„Kada se budem udavala ja bi u svatovima juhu od paradajza i knedle sa šljivama“ govorim mami dok grabim još jednu šeflju juhe s noklicama. Rajsko povrće, kako mu i ime kaže, jedno mi je od najdražih. Za obrok mi je dovoljan paradajz ubran u vrtu, mirišljav i posoljen. Kada s promijenom sistema kod nas u trgovine stigne paradajz i van sezone razočarana sam njegovom bljutavošću. Nema druge nego čekati onaj osunčan u vrtovima.
I paradajz juha dobra je samo od domaćeg soka. Industrijski okus juhe od konzerviranog paradajza ne pruža nam nikakav gušt i ubrzo je i ne pokušavam raditi. U svojim svatovima ipak nisam jela juhu od paradajza.
Tako počinjem sama kuhati paradajz, kupujem ga u voćarni gdje i moja svekrva i svake godine slažem sve više bočica u špajzu. Kada mi mama za rođendan pokloni novu pasirku na čuđenje njenih prijateljica veselim joj se kao najboljem poklonu. S još većim guštom naručujem iduće godine paradajz za šalšu, spajajući u jednoj kratkoj rečenici svoje identitete.
Tisa (Taxus baccata)
Ispred općine zeleni je otok. Dok mladi sjede na stepenicama mi djeca igramo se u skrovištu koje među sobom tvore velike tise ovdje posađene. Prije kina redovito se zavlačim u zelenu kućicu nasred trga. Od tamo skrivena promatram ljude koji prolaze. Mama viče „nemoj tamo, tamo pijanci piške“ ali to me ne zaustavlja, uvijek se zavučem među grmlje. Kada se na tisama pojave crvene bobice mama me upozorava da su otrovne. Zatim mi pojašnjava da je zapravo otrovna samo sjemenka, a meso jestivo. Kada me ne gleda sa strahom odlučim riskirati i probati crveno meso. Slatko je i uzbudljivo.
Mnogo godina kasnije, na školovanju za ekološku poljoprivredu, predavač nas usput upita: Znate li koja je biljka u potpunosti otrovna, od korijena do lista, jestivo je samo meso ploda?“
„Tisa!“ izleti iz mene sjećanje na tajno isprobavanje crvenog mesa.
Limun (Citrus limon)
Svako ljeto odlazim autobusom u školsko odmaralište u Malom Lošinju. Zgradu u kojoj smo smješteni od dvorišta dijeli uličica. U dvorištu su tuševi, tu sušimo ručnike, a u kutu raste limun. Kako volim samoću često je tražim u nekom skrivenom kutu na zidiću u sjeni limuna. Pod njim uživam u osvježavajućem mirisu malenih kožnatih bijelih cvjetova. Limun je za mene ljeto.
Jednoga dana limun se pojavljuje u našem daruvarskom dvorištu. Mama se u prolazu uvijek divila velikim stablima limuna u dvorištu na rubu grada i ljudi su joj odlučili pokloniti jedan od njih. Dovezli su ga u prikolici, posađen u veliki crni metalni kotao. Limun stoji na našoj terasi, zapinjemo za njegove trnovite grane, nezgrapan je. Procvijeta ali tom mirisu nešto nedostaje. Ne daje hlad i ne znamo što zapravo s njim. S prvim hladnim noćima spremamo ga u kuću. Prizemlje je nedovršeno pa limun ima svoju sobu u kojoj zaboravljamo na njega. Kroz godine on izgleda sve jadnije, plodovi nikada ne dozrijevaju, a grane su sve ogoljenije. Nakon nekoliko godina životarenja jedno proljeće otkrivamo da je potpuno suh. Bilo je naivno pokušati spremiti ljeto u kuću.
Priče o biljkama/2
Paradajz (Solanum lycopersicum)
„Kada se budem udavala ja bi u svatovima juhu od paradajza i knedle sa šljivama“ govorim mami dok grabim još jednu šeflju juhe s noklicama. Rajsko povrće, kako mu i ime kaže, jedno mi je od najdražih. Za obrok mi je dovoljan paradajz ubran u vrtu, mirišljav i posoljen. Kada s promijenom sistema kod nas u trgovine stigne paradajz i van sezone razočarana sam njegovom bljutavošću. Nema druge nego čekati onaj osunčan u vrtovima.
I paradajz juha dobra je samo od domaćeg soka. Industrijski okus juhe od konzerviranog paradajza ne pruža nam nikakav gušt i ubrzo je i ne pokušavam raditi. U svojim svatovima ipak nisam jela juhu od paradajza.
Tako počinjem sama kuhati paradajz, kupujem ga u voćarni gdje i moja svekrva i svake godine slažem sve više bočica u špajzu. Kada mi mama za rođendan pokloni novu pasirku na čuđenje njenih prijateljica veselim joj se kao najboljem poklonu. S još većim guštom naručujem iduće godine paradajz za šalšu, spajajući u jednoj kratkoj rečenici svoje identitete.
Tisa (Taxus baccata)
Ispred općine zeleni je otok. Dok mladi sjede na stepenicama mi djeca igramo se u skrovištu koje među sobom tvore velike tise ovdje posađene. Prije kina redovito se zavlačim u zelenu kućicu nasred trga. Od tamo skrivena promatram ljude koji prolaze. Mama viče „nemoj tamo, tamo pijanci piške“ ali to me ne zaustavlja, uvijek se zavučem među grmlje. Kada se na tisama pojave crvene bobice mama me upozorava da su otrovne. Zatim mi pojašnjava da je zapravo otrovna samo sjemenka, a meso jestivo. Kada me ne gleda sa strahom odlučim riskirati i probati crveno meso. Slatko je i uzbudljivo.
Mnogo godina kasnije, na školovanju za ekološku poljoprivredu, predavač nas usput upita: Znate li koja je biljka u potpunosti otrovna, od korijena do lista, jestivo je samo meso ploda?“
„Tisa!“ izleti iz mene sjećanje na tajno isprobavanje crvenog mesa.
Limun (Citrus limon)
Svako ljeto odlazim autobusom u školsko odmaralište u Malom Lošinju. Zgradu u kojoj smo smješteni od dvorišta dijeli uličica. U dvorištu su tuševi, tu sušimo ručnike, a u kutu raste limun. Kako volim samoću često je tražim u nekom skrivenom kutu na zidiću u sjeni limuna. Pod njim uživam u osvježavajućem mirisu malenih kožnatih bijelih cvjetova. Limun je za mene ljeto.
Jednoga dana limun se pojavljuje u našem daruvarskom dvorištu. Mama se u prolazu uvijek divila velikim stablima limuna u dvorištu na rubu grada i ljudi su joj odlučili pokloniti jedan od njih. Dovezli su ga u prikolici, posađen u veliki crni metalni kotao. Limun stoji na našoj terasi, zapinjemo za njegove trnovite grane, nezgrapan je. Procvijeta ali tom mirisu nešto nedostaje. Ne daje hlad i ne znamo što zapravo s njim. S prvim hladnim noćima spremamo ga u kuću. Prizemlje je nedovršeno pa limun ima svoju sobu u kojoj zaboravljamo na njega. Kroz godine on izgleda sve jadnije, plodovi nikada ne dozrijevaju, a grane su sve ogoljenije. Nakon nekoliko godina životarenja jedno proljeće otkrivamo da je potpuno suh. Bilo je naivno pokušati spremiti ljeto u kuću.