Već deset godina obitelj Farago obrađuje posjed kraj našeg vrta, iz čega se rodilo elementarno, kratkotrajno i nerazgovjetno prijateljstvo, kakva običavaju biti ona koja se sklope nad ogradom ili s obale na obalu. Faragovi su oduvijek povrtlarili, pa prema njima osjećamo zavist i divljenje; oni uvijek znaju učiniti pravu stvar na pravi način i u pravo vrijeme, a mi nevježe i neuglađeni, učimo na pogreškama. Odano slijedimo njihove savjete, zatražene i one druge, koje nam otac Farago dovikuje preko ograde kada vidi da smo počinili kakvu nesmotrenost, ili kad plodovi naših nesmotrenost vape u nebo; pa ipak, i pored te naše poniznosti i poslušnosti, ta naša četiri pedlja uvijek su puna travurine i mravinjaka, dok su njihovi vrtovi –ne manji od dva hektara –čisti, uređeni i berićetni.
„Potrebno je oko“, vele Faragovi, ili pak „hoće se ruka“. Osim Klotilda, ne navraćaju rado vidjeti iz bliza što mi radimo: možda ne žele odgovornost, ili im je jasno da neka veća prisnost ili povjerljivost između njih i nas nije moguća ni poželjna; a možda nam k tome, dapače vjerojatno, ne žele pokazati previše toga: da nam ne bi –nikad se ne zna –kad tad palo na pamet ukrasti im to zanimanje. Savjeti da, ali iz daleka.
Klotilda je drukčija. Vidjeli smo je da iz ljeta u ljeto raste poput jablana, a sada joj je jednaest godina. Crnomanjasta je, okretna, s kosom uvijek na očima, uvijek puna tajnovitosti poput svih djevojaka; no i prije je bila tajnovita, kada je bila okrugla, visoka dva pedlja i do očiju uprljana zemljom, a sudeći po svemu govoriti i hodati učila je izravno od neba; ili možda od same zemlje, s kojom je bila u očiglednu ali neodgonetljivu odnosu. U to doba često smo je viđali ispruženu među brazdama, na vlažnu i toplu, nedavno izoranu tlu: zatvorenih očiju smiješila se nebu, pazeći na dodir leptira koji su se spuštali na nju kao na cvijet, nepomična da ih ne uplaši i otjera. Uzimala je u ruke popce i paukove, bez gnušanja i ne nanoseći im bol, dražila bi ih mrkim prstom, kao što se radi s domaćim životinjama, potom bi ih odlagala na zemlju: – Hajde, životinjice, hodi svojim putem.
Sad kad je narasla, i ona nam daje objašnjenja i savjete, ali druge vrste. Objasnila mi je kako je slak ljubak ali lijen: kad mu se dozvoli, zauzima polja i guši ih; ali ne da bi im poput korova naškodio, samo što je odveć lijen da bi rastao uspravno. – Vidiš, kako to on radi? I on pušta korijen u zemlju, ali ne tako duboko, jer mu se ne da trsiti i nije odveć jak. Potom se razdijeli u niti pa svaka nit hita nisko u traženju hrane i nikad se ne prepliću: nikako nisu blesavi, prije se dogovore; ja na istok, ti na zapad. Cvjetaju, prilično lijepih i čak mirisavih cvjetova, a onda ove bobice, vidiš li ih? Zato što i oni misle na budućnost.
Za korov, međutim, nema milosti: – Nema vajde rezati ga motikom na komade: ionako svaki komad iznova raste, poput zmajeva u bajkama. Dapače, i sam je pravo čudovište: pogledaš li bolje vidiš zube, nokte i ljušturu. Tamani druge biljke, asam nikada ne ugiba, jer obitava pod zemljom, ono što vidiš vani ništa je, oni tanki listići bezazlena izgleda, koji kao da su trava. Ali što više kopaš, više nalaziš; kopaš li duboko, naći ćeš skelet sav crn i kvrgav, tvrd kao željezo i ne znam koliko star: eto što ti je korov. Preko njega prelaze krave i gaze ga a ne umire: ukopaš li ga u kamenu raku, razbija kamen i pronalazi put da izađe. Jedino vatra. S korovom ja ne razgovaram.
Pitao sam je razgovara li s drugim biljkama, i rekla mi je da svakako. I otac joj i mati, ali ona bolje od njih: nije to baš pravi govor ustima kao naš, ali je jasno da biljke daju znakove i belje se kad štogod žele, a naše razumiju: no ne treba gubiti strpljenja i nastojati da te razumiju jer su biljke općenito veoma spore, bilo u shvaćanju, bilo u kretanju. – Vidiš ovog? – rekla mi je pokazujući jedan od naših limuna: – jada se, odavna se jada, ali ako ne razumiješ, nisi ni svjestan, a on dotle pati.
– Jada se na što? Vode mu ne manjka, obrađujemo ga baš kao i druge.
– Ne znam, nije uvijek lako razumjeti. Vidiš da mu je s ove strane svo lišće savinuto: s ove strane nešto ne valja. Možda korijenjem dodiruje stijenu: vidiš da mu je na istoj strani neka ružna bora na trupu.
Po Klotildinom mišljenju, sve što raste iz zemlje a ima zelene listove, „čeljad je poput nas“, s kojom se nađe način da se slažemo; upravo zato ne smije se cvijeće i biljke držati u loncima, jer to je kao kad se živinu zaključa u kavez: postanu blesave ili opake, ukratko ne budu više iste, a naše ih sebičnjaštvo stavlja u tako uzak prostor samo zbog užitka da ih gledamo. Korov je, baš tako, iznimka jer ne dolazi sa zemlje već sa donjeg sloja tla, a to je kraljevstvo zlata, zmajeva i mrtvih. Po njenom mišljenju donji sloj tla je zakučast kraj poput našega, samo što je tamo tama a ovdje je svjetlo: postoje spilje, tuneli, potoci, rijeke i jezera, a postoje k tome i žile metala koji su svi otrovni i štetni, osim željeza koje je u stanovitoj mjeri čovjekov prijatelj. Tamo su i škrinje zlata, đto su ih ljudi skrili u davna vremena, druge pak koje oduvijek leže dolje, zlato i dijamanti. Tamo prebivaju mrtvi, ali o njima Klotilda ne voli pričati. Prošli mjesec, jedan je bager radio na gospodarstvu koje graniči s njihovim: blijeda i očarana Klotilda je promatrala silan posao stroja, sve dok razina iskapanja nije dosegla tri metra, potom je nestala nekoliko dana, a vratila se tek kad je stroj bio otišao, a vidjelo se da u velikoj rupi nema ničeg do zemlje i stijenja, lokvi stajaće vode i pokoji ogoljeli korijen.
Pričala mi je i da se sve biljke ne slažu. Postoje one pripitomljene, poput krava i kokošaka, koje bez čovjeka ne bi mogle, a ima onih drugih koje se protive, nastoje uteći, pa koji put i uspiju. Nisi li oprezan, podivljaju i više ne daju plodove, ili rađaju kako se njima prohtije, a ne kako bi to mi htjeli: trpke, tvrde i sama koštica. Poneka biljka, nije li posvema pripitomljena, pati od nostalgije, naročito ako je blizu divlje šume. Htjela bi natrag u šumu, a dovoljno je samo da se pčele potrude oploditi je a ptice i vjetar da je rasiju. Pokazala mi je breskve iz njihova voćnjaka, i bilo je baš kao što mi je govorila, stabla bliža ogradi pružala su grane preko, poput ruku.
– Dođi sa mnom: moram ti nešto pokazati. Povela me uzbrdo, posred šume koju gotovo nitko ne poznaje, tako je gusta od grmlja. K tome kao da je zaštićena nekim okvirom starih raspadajućih terasa, aove pak prekrivene nekom vrsti tetivke, bodljikavog bršljana, čije ime ne znam. Lijep je za oko, s listovima nalik željezu za koplje, sjajnima, svijetlo zelenima, poprskano bijelim; ali stabljika, grančice, pa čak i naličje samih listova, prepunih svinutih bodlji, bradatih poput glava na strijelama: ako samo dotaknu meso, zabodu se i odnesu komad.
Putem, i dok sam ja jedvice uspijevao održavati korak i ispustiti koji glas odobravanja, Klotilda je pričala. Rekla mi je kako je maloprije doznala važnu vijest, i kako ju je doznala od jednog ružmarina, koji je opet osobit tip, čovjekov prijatelj, ali na daljinu, poput mačaka; dopada mu se samostalnost, a onaj mirisni okuščić –tako ugodan za pečenje –njegova je izmišljotina: ljudima se sviđa, ali je kukcima gorak. Odbojan im je osim toga, a on ga je izmislio prije više tisuća godina, dok još nije bilo čovjeka; i stvarno nikad nećeš vidjeti ružmarin koji su načele gusjenice ili puževi. I listovi u obliku igle krasna su izmišljotina, ali ne ružmarinova. Izmislili su ih borovi i jele, davno prije: dobra su obrana, jer životinjice koje jedu lišće uvijek započinju od vrha, a osjete li da je drvenast ili zaoštren, odmah se obeshrabre.
Ružmarin joj je migom dao do znanja da mora poći u tu šumu, na stanovitoj udaljenosti i u stanovitu pravcu, te da će naći nešto važno: ona je tamo već bila prije nekoliko dana, i baš je bilo istina pa je htjela pokazati to i meni. Tek, donekle joj je bilo žao što se ružmarin pokazao uhodom.
Pokazala mi je stazu napola prekrivenu kupinama, zbog čega smo uspjeli u šumu prodrijeti bez previše ogrebotina: i gle, usred šume nalazila se malena kružna čistina koje do tada nije bilo. Na tom mjestu teren je bio skoro pa ravan, a tlo se činilo glatko, sabijeno, bez ijedne vlati trave i bez ijednog kamena. Ipak je bilo tri četiri kamena, na metar od ruba, pa mi Klotilda reče da ih je ona stavila kao polazne točke, eda bi provjerila ono što joj je ružmarin dao do znanja: tj. da je to stablima škola, tajnovito mjesto gdje stabla jedno drugo uče hodati, s gnjevom na ljude a da to oni ne znaju. Povela me oko kruga držeći me za ruku (ruka joj je premalo djetinja, hrapava i snažna), pokazavši mi mnoštvo nezamjetljivih sitnica: da je oko svakog debla zemljište prekopano, raspuklo i kao zatvoreno prema van, a ulegnuto prema unutra; da su svi trupci nagnuti malo prema van, pa i puzavci zrakasto hrle prema van. Dakako, ja uopće nisam siguran da se slični tragovi ne zamjećuju i drugdje, na drugim proplancima, ili na svima, da nemaju drukčije značenje, ili čak da imaju ikakvo: ali je Klotilda bila vidno uzbuđena.
– Ima ih pametnih i blentavih, lijenih i okretnih, a i one najdomišljatije nije da stignu predaleko. Ali ovu ovdje, na primjer –i pokaza mi jednu smreku –već dugo držim na oku, i ne vjerujem joj. – Ta smreka –reče mi –u četiri dana pomakla se bar za metar. Dosjetila se pravog načina, puštajući malo po malo da ushne svo korijenje s jedne strane, pojačavajući ono s druge, i htjela je da svi rade kao ona. Bila je častoljubiva i strpljiva: sve su biljke strpljive, to je njihova snaga; ali eto, ona je bila i častoljubiva, te bila među prvima koja je shvatila da biljka koja se pomiče može osvojiti neko selo i osloboditi se čovjeka.
– Osloboditi se, sve bi to htjele, ali ne znaju kako, nakon toliko godina što zapovijedamo mi. Neka stabla, kao masline, predala su se već stoljećima, ali se srame i vidi se dobro po načinu kako rastu, sve iskrivljene i očajne. Druge, kao breskve i bajami, predale su se i donose plodove, ali to i ti znaš, čim uzmognu, vratit će se među divljake. Ne znam koje druge još: kestenje i hrašće, teško ih je razumjeti štožele, možda su prestari i predrveni, pa više ništa ne žele, kao što se događa starcima: samo da nakon ljeta dođe zima, a nakon zime ljeto.
Bila je zatim i jedna divlja trešnja koja je govorila. Nije da je govorila talijanski, ali bilo je kao kad se razgovara s Nizozemcima koji u srpnju dođu na more, ne razumiju se doduše od riječ do riječi, ali po gestama i intonaciji na koncu se prilično dobro shvati, ono što žele reći. Ta je trešnja govorila šuškanjem lišća, što se moglo čuti približavajući uho deblu, a govorila je stvari s kojima se Klotilda nije slagala: da ne treba cvjetati, jer su za čovjeka zavaravanje, ni rađati jer da je to gubitak i nezasluženi dar. Valja se boriti protiv čovjeka, više ne pročišćavati zrak za nj, iskorjeniti se i otići, čak i po cijenu da se umre ili opet postane divljim. I ja sam približio uho deblu, ali nisam zamijetio ništa osim nerazgovjetna mrmljanja, premda možda nešto glasnije od onog što su proizvodile druge biljke.
Već se bilo smračilo, a mjeseca nije bilo. Svjetla iz naselja i sa plaže pružala su nam tek nejasnu sliku o pravcu koji smo ga trebali slijediti da se spustimo: za kratko smo se našli rđavo zamršeni u kupininama i terasama u ruševnu stanju. Valjalo je na slijepo skakati s jedne na drugu, nastojeći pogoditi u sve većem mraku hoćemo li nagaziti na zemlju ili na stijenje, na trnje ili na čvrsto tlo. Nakon otprilike sat vremena spuštanja, oboje smo bili umorni, izgrebeni i uznemireni, a svjetla ispod daleka kao i prije.
Odjednom se začu da laje pas. Zastadosmo: dolazio je pravo k nama, galopirajući vodoravno duž jedne od terasa. Moglo je biti dobro ili zlo: po glasu nije trebao biti vrlo veliki pas, ali je lajao gnjevno uporno, dok mu ne bi ponestalo daha, a onda bi se čulo kako udiše zrak uz grčevit hropac. Ubrzo je bio na nekoliko metara ispod nas, i bilo je jasno da ne laje iz obijesti, već po dužnosti: nije nam kanio dozvoliti nasvoj posjed. Klotilda ga zamolida oprosti zbog prijestupa te mu objasni da smo skrenuli s puta i da ne želimo drugo do otići; zato, dobro je što laje, to mu je zanat, ali bolje bi učinio kad bi nam pokazao put koji vodi njegovoj kući, a ne gubio vrijeme i on a i mi. Govorila je tako mirnim i uvjerljivim glasom da se pas odmah umirio: slutili smo da je ispod nas poput neke nejasne crno-bijele mrlje. Spustili smo se nekoliko koraka i pod nogama osjetili savitljivu čvrstoću nabijene zemlje. Sredinom obronka pas se uputio desno, svako toliko zavijao je i zaustavljao se da vidi da li ga slijedimo. Za četvrt sata stigosmo tako do kuće kojoj je pas pripadao, gdje nas je dočekalo drhtavo kozje blejanje: odatle smo, usprkos tami, lako pronašli dobro označen puteljak koji se spuštao u selo.
Primo Levi: Pobuna
Mariju Rigoni Sternu
Već deset godina obitelj Farago obrađuje posjed kraj našeg vrta, iz čega se rodilo elementarno, kratkotrajno i nerazgovjetno prijateljstvo, kakva običavaju biti ona koja se sklope nad ogradom ili s obale na obalu. Faragovi su oduvijek povrtlarili, pa prema njima osjećamo zavist i divljenje; oni uvijek znaju učiniti pravu stvar na pravi način i u pravo vrijeme, a mi nevježe i neuglađeni, učimo na pogreškama. Odano slijedimo njihove savjete, zatražene i one druge, koje nam otac Farago dovikuje preko ograde kada vidi da smo počinili kakvu nesmotrenost, ili kad plodovi naših nesmotrenost vape u nebo; pa ipak, i pored te naše poniznosti i poslušnosti, ta naša četiri pedlja uvijek su puna travurine i mravinjaka, dok su njihovi vrtovi – ne manji od dva hektara – čisti, uređeni i berićetni.
„Potrebno je oko“, vele Faragovi, ili pak „hoće se ruka“. Osim Klotilda, ne navraćaju rado vidjeti iz bliza što mi radimo: možda ne žele odgovornost, ili im je jasno da neka veća prisnost ili povjerljivost između njih i nas nije moguća ni poželjna; a možda nam k tome, dapače vjerojatno, ne žele pokazati previše toga: da nam ne bi – nikad se ne zna – kad tad palo na pamet ukrasti im to zanimanje. Savjeti da, ali iz daleka.
Klotilda je drukčija. Vidjeli smo je da iz ljeta u ljeto raste poput jablana, a sada joj je jednaest godina. Crnomanjasta je, okretna, s kosom uvijek na očima, uvijek puna tajnovitosti poput svih djevojaka; no i prije je bila tajnovita, kada je bila okrugla, visoka dva pedlja i do očiju uprljana zemljom, a sudeći po svemu govoriti i hodati učila je izravno od neba; ili možda od same zemlje, s kojom je bila u očiglednu ali neodgonetljivu odnosu. U to doba često smo je viđali ispruženu među brazdama, na vlažnu i toplu, nedavno izoranu tlu: zatvorenih očiju smiješila se nebu, pazeći na dodir leptira koji su se spuštali na nju kao na cvijet, nepomična da ih ne uplaši i otjera. Uzimala je u ruke popce i paukove, bez gnušanja i ne nanoseći im bol, dražila bi ih mrkim prstom, kao što se radi s domaćim životinjama, potom bi ih odlagala na zemlju: – Hajde, životinjice, hodi svojim putem.
Sad kad je narasla, i ona nam daje objašnjenja i savjete, ali druge vrste. Objasnila mi je kako je slak ljubak ali lijen: kad mu se dozvoli, zauzima polja i guši ih; ali ne da bi im poput korova naškodio, samo što je odveć lijen da bi rastao uspravno. – Vidiš, kako to on radi? I on pušta korijen u zemlju, ali ne tako duboko, jer mu se ne da trsiti i nije odveć jak. Potom se razdijeli u niti pa svaka nit hita nisko u traženju hrane i nikad se ne prepliću: nikako nisu blesavi, prije se dogovore; ja na istok, ti na zapad. Cvjetaju, prilično lijepih i čak mirisavih cvjetova, a onda ove bobice, vidiš li ih? Zato što i oni misle na budućnost.
Za korov, međutim, nema milosti: – Nema vajde rezati ga motikom na komade: ionako svaki komad iznova raste, poput zmajeva u bajkama. Dapače, i sam je pravo čudovište: pogledaš li bolje vidiš zube, nokte i ljušturu. Tamani druge biljke, a sam nikada ne ugiba, jer obitava pod zemljom, ono što vidiš vani ništa je, oni tanki listići bezazlena izgleda, koji kao da su trava. Ali što više kopaš, više nalaziš; kopaš li duboko, naći ćeš skelet sav crn i kvrgav, tvrd kao željezo i ne znam koliko star: eto što ti je korov. Preko njega prelaze krave i gaze ga a ne umire: ukopaš li ga u kamenu raku, razbija kamen i pronalazi put da izađe. Jedino vatra. S korovom ja ne razgovaram.
Pitao sam je razgovara li s drugim biljkama, i rekla mi je da svakako. I otac joj i mati, ali ona bolje od njih: nije to baš pravi govor ustima kao naš, ali je jasno da biljke daju znakove i belje se kad štogod žele, a naše razumiju: no ne treba gubiti strpljenja i nastojati da te razumiju jer su biljke općenito veoma spore, bilo u shvaćanju, bilo u kretanju. – Vidiš ovog? – rekla mi je pokazujući jedan od naših limuna: – jada se, odavna se jada, ali ako ne razumiješ, nisi ni svjestan, a on dotle pati.
– Jada se na što? Vode mu ne manjka, obrađujemo ga baš kao i druge.
– Ne znam, nije uvijek lako razumjeti. Vidiš da mu je s ove strane svo lišće savinuto: s ove strane nešto ne valja. Možda korijenjem dodiruje stijenu: vidiš da mu je na istoj strani neka ružna bora na trupu.
Po Klotildinom mišljenju, sve što raste iz zemlje a ima zelene listove, „čeljad je poput nas“, s kojom se nađe način da se slažemo; upravo zato ne smije se cvijeće i biljke držati u loncima, jer to je kao kad se živinu zaključa u kavez: postanu blesave ili opake, ukratko ne budu više iste, a naše ih sebičnjaštvo stavlja u tako uzak prostor samo zbog užitka da ih gledamo. Korov je, baš tako, iznimka jer ne dolazi sa zemlje već sa donjeg sloja tla, a to je kraljevstvo zlata, zmajeva i mrtvih. Po njenom mišljenju donji sloj tla je zakučast kraj poput našega, samo što je tamo tama a ovdje je svjetlo: postoje spilje, tuneli, potoci, rijeke i jezera, a postoje k tome i žile metala koji su svi otrovni i štetni, osim željeza koje je u stanovitoj mjeri čovjekov prijatelj. Tamo su i škrinje zlata, đto su ih ljudi skrili u davna vremena, druge pak koje oduvijek leže dolje, zlato i dijamanti. Tamo prebivaju mrtvi, ali o njima Klotilda ne voli pričati. Prošli mjesec, jedan je bager radio na gospodarstvu koje graniči s njihovim: blijeda i očarana Klotilda je promatrala silan posao stroja, sve dok razina iskapanja nije dosegla tri metra, potom je nestala nekoliko dana, a vratila se tek kad je stroj bio otišao, a vidjelo se da u velikoj rupi nema ničeg do zemlje i stijenja, lokvi stajaće vode i pokoji ogoljeli korijen.
Pričala mi je i da se sve biljke ne slažu. Postoje one pripitomljene, poput krava i kokošaka, koje bez čovjeka ne bi mogle, a ima onih drugih koje se protive, nastoje uteći, pa koji put i uspiju. Nisi li oprezan, podivljaju i više ne daju plodove, ili rađaju kako se njima prohtije, a ne kako bi to mi htjeli: trpke, tvrde i sama koštica. Poneka biljka, nije li posvema pripitomljena, pati od nostalgije, naročito ako je blizu divlje šume. Htjela bi natrag u šumu, a dovoljno je samo da se pčele potrude oploditi je a ptice i vjetar da je rasiju. Pokazala mi je breskve iz njihova voćnjaka, i bilo je baš kao što mi je govorila, stabla bliža ogradi pružala su grane preko, poput ruku.
– Dođi sa mnom: moram ti nešto pokazati. Povela me uzbrdo, posred šume koju gotovo nitko ne poznaje, tako je gusta od grmlja. K tome kao da je zaštićena nekim okvirom starih raspadajućih terasa, a ove pak prekrivene nekom vrsti tetivke, bodljikavog bršljana, čije ime ne znam. Lijep je za oko, s listovima nalik željezu za koplje, sjajnima, svijetlo zelenima, poprskano bijelim; ali stabljika, grančice, pa čak i naličje samih listova, prepunih svinutih bodlji, bradatih poput glava na strijelama: ako samo dotaknu meso, zabodu se i odnesu komad.
Putem, i dok sam ja jedvice uspijevao održavati korak i ispustiti koji glas odobravanja, Klotilda je pričala. Rekla mi je kako je maloprije doznala važnu vijest, i kako ju je doznala od jednog ružmarina, koji je opet osobit tip, čovjekov prijatelj, ali na daljinu, poput mačaka; dopada mu se samostalnost, a onaj mirisni okuščić – tako ugodan za pečenje – njegova je izmišljotina: ljudima se sviđa, ali je kukcima gorak. Odbojan im je osim toga, a on ga je izmislio prije više tisuća godina, dok još nije bilo čovjeka; i stvarno nikad nećeš vidjeti ružmarin koji su načele gusjenice ili puževi. I listovi u obliku igle krasna su izmišljotina, ali ne ružmarinova. Izmislili su ih borovi i jele, davno prije: dobra su obrana, jer životinjice koje jedu lišće uvijek započinju od vrha, a osjete li da je drvenast ili zaoštren, odmah se obeshrabre.
Ružmarin joj je migom dao do znanja da mora poći u tu šumu, na stanovitoj udaljenosti i u stanovitu pravcu, te da će naći nešto važno: ona je tamo već bila prije nekoliko dana, i baš je bilo istina pa je htjela pokazati to i meni. Tek, donekle joj je bilo žao što se ružmarin pokazao uhodom.
Pokazala mi je stazu napola prekrivenu kupinama, zbog čega smo uspjeli u šumu prodrijeti bez previše ogrebotina: i gle, usred šume nalazila se malena kružna čistina koje do tada nije bilo. Na tom mjestu teren je bio skoro pa ravan, a tlo se činilo glatko, sabijeno, bez ijedne vlati trave i bez ijednog kamena. Ipak je bilo tri četiri kamena, na metar od ruba, pa mi Klotilda reče da ih je ona stavila kao polazne točke, eda bi provjerila ono što joj je ružmarin dao do znanja: tj. da je to stablima škola, tajnovito mjesto gdje stabla jedno drugo uče hodati, s gnjevom na ljude a da to oni ne znaju. Povela me oko kruga držeći me za ruku (ruka joj je premalo djetinja, hrapava i snažna), pokazavši mi mnoštvo nezamjetljivih sitnica: da je oko svakog debla zemljište prekopano, raspuklo i kao zatvoreno prema van, a ulegnuto prema unutra; da su svi trupci nagnuti malo prema van, pa i puzavci zrakasto hrle prema van. Dakako, ja uopće nisam siguran da se slični tragovi ne zamjećuju i drugdje, na drugim proplancima, ili na svima, da nemaju drukčije značenje, ili čak da imaju ikakvo: ali je Klotilda bila vidno uzbuđena.
– Ima ih pametnih i blentavih, lijenih i okretnih, a i one najdomišljatije nije da stignu predaleko. Ali ovu ovdje, na primjer – i pokaza mi jednu smreku – već dugo držim na oku, i ne vjerujem joj. – Ta smreka – reče mi – u četiri dana pomakla se bar za metar. Dosjetila se pravog načina, puštajući malo po malo da ushne svo korijenje s jedne strane, pojačavajući ono s druge, i htjela je da svi rade kao ona. Bila je častoljubiva i strpljiva: sve su biljke strpljive, to je njihova snaga; ali eto, ona je bila i častoljubiva, te bila među prvima koja je shvatila da biljka koja se pomiče može osvojiti neko selo i osloboditi se čovjeka.
– Osloboditi se, sve bi to htjele, ali ne znaju kako, nakon toliko godina što zapovijedamo mi. Neka stabla, kao masline, predala su se već stoljećima, ali se srame i vidi se dobro po načinu kako rastu, sve iskrivljene i očajne. Druge, kao breskve i bajami, predale su se i donose plodove, ali to i ti znaš, čim uzmognu, vratit će se među divljake. Ne znam koje druge još: kestenje i hrašće, teško ih je razumjeti što žele, možda su prestari i predrveni, pa više ništa ne žele, kao što se događa starcima: samo da nakon ljeta dođe zima, a nakon zime ljeto.
Bila je zatim i jedna divlja trešnja koja je govorila. Nije da je govorila talijanski, ali bilo je kao kad se razgovara s Nizozemcima koji u srpnju dođu na more, ne razumiju se doduše od riječ do riječi, ali po gestama i intonaciji na koncu se prilično dobro shvati, ono što žele reći. Ta je trešnja govorila šuškanjem lišća, što se moglo čuti približavajući uho deblu, a govorila je stvari s kojima se Klotilda nije slagala: da ne treba cvjetati, jer su za čovjeka zavaravanje, ni rađati jer da je to gubitak i nezasluženi dar. Valja se boriti protiv čovjeka, više ne pročišćavati zrak za nj, iskorjeniti se i otići, čak i po cijenu da se umre ili opet postane divljim. I ja sam približio uho deblu, ali nisam zamijetio ništa osim nerazgovjetna mrmljanja, premda možda nešto glasnije od onog što su proizvodile druge biljke.
Već se bilo smračilo, a mjeseca nije bilo. Svjetla iz naselja i sa plaže pružala su nam tek nejasnu sliku o pravcu koji smo ga trebali slijediti da se spustimo: za kratko smo se našli rđavo zamršeni u kupininama i terasama u ruševnu stanju. Valjalo je na slijepo skakati s jedne na drugu, nastojeći pogoditi u sve većem mraku hoćemo li nagaziti na zemlju ili na stijenje, na trnje ili na čvrsto tlo. Nakon otprilike sat vremena spuštanja, oboje smo bili umorni, izgrebeni i uznemireni, a svjetla ispod daleka kao i prije.
Odjednom se začu da laje pas. Zastadosmo: dolazio je pravo k nama, galopirajući vodoravno duž jedne od terasa. Moglo je biti dobro ili zlo: po glasu nije trebao biti vrlo veliki pas, ali je lajao gnjevno uporno, dok mu ne bi ponestalo daha, a onda bi se čulo kako udiše zrak uz grčevit hropac. Ubrzo je bio na nekoliko metara ispod nas, i bilo je jasno da ne laje iz obijesti, već po dužnosti: nije nam kanio dozvoliti na svoj posjed. Klotilda ga zamoli da oprosti zbog prijestupa te mu objasni da smo skrenuli s puta i da ne želimo drugo do otići; zato, dobro je što laje, to mu je zanat, ali bolje bi učinio kad bi nam pokazao put koji vodi njegovoj kući, a ne gubio vrijeme i on a i mi. Govorila je tako mirnim i uvjerljivim glasom da se pas odmah umirio: slutili smo da je ispod nas poput neke nejasne crno-bijele mrlje. Spustili smo se nekoliko koraka i pod nogama osjetili savitljivu čvrstoću nabijene zemlje. Sredinom obronka pas se uputio desno, svako toliko zavijao je i zaustavljao se da vidi da li ga slijedimo. Za četvrt sata stigosmo tako do kuće kojoj je pas pripadao, gdje nas je dočekalo drhtavo kozje blejanje: odatle smo, usprkos tami, lako pronašli dobro označen puteljak koji se spuštao u selo.
Preveo Tvrtko Klarić