Tamo, za neke ljude, davne 1998/99 godine objavljena je, po prvi put, moja priča naslova M.Š..
Priču su objavili vlasnici oglasnika PINK koji je izlazio u Mostaru, a ja ugledao njihov natječaj za kratku priču. Budući da su izlazili jednom mjesečno, onda je u konkurenciji bilo dvanaest priča, i dodjeljivale su se nagrade u novčanom iznosu, sada se ne sjećam kolikom.
Bavio sam se pisanjem poezije, do tada, jer me Kimeta Tarabar, nastavnica ondašnjeg sh/hs jezika u osnovnoj školi, kada sam joj donio na literarnu sekciju priču o mom djedu, pomnožila s nulom.
Moju fascinaciju djedom pokušao sam opisati na jednom i pol listu papira, jer djed je bio ljudeskara od dva metra, uvijek u odijelu, sa šeširom, prava lafčina, a onda se razbolio, smršavio, strah je bilo pogledati u njega. Zadnji susret s djedom bio je u dobojskoj bolnici, gdje je i umro. Umro je čovjek koji nikada na mene nije zagalamio, koji mi je uvijek kupovao lizala, koji je mojim roditeljima govorio:
– Ovaj mali će vam jebat mater. Sve konta i sve zna.
Danima sam poslije njegove smrti plakao, sam u sobi, da me nitko ne vidi. Otišla je moja podrška, moja autoritet i moja, iskrena, dječja ljubav prema tom čovjeku. Njemu sam bio posvetio, tu priču, koju sam donio na literarnu sekciju, pokazao je nastavnici Kimeti, ona je samo površno pogledala:
– Što će ti ovo? Kome još trebaju tužne priče? Nosi mi to! – da sam mogao, opalio bih je šakom po nosu. Povukao sam se kao mali psić kad gospodar galami na njega.
Od tada sam se ostavio pisanja priča, da bih tek, nakon više od dvadeset godina, napisao M.Š.
Kada je priča objavljena u oglasniku, preko reda, jer poslije su mi rekli kako je prije moje priče pristiglo njih desetak, te da nisam bio na redu za objavljivanje do iduće godine, ali su je vlasnici oglasnika prepoznali kao dobru i osvježavajuću za to vrijeme. Nekako je priča dospjela i do Radija Herceg-Bosne odakle su me pozvali u emisiju o kulturi. Emisija se, tada, emitirala nakon večernjeg dnevnika u 21 sat pa do 22 sata, a nakon toga se puštala glazba do ponoći. Međutim, emisija sa mnom, kao gostom, trajala je do 23 sata, iz jednostavnog razloga što je bilo telefonskih poziva slušatelja iz cijele BiH, ili barem s područja do kojih je dopirao signal Radija HB. Opušteno, uz pomoć priče M.Š., koja je potakla diskusiju i pozive, onda malo mojih stihova, malo nekog iskustva iz struke socijalnog radnika, razgovor je tekao, ni osjetio nisam protok vremena, voditeljica nije htjela kvariti ugođaj ni slušateljima ni meni. Poslije emisije mi je rekla da dugo prije mene nije bilo tako opuštene i dobre emisije i da će još, neko vrijeme, potrajati da se to ponovi.
Oglasnik PINK se ugasio nakon još jednog broja, proglašenje najbolje priče nije obavljeno, tako da je propao moj pokušaj uzeti neki novac na natječaju. Žena me zezala poslije kako sam ja za to kriv, jer da ja nisam poslao svoju priču, netko bi drugi dobio lovu.
Na neki čudan način, priču koja je lokalnog karaktera, koja obrađuje jedan moj životni događaj, jednu priču koju sam napisao za jednu noć, proslijedio sam u Zenicu, časopisu KRIJESNICA koji je izdavala ili hatica Hrvatska ili HKD Napredak, više se ne sjećam.
Ljudi u Zenici su objavili tu moju priču u jednom od svojih narednih brojeva, a da me nisu o tome obavijestili. Pokojnog brata su u Zenici pitali:
– Jel’ ti onaj Tomislav nešto u rodu? Dobra mu ona priča.
– Da, tako mi se zove brat. Koja priča? Kakva, gdje ste to vidjeli? – brat pojma nije imao da sam i napisao, a još manje da je objavljena.
Išao je po gradu i na jednom kiosku ugledao KRIJESNICU i kupio dva primjerka. Više ih nije ni bilo, tada, na tom kiosku. Jedan primjerak je dao našoj mami, a jedan je, po autobusu, poslao meni u Mostar.
Mati je priču pročitala, i mati k’o mati, odmah me pozvala telefonom:
– A, je li, klipane majkin, je li ono stvarno onako bilo? – suvišno je govoriti kako je poznavala M.Š., kako je s njom pila kavu, kako joj je M.Š. gledala u fildžan, kako su znale skupa zapaliti po cigaretu, jednostavno družiti se.
– Sve ti je ono fikcija – lagao sam majci, nisam htio da se nervira radi osoba koje više nisu među živima
Kontaktirao sam odgovorne u časopisu jer sam na prvom mjestu htio preuzeti još nekoliko primjeraka časopisa, naravno i uredno ih platiti, ali i da se raspitam za autorski honorar, jer priča je časopisu objavljena na pet stranica, a informacije koje sam imao su bile da se stranica plaća oko pedeset maraka.
– Kod nas autori koji prvi put objave svoje radove, ne dobivaju honorar, tek kasnije je to moguće.- dobio sam odgovor.
Naravno, časopisa više nema, a drugo objavljivanje mojih poslanih pjesama i priča nije se dogodilo. Moja žena me i tada zezala:
– Ne šalji više nikome! Vidiš da se gase, nakon tebe.
I hajde sada, prošlo je nekih 4-5 godina od tih događanja, kada sam s mojim bratom, sada pokojnim, šetao, jedne prilike Zenicom i susreo susjedu Ešefu, iz istog onog dvorišta o kojem sam pisao u priči M.Š.
– Dobar dan teta Ešefa. Kako ste? Kako su Fado i Nećko? – to su bili njezini sinovi s kojima sam skupa odrastao, s kojima sam igrao nogomet i sve druge igre u dvorištu, a ja pitam sretan što je vidim, nakon puno godina.
Ona me samo pogledala, onako, ispod oka i rekla:
– Ne prićam više s tobom – zabezeknut stanem i vidim da misli ozbiljno.
– Što teta Ešefa? Što sam vam uradio? Pa nismo se vidjeli ima sto godina.
– Ne prićam s tobom – ponavlja ona i nastavlja – Što mene nisi metno u onu priću?
– Koju, pobogu? – ja i dalje ne shvaćam.
– Što se praviš budala? Znaš ti dobro koju. M.Š., eto koju. – zinem i ostanem bez teksta.
Kako da objasnim teti Ešefi da ona nije bila dio tog događaja i te priče, ili kako ona kaže, priće. Bila je dio mog djetinjstva, kao i njezini sinovi, ali oni mogu biti dio neke nove priče, nikako M.Š. Ona je, već, nestala iz mog vidokruga, bez da mi je dala mogućnost objasniti joj poantu.
Stajala je tako priča kod mene sve dok je nisam poslao u časopis MOTRIŠTA Matice hrvatske Mostar, gdje je, također, objavljena. Postavljao sam je i na moj facebook profil. Davao sam je ljudima u mom okruženju na čitanje i pažljivo sam slušao primjedbe koje su imali, i pozitivne i negativne.
Priča je imala svoj život, lagan, ograničen, ali, ipak, čitana, što je, na koncu, i cilj svakoga tko nešto literarno stvara.
A onda, desi se preokret. Pošaljem je, i to dva puta, uvaženom književniku Miljenku Jergoviću da, ako želi i može, objavi priču na svom blogu Ajfelov most, naravno, ako zadovolji njegove standarde i koncepciju bloga. Tada se događa preokret.
Priča ne samo da je objavljena, nego se i uvaženi Miljenko potrudio napisati par pohvalnih riječi o priči i autoru. Ubrzo zatim objavljena je i priča WINETOU. Počeli su se na Jergovićevoj facebook stranici javljati ljudi koji su pročitali priče, posebice M.Š., meni nepoznati, davati lajkove i pozitivno je komentirati, da sam bio iznenađen. Ali i razočaran.
Vidio sam tamo komentare i ljudi, iz mog okruženja, koje me poznaju osobno (Miljenka Jergovića ne poznajem osobno, samo preko romana i knjiga koje objavio, ne svih, naravno). Nekima sam, možda, i davao moje priče na čitanje, ali nisu našli za vrijedno dati mi komentar, izreći svoje mišljenje ili sugestije na moj rad. Onda, najednom, prateći Miljenkove portale i facebook imaju što reći. Te poznaju me, te dobar sam, te dobre su priče.
Shvaćam to kao potrebu ljudi da im netko poznat, moćan, s iskustvom, potvrdi ili negira stav koji već imaju.
U svakom slučaju hvala svima koji su objavili bilo koju moju napisanu riječ, ali i onima koji imali dovoljno vremena i strpljenja sve to i pročitati. Idemo dalje.
Priča o priči
Tamo, za neke ljude, davne 1998/99 godine objavljena je, po prvi put, moja priča naslova M.Š..
Priču su objavili vlasnici oglasnika PINK koji je izlazio u Mostaru, a ja ugledao njihov natječaj za kratku priču. Budući da su izlazili jednom mjesečno, onda je u konkurenciji bilo dvanaest priča, i dodjeljivale su se nagrade u novčanom iznosu, sada se ne sjećam kolikom.
Bavio sam se pisanjem poezije, do tada, jer me Kimeta Tarabar, nastavnica ondašnjeg sh/hs jezika u osnovnoj školi, kada sam joj donio na literarnu sekciju priču o mom djedu, pomnožila s nulom.
Moju fascinaciju djedom pokušao sam opisati na jednom i pol listu papira, jer djed je bio ljudeskara od dva metra, uvijek u odijelu, sa šeširom, prava lafčina, a onda se razbolio, smršavio, strah je bilo pogledati u njega. Zadnji susret s djedom bio je u dobojskoj bolnici, gdje je i umro. Umro je čovjek koji nikada na mene nije zagalamio, koji mi je uvijek kupovao lizala, koji je mojim roditeljima govorio:
– Ovaj mali će vam jebat mater. Sve konta i sve zna.
Danima sam poslije njegove smrti plakao, sam u sobi, da me nitko ne vidi. Otišla je moja podrška, moja autoritet i moja, iskrena, dječja ljubav prema tom čovjeku. Njemu sam bio posvetio, tu priču, koju sam donio na literarnu sekciju, pokazao je nastavnici Kimeti, ona je samo površno pogledala:
– Što će ti ovo? Kome još trebaju tužne priče? Nosi mi to! – da sam mogao, opalio bih je šakom po nosu. Povukao sam se kao mali psić kad gospodar galami na njega.
Od tada sam se ostavio pisanja priča, da bih tek, nakon više od dvadeset godina, napisao M.Š.
Kada je priča objavljena u oglasniku, preko reda, jer poslije su mi rekli kako je prije moje priče pristiglo njih desetak, te da nisam bio na redu za objavljivanje do iduće godine, ali su je vlasnici oglasnika prepoznali kao dobru i osvježavajuću za to vrijeme. Nekako je priča dospjela i do Radija Herceg-Bosne odakle su me pozvali u emisiju o kulturi. Emisija se, tada, emitirala nakon večernjeg dnevnika u 21 sat pa do 22 sata, a nakon toga se puštala glazba do ponoći. Međutim, emisija sa mnom, kao gostom, trajala je do 23 sata, iz jednostavnog razloga što je bilo telefonskih poziva slušatelja iz cijele BiH, ili barem s područja do kojih je dopirao signal Radija HB. Opušteno, uz pomoć priče M.Š., koja je potakla diskusiju i pozive, onda malo mojih stihova, malo nekog iskustva iz struke socijalnog radnika, razgovor je tekao, ni osjetio nisam protok vremena, voditeljica nije htjela kvariti ugođaj ni slušateljima ni meni. Poslije emisije mi je rekla da dugo prije mene nije bilo tako opuštene i dobre emisije i da će još, neko vrijeme, potrajati da se to ponovi.
Oglasnik PINK se ugasio nakon još jednog broja, proglašenje najbolje priče nije obavljeno, tako da je propao moj pokušaj uzeti neki novac na natječaju. Žena me zezala poslije kako sam ja za to kriv, jer da ja nisam poslao svoju priču, netko bi drugi dobio lovu.
Na neki čudan način, priču koja je lokalnog karaktera, koja obrađuje jedan moj životni događaj, jednu priču koju sam napisao za jednu noć, proslijedio sam u Zenicu, časopisu KRIJESNICA koji je izdavala ili hatica Hrvatska ili HKD Napredak, više se ne sjećam.
Ljudi u Zenici su objavili tu moju priču u jednom od svojih narednih brojeva, a da me nisu o tome obavijestili. Pokojnog brata su u Zenici pitali:
– Jel’ ti onaj Tomislav nešto u rodu? Dobra mu ona priča.
– Da, tako mi se zove brat. Koja priča? Kakva, gdje ste to vidjeli? – brat pojma nije imao da sam i napisao, a još manje da je objavljena.
Išao je po gradu i na jednom kiosku ugledao KRIJESNICU i kupio dva primjerka. Više ih nije ni bilo, tada, na tom kiosku. Jedan primjerak je dao našoj mami, a jedan je, po autobusu, poslao meni u Mostar.
Mati je priču pročitala, i mati k’o mati, odmah me pozvala telefonom:
– A, je li, klipane majkin, je li ono stvarno onako bilo? – suvišno je govoriti kako je poznavala M.Š., kako je s njom pila kavu, kako joj je M.Š. gledala u fildžan, kako su znale skupa zapaliti po cigaretu, jednostavno družiti se.
– Sve ti je ono fikcija – lagao sam majci, nisam htio da se nervira radi osoba koje više nisu među živima
Kontaktirao sam odgovorne u časopisu jer sam na prvom mjestu htio preuzeti još nekoliko primjeraka časopisa, naravno i uredno ih platiti, ali i da se raspitam za autorski honorar, jer priča je časopisu objavljena na pet stranica, a informacije koje sam imao su bile da se stranica plaća oko pedeset maraka.
– Kod nas autori koji prvi put objave svoje radove, ne dobivaju honorar, tek kasnije je to moguće.- dobio sam odgovor.
Naravno, časopisa više nema, a drugo objavljivanje mojih poslanih pjesama i priča nije se dogodilo. Moja žena me i tada zezala:
– Ne šalji više nikome! Vidiš da se gase, nakon tebe.
I hajde sada, prošlo je nekih 4-5 godina od tih događanja, kada sam s mojim bratom, sada pokojnim, šetao, jedne prilike Zenicom i susreo susjedu Ešefu, iz istog onog dvorišta o kojem sam pisao u priči M.Š.
– Dobar dan teta Ešefa. Kako ste? Kako su Fado i Nećko? – to su bili njezini sinovi s kojima sam skupa odrastao, s kojima sam igrao nogomet i sve druge igre u dvorištu, a ja pitam sretan što je vidim, nakon puno godina.
Ona me samo pogledala, onako, ispod oka i rekla:
– Ne prićam više s tobom – zabezeknut stanem i vidim da misli ozbiljno.
– Što teta Ešefa? Što sam vam uradio? Pa nismo se vidjeli ima sto godina.
– Ne prićam s tobom – ponavlja ona i nastavlja – Što mene nisi metno u onu priću?
– Koju, pobogu? – ja i dalje ne shvaćam.
– Što se praviš budala? Znaš ti dobro koju. M.Š., eto koju. – zinem i ostanem bez teksta.
Kako da objasnim teti Ešefi da ona nije bila dio tog događaja i te priče, ili kako ona kaže, priće. Bila je dio mog djetinjstva, kao i njezini sinovi, ali oni mogu biti dio neke nove priče, nikako M.Š. Ona je, već, nestala iz mog vidokruga, bez da mi je dala mogućnost objasniti joj poantu.
Stajala je tako priča kod mene sve dok je nisam poslao u časopis MOTRIŠTA Matice hrvatske Mostar, gdje je, također, objavljena. Postavljao sam je i na moj facebook profil. Davao sam je ljudima u mom okruženju na čitanje i pažljivo sam slušao primjedbe koje su imali, i pozitivne i negativne.
Priča je imala svoj život, lagan, ograničen, ali, ipak, čitana, što je, na koncu, i cilj svakoga tko nešto literarno stvara.
A onda, desi se preokret. Pošaljem je, i to dva puta, uvaženom književniku Miljenku Jergoviću da, ako želi i može, objavi priču na svom blogu Ajfelov most, naravno, ako zadovolji njegove standarde i koncepciju bloga. Tada se događa preokret.
Priča ne samo da je objavljena, nego se i uvaženi Miljenko potrudio napisati par pohvalnih riječi o priči i autoru. Ubrzo zatim objavljena je i priča WINETOU. Počeli su se na Jergovićevoj facebook stranici javljati ljudi koji su pročitali priče, posebice M.Š., meni nepoznati, davati lajkove i pozitivno je komentirati, da sam bio iznenađen. Ali i razočaran.
Vidio sam tamo komentare i ljudi, iz mog okruženja, koje me poznaju osobno (Miljenka Jergovića ne poznajem osobno, samo preko romana i knjiga koje objavio, ne svih, naravno). Nekima sam, možda, i davao moje priče na čitanje, ali nisu našli za vrijedno dati mi komentar, izreći svoje mišljenje ili sugestije na moj rad. Onda, najednom, prateći Miljenkove portale i facebook imaju što reći. Te poznaju me, te dobar sam, te dobre su priče.
Shvaćam to kao potrebu ljudi da im netko poznat, moćan, s iskustvom, potvrdi ili negira stav koji već imaju.
U svakom slučaju hvala svima koji su objavili bilo koju moju napisanu riječ, ali i onima koji imali dovoljno vremena i strpljenja sve to i pročitati. Idemo dalje.