Recite mi: po čemu se razlikuje
ova večer od drugih večeri?
Po čemu se, recite mi, razlikuje
ovaj pesah od drugih pesaha?
Užeži luč, širom otvori vrata
da mogne ući namjernik,
neznabožac ili Židov:
ispod dronjaka možda se krije prorok.
Nek uđe i sjedne s nama,
neka sluša, pije, pjeva i slavi pesah.
Neka se posluži kruhom žalosti,
janjetinom, slatkim pecivom i gorkim travama.
Ovo je večer različitosti,
u kojoj se lakat naslanja o trpezu,
jer zabranjeno postaje propisano
pa se zlo pretače u dobro.
Provest ćemo noć pripovijedajući
davne događaje pune čudesa,
a zbog obilja vina
brda će kao jarci bosti.
Večeras se međusobno propituju
mudri, bezbožni, prostodušni i djetinjasti,
a vrijeme izvrće svoj tijek –
danas se vraća u jučer,
poput rijeke oploćene na utoku.
Svatko je od nas bio rob u Egiptu,
znojem namakao slamu i glinu
a morem prešao suhe noge:
a i ti, stranče,
ove godine u strahu i sramu,
a dogodine u kreposti i pravednosti.
9. travnja 1982.
S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić
*
Pravednik
Dok prevodi Prima Levija, Tvrtko Klarić u naš jezik i našu svijest uvodi čovjeka koji je dvaput smrtno sagriješio. Prvi put, kada se rodio kao Židov, i živio u vrijeme kada Židova više nije trebalo biti. Smrti je čudom izbjegao, ali je ostao njome trajno zaražen. Tamo gdje je u vrijeme rata bio, u logoru, u Auschwitzu, život je izgubio smisao, osim: dužnosti živih da svjedoče. Kada više nije mogao svjedočiti, Primo Levi drugi put je smrtno sagriješio. Prije tačno dvadeset pet godina, travnja 1987, digao je ruku na sebe. Na to kao Židov nije imao pravo, jer Židov nema prava udariti na djelo Božje. Na zemlji, pred ljudima, Primo Levi nije imao prava na život. Na nebu, pred Bogom, nije imao prava na smrt. Dvaput je smrtno sagriješio. Nijedan pravednik nije bio tako grešan. (mj)
Primo Levi: Pesah
Recite mi: po čemu se razlikuje
ova večer od drugih večeri?
Po čemu se, recite mi, razlikuje
ovaj pesah od drugih pesaha?
Užeži luč, širom otvori vrata
da mogne ući namjernik,
neznabožac ili Židov:
ispod dronjaka možda se krije prorok.
Nek uđe i sjedne s nama,
neka sluša, pije, pjeva i slavi pesah.
Neka se posluži kruhom žalosti,
janjetinom, slatkim pecivom i gorkim travama.
Ovo je večer različitosti,
u kojoj se lakat naslanja o trpezu,
jer zabranjeno postaje propisano
pa se zlo pretače u dobro.
Provest ćemo noć pripovijedajući
davne događaje pune čudesa,
a zbog obilja vina
brda će kao jarci bosti.
Večeras se međusobno propituju
mudri, bezbožni, prostodušni i djetinjasti,
a vrijeme izvrće svoj tijek –
danas se vraća u jučer,
poput rijeke oploćene na utoku.
Svatko je od nas bio rob u Egiptu,
znojem namakao slamu i glinu
a morem prešao suhe noge:
a i ti, stranče,
ove godine u strahu i sramu,
a dogodine u kreposti i pravednosti.
9. travnja 1982.
S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić
*
Pravednik
Dok prevodi Prima Levija, Tvrtko Klarić u naš jezik i našu svijest uvodi čovjeka koji je dvaput smrtno sagriješio. Prvi put, kada se rodio kao Židov, i živio u vrijeme kada Židova više nije trebalo biti. Smrti je čudom izbjegao, ali je ostao njome trajno zaražen. Tamo gdje je u vrijeme rata bio, u logoru, u Auschwitzu, život je izgubio smisao, osim: dužnosti živih da svjedoče. Kada više nije mogao svjedočiti, Primo Levi drugi put je smrtno sagriješio. Prije tačno dvadeset pet godina, travnja 1987, digao je ruku na sebe. Na to kao Židov nije imao pravo, jer Židov nema prava udariti na djelo Božje. Na zemlji, pred ljudima, Primo Levi nije imao prava na život. Na nebu, pred Bogom, nije imao prava na smrt. Dvaput je smrtno sagriješio. Nijedan pravednik nije bio tako grešan. (mj)