U bakinom vrtu rastu tulipani, čekam da se zeleni tobolac pupa otvori i pokaže koje je boje. Najdraži su mi oni šatirani, najrjeđi. Kada se cvijet napokon razlista u svojoj raskoši, teško mi je odoljeti pa ga često uberem svojim dječjim prstićima neposredno ispod latica i veselo trčim baki pokazati kako je lijep. Baka ne dijeli moje veselje otrgnutim cvijetom i uporno me pokušava naučiti da to ne radim. A onda ga ipak stavlja u najmanju čašicu za rakiju i pušta na stolu dok mu ne otpadnu gorde latice.
Već sam na faksu kada je teta rodila Luku. Odlazim joj u posjet i od svog studentskog budžeta kupujem malenu proljetnu buketu, taman je vrijeme tulipana.
– Molim vas složite mi buket za pedeset kuna.
Cvjećarka me prezirno pogleda te uzme nekoliko cvjetnih grančica i jedan tulipan. Tulipan je nacifran, nekakvih izrezuckanih latica.
– Imate li možda običan tulipan? Skrušeno upitam na što mi cvjećarka osornim glasom uzvrati: „mi volimo ovakve tulipane!“
Pokunjeno odšutim da ja volim one obične tulipane koji se među dva prstića nose baki koja skriva ljutnju i teti koja te vodi u šetnju gradskim parkom i poslije na kolače. Plaćam tih pedeset kuna koje su mi inače dovoljne za tjedan dana hranjenja u studentskoj menzi, a koje cvjećarka kao bezvrijedne ubaci u kasu još jednom me odmjerivši s visine.
U neboderu, dočekuju me teta, stric, maleni Luka. Teta zna cijenu mog tulipana, s toplim smješkom govori „ma nisi trebala“ i stavlja ga u malenu vazu, na sredinu stola.
Atlaski cedar (Cedrus atlantica)
Spuštajući se prvi put autom u Pazin moja mama zadivljeno gleda cedrove. Izdižu se nad gradom natkriljujući kuće, takmiče se s zvonicima. U šetnjama otkrivamo divove po zakutcima grada, na šetalištu, na Buraju, pred poštom, na trgu, pred kućom prijatelja. Jedan sramežljivi mladi cedar povinuo se iznad jame pretvarajuć se da je tužna vrba.
Mama ih voli, govori da je Pazin grad cedrova, skuplja njihove lisnate šišarke i sadi ih u daruvarske teglice. Maleni cedrići podsjećaju na grad u kojem joj sada žive kći i sin. I ja volim cedrove, podsjećaju me na mamu.
Ponekad umre neki od njih. Ostane rupa u prostoru, pregolo nebo na koje se sada treba naviknuti. Sasušio se onaj ponad jame, jednog su posjekli. Cedar ispred kuće mog prijatelja polako kopni, sasipaju se iglice i uskoro stoji gol, grane ispružene kao da zazivaju. Jasno je da mu nema spasa, no čak i piljenje tog mrtvog drveta je tužno, njegovo deblo gotovo metarskog promjera leži ispred kuće kao na odru, prolazeći pokraj njega pognemo glavu.
Radim projekt obnove vile na pazinskom šetalištu, u susjednom vrtu je trideset metara visoki cedar. Svi se žale na njega:
„iglice štopaju orne“,
„zbog njega nam curi krov“,
„trebalo bi ga srušiti!“
Cedar stoji unaprijed osuđen, čeka. Bespomoćno ga gledam i šutim, u privatnom je dvorištu, nitko ga neće zaštititi. Znam da ću i za njime potajno zaplakati ako svoje mjesto prepusti nebu.
Povratić (Tanacetum parthenium)
U vrtu do mog raste povratić, kada ga okrznem u prolazu zamiriši i podsjeti me da je nekada rastao i u vrtu moje bake, u daruvarskoj bašči. Ponekad se posije i uz rub moga vrta, no nažalost uvijek prekasno primijetim da sam ga počupala s korovom, ili strada kada preštijavam vrt jer se posije među povrće. Ipak on uporno raste uokolo i ja mu se veselim. Nikada ga ne berem za čaj, no znam da bih mogla.
Zatim susjeda svoj komad vrta prepušta drugom susjedu koji je mnogo pedantniji. Njegove gredice su uvijek čiste i rahle, povrće bujno i zdravo, posađeno na crtu, a on neprestano pognut nad njime, plijevi i njeguje. I sve djeluje savršeno osim što jednoga dana primjećujem da više nema povratića. Više se nema od kuda posijati k meni, pobjeći iz svojih ogradica. I baš mi je žao; žao mi je svih onih nemarno počupanih mladica i propuštenih prilika, mirisa koji ću opet zaboraviti.
Priče o biljkama/4
Tulipan (Tulipa gesneriana)
U bakinom vrtu rastu tulipani, čekam da se zeleni tobolac pupa otvori i pokaže koje je boje. Najdraži su mi oni šatirani, najrjeđi. Kada se cvijet napokon razlista u svojoj raskoši, teško mi je odoljeti pa ga često uberem svojim dječjim prstićima neposredno ispod latica i veselo trčim baki pokazati kako je lijep. Baka ne dijeli moje veselje otrgnutim cvijetom i uporno me pokušava naučiti da to ne radim. A onda ga ipak stavlja u najmanju čašicu za rakiju i pušta na stolu dok mu ne otpadnu gorde latice.
Već sam na faksu kada je teta rodila Luku. Odlazim joj u posjet i od svog studentskog budžeta kupujem malenu proljetnu buketu, taman je vrijeme tulipana.
– Molim vas složite mi buket za pedeset kuna.
Cvjećarka me prezirno pogleda te uzme nekoliko cvjetnih grančica i jedan tulipan. Tulipan je nacifran, nekakvih izrezuckanih latica.
– Imate li možda običan tulipan? Skrušeno upitam na što mi cvjećarka osornim glasom uzvrati: „mi volimo ovakve tulipane!“
Pokunjeno odšutim da ja volim one obične tulipane koji se među dva prstića nose baki koja skriva ljutnju i teti koja te vodi u šetnju gradskim parkom i poslije na kolače. Plaćam tih pedeset kuna koje su mi inače dovoljne za tjedan dana hranjenja u studentskoj menzi, a koje cvjećarka kao bezvrijedne ubaci u kasu još jednom me odmjerivši s visine.
U neboderu, dočekuju me teta, stric, maleni Luka. Teta zna cijenu mog tulipana, s toplim smješkom govori „ma nisi trebala“ i stavlja ga u malenu vazu, na sredinu stola.
Atlaski cedar (Cedrus atlantica)
Spuštajući se prvi put autom u Pazin moja mama zadivljeno gleda cedrove. Izdižu se nad gradom natkriljujući kuće, takmiče se s zvonicima. U šetnjama otkrivamo divove po zakutcima grada, na šetalištu, na Buraju, pred poštom, na trgu, pred kućom prijatelja. Jedan sramežljivi mladi cedar povinuo se iznad jame pretvarajuć se da je tužna vrba.
Mama ih voli, govori da je Pazin grad cedrova, skuplja njihove lisnate šišarke i sadi ih u daruvarske teglice. Maleni cedrići podsjećaju na grad u kojem joj sada žive kći i sin. I ja volim cedrove, podsjećaju me na mamu.
Ponekad umre neki od njih. Ostane rupa u prostoru, pregolo nebo na koje se sada treba naviknuti. Sasušio se onaj ponad jame, jednog su posjekli. Cedar ispred kuće mog prijatelja polako kopni, sasipaju se iglice i uskoro stoji gol, grane ispružene kao da zazivaju. Jasno je da mu nema spasa, no čak i piljenje tog mrtvog drveta je tužno, njegovo deblo gotovo metarskog promjera leži ispred kuće kao na odru, prolazeći pokraj njega pognemo glavu.
Radim projekt obnove vile na pazinskom šetalištu, u susjednom vrtu je trideset metara visoki cedar. Svi se žale na njega:
„iglice štopaju orne“,
„zbog njega nam curi krov“,
„trebalo bi ga srušiti!“
Cedar stoji unaprijed osuđen, čeka. Bespomoćno ga gledam i šutim, u privatnom je dvorištu, nitko ga neće zaštititi. Znam da ću i za njime potajno zaplakati ako svoje mjesto prepusti nebu.
Povratić (Tanacetum parthenium)
U vrtu do mog raste povratić, kada ga okrznem u prolazu zamiriši i podsjeti me da je nekada rastao i u vrtu moje bake, u daruvarskoj bašči. Ponekad se posije i uz rub moga vrta, no nažalost uvijek prekasno primijetim da sam ga počupala s korovom, ili strada kada preštijavam vrt jer se posije među povrće. Ipak on uporno raste uokolo i ja mu se veselim. Nikada ga ne berem za čaj, no znam da bih mogla.
Zatim susjeda svoj komad vrta prepušta drugom susjedu koji je mnogo pedantniji. Njegove gredice su uvijek čiste i rahle, povrće bujno i zdravo, posađeno na crtu, a on neprestano pognut nad njime, plijevi i njeguje. I sve djeluje savršeno osim što jednoga dana primjećujem da više nema povratića. Više se nema od kuda posijati k meni, pobjeći iz svojih ogradica. I baš mi je žao; žao mi je svih onih nemarno počupanih mladica i propuštenih prilika, mirisa koji ću opet zaboraviti.