Svašta čovjeku pada na pamet u nesanici, a najčešće se prisjeća onoga što su u njegovom djetinjstu pričali (ili pjevali) stariji od njega. Meni, eto, u posljednje vrijeme u poznim noćnim satima tišinom odjekuju davne „uparene“ pjesme, djevojačke i momačke. Obično jedan/jedna vodi, a dvije/ dvojica prate (pariraju).
U prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata, kada se u Demokratskoj, a nešto kasnije Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, često i nekritično, uveliko razvrstavalo na oslobodioce i saradnike okupatora, na svjesne narodne snage i pristalice starog društvenog sistema, na radničku klasu i poštenu inteligenciju i, na drugoj strani, one koji bi opet pod kraljevsku krunu, odlazak na odsluženje vojnog roka bilo je pitanje časti. Prvo, regrutne komisije su u vojsku primale samo snažne i zdrave mladiće, a oni koji nisu bili sposobni da „stanu na branik domovine“ narod je nazivao „škartom“ i takvima djevojke nisu dozvoljavale ni da im priđu, pa su ih tek potajno primale poneke ratne udovice. Drugo, odlaskom na odsluženje vojnog roka dokazivalo se da su i vojni obveznici i njihove porodice u proteklom ratu „bile na pravoj strani“.
Zbog tršćanske krize koja se nazirala ili je već trajala, zbog Rezolucije Informbiroa i raznih drugih opasnosti koje su vrebale od „stranih neprijatelja i domaćih izdajnika“, zbog „povampirenih“ kapitalističko-imerijalističkih pipaka koji su premrežavali cijelu planetu, prijeteći i socijalističkoj Jugoslaviji, vojni rok je dugo trajao, uglavnom dvije godine. Za to vrijeme oslabljene i osiromašene porodice, ostajući bez onih koji su u punoj snazi, uz pomoć volova i rala orali su zemlju i proizvodili ono najnužnije, da bi, kad daju obavezan otkup državi, imali tek toliko koliko nije bilo dovoljno ni za golo preživljavanje. Djevojke su patile i venule, čekajući dragane, ne želeći da svoja, kako bi Izet Sarajlić rekao, „bijela negrljena ramena“, daju „škartu“
O svemu tome narod je, mada na velikoj muci, pjevao. A najviše se pjevalo u zabačenim, besputnim bosanskim selima, tamo gdje se moglo stići pješice ili na trupcima natovarenim na otvorene vagone teretnih vozova što su tutnjali po uskotračnim prugama koje je kraljevskoj a kasnije socijalističkoj Jugoslaviji u amanet ostavila Austrougarska monarhija. Tako bi na seoskim zborovima, radnim akcijama i drugim okupljanjima iz djevojačkih grla odjeknula pjesma: Eno voza, eno teretnoga, iz armije vozi lolu moga.
Kada bi se vratili sa odsluženja vojnog roka, sad još snažniji, mladići bi „poveli“ pjesmu koja je odjekivala kotlinama i padinama brda: Ja sam svoje odslužio dvije, sad nek služi ko služio nije. Valjalo je tih godina „češljati“ guste šume, pećine i druga moguća skloništa da bi se pronašli i likvidirali dobro skriveni „ostaci bandi“, a za to su bili potrebni dobro osposobljeni specijalci. Zato je za Korpus narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ), formiran avgusta 1944. godine, da čuva oslobođene teritorije, bilo mnogo obaveza. Uz već spomenutog lova na ostate neprijateljskih jedinica, trebalo je čuvati granice oslobođene zemlje. Sve to su razlozi da rok služenja u tom „čedu OZNE“ traje mnogo duže. Otud i pjesma: Primilo me tri godine KNOJ-a, neljubljena osta draga moja. Evo još nekoliko pjesama pjevanih u to vrijeme u mom zavičaju: Pisaću mu, nek se nada lola, na tečaju kad naučim slova. U armiji dok moj dragi služi, duge noći, a dani još duži. Kad se dragi iz armije vrati traktorom će on njive orati. Bilo bi zanimljivo sakupiti i objaviti te „vojničke“ pjesme iz vremena kada je služenje vojnog roka bilo znak prestiža i pitanje časti, jer one na poseban način svjedoče o jednom vremenu i ljudima u njemu. Sve više je efikasnih medikamenata za dobar san, pa bi i takve pjesme mogle nestati sa nesanicom.
Primilo me tri godine KNOJ-a
(Zapis o “vojničkim” pjesmama iz “nekih” vremena)
Svašta čovjeku pada na pamet u nesanici, a najčešće se prisjeća onoga što su u njegovom djetinjstu pričali (ili pjevali) stariji od njega. Meni, eto, u posljednje vrijeme u poznim noćnim satima tišinom odjekuju davne „uparene“ pjesme, djevojačke i momačke. Obično jedan/jedna vodi, a dvije/ dvojica prate (pariraju).
U prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata, kada se u Demokratskoj, a nešto kasnije Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, često i nekritično, uveliko razvrstavalo na oslobodioce i saradnike okupatora, na svjesne narodne snage i pristalice starog društvenog sistema, na radničku klasu i poštenu inteligenciju i, na drugoj strani, one koji bi opet pod kraljevsku krunu, odlazak na odsluženje vojnog roka bilo je pitanje časti. Prvo, regrutne komisije su u vojsku primale samo snažne i zdrave mladiće, a oni koji nisu bili sposobni da „stanu na branik domovine“ narod je nazivao „škartom“ i takvima djevojke nisu dozvoljavale ni da im priđu, pa su ih tek potajno primale poneke ratne udovice. Drugo, odlaskom na odsluženje vojnog roka dokazivalo se da su i vojni obveznici i njihove porodice u proteklom ratu „bile na pravoj strani“.
Zbog tršćanske krize koja se nazirala ili je već trajala, zbog Rezolucije Informbiroa i raznih drugih opasnosti koje su vrebale od „stranih neprijatelja i domaćih izdajnika“, zbog „povampirenih“ kapitalističko-imerijalističkih pipaka koji su premrežavali cijelu planetu, prijeteći i socijalističkoj Jugoslaviji, vojni rok je dugo trajao, uglavnom dvije godine. Za to vrijeme oslabljene i osiromašene porodice, ostajući bez onih koji su u punoj snazi, uz pomoć volova i rala orali su zemlju i proizvodili ono najnužnije, da bi, kad daju obavezan otkup državi, imali tek toliko koliko nije bilo dovoljno ni za golo preživljavanje. Djevojke su patile i venule, čekajući dragane, ne želeći da svoja, kako bi Izet Sarajlić rekao, „bijela negrljena ramena“, daju „škartu“
O svemu tome narod je, mada na velikoj muci, pjevao. A najviše se pjevalo u zabačenim, besputnim bosanskim selima, tamo gdje se moglo stići pješice ili na trupcima natovarenim na otvorene vagone teretnih vozova što su tutnjali po uskotračnim prugama koje je kraljevskoj a kasnije socijalističkoj Jugoslaviji u amanet ostavila Austrougarska monarhija. Tako bi na seoskim zborovima, radnim akcijama i drugim okupljanjima iz djevojačkih grla odjeknula pjesma:
Eno voza, eno teretnoga,
iz armije vozi lolu moga.
Kada bi se vratili sa odsluženja vojnog roka, sad još snažniji, mladići bi „poveli“ pjesmu koja je odjekivala kotlinama i padinama brda:
Ja sam svoje odslužio dvije,
sad nek služi ko služio nije.
Valjalo je tih godina „češljati“ guste šume, pećine i druga moguća skloništa da bi se pronašli i likvidirali dobro skriveni „ostaci bandi“, a za to su bili potrebni dobro osposobljeni specijalci. Zato je za Korpus narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ), formiran avgusta 1944. godine, da čuva oslobođene teritorije, bilo mnogo obaveza. Uz već spomenutog lova na ostate neprijateljskih jedinica, trebalo je čuvati granice oslobođene zemlje. Sve to su razlozi da rok služenja u tom „čedu OZNE“ traje mnogo duže. Otud i pjesma:
Primilo me tri godine KNOJ-a,
neljubljena osta draga moja.
Evo još nekoliko pjesama pjevanih u to vrijeme u mom zavičaju:
Pisaću mu, nek se nada lola,
na tečaju kad naučim slova.
U armiji dok moj dragi služi,
duge noći, a dani još duži.
Kad se dragi iz armije vrati
traktorom će on njive orati.
Bilo bi zanimljivo sakupiti i objaviti te „vojničke“ pjesme iz vremena kada je služenje vojnog roka bilo znak prestiža i pitanje časti, jer one na poseban način svjedoče o jednom vremenu i ljudima u njemu. Sve više je efikasnih medikamenata za dobar san, pa bi i takve pjesme mogle nestati sa nesanicom.