Teret koji sam nosio jedanaest nedjelja, teglio ga od dana kada sam odlučio da postanem pisac, napokon je pao s mojih ramena. Otresao sam ga se kao teškog, mokrog kaputa i lebdio lak kao pero: priča je konačno bila gotova. Ležala je preda mnom, zapravo treperila je na ekranu kompjutera. Poslije ko zna koliko pisanja i brisanja, pažljivog čitanja, mijenjanja oblika i veličine slova, krojenja teksta po dužini i širini, mojoj priči nisam više imao što ni da dodam, ni da oduzmem. Zapalio sam cigaretu, otpuhnuo dva snažna dima i prilijepio se uz naslon stolice. Da me neko gledao, lako bi po svakom mom pokretu i postupku čitao velikim, najvećim slovima ispisano „hvala ti Bože…“Napatio sam se živ da priču iscijedim iz sebe i bezbroj sam puta dok sam je pisao pomislio da tako mora da izgleda porođaj. A prije samo sedamdeset i sedam dana ni na kraj pameti nije mi bilo mučenje i natezanje ni s dva napisana slova, a kamoli s hiljadama njih, ali čovjek ne bi bio to što jeste da povremeno ne ugura koji kamenčić sam sebi u cipelu.
Čitao sam redovno dnevne novine i to najčešće samo naslove, znajući već što ispod njih piše. Čovjek nakon određenog vremena, nakon prelistane gomile novinskog papira, može samo na osnovu naslova da bude vrlo dobro i precizno informisan. Nije za to portreban poseban dar ili pamet, ne, jednostavno to se nauči. Jer, mijenjaju se datumi, mjesta i imena, a sve drugo ostaje isto. Novi likovi i na drugim mjestima i danas kao i juče čine iste kretnje, isto misle i govore, vrte se u istom krugu – sve u nemogućnosti bijega od sopstvene, ljudske prirode.
Bila je subota – još jedna u beskonačnom nizu – i listao sam novine, ispijao, kao i svakog drugog dana, tanki, kiseli espreso i punio pepeljaru na poznatom stolu iste kafane. Čovjek do mene neprestano je govorio ravnim, uspavljujućim glasom, nimalo ne mareći za moju zagledanost u odštampane stranice. Iako u novinama nikada ne nalazim ništa izuzetno zanimljivog, niti to očekujem, strašno me nervira kada ih ne mogu prelistati na miru. Gore od toga je jedino kada mi ih neko nepregledane uzme iz ruku, otvori ih i razgleda prije mene. Moje novine! Milion puta sam pomislio da bih se sigurno isto tako osjećao i kada bi mi neko, niotkud stvoren, djevojku sa kojom danima hodam i čuvam je za sebe čistu i neokrnjenu, ugrabio, odveo sobom i uradio sa njom sve što sam jednom htio ja… Besmislice i neumjesna poređenja čovjeku lako naumpadnu kad se iznervira. Odložio sam novine na sto i okrenuo se prema neumornom govorniku pitajući ga pogledom još koliko dugo namjerava da priča. Nije ni primjetio moj pogled, a još manje registrovao pitanje, nego je istog časa uzeo odložene novine, udobno se ugnijezdio u stolici i počeo ih lagano listati. Nasmijao sam se od muke i dohvatio se subotnjeg dodatka s prilozima o kulturi i umjetnosti. Bar ću, pomislih, makar taj nezanimljivi dio novina, što poslije svakog gosta ostane na stolu, pregledati na miru. I letio sam pogledom preko naslova, gledao sam fotografije sa izložbi, promocija i književnih večeri, slike neobičnih skupova neobičnog svijeta. Zgodne djevojke, zanimljivi mladići, uglađena gospoda, klošari-šminkeri, stari foleri – prazne forme s lulom i bradom, intelektualci… Lijepo, zanimljivo, drugačije. Zagledao sam, čitao, odlazio pa se vraćao. Hoću i ja, nasmiješih se. Hej, ovo bih volio i ja, nasmijao sam se glasno. Začuđeni pogled preko novinskog lista pitao me jesam li normalan.
Te sam subote čvrsto odlučio da postanem umjetnik. Svaki čovjek treba biti nešto, a ja baš tih dana nisam znao što sam. Otkad sam napustio smrdljivu kancelariju u socijalnoj ustanovi, nisam imao zanimanje. Niti sam radio, niti bio penzioner, a niko mi, opet, nije mogao reći da sam ništa, jer s gomilom para itekako sam neko i mogu da biram. Rođaci su se ljutili što sam požurio i samo nedjelju dana nakon očeve smrti prodao svo imanje, a nije im smetalo, niti ih boljelo što sam se tolike mučne godine živ jeo čekajući. Otac je govorio da ću sve moći i imati „poslije njega“, a to se oteglo decenijama. Ponekad sam pomišljao da to vrijeme neću ni dočekati i da će on sa svojih devedeset biti zdrav i čio i u tom „poslije“, a ja ko zna gdje. Ipak, otišao je prije mene i ja sam, napokon, ostvario ono što sam tako dugo priželjkivao: imam mnogo para, imam veliku kuću i veliki auto. I opet veliku prazninu iza i ispred sebe – ne znam što ću sa sobom.
Opredijelio sam se da budem pisac. Slikar mogu biti kad god poželim, znao sam. Imam smisla za boje, forme i kompoziciju, ali mi sve to djeluje prilično nečisto. Prljavo, umazano, razmazano, a ja to ne podnosim. Još kao dijete grozio sam se crnih ruku poslije guljenja zelene kore s oraha ili ljuštenja mladog krompira. I, slikaru treba atelje, veliki prazni prostor, a ja sam upravo završio opremanje kuće. Prepunio sam sobe tako što sam u njih ugurao najmanje dva salona namještaja. Pomisao na ponovno razmještanje stvari bila je dovoljna da ideja o slikarstvu bude definitivno precrtana. Isto kao i bavljenje muzikom. Samo kratko, bolno sjećanje na dane provedene s violinom u maloj sobi naše stare kuće i na majku koja osluškuje iza zaključanih vrata, zamalo me odvratilo od svake pomisli na umjetnost uopšte. Gudalo, četiri žice i njihov nesretni škripavi spoj, majčina neostvarena želja, igra djece s druge strane prozora… muzika. Posmrtni marševi jedino imaju smisao i pravu namjenu – sve drugo je iživljavanje neiživljenih muzičara nad nedužnim instrumentima. Vraćanje duga za protraćeno djetinstvo i mladost, za čamotinjuizmeđu zidova i prijekornih pogleda.
Za pisca sam bio spreman. Preda mnom sto, na stolu kompjuter, a na mom licu naočare i brada od tri dana. Sa strane prozor koji gleda na more – kao u filmovima. Može u početku i bez lule, šalio sam se i čvrsto odlučio da krenem u ponedjeljak. Bilo mi je nekako sasvim prirodno i prikladno da novo životno poglavlje otpočnem prvog dana u sedmici, mada je u svim horoskopima stajalo da je moj dan četvrtak. No, brzo sam se otresao takvih misli znajući da je za budući uspjeh presudna nadarenost i umijeće, a ne praznovjerje i sreća. Ona je mogla, da je htjela, da se javi onih dana kada sam uzalud sjedio i ispunjavao tikete u kladionici.
Stigao je ponedjeljak i za njim još jedan, a moj je papir-ekran bio sablasno bijel i prazan. Tek treperavi kursor na njemu kao dosadna muva na velikom bijelom platnu. Ni slova. Slušao sam mnogo puta ranije pisce koji govore o svom radu i oni su često pominjali radno vrijeme i dnevnu normu izraženu brojem otkucanih znakova. Govorili su o svom dnevnom učinku kao rudari o tonama uglja. I još su govorili da je glupo gubljenje vremena gledanje u zvijezde i čekanje nekakvog posebnog nadahnuća, prošlo je to. Treba raditi, samo teško i naporno raditi, tako su govorili. Kako to, mislio sam, dođeš u sedam sati, sjedneš pred mašinu i počneš naporno da radiš? Što da počneš, o čemu, kako? U redu kad je rukopis već započet, to znam, kada imaš ideju, skicu, nacrt priče, ali što kada, kao ja, nemaš ništa osim volje? Moram čekati da se nešto desi, da me neko ili nešto potakne, nadam se ja inspiraciji, ipak,-hrabrio sam se – moram istrajati, početak je najteži. U ko zna koliko filmova koje sam gledao glavni junak, mladi pisac, danima bi sjedio nad pisaćom mašinom i očajavao gladan. Gužvao i bacao papir, a onda bi jednog dana jednostavno razvezao po mašini i– postao bogat! Meni pare ne trebaju, ja bih samo priču, pričicu makar. Samo da krenem pa će biti lako, suzdržavao sam se da ne krenem zauvijek iz stolice koja me ujutro čekala hladna i mrska. Moja električna stolica što mi je lagano ubijala volju i za životom, a kamoli za pisanjem.
I onda, kada sam se već prenadao, desilo se: jedne tihe večeri, iz dimnjaka mojih komšija pokuljao je smradni dim izgorjelog uglja. Oni se, valjda, jedini u mjestu griju na ugalj, a u gradu mog studiranja šest dugih zimskih mjeseci drugog mirisa nije ni bilo. Sve je tako mirisalo: i kaputi, i tramvaji, i burek, i zavjese, i posteljina u mojoj maloj sobi kod Raseme. Samo je Alma uspjevala da pod košuljom skloni i sačuva miris jasmina… Udarao sam po tastaturi kao sumanut. Sljedećeg jutra sve ispisano bilo mi je besmisleno, bljutavo inezanimljivo. Koga može da zanima moje branje jasmina sa malih kruškastih grudi? Koga briga za oblik uha pjegave Alme, za njen mladež na ramenu, za njen šuškavi glas…?
Pisao sam i brisao, gradio i rušio i jednog dana moj je Skadar ipak sazidan. Gledao sam naslagana slova – lelujala su mi pred neispavanim očima – i vidio hiljade kamenih kocki što čine bedem iscrtan mojim krvavim rukama… Nasmijao sam se budalastim besmislicama što ih je razniježenost rađala. Kakav bedem, kakva krv, znoj, gluposti – samo rad, rad i opet rad!Ha, što ja ovo pričam – jesam li to postao pravi pisac?
Odgovor na to isto pitanje čekao sam danima. Osluškivao sam telefon, provjeravao da nije isključen, otvarao mejl svakih pola sata, ali od Velikog ni glasa. Neće me taj narcis udostojiti odgovora, bio sam već siguran. Nije on ni pogledao moju pisaniju, iako sam mu je slao u malim dozama, kao što je i rekao. Mogu – s neskrivenim nestrpljenjem kazao mi je na pijaci – da mu mejlom šaljem rukopis, ali svakodnevno samo po jednu stranicu. Toliko vremena vjeruje da će naći, promrmljala je književna gromada, trpajući salatu u ceger. A u što to troši svoje tako dragocjeno vrijeme ocvali ljepotan da mi je znati? Nigdje nije zapošljen, objavio nije ništa već godinama, a raznorazne tribine i promocije nisu baš svake večeri. Jedino ako se po vazdan ne bavi svojom mladom, dražesnom ženicom, što je s jednog od svojih brojnih putovanja odnekud doveo. Ako je to u pitanju – od mene mu prosto. Ma svejedno, mogao bi napisati koju riječ, mislio sam, ili me nazvati telefonom. Samo da nije zgrožen onime što je pročitao, jer onda je bolje da mi ništa ne javlja. Iako sam mu kao navijen ponovljao da mi slobodno kaže sve što misli o mojoj priči, o meni piscu, jer nisam dijete, nisam, kao, sujetan i tobože nemam literarnih ambicija, ubiću se ako me ukopa. Ili bolje da ubijem njega, pakosnog i ljubomornog na moj talenat i umijeće.
Nema čovjek što od njega da vidi, osim tri duge sijede dlake na glavi i okruglih naočara što mu pokrivaju ravno pola lica, ali je, svi kažu, najbolji. Njegove kritike niko ne osporava, svaka se njegova bez pogovora uvažava. Koga on podrži nebesa mu ne ginu, a koga zgazi svaka mu je rupa plitka. Stalno je na televiziji spreman da priča o bilo čemu i naviknut da njegovi sagovornici klimaju glavom na sve što progovori. Ali ja znam da to malo što kazuje o pravoj vrijednosti govornika i onoga što govori. Ja sam tako u gimnaziji na časovima jezika i književnosti mogao da pričam o čemu god zaželim, sve što mi padne na um – moja profesorica me gledala, smješkala se i klimala glavom. Preletjela bi zatim po razredu pogledom koji je jasno govorio: slušajte glupani, pamtite ove bisere. Bio sam joj drag i sladak i bila je ubjeđena da sve znam, pa me više i nije slušala, nego samo gledala. I opkladu sam dobio kada sam smiješnu kovanicu „tamo gdje Rio Grande pravi lakat“, koju sam našao u nekom kaubojskom Laso romanu, glatko provukao govoreći o Igoovim Jadnicima. Gavroš je nešto, kao, činio „tamo gdje Rio Grande…“Pred slijepom publikom lako je biti dobar plesač.
Nije zazvonio telefon i nisam od Velikog dobio mejl, ali se jednog predivnog dana, što je počeo naopako kao i svaki drugi, pred mojim vratima smiješila njegova lijepa žena. Stajao sam na pragu ukočen kao stražar i ona me, ustručavajući se, pitala može li da uđe jer želi da razgovaramo o mojoj priči. Može, naravno da može, pomjerio sam se bez riječi i propustio je u kuću i sam bog zna kako li sam blesavo izgledao, zapanjen prizorom pred sobom. Čudi me da se nije okrenula i bezglavo pobjegla od manijaka koji sumanuto pilji u nju. Sjela je na fotelju, a ja sam se vrtio kao bez glave želeći istovremeno i da je počastim i čujem što mi ima kazati. Odmah mi je palo na um da ovakav glasnik ne može donijeti ružne vijesti. A čak i da ih donese iz takvih ruku se i otrov lakše pije – progovorio je iz mene pritajeni pjesnik. Pogledala me i smješeći se poželjela mi, u njeno i u ime njenog muža, dobrodošlicu u svijet književnosti. On nije imao vremena, pa je moju priču prepustio njoj. Ona je čitala pažljivo, baš joj se predano posvetila i na nju je ostavila vrlo jak utisak. Sve je to kazala svome mužu koji joj vjeruje i bez provjere potpisuje svaki njen sud, pa mi poručuje da nastavim s pisanjem. Želi mi, rekla je, uspjeh. I dodala da je ona sigurna da ja imam toliko toga da kažem. Samo rad, rad…
Gledao sam je ne dišući i ne trepćući, jednostavno ne mogavši da skrenem pogled, i bio sam – glupo je reći – već zaljubljen u nju! Htio sam je zagrliti, milovati joj kosu, lice, poljubiti usta koja mi govore ono što mjesecima sanjam da čujem. Mazio sam joj pogledom prekrštene noge, obla koljena, klizio do visokih potpetica i sjetio se da sam tako dugo bez žene. Prave žene, poput ove koja je sjedila naspram i malim, odmjerenim gutljajima ispijala svoje piće. Onda je naglo ustala, pružila mi ruku i krenula ka vratima. Išao sam za njom kao omađijan, pratio je bez riječi. Okrenula se još jednom, pogledala me i rekla da bi željela da joj i ubuduće na istu adresu šaljem svoje priče. I još mi je rekla da mogu slobodno kada pišem o doživljenom da bez straha zakoračim u maštu, da otuda zagrabimkoliko mi treba i da svoja sjećanja nadogradim ili izmijenim onako kako to priča traži. Mogu uvijek ići korak nazad ili naprijed, baš tako je rekla.
Zurio sam u vrata iza kojih je nestala, bio sam smušen i izgubljen. Vratio sam se u sobu, dohvatio se boce, pa stao kraj prozora i gledao u prazno. Onda sam se stresao kao da me neko iznenada polio hladnom vodom, odjednom se vratio sebi i sjeo ispred kompjutera. Poput virtuoznog pijaniste obrušio sam se nemilosrdno na sive dirke. Rađala se moja nova priča. Priča o ne baš premladom nadobudnom piscu Rejmondu koji moli nadmenog književnog barda Džonatana da pročita njegovu prvu priču i kaže mu svoj sud o njoj. Umjesto njega to čini njegova prelijepa žena Hana koja iznenada dolazi kod Rejmonda i…Poslušao sam njen savjet i u pripovjedanju otišao „korak naprijed“, tako što sam prvi dio priče završio rečenicom: „Hana je kod Rejmonda došla i sjutradan….“ Poslao sam joj rukopis.
Došla je i sjutradan. Ušla je bez kucanja i pozdrava, sjela i zatražila da je poslužim pićem. To nije problem: flaša je uvijek u mojoj blizini. Pili smo i ćutali. Ja sam neprekidno gledao u nju, a ona kroz mene. Onda je hitro i neočekivano, kao i prethodnog dana, ustala i krenula. Izgledalo je baš kao da se sjetila da je neko čeka, da negdje kasni. Rekla je, odlazeći, da joj se početak moje nove priče čini vrlo obećavajućim, da misli da to može biti jako dobro. Nastavite, rekla je. Nastavićemo zajedno, pomislio sam ja, pisaćemo je skupa, u četiri ruke. Opisao sam Hanin ponovni dolazak kod Rejmonda i njihov, naizgled, nezanimljivi susret. Njen lutajući pogled, blago nakrivljeno sjedenje i tri brzo ispijene čaše. A onda je slijedio „korak naprijed“ : „Rejmond je i ne primjetivši postajao zavisan od njenih dolazaka, od susreta sa njom. I nastavila je svakodnevno dolaziti, sjediti bez riječi i gledati učašu. Jednog dana Hana je došla u svojoj kratkoj žutoj haljini….“
Stajala je ispred mene u raskopčanom kaputu ispod koga se vidjela, pripijena uz tijelo, njena žuta haljina! Uzeo sam je za ruke i uveo je u sobu u kojoj je na stolu čekalo naše piće. Pogledali smo se u oči, kucnuli se čašama i iskapili ih. Onda slijedeće… Ona se smijala, pa je plakala, pričala mi o izlascima s mužem, o druženju s umišljenim, dosadnim besmrtnicima, o svojoj samoći među svim tim ljudima. I sa mnom je bila sama, znao sam to iako nije rekla. Možda malo manje, nadao sam se, slušajući njen monolog. Odlazila je, bila je već prešla prag kada se najednom okrenula i pružila mi ruku. Privukao sam je sebi i poljubio. Izmigoljila je vješto iz mog zagrljaja i rekla da je za nastavak naše priče to sasvim dovoljno. Ja nisam mislio tako i čim je otišla prišao sam tastaturi i odvažio se na dva „koraka naprijed“. Nastavio sam priču o Haninom dolasku kod Rejmonda u širokoj suknji ispod koje nema ništa. I cijele noći nisam zaspao.
Bio sam za kompjuterom kada je ušla u sobu. Nisam stigao ni da ustanem, a već je stajala ispred mene, opkoračila me i oslonila se o tastaturu, zapravo sjela na nju. Na ekranu se pojavio znakovni haos što ga je njena zadnjica ispisala. Prislonio sam lice uz njen trbuh, a rukama zašao ispod široke suknje i milovao joj bedra. Kao i Hana, bila je gola, meka i topla…
U sljedećem nastavku Rejmond je nagovarao da na par dana odu negdje zajedno, da se mogu voljeti bez granica i straha… Otišli smo dva dana na planinu. Ona je rekla da ide sestri u posjetu, a ja se nisam nikome morao ispovijedati, ni pravdati.
Priča o Hani i Rejmondu sve je više sličila beskonačnoj televizijskoj seriji i meni je bilo jasno da sam sve dalje od literature. Da preko glave tonem u otužni, slatkasti kič, ali nisam ni pomišljao da stanem.To je, mislio sam, ta čudesna snaga kiča da iako si sasvim svjestan njegove bezvrijednosti i praznine, u njemu je ponekad tako prijatno da ne želiš da izađeš. Valjaš se kao životinja u blatu i prljav si i ružan, ali ti je lijepo i toplo.
Nisam više mogao da zamislim dan bez nje. Njenog muža, Velikog, sjetio sam se tek kada mi je iznenada rekla da će morati sa njim na duže putovanje koje nikako ne može izbjeći. A ako sve bude kako je on zamislio, dodala je, vrlo je moguće da se nikada više i ne vrate. Zanijemio sam jer je to iz korijena mijenjalo moje planove i zamisli, a ja na to nisam smio ni da pomislim, a kamoli pristanem. I ona je rekla da želi da naša zajednička priča teče svojim tokom, da nastavi kako je i krenula. Ne može nam, nema pravo, bilo ko da bilo što dopiše ili promijeni – bio sam kočoperan. Ne smije se to dogoditi, nikako, ja to neću dozvoliti….
Nastavljajući priču učinio sam presudni „korak naprijed“ i opremio Rejmonda opakom idejom: Džonatan se mora ukloniti! Hana će svom mužu uobičajeni čaj pred spavanje bogato začiniti praškom za vječiti san. Smrt u snu je najlakša za odlazećeg, pa zato i za savjest onoga što ga tamo šalje. Rejmond i Hana će to moći da podnesu. Poslao sam joj rukopis i bio u groznici.Nikako nisam mogao da se smirim – nije pomagala ni flaša, ni pune pepeljare, ni male roze tabletice ispijene u propisanoj dozi. Hana je Džonatanu upravo sipala u čaj cijelu šaku, mislio sam gledajući na sat. Ponoć je uobičajeno vrijeme za odlazak na spavanje.No, ne i meni ove noći, znao sam, iščekujući bilo kakav glas koji će mi javiti kako se raspliće moja priča. Koja mi se, morao sam priznati, istrgla iz ruku. I odgovor je stigao neočekivano brzo: pred mojim vratima stajao je Veliki pisac, ili Džonatan, kako već… sve mi se smiješalo.
– Dragi kolega, imate dara – govorio je srdačno šireći ruke kao da me hoće zagrliti. Gledao sam u njega kao u duha i nisam bio siguran da nije izašao iz moje ispražnjene boce. Ne, bio je stvaran, mali a opet veliki, kao propet na vrhovima prstiju isturao je grudi i sličio kokotu.
– Pratio sam ja, ipak, vaše pisanje, čitao sam sve što ste slali jer sam vam to obećao, a ja sam profesionalac i ne varam, dragi moj kolega. Prva je priča lijepa, nostalgična, ali previše šećerna za moj ukus. No već u drugoj vidi se vaš napredak. Tehnika je bolja i naracija je tečnija, samo što sam morao da se umiješam na kraju – bilo je suviše predvidivo, dakle banalno: ljubavnici uvijek ubijaju suvišnog, smetajućeg muža. Dozvolio sam, zato, sebi da se uključim u vaše pisanje priče i malo sam izmijenio kraj. Neprimjetno sam, dragi moj kolega, okrenuo tacnu s šoljicama čaja i ispio onaj drugi – smijuljio se nadmeno.
– A ona? – uspio sam nekako da promucam.
– Možda je uzela čaj namijenjen meni, a možda i nije. Možda je samo otišla dalje, jer čitala je ona i pisala i druge priče… Ali, zar je to važno, dragi moj kolega – priča je sve, život je ništa! Napokon, sada imate dvije mogućnosti za završetak vaše priče. Odaberite, uradite kako mislite da je najbolje. Vi možete, vi imate dara, ne sumnjam… – pogledao me, siguran sam, podsmješljivo, ispio piće, a zatim se opet kao spomenik isprsio nasred moje sobe, raširio ruke i kao sa pozorišne scene uskliknuo:
– Čovjek je smrtan, umjetnost je vječna! – upamtite to, dragi kolega! Umjetnost je vječna,l’art est eternel… – uživao je u sopstvenom glasu i mahao rukama kao najobičniji kreten.
Priča u četiri ruke
Teret koji sam nosio jedanaest nedjelja, teglio ga od dana kada sam odlučio da postanem pisac, napokon je pao s mojih ramena. Otresao sam ga se kao teškog, mokrog kaputa i lebdio lak kao pero: priča je konačno bila gotova. Ležala je preda mnom, zapravo treperila je na ekranu kompjutera. Poslije ko zna koliko pisanja i brisanja, pažljivog čitanja, mijenjanja oblika i veličine slova, krojenja teksta po dužini i širini, mojoj priči nisam više imao što ni da dodam, ni da oduzmem. Zapalio sam cigaretu, otpuhnuo dva snažna dima i prilijepio se uz naslon stolice. Da me neko gledao, lako bi po svakom mom pokretu i postupku čitao velikim, najvećim slovima ispisano „hvala ti Bože…“ Napatio sam se živ da priču iscijedim iz sebe i bezbroj sam puta dok sam je pisao pomislio da tako mora da izgleda porođaj. A prije samo sedamdeset i sedam dana ni na kraj pameti nije mi bilo mučenje i natezanje ni s dva napisana slova, a kamoli s hiljadama njih, ali čovjek ne bi bio to što jeste da povremeno ne ugura koji kamenčić sam sebi u cipelu.
Čitao sam redovno dnevne novine i to najčešće samo naslove, znajući već što ispod njih piše. Čovjek nakon određenog vremena, nakon prelistane gomile novinskog papira, može samo na osnovu naslova da bude vrlo dobro i precizno informisan. Nije za to portreban poseban dar ili pamet, ne, jednostavno to se nauči. Jer, mijenjaju se datumi, mjesta i imena, a sve drugo ostaje isto. Novi likovi i na drugim mjestima i danas kao i juče čine iste kretnje, isto misle i govore, vrte se u istom krugu – sve u nemogućnosti bijega od sopstvene, ljudske prirode.
Bila je subota – još jedna u beskonačnom nizu – i listao sam novine, ispijao, kao i svakog drugog dana, tanki, kiseli espreso i punio pepeljaru na poznatom stolu iste kafane. Čovjek do mene neprestano je govorio ravnim, uspavljujućim glasom, nimalo ne mareći za moju zagledanost u odštampane stranice. Iako u novinama nikada ne nalazim ništa izuzetno zanimljivog, niti to očekujem, strašno me nervira kada ih ne mogu prelistati na miru. Gore od toga je jedino kada mi ih neko nepregledane uzme iz ruku, otvori ih i razgleda prije mene. Moje novine! Milion puta sam pomislio da bih se sigurno isto tako osjećao i kada bi mi neko, niotkud stvoren, djevojku sa kojom danima hodam i čuvam je za sebe čistu i neokrnjenu, ugrabio, odveo sobom i uradio sa njom sve što sam jednom htio ja… Besmislice i neumjesna poređenja čovjeku lako naumpadnu kad se iznervira. Odložio sam novine na sto i okrenuo se prema neumornom govorniku pitajući ga pogledom još koliko dugo namjerava da priča. Nije ni primjetio moj pogled, a još manje registrovao pitanje, nego je istog časa uzeo odložene novine, udobno se ugnijezdio u stolici i počeo ih lagano listati. Nasmijao sam se od muke i dohvatio se subotnjeg dodatka s prilozima o kulturi i umjetnosti. Bar ću, pomislih, makar taj nezanimljivi dio novina, što poslije svakog gosta ostane na stolu, pregledati na miru. I letio sam pogledom preko naslova, gledao sam fotografije sa izložbi, promocija i književnih večeri, slike neobičnih skupova neobičnog svijeta. Zgodne djevojke, zanimljivi mladići, uglađena gospoda, klošari-šminkeri, stari foleri – prazne forme s lulom i bradom, intelektualci… Lijepo, zanimljivo, drugačije. Zagledao sam, čitao, odlazio pa se vraćao. Hoću i ja, nasmiješih se. Hej, ovo bih volio i ja, nasmijao sam se glasno. Začuđeni pogled preko novinskog lista pitao me jesam li normalan.
Te sam subote čvrsto odlučio da postanem umjetnik. Svaki čovjek treba biti nešto, a ja baš tih dana nisam znao što sam. Otkad sam napustio smrdljivu kancelariju u socijalnoj ustanovi, nisam imao zanimanje. Niti sam radio, niti bio penzioner, a niko mi, opet, nije mogao reći da sam ništa, jer s gomilom para itekako sam neko i mogu da biram. Rođaci su se ljutili što sam požurio i samo nedjelju dana nakon očeve smrti prodao svo imanje, a nije im smetalo, niti ih boljelo što sam se tolike mučne godine živ jeo čekajući. Otac je govorio da ću sve moći i imati „poslije njega“, a to se oteglo decenijama. Ponekad sam pomišljao da to vrijeme neću ni dočekati i da će on sa svojih devedeset biti zdrav i čio i u tom „poslije“, a ja ko zna gdje. Ipak, otišao je prije mene i ja sam, napokon, ostvario ono što sam tako dugo priželjkivao: imam mnogo para, imam veliku kuću i veliki auto. I opet veliku prazninu iza i ispred sebe – ne znam što ću sa sobom.
Opredijelio sam se da budem pisac. Slikar mogu biti kad god poželim, znao sam. Imam smisla za boje, forme i kompoziciju, ali mi sve to djeluje prilično nečisto. Prljavo, umazano, razmazano, a ja to ne podnosim. Još kao dijete grozio sam se crnih ruku poslije guljenja zelene kore s oraha ili ljuštenja mladog krompira. I, slikaru treba atelje, veliki prazni prostor, a ja sam upravo završio opremanje kuće. Prepunio sam sobe tako što sam u njih ugurao najmanje dva salona namještaja. Pomisao na ponovno razmještanje stvari bila je dovoljna da ideja o slikarstvu bude definitivno precrtana. Isto kao i bavljenje muzikom. Samo kratko, bolno sjećanje na dane provedene s violinom u maloj sobi naše stare kuće i na majku koja osluškuje iza zaključanih vrata, zamalo me odvratilo od svake pomisli na umjetnost uopšte. Gudalo, četiri žice i njihov nesretni škripavi spoj, majčina neostvarena želja, igra djece s druge strane prozora… muzika. Posmrtni marševi jedino imaju smisao i pravu namjenu – sve drugo je iživljavanje neiživljenih muzičara nad nedužnim instrumentima. Vraćanje duga za protraćeno djetinstvo i mladost, za čamotinju između zidova i prijekornih pogleda.
Za pisca sam bio spreman. Preda mnom sto, na stolu kompjuter, a na mom licu naočare i brada od tri dana. Sa strane prozor koji gleda na more – kao u filmovima. Može u početku i bez lule, šalio sam se i čvrsto odlučio da krenem u ponedjeljak. Bilo mi je nekako sasvim prirodno i prikladno da novo životno poglavlje otpočnem prvog dana u sedmici, mada je u svim horoskopima stajalo da je moj dan četvrtak. No, brzo sam se otresao takvih misli znajući da je za budući uspjeh presudna nadarenost i umijeće, a ne praznovjerje i sreća. Ona je mogla, da je htjela, da se javi onih dana kada sam uzalud sjedio i ispunjavao tikete u kladionici.
Stigao je ponedjeljak i za njim još jedan, a moj je papir-ekran bio sablasno bijel i prazan. Tek treperavi kursor na njemu kao dosadna muva na velikom bijelom platnu. Ni slova. Slušao sam mnogo puta ranije pisce koji govore o svom radu i oni su često pominjali radno vrijeme i dnevnu normu izraženu brojem otkucanih znakova. Govorili su o svom dnevnom učinku kao rudari o tonama uglja. I još su govorili da je glupo gubljenje vremena gledanje u zvijezde i čekanje nekakvog posebnog nadahnuća, prošlo je to. Treba raditi, samo teško i naporno raditi, tako su govorili. Kako to, mislio sam, dođeš u sedam sati, sjedneš pred mašinu i počneš naporno da radiš? Što da počneš, o čemu, kako? U redu kad je rukopis već započet, to znam, kada imaš ideju, skicu, nacrt priče, ali što kada, kao ja, nemaš ništa osim volje? Moram čekati da se nešto desi, da me neko ili nešto potakne, nadam se ja inspiraciji, ipak, -hrabrio sam se – moram istrajati, početak je najteži. U ko zna koliko filmova koje sam gledao glavni junak, mladi pisac, danima bi sjedio nad pisaćom mašinom i očajavao gladan. Gužvao i bacao papir, a onda bi jednog dana jednostavno razvezao po mašini i – postao bogat! Meni pare ne trebaju, ja bih samo priču, pričicu makar. Samo da krenem pa će biti lako, suzdržavao sam se da ne krenem zauvijek iz stolice koja me ujutro čekala hladna i mrska. Moja električna stolica što mi je lagano ubijala volju i za životom, a kamoli za pisanjem.
I onda, kada sam se već prenadao, desilo se: jedne tihe večeri, iz dimnjaka mojih komšija pokuljao je smradni dim izgorjelog uglja. Oni se, valjda, jedini u mjestu griju na ugalj, a u gradu mog studiranja šest dugih zimskih mjeseci drugog mirisa nije ni bilo. Sve je tako mirisalo: i kaputi, i tramvaji, i burek, i zavjese, i posteljina u mojoj maloj sobi kod Raseme. Samo je Alma uspjevala da pod košuljom skloni i sačuva miris jasmina… Udarao sam po tastaturi kao sumanut. Sljedećeg jutra sve ispisano bilo mi je besmisleno, bljutavo i nezanimljivo. Koga može da zanima moje branje jasmina sa malih kruškastih grudi? Koga briga za oblik uha pjegave Alme, za njen mladež na ramenu, za njen šuškavi glas…?
Pisao sam i brisao, gradio i rušio i jednog dana moj je Skadar ipak sazidan. Gledao sam naslagana slova – lelujala su mi pred neispavanim očima – i vidio hiljade kamenih kocki što čine bedem iscrtan mojim krvavim rukama… Nasmijao sam se budalastim besmislicama što ih je razniježenost rađala. Kakav bedem, kakva krv, znoj, gluposti – samo rad, rad i opet rad! Ha, što ja ovo pričam – jesam li to postao pravi pisac?
Odgovor na to isto pitanje čekao sam danima. Osluškivao sam telefon, provjeravao da nije isključen, otvarao mejl svakih pola sata, ali od Velikog ni glasa. Neće me taj narcis udostojiti odgovora, bio sam već siguran. Nije on ni pogledao moju pisaniju, iako sam mu je slao u malim dozama, kao što je i rekao. Mogu – s neskrivenim nestrpljenjem kazao mi je na pijaci – da mu mejlom šaljem rukopis, ali svakodnevno samo po jednu stranicu. Toliko vremena vjeruje da će naći, promrmljala je književna gromada, trpajući salatu u ceger. A u što to troši svoje tako dragocjeno vrijeme ocvali ljepotan da mi je znati? Nigdje nije zapošljen, objavio nije ništa već godinama, a raznorazne tribine i promocije nisu baš svake večeri. Jedino ako se po vazdan ne bavi svojom mladom, dražesnom ženicom, što je s jednog od svojih brojnih putovanja odnekud doveo. Ako je to u pitanju – od mene mu prosto. Ma svejedno, mogao bi napisati koju riječ, mislio sam, ili me nazvati telefonom. Samo da nije zgrožen onime što je pročitao, jer onda je bolje da mi ništa ne javlja. Iako sam mu kao navijen ponovljao da mi slobodno kaže sve što misli o mojoj priči, o meni piscu, jer nisam dijete, nisam, kao, sujetan i tobože nemam literarnih ambicija, ubiću se ako me ukopa. Ili bolje da ubijem njega, pakosnog i ljubomornog na moj talenat i umijeće.
Nema čovjek što od njega da vidi, osim tri duge sijede dlake na glavi i okruglih naočara što mu pokrivaju ravno pola lica, ali je, svi kažu, najbolji. Njegove kritike niko ne osporava, svaka se njegova bez pogovora uvažava. Koga on podrži nebesa mu ne ginu, a koga zgazi svaka mu je rupa plitka. Stalno je na televiziji spreman da priča o bilo čemu i naviknut da njegovi sagovornici klimaju glavom na sve što progovori. Ali ja znam da to malo što kazuje o pravoj vrijednosti govornika i onoga što govori. Ja sam tako u gimnaziji na časovima jezika i književnosti mogao da pričam o čemu god zaželim, sve što mi padne na um – moja profesorica me gledala, smješkala se i klimala glavom. Preletjela bi zatim po razredu pogledom koji je jasno govorio: slušajte glupani, pamtite ove bisere. Bio sam joj drag i sladak i bila je ubjeđena da sve znam, pa me više i nije slušala, nego samo gledala. I opkladu sam dobio kada sam smiješnu kovanicu „tamo gdje Rio Grande pravi lakat“, koju sam našao u nekom kaubojskom Laso romanu, glatko provukao govoreći o Igoovim Jadnicima. Gavroš je nešto, kao, činio „tamo gdje Rio Grande…“ Pred slijepom publikom lako je biti dobar plesač.
Nije zazvonio telefon i nisam od Velikog dobio mejl, ali se jednog predivnog dana, što je počeo naopako kao i svaki drugi, pred mojim vratima smiješila njegova lijepa žena. Stajao sam na pragu ukočen kao stražar i ona me, ustručavajući se, pitala može li da uđe jer želi da razgovaramo o mojoj priči. Može, naravno da može, pomjerio sam se bez riječi i propustio je u kuću i sam bog zna kako li sam blesavo izgledao, zapanjen prizorom pred sobom. Čudi me da se nije okrenula i bezglavo pobjegla od manijaka koji sumanuto pilji u nju. Sjela je na fotelju, a ja sam se vrtio kao bez glave želeći istovremeno i da je počastim i čujem što mi ima kazati. Odmah mi je palo na um da ovakav glasnik ne može donijeti ružne vijesti. A čak i da ih donese iz takvih ruku se i otrov lakše pije – progovorio je iz mene pritajeni pjesnik. Pogledala me i smješeći se poželjela mi, u njeno i u ime njenog muža, dobrodošlicu u svijet književnosti. On nije imao vremena, pa je moju priču prepustio njoj. Ona je čitala pažljivo, baš joj se predano posvetila i na nju je ostavila vrlo jak utisak. Sve je to kazala svome mužu koji joj vjeruje i bez provjere potpisuje svaki njen sud, pa mi poručuje da nastavim s pisanjem. Želi mi, rekla je, uspjeh. I dodala da je ona sigurna da ja imam toliko toga da kažem. Samo rad, rad…
Gledao sam je ne dišući i ne trepćući, jednostavno ne mogavši da skrenem pogled, i bio sam – glupo je reći – već zaljubljen u nju! Htio sam je zagrliti, milovati joj kosu, lice, poljubiti usta koja mi govore ono što mjesecima sanjam da čujem. Mazio sam joj pogledom prekrštene noge, obla koljena, klizio do visokih potpetica i sjetio se da sam tako dugo bez žene. Prave žene, poput ove koja je sjedila naspram i malim, odmjerenim gutljajima ispijala svoje piće. Onda je naglo ustala, pružila mi ruku i krenula ka vratima. Išao sam za njom kao omađijan, pratio je bez riječi. Okrenula se još jednom, pogledala me i rekla da bi željela da joj i ubuduće na istu adresu šaljem svoje priče. I još mi je rekla da mogu slobodno kada pišem o doživljenom da bez straha zakoračim u maštu, da otuda zagrabim koliko mi treba i da svoja sjećanja nadogradim ili izmijenim onako kako to priča traži. Mogu uvijek ići korak nazad ili naprijed, baš tako je rekla.
Zurio sam u vrata iza kojih je nestala, bio sam smušen i izgubljen. Vratio sam se u sobu, dohvatio se boce, pa stao kraj prozora i gledao u prazno. Onda sam se stresao kao da me neko iznenada polio hladnom vodom, odjednom se vratio sebi i sjeo ispred kompjutera. Poput virtuoznog pijaniste obrušio sam se nemilosrdno na sive dirke. Rađala se moja nova priča. Priča o ne baš premladom nadobudnom piscu Rejmondu koji moli nadmenog književnog barda Džonatana da pročita njegovu prvu priču i kaže mu svoj sud o njoj. Umjesto njega to čini njegova prelijepa žena Hana koja iznenada dolazi kod Rejmonda i… Poslušao sam njen savjet i u pripovjedanju otišao „korak naprijed“, tako što sam prvi dio priče završio rečenicom: „Hana je kod Rejmonda došla i sjutradan….“ Poslao sam joj rukopis.
Došla je i sjutradan. Ušla je bez kucanja i pozdrava, sjela i zatražila da je poslužim pićem. To nije problem: flaša je uvijek u mojoj blizini. Pili smo i ćutali. Ja sam neprekidno gledao u nju, a ona kroz mene. Onda je hitro i neočekivano, kao i prethodnog dana, ustala i krenula. Izgledalo je baš kao da se sjetila da je neko čeka, da negdje kasni. Rekla je, odlazeći, da joj se početak moje nove priče čini vrlo obećavajućim, da misli da to može biti jako dobro. Nastavite, rekla je. Nastavićemo zajedno, pomislio sam ja, pisaćemo je skupa, u četiri ruke. Opisao sam Hanin ponovni dolazak kod Rejmonda i njihov, naizgled, nezanimljivi susret. Njen lutajući pogled, blago nakrivljeno sjedenje i tri brzo ispijene čaše. A onda je slijedio „korak naprijed“ : „Rejmond je i ne primjetivši postajao zavisan od njenih dolazaka, od susreta sa njom. I nastavila je svakodnevno dolaziti, sjediti bez riječi i gledati u čašu. Jednog dana Hana je došla u svojoj kratkoj žutoj haljini….“
Stajala je ispred mene u raskopčanom kaputu ispod koga se vidjela, pripijena uz tijelo, njena žuta haljina! Uzeo sam je za ruke i uveo je u sobu u kojoj je na stolu čekalo naše piće. Pogledali smo se u oči, kucnuli se čašama i iskapili ih. Onda slijedeće… Ona se smijala, pa je plakala, pričala mi o izlascima s mužem, o druženju s umišljenim, dosadnim besmrtnicima, o svojoj samoći među svim tim ljudima. I sa mnom je bila sama, znao sam to iako nije rekla. Možda malo manje, nadao sam se, slušajući njen monolog. Odlazila je, bila je već prešla prag kada se najednom okrenula i pružila mi ruku. Privukao sam je sebi i poljubio. Izmigoljila je vješto iz mog zagrljaja i rekla da je za nastavak naše priče to sasvim dovoljno. Ja nisam mislio tako i čim je otišla prišao sam tastaturi i odvažio se na dva „koraka naprijed“. Nastavio sam priču o Haninom dolasku kod Rejmonda u širokoj suknji ispod koje nema ništa. I cijele noći nisam zaspao.
Bio sam za kompjuterom kada je ušla u sobu. Nisam stigao ni da ustanem, a već je stajala ispred mene, opkoračila me i oslonila se o tastaturu, zapravo sjela na nju. Na ekranu se pojavio znakovni haos što ga je njena zadnjica ispisala. Prislonio sam lice uz njen trbuh, a rukama zašao ispod široke suknje i milovao joj bedra. Kao i Hana, bila je gola, meka i topla…
U sljedećem nastavku Rejmond je nagovarao da na par dana odu negdje zajedno, da se mogu voljeti bez granica i straha… Otišli smo dva dana na planinu. Ona je rekla da ide sestri u posjetu, a ja se nisam nikome morao ispovijedati, ni pravdati.
Priča o Hani i Rejmondu sve je više sličila beskonačnoj televizijskoj seriji i meni je bilo jasno da sam sve dalje od literature. Da preko glave tonem u otužni, slatkasti kič, ali nisam ni pomišljao da stanem.To je, mislio sam, ta čudesna snaga kiča da iako si sasvim svjestan njegove bezvrijednosti i praznine, u njemu je ponekad tako prijatno da ne želiš da izađeš. Valjaš se kao životinja u blatu i prljav si i ružan, ali ti je lijepo i toplo.
Nisam više mogao da zamislim dan bez nje. Njenog muža, Velikog, sjetio sam se tek kada mi je iznenada rekla da će morati sa njim na duže putovanje koje nikako ne može izbjeći. A ako sve bude kako je on zamislio, dodala je, vrlo je moguće da se nikada više i ne vrate. Zanijemio sam jer je to iz korijena mijenjalo moje planove i zamisli, a ja na to nisam smio ni da pomislim, a kamoli pristanem. I ona je rekla da želi da naša zajednička priča teče svojim tokom, da nastavi kako je i krenula. Ne može nam, nema pravo, bilo ko da bilo što dopiše ili promijeni – bio sam kočoperan. Ne smije se to dogoditi, nikako, ja to neću dozvoliti….
Nastavljajući priču učinio sam presudni „korak naprijed“ i opremio Rejmonda opakom idejom: Džonatan se mora ukloniti! Hana će svom mužu uobičajeni čaj pred spavanje bogato začiniti praškom za vječiti san. Smrt u snu je najlakša za odlazećeg, pa zato i za savjest onoga što ga tamo šalje. Rejmond i Hana će to moći da podnesu. Poslao sam joj rukopis i bio u groznici. Nikako nisam mogao da se smirim – nije pomagala ni flaša, ni pune pepeljare, ni male roze tabletice ispijene u propisanoj dozi. Hana je Džonatanu upravo sipala u čaj cijelu šaku, mislio sam gledajući na sat. Ponoć je uobičajeno vrijeme za odlazak na spavanje. No, ne i meni ove noći, znao sam, iščekujući bilo kakav glas koji će mi javiti kako se raspliće moja priča. Koja mi se, morao sam priznati, istrgla iz ruku. I odgovor je stigao neočekivano brzo: pred mojim vratima stajao je Veliki pisac, ili Džonatan, kako već… sve mi se smiješalo.
– Dragi kolega, imate dara – govorio je srdačno šireći ruke kao da me hoće zagrliti. Gledao sam u njega kao u duha i nisam bio siguran da nije izašao iz moje ispražnjene boce. Ne, bio je stvaran, mali a opet veliki, kao propet na vrhovima prstiju isturao je grudi i sličio kokotu.
– Pratio sam ja, ipak, vaše pisanje, čitao sam sve što ste slali jer sam vam to obećao, a ja sam profesionalac i ne varam, dragi moj kolega. Prva je priča lijepa, nostalgična, ali previše šećerna za moj ukus. No već u drugoj vidi se vaš napredak. Tehnika je bolja i naracija je tečnija, samo što sam morao da se umiješam na kraju – bilo je suviše predvidivo, dakle banalno: ljubavnici uvijek ubijaju suvišnog, smetajućeg muža. Dozvolio sam, zato, sebi da se uključim u vaše pisanje priče i malo sam izmijenio kraj. Neprimjetno sam, dragi moj kolega, okrenuo tacnu s šoljicama čaja i ispio onaj drugi – smijuljio se nadmeno.
– A ona? – uspio sam nekako da promucam.
– Možda je uzela čaj namijenjen meni, a možda i nije. Možda je samo otišla dalje, jer čitala je ona i pisala i druge priče… Ali, zar je to važno, dragi moj kolega – priča je sve, život je ništa! Napokon, sada imate dvije mogućnosti za završetak vaše priče. Odaberite, uradite kako mislite da je najbolje. Vi možete, vi imate dara, ne sumnjam… – pogledao me, siguran sam, podsmješljivo, ispio piće, a zatim se opet kao spomenik isprsio nasred moje sobe, raširio ruke i kao sa pozorišne scene uskliknuo:
– Čovjek je smrtan, umjetnost je vječna! – upamtite to, dragi kolega! Umjetnost je vječna, l’art est eternel… – uživao je u sopstvenom glasu i mahao rukama kao najobičniji kreten.