identiteta i dvostruke lojalnosti, prema rodu i prema domovini, sveden na statistički gotovo zanemarivu i suštinski obespravljenu manjinu, tako da je doista teško u nadvojvodinom opisu srpskoga prestolonasljednika Aleksandra ne osjetiti i ono čega u tim riječima, zapravo, nije moglo biti. Franjo Ferdinand je, naime, prezirao Srbe, kao što je, na drukčiji način, prezirao i Madžare. S tom razlikom što Srbe nije poznavao, i što mu, zapravo, nisu bili važni. Uostalom, i tog mladića, koji izgleda kao loša kopija Ciganina, na prestolonasljednički položaj su, u određenom smislu, doveli upravo njegovi, nadvojvodini, propagandisti i diplomati, insistirajući na razotkrivanju afere njegova starijeg brata Đorđa, koji je na kraju morao abdicirati, jer je, navodno, kako su to pisali bečki listovi, u nastupu bijesa ubio svoga posilnog… No, pitanje je koliko je o toj dvorskoj aferi Karađorđevića sam nadvojvoda Franjo Ferdinand išta znao.
On je vjerovao kako predrasude i mitovi mogu biti pogodno sredstvo vladanja masama. U to vrijeme, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, takvo mišljenje bilo je ravno proroštvu. Franjo Ferdinand umnogome je bio čovjek budućnosti, i to ga, mimo njegove lijepe ljubavne priče i njezina tragičnog kraja, čini suštinski antipatičnim. Nadvojvoda time prestaje biti lik jednoga velikog romana epohe, ili makar avanturističkoga romana s novinskih kioska, i biva mračni prorok naših egzilantskih, logoraških i manjinskih sudbina.
Gavrilo Princip mrtav je već cijelo stoljeće, a Franjo Ferdinand u nama živi, kao jedna od figura naše mržnje.
Krajem devetnaestog stoljeća društveno-politički život Monarhije sve više se iz krugova plemstva spuštao među građanstvo. Prvi se put netko mogao suprotstaviti caru, jer njegova mudrost i dobrota više nisu bili bogomdani i neporecivi. Kada je u proljeće 1897. na mjesto gradonačelnika Beča drugi put postavljen Karl Lueger, kršćanski socijalist, klerikalac i populist, i kada je borbeni antisemitizam predstavio kao temeljni sadržaj i formu upravljanja gradom, među Habsburzima je, na dvoru, došlo do žestoke podjele. Stari car je bio umjereni i mudri filosemit, te je u šezdesetak godina svoje vladavine, korak po korak, učinio mnogo za emancipaciju Židova u svojoj golemoj državi, a naročito u Beču, i u državnim upravnim institucijama. Razmjerima takve carske politike svjedočili su nakon 1878. i Bosanci, naročito Sarajlije, kada su im, među željezničkim, poštanskim i administrativnim činovnicima, ali i među visokim predstavnicima zemaljske uprave, počeli dolaziti i ti, do tada neviđeni, srednjoeuropski i galicijski, istočni Židovi, Aškenazi ili Švabe – kako su ih pogrdno nazivali njihovi domaći, sefardski istovjernici – koji ne samo da su bili ravnopravni u odnosu na kuferaše kršćanskih, katoličkih i protestantskih vjerozakona, nego im je uskoro Monarhija u Sarajevu izgradila zasebnu sinagogu, pošto ih domaćini ni za živu glavu nisu htjeli primiti u svoj hram…
Franjo Josip izrazito se neprijateljski postavio prema gradonačelniku Luegeru. I skoro da je ostao usamljen. Bio je star i umoran, nije imao snage još jednom udariti šakom o stol i rastjerati to malograđansko bečko društvo, nego im je popustio, onako kako je pred kraj i “posljednji Habsburg”, Josip Broz Tito, popuštao nekim svojim luegerima. Franjo Ferdinand, međutim, bio je oduševljen bečkim gradonačelnikom, njegovim populizmom i funkcionalnim antisemitizmom. On je bio glavni Luegerov zagovornik na dvoru, zahvaljujući njemu otklonjeno je i uporno odbijanje Franje Josipa da potvrdi bečkoga gradonačelnika. On se, Franjo Ferdinand, krajnje prezrivo odnosio prema dvorskim Židovima, bankarima i diplomatima, koji su se desetljećima ranije udomaćili u carevoj blizini, i bio je iskreno fasciniran Luegerovom efikasnošću. Ono što je već dugo bilo stvar lošeg ukusa, običaja i svjetonazora svjetine i deklasiranog malograđanstva, najednom je prodrlo na dvor i u visoke političke i kulturne krugove kao nešto normalno, prihvatljivo i, nadasve, korisno. Luegerov antisemitizam pokretao je mase, ograničenja koja su se stavljala pred Židove izazivala su oduševljenje, a da pritom Karl Lueger, pobožni katolik, koji je za svoje antisemitske ideje izrazitu podršku našao u redovima austrijskoga klera, protiv Židova, zapravo, nije imao ništa. Recimo, vrlo spremno i radosno surađivao je s Rothschildima, i to nije skrivao. Kada ga je jedan bankar upitao za logiku njegova antisemitizma, Lueger mu je staloženo odgovorio: “Antisemitizam je vrlo dobro sredstvo političke agitacije kojim se krči put; ali kad čovjek dođe do vrha, on je nepotreban. To je sport za nižu vrstu.”
Ipak, ovaj je kršćanski socijalist govorio da “samo debeli Jevreji” mogu preživjeti “ubistveno takmičenje ekonomske slobode”. I još je govorio nešto što će, stotinjak godina kasnije, zazvučati poput pastirskih propovijedi hrvatskih biskupa Košića, Barišića ili Bogovića: “Kršćanski svijet treba biti zaštićen od kapitalističke nezasitosti. Antisemitizam nije eksplozija brutalnosti, nego vapaj potlačenog kršćanskog naroda za pomoć od Crkve i države.” Ovako je jedan Luegerov pobočnik operacionalizirao politiku, kojoj je Franjo Ferdinand blagonaklono asistirao: “Ja Jevrejima ne mogu priznati pravo na ljudskost, te mislim da bismo, po Krivičnom zakonu, svaku vezu između ljudi i Jevreja morali proglasiti kažnjivom, kao nepristojan čin, suprotan prirodi.”
Franju Ferdinanda ne bismo, međutim, smjeli osuđivati zbog nečega što je mislio ili osjećao. Dok u Metkoviću prihvaća počasti svojih budućih domaćina, on je, još uvijek, samo budući car. Vjeran katolik, Austrijanac i Bečlija, nadvojvoda je, međutim, apostol mržnje, a ne kršćanske ljubavi. Madžari, Jevreji, Slaveni, Srbi. Svi oni su višak u njegovoj projekciji svijeta. Sva njegova ljubav vezana je za Sofiju, kojoj je upućena i sva njegova samoća. Mržnja mu, kao i Karlu Luegeru, služi da u životu ne bude sam.
Specijalni vlak kreće iz Metkovića malo poslije sedam. Pruga je uskotračna, pa ni salon ne može biti onako luksuzan i prostran kao na bečkim željeznicama. Ali krajolik je fascinantan. Pruga kao da prolazi kroz podvodna kineska polja riže, iz ševarja uplašene izlijeću močvarne ptice, i nadvojvoda umjesto da ćaska s guvernerom Potiorekom čežnjivo gleda za njima. Jednom, ova će zemlja biti njegova, i on će biti njezin vladar…
U Mostaru su oko 8 i 30. Tu se kompozicija zaustavlja, i nadvojvoda se pozdravlja s domaćinima, koji su četiri godine ranije tako lijepo dočekali i Franju Josipa. Pozdravni govor drži snažni, karizmatični starac, u malo preuskom fraku. Vrućina je, svi se znoje, ali on se ne znoji, dok govori. Rođena se gospoda nikad ne znoje. Franji Ferdinandu je, međutim, dosadno. Čeka da starac završi, ali on nastavlja, nadovezuje se, nadopričava i veze riječima, poput Šeherzade…
Gradonačelnikovo ime je Mujaga Komadina. Nadvojvoda to ne zna, ali kada bi ova zemlja imala pamćenja izvan svoje lirike, Mujaga Komadina bio bi upamćen kao reformator. Izgradio je Mostar, izveo ga iz jedne u drugu epohu, iz Srednjega vijeka u električno doba, a sam je ušao u nekoliko narodnih pjesama, sevdalinki, pomalo zagonetnog smisla i sadržaja, i u barem jednoj od njih spominje se po imenu:
Dvore gradi, aman
dvore gradi, zaman
dvore gradi Komadina Mujo
sred Mostara, najljepšega grada
Ob’lazi ga, aman
ob’lazi ga, zaman
ob’lazi ga, c’jeli Mostar redom
samo nema Zaimove Zibe
Što te nema, aman
što te nema, zaman
što te nema Zaimova Zibo
za tebe su sagrađeni dvori
Za tebe sam, aman
za tebe sam, zaman
za tebe sam dvore sagradio
i žeženim zlatom pozlatio
(…)
I tako se u Mostaru, početkom dvadesetog stoljeća, dok je svud okolo po Europi svijetlio i tutnjao novi vijek, Franji Ferdinandu obraćao čovjek iz narodne pjesme, koja će, stoljeće kasnije, pjevačima i slušateljima zvučati mnogo starije od Ferdinanda i njegove epohe. To i jest bio glavni nesporazum nadvojvodin sa zemljom u koju je doputovao. Dok je on hrlio u dvadeseto stoljeće, i bio suvremenik doba koje neće doživjeti, ali će ga unaprijed razumjeti i dobro mu se prilagoditi, ova je zemlja proizvodila i podrazumijevala jedan drukčiji vremenski tok, sporiji, teži i stariji, i sve je tu bile teže i starije nego što bi on mogao i zamisliti. Čudo je da su se uopće mogli i sresti Franjo Ferdinand i Komadina Mujo, čudo veće od barske ptice koja je uplašena nadletjela vlak…
Predvečer, vlak stiže na Ilidžu, i Franjo Ferdinand se, konačno, sreće sa Sofijom. U blizini su, na okolnim planinama i vojnim poligonima, čekali 15.i 16. armijski korpus, da sljedećega jutra, u petak 26. lipnja 1914. započnu vojne manevre. Ali umjesto da se nakon duga puta skrase u hotelu, nadvojvoda insistira da pođu u Sarajevo. Odluka je donesena na prečac, i mimo protokola.
Spuštala se večer, već je prošlo osam sati, jednoga od najdužih dana u godini, kada je automobil s carskim parom prošao Baščaršijom. U masi koja se slučajno zatekla uz cestu našao se i Gavrilo Princip. Sutradan će, u Semizovoj kafani, pričati da je bio uz ćepenak Kabiljovoga ćilimarskog dućana, kada su u dućan ulazili nadvojvoda i žena mu. Ali policajac mu se našao baš za leđima, pa nije mogao ništa učiniti. A i što bi učinio kada mu tog trenutka u džepu nije bio nabijeni pištolj? To se Gavrilo samo hvalio i junačio, jer ni sam, vjerojatno, još uvijek nije vjerovao da će u nedjelju izvršiti atentat. On ili netko od njegovih drugova, svejedno. Ali još uvijek je sve bilo igra. Mnogi su bili spremni da se u svoju čast zakunu da će igra ozbiljno svršiti, ali nitko u to nije ozbiljno vjerovao. Ovo je samo jedna od mnogih zavjera u kojima su sudjelovali, jedan od mnogih atentata koji su se događali u Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani…
Nisu se mladobosanci prvi zavjerili protiv Franje Ferdinanda. Skoro godinu ranije, u Beč ga je pošao ubiti đak trećega razreda učiteljske škole, rodom iz Žrnovnice kod Splita, Lujo Aljinović. Mladić je u ranim godinama bio starčevićanac, išao je u Rim da uči za svećenika, ali je u vrijeme balkanskih ratova doživio svojevrsni preobražaj. Krenuo je da se javi kao dobrovoljac u Srpsku vojsku, ali dok je on stigao do južne Srbije, rat je već bio završen. Nije, međutim, Lujo odustajao, nego je kupio revolver i preko Zagreba pošao u Beč. U Zagrebu se, međutim, pohvalio pred dvojicom glumaca i jednim brijačkim pomoćnikom, koji su ga iz istih stopa prijavili policiji. Jedan je glumac čak i poznat u Zagrebu, i vrlo cijenjen kao pisac trivijalnih malograđanskih feljtona: Rudolf Habeduš-Katedralis. Aljinoviću je suđeno, završio je na robiji, ali ga je spasila intervencija utjecajne obitelji, koja ga je, nakon Velikoga rata, ukrcala na brod i poslala u Južnu Ameriku. Živio je dugo, nikada nije navraćao u domovinu, a u pismu profesoru Ljubi Jurkoviću, svojevrsnoj kratkoj biografiji jednoga zavjerenika, u post scriptumu se dotakao i Katedralisa: “Poslije prvog svjetskog rata u Zagrebu sam susreo Hainstera Habeduša, koji je međutim bio postigao neko ime u kazališnim krugovima. Kad me ugledao, zaklinjao se i molio da mu oprostim njegovu slabost. Toliko da je invokirao svoju baku koja da bi umrla ako bi se njemu što dogodilo. Ja sam pristao da mu oprostim. Doznao sam da je Hainster Habeduš odavna umro, što me rješava te obaveze.” I tako je svoju građansku čast spasio hrvatski književnik Rudolf Habeduš-Katedralist, da bi u sljedećem stoljeću pronašao svoj ugled i ime na stranicama Hrvatske književne enciklopedije, za razliku od Luje Aljinovića, kojega hrvatska kultura ni po čemu ne pamti.
Petak i subotu nadvojvoda provodi prateći vojne manevre, dok je vojvotkinja, kako piše Dedijer, “provodila vreme obilazeći crkve, manastire, sirotišta i lokalnu fabriku ćilima”. U toj tkaonici ćilima radi Katarina Andrić, majka Ivina. Je li izbliza vidjela Sofiju, što je prema njoj osjećala?
Njih će dvoje u Sarajevu malo vremena provesti zajedno. I jedva da će još ostati nasamo. Njoj je laknulo kada je vidjela kako ju prijateljski i prostodušno dočekuju domaći ljudi, on je ponosan i pun sebe što će se u nedjelju, u otvorenom automobilu provesti Sarajevom, skupa s vojvotkinjom, a protiv volje bečkoga dvora. Mora ih navikavati na njenu prisutnost, ovo će biti najsnažnija demonstracija njegove muške vladarske volje. Pokazat će im da je se nikada, ni po koju cijenu neće odreći. Oboje su u Sarajevu sretni kao rijetko kad. Ona je kod trgovca ćilimima Kabilja, koji govori nekim čudnim španjolskim jezikom, kupila više ćilima nego što je mislila kupiti. I što sad s njima da radi? Je li španjolski jezik i inače tako ponizan, upitala je nadvojvodu, koji zna odgovor, jer je cijeli obišao svijet. On se njenom pitanju smije, i ne odgovara ništa.